XII.  poglavlje

Dvanaesta slika

 

(Slika: Objeseni. Kusnja.)

Dvanaestog dana govorio je vrhovni svecenik:

'Ti danas stojis pred dvanaestom slikom moj sine: zove se ispit ili objeseni. Kao sve slike, tako i ova nastaje iz smislu prethodne. Kome su Bogovi pomogli da dode do magicnih snaga, tome oni uskoro daju i priliku da ih upotrijebi, da se vjezba i potvrdi. Oni iskusavaju smrtnike. Zato je trebalo da se pokraj slike koja predstavlja magicne moci postavi kusnja.

Kao u citavom redu slika, tako vidis i ovdje jako unutarnje protuslovlje izmedu

slika  koje  stoje  jedna  nasuprot  drugoj.  Na  slici  XI  krotka  djevojka  ukrasena ruzama,    gladeci    lava   zatvara    mu   zdrijelo,     a   njoj    nasuprot    je   covjek                 koji

bespomocno visi svezan za jednu nogu. Suhe grane bez lisca i ploda koje nose

gredu na kojoj on visi upozoravaju na to da su one bez zastitnog lisca i osvjezujuceg ploda. Bespomocan, od svih napusten visi on izmedu neba i zemlje. On pobjeduje ako iskljuci tijelo koje trpi i drzi pred ocima u duhu velike ciljeve. Ovdje se takoder uci da se magicne snage ne dobivaju zato da bi se sebi pomoglo, nego da se drugima sluzi, druge na dobro navede.

Dalje. Misao koju izrice slika XII mora stajati takoder u stanovitoj vezi s trecom prethodnom slikom, hodocasnikom (slika IX). I dosita je tako. Sto se u slici IX

nagovjestava, dogada se u slici XII, cetvrtoj slici Horusovog puta, puta duha koji krilima orla ide uvis i vodi. Samotni hodocasnik koji putuje kroz pustinju bez vode (slika IX) dospio je u jos gori polozaj. Vec je bio osamljen na putu kroz pustinju,

viseci na gredi njegova je osamljenost jos strasnija. Kada si ti postigao stanovitu zrelost, bio si pusten na ispite u Hramu. Isto tako, ni u buduce, u drugom redu tvojih zivota, kada ces napredovati u razvoju, neces izbjeci ispite. Podnosi ih sa strpljivoscu mudraca i imat ces od toga koristi.

'Idi u miru".

Kada je mladi svecenik te veceri napustio svoje tijelo, rekao mu je vodic: 'Danas takoder moramo posjetiti mjesta boli i ciscenja."

Putovali su u dubinu.

Opet ih je obavio hladan oblak koji je mirisao na ruze i opet su dosli na jedno mjesto vatre i boli.

'Ovo je podrucje srdzbe i mrznje, ovdje te cekaju zmije, psi i vatra. Budi spreman zrtvovati svoju osobnost."

I ovdje su gledali velike cete duhova koji su se mucili sa svojim predodzbama i

osjecajima. U mnogima se vec opazao umor, bili su blizu svog oslobodenja.

Plameni su titrali u crvenom zaru. Crni oblaci su letjeli. U atmosferi se osjecao pritisak kao na zemlji prije oluje.

'To je podrucje srdzbe i mrznje." rece vodic. 'Pogledaj kako se medusobno draze i nagovaraju na srdzbu i mrznju. Vidi kako se medusobno vatreno napadaju i razocarano razilaze kad nista ne mogu uciniti. Oni nisu naucili u svom zivotu, kao

ti sto si naucio, da putem meditacije i koncentracije svladavaju svoje osjecaje i svoje misli pa ovdje prolaze kroz mnogo bolniju i duzu skolu ciscenja".

Okrenuli su se drugoj grupi duhova koja je sjedila ometana oblakom prasine i

magle pa se cas svadala i raspravljala, cas mrzovoljno i ocajnicki snatrila.

To su oni koji nisu vjerovali u nevidljive svjetove, koji nisu castili Bogove zrtvama i molitvama i mislili su da su svjetovi nastali slucajno, sami od sebe te da

smrcu svijest i postojanje imaju svoj kraj i konac. Oni su pobozne nazivali "'ludama", a sada su to oni sami jer, iako su vec umrli, oni vjeruju da jos nisu, jer

su jos svjesni svog postojanja - vide, cuju, sjecaju se, boje se i zude. 'Kako se ovima moze pomoci?" pitao je mladi svecenik.

'Imaju svoju ludost da uvide; oni takoder primaju pouke i govor iz visih regija. Pogledaj one svijetle zrake koje dolaze kroz tamne magle, to je pomoc ljubecih duhova.

Pokraj ove grupe bio je na okupu manji broj onih koji su se vjesali na grane drva uzetima, ili probadali macevima i bodezima, ili umirali u mukama i grcevima kao

posljedicama  trovanja.  Ali  oni  nikad  nisu  potpuno  umrli,  nego  su  uvijek  opet

ozivljavali kako bi svoje jezovito pripremanje uvijek ponovo otpoceli i samoubojstvo iznova poduzimali.

'To su oni" rece vodic 'koji su sami ucinili kraj svom zivotu. Zlo kojemu su

htjeli izbjeci oni ovdje prozivljavaju, ali ovdje u mnogo gorem obliku".

'Koja li uzasna bijeda" mislio je mladi svecenik potresen. 'Siromasi! Kada bi im se bar moglo pomoci."

'Sretan je onaj koji osjeca samilost" rece vodic 'i koji je spreman zrtvovati svoju osobnost da pomogne onima koji trpe."

'Kako se to moze uciniti?"

'Iz zrtava se sastoji lanac kojim se smrtnici mogu izvuci iz svojih muka, a ljubav je najbolje i najcisce duhove oduvijek tjerala na zrtve."

'Kako?"

To se moze dogoditi na dva nacina. Ili se onaj koji osjeca samilost i ljubav odrekne veselja i blagoslova visih nebeskih sfera na koje ima pravo, i zaroni dolje

u bijedu i muke jedne od tih spilja da bi ondje tjesio i lijecio, ucio i savjetovao,

ublazio i ispravljao - ili pak da cvrsti i pun ljubavi duh pristane da se, makar mu to vise ne treba za svoje vlastito savrsenstvo, ipak ponovo kao rodi covjek i to u odredenoj obitelji, u odredeno vrijeme, u odredenom narodu, u prilikama u kojima ce moci mnogo trpjeti, mnogo oprastati. Krivicu i nepravdu drugih on ce uzeti na sebe i ispastati njihove grijehe. Zlo ce pobijediti dobrim i mrak rasvijetliti svjetlom. Bit ce sposoban da za prijestupnike moli oprostenje."

'Jedna visoka, sveta zadaca." 'I za tebe ce doci vrijeme."

Magla i zamracenje, nesvijest, budenje.