Kad smo izašle van, ugledala sam planine, nepregledne doline i rijeke u daljini. Moje pratilje su me napustile i dalje sam nastavila sama. Vjerojatno zato da bih u ovim divotama mogla uživati, a da me pri tome nitko ne ometa. Vrt je bio fantastično uređen: sve je bilo na svom mjestu, isplanirano do najsitnijih detalja. Šetala sam neko vrijeme travnjakom. Trava je bila gusta i svježa i predivno zelena, pod nogama sam je osjećala kao da je živa. Boje koje sam srela u tom vrtu bile su nešto najneobičnije što sam ikada vidjela. Bile su toliko intenzivne da nisu ni malo nalikovale bojama na zemlji: sjene i nijanse u bezbrojnim varijantama i intenzitetima. Svjetlo je dolazilo iz biljaka i cvijetova i kao da je bilo živo.
Cvijeće je tako živo obojeno i tako prozračno u isto vrijeme da izgleda kao da lebdi. Zbog jarke svjetlosti sve izgleda tako mekano i magličasto da je teško odrediti gdje počinje a gdje završava list, ili cvijet, ili stabljika. Izgleda da svaka čestica svake biljke posjeduje svoj zasebni duh. Jedino tako mogu opisati ono što sam tamo vidjela. Svaki sićušni dio ispunjen je vlastitim životom, te se može transformirati u što god zaželi. Elemenat koji, na primjer, obitava u cvijetu može u nekom drugom trenutku biti dio nečeg drugog, isto tako živog. U biljaka nema duše kakvu mi imamo, već je to neki drugačiji duh koji je, isto tako, u stanju reagirati na djelovanje Božje volje ili drugih zakona univerzuma. Sve vam to postane tako očigledno kad jednom prisustvujete procesu stvaranja, a najočitije je kod cvijeća. Kroz vrt je tekla divna rijeka koja me odmah privukla svojom ljepotom. Bio je tu i veliki vodopad sa besprijekorno bistrom vodom, a na jednom mjestu je rijeka stvarala jezero. Površina jezera ljeskala se pod božanskom rasvjetom. Život je bio i u vodi; svaka je kap imala svoj duh i svoju svrhu. Melodija pršteće vode miješala se sa drugim melodijama kojih sam tek sada postala svjesna. Muzika je dolazila iz vode, iz njenog duha, a svaka je kap proizvodila svoj ton; melodije su se miješale i nadopunjavale tvoreći fantastičnu simfoniju koju na zemlji ne poznajemo. Naša muzika bi prema onoj iz nebeskog vrta zvučala kao lupanje po dječjem limenom bubnju. Ovdje, na zemlji, nismo u stanju shvatiti kakva se snaga i kakvo se prostranstvo nalazi u toj muzici. Kad sam prišla bliže sjetih se biblijske 'žive vode' i poželjeh da se okupam. Na samoj obali primijetila sam jednu ružu koja kao da se odvojila od ostalog cvijeća: bilo je nešto posebnog u toj ruži - njihala se u ritmu muzike i slatkim tonovima pjevušila ode. Vidjela sam kako pred mojim očima raste u Gospodu. Poželjela sam da uđem u nju, da osjetim njenu dušu. I čim sam to pomislila već kao da sam bila mikroskop koji gleda u nutrinu cvijeta. Ali nisam samo gledala. Živjela sam u njoj, oko mene je bila ruža, ja sam bila dio nje. Osjetila sam njeno njihanje u ritmu muzike i čula je kako stvara svoju vlastitu muziku svim svojim i najmanjim djelovima: latice su proizvodile svoju muziku, i svaki pojedini duh te ruže je stvarao svoje melodije. Melodije su se stapale jedna s drugom, a konačni rezultat je bila neizmjerna radost. U toj sam biljci ponovo osjetila Boga i njegovu ljubav koja se ulijeva u naše duše. Svi smo bili jedno!
Neću nikada zaboraviti one trenutke kad sam bila ruža. Doživljaj sjedinjenja, kad svi postajemo jedno, nezaboravan je.