Kako je Wallace ujedinio svoje spiritističke ideje u svoju teoriju evolucije prirodnim odabirom? Točnije, kako su njegove spiritističke ideje povezane s njegovom teorijom podrijetla ljudi? Prije svega, Wallace je vjerovao da je evolucija bila u određenom smislu usmjeravana. Premda je podrijetlom vrsta u osnovi upravljao prirodni odabir, on, smatrao je. nije dovoljan da objasni raznolikost vrsta koje danas postoje. Neke sile, koje još nisu dovoljno poznate, a možda ih nikada nećemo ni spoznati, oblikovale su put kojim je tekla evolucija prirodnim odabirom.

Stephen J. Gould, utjecajni teoretičar evolucije, pretpostavio je da, pokušamo li 'unatrag prevrtjeti' evoluciju, ne bismo dobili isti rezultat. Naime, možda ne bismo dobili ljude. Doista, možemo 'unatrag prevrtjeti' tijek evolucije više tisuća puta i dobiti tisuću različitih vrsta. Drugim riječima, proces evolucije u izvjesnoj je mjeri slučajan, a ne neizbježan. Postoji toliko mnogo varijanti, da ne možemo unaprijed predvidjeti kojim će se tijekom evolucija odvijati. Postoji li više takvih smjerova, od kojih svaki ovisi o milijunima slučajnih pojava, velikih i malih, to otvara mogućnost postojanja prvobitnog Uma, koji je manipulirao tim procesom s točno određenim ciljem.

S obzirom na određeno prvobitno stanje i željeni rezultat, put koji usmjerava Um, posredstvom prirodnog odabira, mogao bi sadržavati mnogo neobičnih značajki, koje obično ne bismo očekivali od Stvoritelja, premda bi ipak i dalje bio upravljan i namjeran. Naprimjer, panda ima ud nalik palcu kojim skida bambusove izdanke, svoju omiljenu hranu. Gould ističe da tzv. palac nije pravi prst, već izraslina iz pandina zapešća. Gould tvrdi da bog nikada ne bi stvorio pandin 'palac'. Takvo neobično, hirovito prilagođavanje može se objasniti samo prirodnim odabirom. Prvobitni Um možda je usmjeravao tijek prirodnog odabira s ciljem stvaranja ljudi. Jedan od nusproizvoda u tom procesu možda je bila panda s neobičnim palcem.

Razmotrimo podrobnije taj izvor u Wallaceovu sustavu upravljane evolucije.

Wallace je prije Einsteina pretpostavio da je materija transformacija sile ili energije (Wallace, 1870. u: Smith, 1991., str. 290). Sila postoji u dva oblika: "Prvi tvore osnovne sile prirode, kao što su gravitacija, kohezija, repulzija, toplina, elektricitet, itd.; drugi je oblik snaga naše volje." (Wallace, 1870., u: Smith, 1991., str. 290). Drevno pitanje slobodne volje i danas predstavlja neriješen problem za većinu filozofa i znanstvenika. Prije sažetka te rasprave, ovdje ću jednostavno iznijeti glavne značajke Wallaceova dokaza.

Wallace je primijetio da mnogi ljudi pretpostavljaju da je slobodna volja: "... rezultat molekularnih promjena u mozgu." (Wallace, 1870., u: Smith, 1991., str. 291). No, ustvrdio je da nitko nikada nije dokazao da se sve tjelesne sile mogu pripisati poznatim osnovnim silama prirode. Prihvaćanjem postojanja slobodne volje kao utvrđene značajke ljudske svijesti, pretpostavio je da ona zacijelo uključuje silu sposobnu pokrenuti druge sile prirode u organizmima. U tom smislu, djelovanje sila prirode u organizmu može se u konačnici slijediti do djelovanja snage volje. Na temelju toga Wallace je zaključio: "Ako smo, dakle, pronašli izvor jedne sile, bez obzira koliko neznatne, u našoj vlastitoj VOLJI, a ujedno ne poznajemo nijedan drugi prvobitni uzrok sile, čini se razumnim zaključiti da je sva sila snaga volje i, prema tome, da je čitav univerzum, osim što ovisi o njoj, ustvari VOLJA viših inteligencija ili jedne Vrhovne Inteligencije." (Wallace, 1870.; u: Smith, 1991., str. 291). Drugim riječima, sva materija i sila u univerzumu preobrazba su volje Vrhovne inteligencije ili Inteligencija.

