3

Vrlo poseban dar

Kakva je to bila radost što sam ponovo na nogama i opet mogu raditi normalne stvari sa svojom obitelji. Jednostavne stvari poput odlaska u šetnju, ili samo sjediti i gledati neki program na televiziji s Franom i dječacima — sve mi je to sad bilo novo, kao da to nikad prije nisam činila. Zaista sam mogla cijeniti te stvari i shvatila sam da su jednostavne stvari u životu zaista dobre.

Ono što je također bilo vrlo dobro bila je činjenica da je moja iscjeljujuća anđelica, koja je imala tako golemu ulogu u mojem ozdravljenju, još uvijek često bila sa mnom. Možda sam bila nemarna, ali dotad mi nije palo na pamet da je pitam kako se zove. Nisam čak ni znala imaju li anđeli imena kao i ljudi. Zato sam je pitala. Na moje iznenađenje odgovorila je jednostavno:

»Ime mi je Anne.«

Bila sam ushićena — moja anđelica je imala ime, Anne. Sad sam je mogla zvati anđelica Anne. Ne znam zašto sam bila tako sretna kad sam čula njezino ime; možda zato što mi se činilo da ću je lakše prizvati budem li znala njezino ime te tako ostati u kontaktu s njom, a to je bilo ono što sam željela više od svega.

Anđelica Anne mi se sad pojavljivala nekoliko puta tjedno i jednog dana, dok sam sjedila na trosjedu u dnevnoj sobi, stvorila se preda mnom i rekla: »Došao je trenutak da naučiš jedan vrlo važan dio svojeg rada s nama. Želimo te naučiti da kanaliziraš.«

Upitala sam je što joj to znači. Odgovorila je: »Sad me čuješ i vidiš zato što se mi dovedemo k tebi, ali moraš naučiti kako prizvati anđeosko kraljevstvo i svijet duhova kadgod poželiš. To je poznato kao sposobnost kanaliziranja.«

Bila sam vrlo iznenađena, ali također i uzbuđena tim vijestima. Pomisao da ću zaista moći pozvati anđela k sebi, kad god mi bude potreban, bila je izvanredna, ali to je bila istovremeno i ponizna misao. Počele su me mučiti sumnje.

»Ne znam zaslužujem li zaista takvu vrstu sposobnosti«, rekla sam oklijevajući. Anđelka Anne se nasmiješila i nježno rekla:

»Prepusti nama da odlučimo zaslužuješ li to ili ne.« A onda mi je rekla da učinim nešto neobično.

»U kuhinji imaš telefonski imenik Žute stranice; želim da ga otvoriš na bilo kojoj stranici.« Otišla sam u kuhinju, uzela sam Žute stranice i vratila se u dnevnu sobu. Sjela sam i nasumce otvorila knjigu negdje na polovici. Pogled mi je pao na oglas u kojem se reklamira udruga komplementarne medicine u južnom Dublinu. Odmah sam znala da je ono što mi je anđelica Anne rekla o kanaliziranju bilo relevantno za tu udrugu, iako apsolutno nisam imala pojma što se tamo događa.

Primijetila sam da oglas spominje neke tečajeve. Pretpostavljam da biste ih mogli nazvati new-age tečajevima, koji su se redovito održavali u tom Centru. Onda je anđelica Anne opet progovorila.

»Želimo da odeš tamo na jedan tečaj. Vrlo je važno da to učiniš.« Odmah su me preplavile sumnje. Bila sam samo obična kućanica, koja se još uvijek oporavljala od ozbiljne bolesti a sad se od mene traži da pohađam tečaj koji me uopće nije zanimao i o kojem nisam znala apsolutno ništa.

»Ali ne mogu se samo tamo pojaviti«, rekla sam. »Nikoga tamo ne poznajem. Ne znam ništa ni o jednom od tih tečajeva, a mjesto je k tome kilometrima daleko, na južnoj strani grada.«

Zacijelo sam zvučala prilično očajno jer se anđelica Anne nasmiješila i rekla: »Upamti, vjera je ta koja te podigla na noge i zbog koje hodaš, pa imaj sad još malo vjere u ono što se od tebe traži i sve će biti dobro.«

I tako sam uzela telefon i nazvala broj Centra. Javio se ženski glas. Nije zvučala kao Irkinja, ali bila je vrlo ljubazna i rekla da su ostala još samo dva mjesta za tečaj koji se bavi ljudskom aurom. Predbilježila sam se, iako sam imala tek nejasnu ideju o tome što je zapravo ljudska aura.

Tečajevi su bili kratki, samo dva popodneva svakog vikenda, a onaj za koji sam se predbilježila počinjao je sljedeće subote.

