XIII.     poglavlje

Trinaesta slika

 

(Slika: Smrt)

Trinaestog dana govorio je vrhovni svecenik:

'Peta se slika na velikom, na Ozirisovom putu, zove smrt. To je kao i slika VII, jedan prijelaz. Promatraca vodi s jednog plana na drugi. Slika VII nam pokazuje bozanstvo koje, nakon sto se u prethodnim slikama samo objavilo, izvodi svoje svjetovne planove i svoje namjere i to stvaranjem i daljim rasplodivanjem ljudskog roda, i kroz produhovljenje nebeskih tijela, zvijezda. One dakle sljedece slike od

VII do XIII pokazuju nam sudbinu covjeka, njegov razvoj, njegove kusnje i na kraju (slika XIII) njegovu smrt tj. njegovo dijeljenje, prijelaz na jedan drugi plan. Jedan se dio vraca natrag materiji, drugi, vjecni, nerazorivi ide u one smrtnicima

sada nevidljive svjetove. Smrt, dakle, nije kraj, ona je samo prijelaz. Ona je isto tako kraj kao i pocetak. Ona je transformator. Onaj dio koji se sastoji iz grube tvari

pretvara se u prah. Vjecni se dio preoblikuje u bestjelesni duh. Ali sada promatraj na kojem mjestu slika stoji u svom redu. Ona stoji pokraj objesenog, iskusenja. Iza kusnje slijedi u zivotu cesto smrt. Kusnja je mogla biti preteska pa je nastupila smrt. Ali ispit je mogao biti i sjajno polozen pa je ucenik premjesten u visu skolu. On u ovom zivotu ne vidi uvijek plodove svojih muka. Tek se u drugom sve objasnjava.

Slika XIII stoji nasuprot slici X, prema kolu zivota. Stoji u velikoj suprotnosti prema njoj, ali takoder i u stanovitoj vezi, zivot rada smrt i smrt zivot.

Pogledaj jahaca sa crnom zastavom, boje zalosti.

Sunce na horizontu za njega zalazi, kule se ruse, lisce pada sa stabla, cvijece vene i ljudi padaju u grob. Ali u svim tim simbolima umiranja i zalosti lezi nada

To upucuje na preokret koji sa sobom nosi kolo zivota. Sunce ce opet izaci, stabla

ce se opet zazeleniti, cvijece cvasti, a i ljudi ce nakon puta u pravu domovinu duhova opet ovdje zivjeti i ljubiti, djelovati, patiti.

Zahvali Bozanstvu i idi u miru."

Kada je navecer toga dana vodic s duhom mladog svecenika suteci iz isplovio zgrade Hrama, okrenuo se ka gradu i jednoj kuci u kojoj se jedan covjek borio sa

smrcu.

'Danas se moras upoznati s bicem smrti" rece vodic.

Prosli su kroz zidove, a da nisu osjetili otpori usli u odaju umiruceg. Umiruci je hroptao.

Mladom sveceniku su rodaci koji su bili u sobi izgledali kao u veo obuceni, kao

prozirne prikaze.

Vidio je takoder jednog duha pokraj umiruceg i prepoznao je po jakom duhovnom svjetlu kojim je ovaj zracio, da je to bio vodic. Iz tijela umiruceg diglo se jedno svjetlece, eteru slicno tijelo, koje je u svim dijelovima nalikovalo fizickom tijelu. Ono se vec odijelilo od nogu i donjeg dijela tijela. Ali obje glave lezale su jos jedna u drugoj.

Na celu ovog sa smrcu se boreceg, pokazale su se kapi znoja. Tada mu je pristupio vodic i pomogao duhovnom tijelu da se potpuno odijeli od fizickog tijela.

Umiruci je jos ucinio posljednji udisaj i njegovo oko se slomilo.

Rodbina je pocela glasno naricati i plakati.

Duh pokojnika lebdio je pak u sobi na ruci svog vodica. On je bio blazen, osjecao se osloboden tijela koje mu je pricinjavalo, osobito pri umiranju, velike muke i boli. Njemu je bilo velicanstveno lebdjeti u prostoru, slobodan i lak, samo vlastitom voljom, on je zracio srecom. Dio tog blazenstva odrazio se i na licu mrtvog tijela, jer, iako vise nije postojala veza, ipak je duh utjecao na tijelo s kojim je tako dugo bio povezan, dapace srasten.