Volja viših inteligencija, kako tvrdi Wallace, upravljala je procesom evolucije prirodnim odabirom. Wallace je izjavio: "Viša inteligencija je upravljala razvojem čovjeka u utvrđenom smjeru i s posebnom svrhom, kao što i čovjek upravlja razvojem mnogih životinjskih i biljnih oblika. Zakoni evolucije možda nikada ne bi sami proizveli žito, koje bi bilo tako dobro prilagođeno da ga čovjek može iskoristiti u obliku pšenice i kukuruza; banane i kruhovac bez sjemenki; ili životinje kao što je krava muzara iz Guernseya ili londonski teški teretni konj. Ipak, ta bića toliko nalikuju prirodnim proizvodima prirode, da lako možemo zamisliti biće koje je tijekom prošlosti ovladalo zakonima razvoja organskih oblika, odbijajući vjerovati da je u njihovu stvaranju sudjelovala neka nova sila i prijezirno odbacujući teoriju (kako će i moju teoriju odbaciti mnogi koji se sa mnom slažu oko drugih točaka), da je u ovih nekoliko slučajeva jedna upravljačka inteligencija usmjeravala djelovanje zakona preobrazbe, multiplikacije i opstanka zbog svojih osobnih ciljeva. Međutim, mi znamo da se to doista i dogodilo, i stoga moramo priznati mogućnost da je, ukoliko mi nismo najviša inteligencija u univerzumu, neka druga viša inteligencija možda usmjeravala proces razvoja ljudske vrste uz pomoć mnogo istančanijih sila od onih koje poznajemo (Wallace, 1870., str. 359-360; u: Smith, 1991., str. 289).

Wallace je vjerovao da se određene fiziološke značajke ljudi ne mogu objasniti prirodnim odabirom i opstankom najsposobnijih. Istaknuo je da je mozak primitivnih ljudi velik i razvijen kao i mozak civiliziranih ljudi.

S obzirom na to, čini se da je mozak primitivnih ljudi bio mnogo veći od zahtjeva njihova svakodnevnog života. Wallace je rekao: "... divljaka je samo prirodni odabir mogao obdariti malo razvijenijim mozgom od onog majmuna." (Wallace, 1869.; u: Smith, 1991., str. 32). Što se tiče ljudske ruke, Wallace je rekao da divljaku: "... nije potrebno tako istančano oruđe kojim se ne može u potpunosti služiti kao što ne bi mogao upotrijebiti ni tesarski alat bez pisanih uputa." (Wallace, 1869.; u: Smith, 1991., str. 32). Na sličan je način razjasnio i ljudsku sposobnost govora. Sve je to uzeo kao dokaz da je neka inteligencija 'upravljala zakonima evolucijskog razvoja 'usmjeravajući ih u određenim smjerovima i s posebnom svrhom' (Wallace, 1869.; u: Smith, 1991., str. 33).

Kako smo vidjeli, Wallace je vjerovao da je ljudska vrsta iznimno stara.

I, zanimljivo, smatrao je kako sadašnja razina europske civilizacije možda nije najviši stupanj čovječanstva. "I, ako smo, tako, primorani vjerovati da naše trenutačno znanje o prirodi nije cjelovito kao što smo navikli misliti, to je sve što možemo očekivati; jer, bez obzira na velike intelektualne trijumfe 19. st., ne možemo se toliko diviti njegovim postignućima koliko zamisliti da smo u samo manje od dvadeset godina, prešli fazu od potpunog neznanja do gotovo potpune spoznaje dviju tako opsežnih i složenih tema kao što je podrijetlo vrsta i starost čovjeka." (Wallace, 1876.; u: Smith, 1991., str. 43-44). Premda sada moramo govoriti o 150, a ne o 20 godina, ono što je Wallace rekao krajem 19. st. vrijedi i na početku 21. st.