Fran me u subotu odvezao u južni dio grada. Pogledala sam zgradu prije nego što sam ušla — bila je prilično stara, od crvene cigle, i imala sam dojam da je u njoj smješteno nekoliko poslovnih tvrtki. Kad sam ušla, primijetila sam oglasnu ploču koja je oglašavala razne aktivnosti koje su se tamo odvijale. Ploča me uputila na drugi kat gdje je bio smješten Centar. Za pisaćim stolom sjedila je djevojka, koja me odvela u veliku prostoriju bijelo okrečenih zidova. Tamo su se nalazile stolice poslagane u redove, a na podu je bilo nekoliko velikih jastuka za sjedenje. Sramežljivo sam ušla. Tamo se već nalazilo desetak ljudi, a ja naravno, nisam nikoga poznavala i osjećala sam se prilično nesigurno. »Zaboga, što ja radim ovdje?« pitala sam se. Ovi su ljudi očito znali zašto su ovdje i vjerojatno su već prije bili na nekom sličnom tečaju.

Bojala sam se da sam ušla u skupinu koja donekle živi alternativnim načinom života, među ljude koji su zainteresirani za stvari kao što je joga, prirodno liječenje i druge stvari o kojima ništa nisam znala.

Moj život prije bolesti bio je vrlo sretan, iako sam uglavnom bila obuzeta odgojem djece, što je značilo da sam ih ujutro vozila u školu i poslijepodne išla po njih, navečer im pomagala oko domaće zadaće, odlazila na njihove nogometne utakmice ili ih vikendima vodila na bazen. Bila sam sretna, ali kad sad na to pomislim, možda sam imala premalo samopouzdanja i skrasila sam se u prilično dosadnoj rutini a da toga nisam bila ni svjesna.

Međutim, bila sam vrlo svjesna koliko sam se nesigurno osjećala dok sam stajala u onoj prostoriji okružena s toliko mnogo nepoznatih, ljudi.

Primijetila sam jednu djevojku kratke plave kose; bila je mnogo mlađa od mene.

»Zdravo, ja sam Jean«, predstavila se. Ispružila sam ruku i nasmiješila se.

»Ja sam Penny«, rekla sam i odmah sam se osjetila bolje; barem sam razgovarala s nekim. Jean mi je onda nastavila pričati kako je vrlo zainteresirana za jogu i kako se nada da će jednoga dana postati instruktorica. Također ju je vrlo zanimala ljudska aura i ovo nije bio prvi put da pohađa tečaj na tu temu. To me je samo uvjerilo da je prostorija puna ljudi koji su točno znali zašto su tamo i što time žele postići. Osjećala sam se još više izgubljenom i kao osoba koja tu ne pripada.

Naposljetku, u sobu je ušla lijepa žena, po mojoj procjeni imala je oko pedeset pet godina. Nije bila Irkinja, ali nisam mogla reći odakle dolazi; imala je lijepu tamnu put i činilo mi se da je možda Meksikanka ili Brazilka. Pozdravila je skupinu i rekla nam da se zove Emmy-Lou te da će voditi tečaj o ljudskoj auri.

Iza nje je bio stalak s papirnatim blokom, i činilo se da je na nekoliko stranica nacrtan obris ljudskog tijela; oko svakog obrisa bile su jarke boje različitog intenziteta. Emmy-Lou je počela objašnjavati kako je aura energetsko polje koje zapravo izbija iz tijela te da neki ljudi zaista mogu vidjeti tuđe aure. Nastavila je s predavanjem još dvadesetak minuta i činilo mi se zanimljivo, ali malo izvan dosega mojeg razumijevanja. Onda je rekla da ćemo napraviti jednu vježbu kako bismo vidjeli možemo li odrediti gdje su zapravo naše aure.

Podijelila nas je u parove, ali kako je broj polaznika bio neparan ona je u toj vježbi bila moja partnerica. Prvo što smo morali učiniti bilo je da sjednemo jedno nasuprot drugome i pokušamo se usredotočiti na partnerovu auru.

Počela sam se koncentrirati na područje oko Emmy-Louine glave, ali dogodilo se nešto zbog čega sam zamalo skočila sa stolca. Dok sam je gledala, iza nje se, niotkuda, pojavio golemi američki Indijanac. Nije izgledao kao oni Indijanci koje viđate u vestern filmovima na televiziji; imao je tamnosmeđu put, vranu crnu kosu i bio je odjeven u tradicionalnu indijansku odjeću, sašivenu od kože. Ali također je na sebi imao nešto što je izgledalo poput moderne odjeće. Sigurno je bio viši od metar i osamdeset centimetara i bio je vrlo impresivan. Zagledao se u Emmy-Lou — bio je to ponosan pogled pun ljubavi, kao da je zaista zainteresiran za nju i vrlo zadovoljan njome.