'Dodi" rekao je vodic mladom sveceniku. 'Ovo je bio dolazak smrti. Ali ti danas imas jos stosta vidjeti. Smrti se ne treba bojati. To je prirodna stvar. Jabuka pada sa stabla kada je zrela. Sljedece godine nosi stablo nove jabuke, dok jednom i samo ne ode onamo odakle je doslo, u krilo zemlje. Sporedno se uvijek raspada, bitno ostaje i dalje se razvija, dok se i ono ne vrati natrag svom izvoru. Vidljivo se raspadne kad zivot, koji drzi sve zajedno, pobjegne.

Oni su lebdjeli prema gradu mrtvih. Taj je lezao na rubu pustinje.

Mladi svecenik ga je jasno vidio jer je nisko letio. Mogao je takoder dobro vidjeti u grobove. Vidio je raspadanje leseva i mogao je promatrati kako se razilaze atomi iz kojih je les bio sastavljen. Vidio je i razlicite oblike, prikaze slicne oblaku, koje su ili mirovale u grobovima ili pak nad njima lebdjele.

'Ovi oblici, to su zivot" rece vodic 'koji je napustio tijelo, ali je odbijen i od duhovnog tijela. Sada zbog dugogodisnje navike boravi u blizini lesa dok se konacno i sam ne raspadne i njegovi pojedini zivotni atomi ne izgube u velikom

zivotnom oceanu koji oplakuje zemlju i protjece kroz Svemir.

Gledaj kako pojedine forme trepere kao oblaci koje je rastrgao vjetar." 'Ali kakve su to prikaze koje kao da iznutra svijetle?"

'To su duhovi i ljudi, oni nisu besvjesne grude bez osobnosti, kao one zivotne forme, nego su duhovi ljudi koji su umrli, a nisu se mogli uzdici u vise kraljevstvo. Oni se drze zemaljskog, oni su vodili samo tjelesni zivot, brinuli se samo za svoje

tijelo, zivot duha im je bio tud, svijet misli zatvoren pa oni tako i sada vise na svom tijelu. Oni s bolom i gadenjem prate raspadanje svoje negdasnje kuce.

Mnogi se od njih dugo nece moci otrgnuti od grobova. Drugi lutaju naokolo i

traze tijelo koje bi mogli zaposjesti, a cija je volja oslabila ili mu je razum potamnio. Da, oni u svojoj pohlepi za tjelesnim ulaze cak i u tijela zivotinja."

'To je strasno!"

'Ti moras upoznati i ono strasno."

'Da li su to oni duhovi koje ispituju zazivaci duhova?"

'Da, - visi duhovi doduse takoder govore smrtnicima ali to samo na posebnim nalogom Nebeskih. Ali glasovi tih takozvanih zazivaca duhova ne mogu uci u kraljevstvo svjetla i mira i ne mogu smetati ili pitati blazene duhove. Zazivaci duhova stoje vecinom samo u vezi s onim nesretnim, nemirnim, cesto laznim ili zlobnim duhovima koji su sami zamraceni pa tako i druge samo mogu dovoditi u zabludu.

Uzdigli su se pa brzo letjeli prema Oceanu.

Mladi svecenik opazio je u nekim zemljama grobove u kojima se lesevi nisu raspadali nego su bili svjezi i puni krvi.

Pitajuci obratio se vodicu: 'Kako je to moguce?"

'To su tijela ljudi koji nisu imali nikakvog interesa za vise, duhovne svjetove, kojima je kraljevstvo misli ostalo zakljucano jer oni nikada na njegova vrata nisu kucali. Onih koji su vise vodili tjelesni zivot i koji su vecinom bili sebicni, cutilni i okrutni. Njihova ljubav za vidljivi svijet, njihova privrzenost svom tijelu bila je tako jaka da su oni i nakon prekida srebrne vrpce mogli uspostaviti odnos prema svom tijelu - zahvaljujuci posebnom magicnom znanju koje su stekli za zivota. Oni se nocu priblize svojim spavajucim zrtvama i sisu njihovu krv i zivotne snage, koje onda na tajnovit nacin znaju uliti u svoja tijela. Ovdje jedino pomaze razaranje lesa spaljivanjem ili odrubljivanjem glave. Onda ukradena krv istece i les se raspadne kao sto je prirodno. Duh koji je bio vampir bit ce protiv svoje volje osloboden privrzenosti svom lesu, a zrtve njegove razbludne stravicnosti spasene. Ipak za danas dosta."

Magla i nesvijest.

Mladi svecenik se probudio iza oltara ispod ogrtaca vrhovnog svecenika.