Sažimajući zaključke izvedene iz svojih spiritističkih istraživanja, Wallace ie ustvrdio (1892., str. 648): "Univerzalno učenje suvremenog spiritizma sastoji se u tome da svijet i čitav materijalni univerzum postoje sa svrhom razvijanja duhovnih bića - da je smrt samo prijelazno stanje od materijalnog postojanja do prvog stupnja duhovnog života - i da će naša sreća i stupanj našeg napretka u cijelosti ovisiti o tome u kolikoj ćemo mjeri ovdje koristiti naše sposobnosti i mogućnosti."

Ti su zaključci izvedeni isključivo na temelju pažljivog i ponovljenog opažanja činjenica u prirodi, radi čega su u cijelosti znanstveni, rekao je Wallace (Wallace, 1885.a, str. 809). Međutim, činjenice koje se mogu promatrati ne opravdavaju širenje spiritističkih zaključaka izvan određenih granica. Provjerljive spiritističke činjenice, kako tvrdi Wallace, odnose se na ljude i duhovna bića najbliža razini zemaljskog ljudskog postojanja.

Stoga je upozorio: "Smatram da nagađanja o prirodi ili podrijetlu uma općenito, kao i nagađanja o najvišim stanjima koje ljudski um može doseći u beskonačnoj budućnosti, u potpunosti nadilaze granice naših sposobnosti radi čega su posve nepouzdana i beskorisna." (Wallace, 1885.b; u: Smith, 1991., str. 101). Wallace se općenito zadovoljio ograničenim zaključcima koji se mogu izvoditi iz opažanju dostupne srednje razine ljudskog iskustva.

Međutim, katkad je ipak zalutao u područje 'nepouzdanog' nagađanja o podrijetlu i najvišim stanjima.

Za Wallacea je spiritizam predstavljao dobru znanstvenu pretpostavku, jer mu je dopuštala da razumljivo organizira i objasni brojne kategorije dokaza. Naime, spiritizam mu je omogućavao da u jedan sustav objašnjenja smjesti demona koji je savjetovao Sokrata, grčka proročanstva, starozavjetna i novozavjetna čuda, čudesna djela svetaca, kao što su sv. Bernard, sv. Franjo i sv. Tereza; čarobnjaštvo; suvremena katolička čuda, kao što su Marijina ukazanja; parapsihološke moći primitivnih naroda i učinkovitost molitve, kao i fenomene suvremenog spiritizma (Wallace, 1874.; u: Smith, 1991., str. 87-89). Sve se te pojave mogu pripisati duhovima koji djeluju posredstvom posebno osjetljivih ljudi i proizvode neobične fizičke i psihičke učinke.

Ako su duhovi netjelesna bića ili su sastavljeni od "izrazito difuznih i istančanih oblika materije" (Wallace, 1896., str. 44), kako mogu djelovati na tvarne materijalne predmete, ili ih čak proizvoditi? Wallace je primijetio da se: "... sve najmoćnije i univerzalne sile prirode danas pripisuju neznatnim vibracijama gotovo beskrajno razrijeđenog oblika materije; i da se, najvećim generalizacijama suvremene znanosti, najrazličitije prirodne pojave pripisuju tim skrovitim silama." (Wallace, 1896., str. 44). Wallace je pod gotovo beskrajno razrijeđenim oblikom materije mislio na eter koji ispunjava prostor. Prema njegovu sustavu, duhovna bića djeluju na eter, a to se suptilno djelovanje, posredstvom prirodnih sila, pojačava u djelovanje na razini vidljive materije.

Wallace je nadalje pretpostavio (1896., str. 47-48): "Eterična bića, postoje li uopće, vjerojatno posjeduju neko osjetilo ili osjetila... koja im omogućuju bolji uvid u ustroj svemira i razmjerno veću inteligenciju da vode i upravljaju, prema posebnoj svrsi, one nove oblike eteričnih kretanja, s kojima bi u tom slučaju mogli baratati. Svaka njihova sposobnost možda je razmjerna oblicima djelovanja etera. Možda su sposobna kretati se brzinom svjetlosti ili električne struje. Možda imaju izoštren i precizan vid poput naših najsnažnijih teleskopa ili mikroskopa. Možda posjeduju osjetilo u izvjesnoj mjeri slično snazi posljednjeg trijumfa naše znanosti, spektroskopa, pomoću kojega trenutačno opažaju skrivenu građu tvari u svakom obliku, dakle, u organiziranim stvorenjima ili zvijezdama i nebeskim maglicama.

Takvi entiteti, koji posjeduju nama nezamislive moći, bili bi nadnaravni samo u veoma ograničenom i netočnom značenju tog izraza ... bili bi i dalje prirodni."

Ideja etera koji ispunjava prostor, koja je prevladavala u fizici 19. st., danas više nije prihvatljiva. No, neki suvremeni znanstveni koncepti mogli bi prihvatiti mogućnost djelovanja Wallaceova temeljnog sustava. Prema teoretičarima determinističkog kaosa, nemjerljivo mali, nasumični poremećaji materije mogu ubrzano prerasti u učinke na većoj razini, koji se ne mogu lako predvidjeti. Znanstvenici katkad navode primjer karipskog leptira, koji svojim krilima pokreće zračne molekule. Ti pokreti čak mogu postupno izazvati uragan s mora koji će pogoditi američku obalu.