Emmy-Lou se opet obratila skupini, a prikaz Indijanca iza nje je izblijedio. Nisam znala što da učinim. Iznenadila sam se jer to se dogodilo tako nenadano i naglo. Emmy-Lou je zatim dala upute za drugu vježbu. Ovaj put smo morali ustati i okrenuti se sučelice, udaljeni oko šest metara, te smo polako trebali koračati jedno prema drugome i fizički pokušati osjetiti gdje počinju naša energetska polja. Dotad već ništa nisam razumjela, mogla sam samo misliti o zapanjujućem prizoru koji sam netom vidjela.

Kad sam se približila Emmy-Lou, ponovno se dogodilo. Ovaj put se niotkuda pojavilo više Indijanaca, i činilo se da su na nekom mjestu u indijanskom rezervatu. Bio je tu isti onaj Indijanac otprije, ali ovaj put sa ženom, a do njih je stajalo nešto nalik vuku. Opet su se samo smiješili i činilo se da razgovaraju međusobno, prije nego što su pogled pun ljubavi usmjerili prema Emmy-Lou.

Bila sam potpuno zbunjena. Evo me tu, gdje pokušavam shvatiti što se govori o aurama i energetskim poljima, a istovremeno sam svjedokom tih začuđujućih prizora, očito iz indijanskog rezervata.

Zašto mi se to događa? Tko su ti ljudi? Što žele? Nisam znala odgovor ni na jedno od tih pitanja, ali bila sam čvrsto uvjerena da Emmy-Lou ima odgovore.

Poslije još dvije vježbe, Emmy-Lou je privela sastanak kraju, zahvalila je polaznicima i rekla da se opet vidimo sutra. Svi su polako počeli izlaziti iz prostorije, ali prolazeći pokraj Emmy-Lou zastala sam i rekla joj: »Smijem li vas nešto pitati?« »Svakako«, nasmiješila se. »Jeste li na bilo koji način povezani s američkim Indijancima?« upitala sam je. Zagonetno me pogledala i rekla: »Da, u sebi imam indijanske krvi, kako ste to znali?« Onda sam joj ispričala što mi se dogodilo tog poslijepodneva i što sam vidjela. Široko se nasmiješila kad sam spomenula dvoje Indijanaca i vuka.

»To nije bio vuk«, rekla je. »To je Sabre. Bio je pas mojega djeda, a ono dvoje ljudi su moj djed i baka; odgojili su me u indijanskom rezervatu u Aljasci.« Ostala sam zaprepaštena. Mogla sam jedino izgovoriti: »Zašto su mi se pokazali? Žele li nešto?« Emmy-Lou se nasmiješila i dotaknula mi ruku.

»Mislim da ništa ne žele osim da mi daju do znanja da me vole i da su tu za mene«, odgovorila je. Ali onda je rekla još nešto što me zaista iznenadilo.

»Nadareni ste, imate dar komunikacije sa svijetom duhova i prva ste osoba, osim mene same, koja je uspjela prodrijeti do mojih djede i bake. Imate predivnu sposobnost za kanaliziranje.«

Emmy-Lou me zamolila da odem s njom u prizemlje na kavu. Sišle smo u malu kuhinju, kojom su se očito služili svi koji su radili u toj zgradi, ali tada tamo nije bilo nikoga pa smo sjele.

Odjedanput sam se osjetila opušteno i ugodno s Emmy-Lou i odlučila sam joj reći razlog zbog kojeg sam se upisala na tečaj.

Sjedila je i pomno me slušala dok sam joj pričala o svojoj bolesti, o andelici Anne i postupnom oporavku. Onda sam joj rekla kako sam nasumce otvorila Žute stranice točno na onom mjestu gdje je bio oglas Centra i kako mi je andelica Anne rekla da odem na tečaj i naučim kanalizirati.

»Oho, to je začuđujuća priča«, rekla je kad sam završila.

»Imate vrlo poseban dar. Mislim da ne biste trebali pohađati tečaj o ljudskoj auri, nego onaj o meditaciji. Upitala sam je zašto i odgovorila je: »Otkrit ćete da ako znate meditirati i potpuno se umiriti, bit će vam mnogo jednostavnije doprijeti do anđela i duhovnog svijeta.«

Odjedanput mi je sve imalo više smisla. Svaki put kad bi mi se anđelica Anne pojavila, za mene je to bilo istinski predivno iskustvo, ali onda sam se morala vratiti u svakodnevnicu sa svim obvezama i to mi se nije nimalo sviđalo. Osjećala sam se nemirno i čeznula sam za trenucima kad će se anđelica Anne ponovo pojaviti. Ali sad, tu je Emmy-Lou koja mi govori da je potrebno samo da se opustim i budem mirna, ne samo zbog sebe, nego i zato da bih, kad god to poželim, stupila u kontakt s anđeoskim kraljevstvom i svijetom duhova. Nije mi se moralo dvaput reći — odlučila sam naučiti ispravno meditirati.