Da leptir na malo drukčiji način zamahne svojim krilima, uragan ne bi pogodio kopno. Prema toj ideji, Wallaceova duhovna bića bi mogla izvršiti neizmjerno male preinake na subatomskoj razini, koje bi ubrzo prerasle u vidljive spiritističke učinke. Isto tako, možemo pretpostaviti da su na neki način sposobni baratati krivuljom Ensteinova prostorno-vremenskog kontinuuma.

Na taj bi način mogli proizvesti gravitacijske učinke, jer tvrdi se da je gravitacija rezultat zakrivljenosti kontinuuma. Ili, pak, možemo pretpostaviti da duhovna bića izazivaju blage promjene u kvantnom mehaničkom vakuumu, koji na neki način nalikuje eteru. Naravno, takav je pristup ograničavajući i, umjesto da teži otkriti načine da objasnimo spiritističke fenomene, koje bi se objašnjenje podudaralo s danas općeprihvaćenim zakonima fizike, možda je mnogo smislenije izmisliti novi teorijski sustav, koji će mnogo prirodnije obuhvatiti i normalne i paranormalne pojave. Jedan od načina da to učinimo moglo bi biti uvođenje varijante ideje etera.

Eter bismo mogli definirati kao istančano područje dodira svijesti i materije.

U okvirima suvremene rasprave o pitanju uma i tijela, Wallace bi se smatrao dualistom. On je prihvaćao postojanje svjesnog ja različitog od fizičkog tijela. Isticao je da su tijela organizama, od primitivnih do razvijenih, sastavljena od molekula poredanih različito složenim rasporedom.

Međutim, to nije bilo dovoljno za objašnjenje svijesti. "Ako je materijalni element ili spoj tisuću materijalnih elemenata u molekuli nesvjestan, ne možemo vjerovati da se pukim dodavanjem jednog, dvaju ili tisuću drugih materijalnih elemenata u oblikovanju složenije molekule, moglo na bilo koji način proizvesti samosvjesno biće. Stvari se radikalno razlikuju ... Ne možemo pobjeći od te dileme - ili je sva materija svjesna ili je svijest nešto različito od materije, a u potonjem slučaju, njezina prisutnost u tjelesnim oblicima, dokaz je postojanja svjesnih bića, izvan i neovisno od onoga što nazivamo tvari (Wallace, 1870.; u: Smith, 1991., str. 290).

Wallace je bio sklon prihvaćanju posljednje ideje, no njegov sustav sadrži neke zbunjujuće značajke. Premda je bio dualist, čini se da nije prihvaćao postojanje pojedinačnih svjesnih entiteta prije njihova zemaljskog utjelovljenja.

Kako je tvrdio, materija nastaje iz jednog prvobitnog duhovnog uma. Pojedinačni duhovni umovi, povezani s duhovnim tijelima (dušama), u svom se nastajanju razvijaju samo iz materijalnih tijela i u njima (Wallace, 1885.b; u: Smith, 1991., str. 100). Nakon smrti, pojedinačni umovi, kako je gore rečeno, odlaze u 'prvu razinu duhovnog života', gdje napreduju ili propadaju, ovisno o svojim zemaljskim navikama. No, ako pojedinačne duhovne duše mogu postojati nakon zemaljskog utjelovljenja, zašto ne mogu postojati i prije? I zašto je uopće potrebno zemaljsko utjelovljenje, koje nije nimalo ugodno iskustvo? Zašto se ono jednostavno ne zaobiđe i izravno prijeđe u najvišu razinu duhovnog života?

Odgovor na to pruža sustav koji predmnijeva pretpostajanje duhovnih bića. Kako tvrdi Wallace, duh ima slobodnu volju, radi koje nakon smrti trpi ili uživa u posljedicama svojih djela. Dakle, prihvatimo li da duše postoje prije svog materijalnog utjelovljenja, i da posjeduju slobodnu volju, moći ćemo objasniti utjelovljenje nekih od tih duša zloporabom te slobodne volje. Samo će se one duše koje su zloporabile svoju slobodnu volju utjeloviti, koji proces, kako se čini, uistinu ima neke neugodne značajke, kao što su neizbježna bolest ili smrt.

Slijedi drugi problem koji proizlazi iz Wallaceova sustava. Wallace u svojim djelima iznosi suvremena, kao i neka prošla izvješća o različitim spiritističkim fenomenima, kao što su levitacija, prikazanja i vidovitost. No, pritom ne spominje izvješća o transmigraciji ili seobi duša, koja se pojavljuju u svim povijesnim razdobljima i područjima svijeta. Ta su izvješća jednako pouzdana kao i druge kategorije dokaza koje razmatra. Međutim, taj fenomen iziskuje izvjesne preinake Wallaceova sustava. Duše smrću ne prelaze nužno u prvu fazu duhovnog postojanja, već možda u nova fizička tijela. Prema religijskim sustavima koji obuhvaćaju učenje o transmigraciji, kao što je vedski sustav, neke duše, stoga što su čvrsto vezane uz svoje posljednje tijelo, ne stječu nova fizička tijela, već izvjesno vrijeme postoje kao duhovi. To se, ustvari, veoma dobro uklapa u Wallaceova i opažanja drugih spiritista, koji su utvrdili da duhovi s kojima su komunicirali, često žele razgovarati sa svojim živim prijateljima i rođacima.