Dan poslije tečaja anđelica Anne mi se pojavila u mojem domu.

»Bila si vrlo uspješna na tečaju; svi smo zadovoljni s tobom «, rekla je. »Tvoja sposobnost za kanaliziranje će jačati i postati jasnija što je više budeš koristila«, objasnila je. »Ono što je Emmy-Lou rekla o meditaciji je točno, ali također želim da znaš da je meditacija jednostavan proces; to je samo sposobnost stišavanja uma, a kad ti je um tih, bit će ti mnogo lakše komunicirati s nama. A sad ću te, ako nemaš ništa protiv, provesti kroz jednostavnu meditaciju.« Ova posljednja rečenica zapravo je bila vrlo ublažena u odnosu na ono što je slijedilo.

Anđelica Anne mi je rekla da se opustim i zamislim kako sjedim pokraj bistre rijeke, dan je prekrasan, a rijeka blago teče pokraj mene. Zatim mi je rekla da zamislim kako me rijeka odnosi na mjesto velike smirenosti unutar mene same. Kako sam sve više ulazila u to mjesto savršenog mira, učinilo mi se da anđelica Anne sve više blijedi, toliko da sam se uplašila kako će nestati, ali onda je njezina prelijepa svijetloplava energija ponovo počela lagano pulsirati i snažnije sjati. Postajala je sve blistavija, a onda je počela pulsirati takvim intenzitetom da sam osjetila kako mi je to previše, da ne mogu više podnijeti, ali nekako sam znala da moram ostati fokusirana.

A onda kao da se dogodila neka prilagodba s mojom vlastitom energijom; činilo se kao da se spojila s onom anđelice Anne i mogla sam je i dalje nastaviti gledati. Nasmiješila mi se, a ja sam se osjećala uzvišeno.

»Dobrodošla kući«, rekla je.

»Kući?« upitah. »Zar sam kod kuće?«

»Da, dobrodošla u kraljevstvo anđela. Sve si dobro učinila i vrlo smo ponosni na tebe«, odvratila je.

Onda sam primijetila da druga boja ulazi u njezino čudesno svijetloplavo prozračno tijelo. Ovaj put bila je to lijepa zelena nijansa; svjetlucala je i kao da se koncentrirala oko njezina lijevog ramena. Zatim joj je oko glave počela pulsirati nijansa apsolutno veličanstvene grimizno-ljubičaste boje. Stajala je preda mnom i zračila pobožnost.

»Tvoje boje«, rekoh. »Različite su, sad ih je mnogo više.«

Još dok sam govorila, vidjela sam kako se u različitim dijelovima njezina prozračnog tijela počinju oblikovati neobično intenzivne boje. Postajale su tako jake da sam morala skrenuti pogled u stranu. Osjećala sam kako mi suze naviru na oči. Bilo je kao da nisam dostojna vidjeti da se takvo što događa preda mnom.

»U redu je, budi mirna, budi mirna«, smirivala me anđelica Anne. »Kad gledaš moje boje, gledaš anđeosko kraljevstvo. Rekla sam već prije da nas ima mnogo pa zato ima i mnogo boja.«

Nešto se istinski nevjerojatno počelo događati. Dok sam u čudu promatrala lijepe boje, one su počele poprimati obrise pojedinačnih anđela. Pogledala sam u zelenu boju na ramenu anđelice Anne i tamo se počeo materijalizirati visoki anđeo muškog roda; njegove su se boje izmjenjivale od zelene do nijansi svijetle ružičaste. Kažem da se počeo materijalizirati anđeo muškog roda, ali sad znam da anđeli zapravo nemaju rod, nego se nekome prikažu kao muško ili žensko, ovisno o tome kako osoba koja komunicira s njima percipira anđela. Ovaj koji se stvarao pred mojim očima bio je visok muškarac, koji je imao najbrižnije lice koje sam ikad vidjela. Oči su mu bile blage i sjale su ljubavlju.

Onda je progovorila anđelica Anne: »Ovo je arhanđeo Rafael, Božji sluga. Ovdje je da pomogne svakome tko pati od bolova, naročito ako se ne možeš riješiti prošlih boli ili trauma ili ako je pod bilo kakvom medicinskom skrbi. Arhanđeo Rafael je tu da ti pomogne. Moraš ga samo pozvati.« Arhanđeo je zatim izblijedio i stopio se sa svijetlim tijelom anđelice Anne.

Tada mi je pogled privukla jaka nijansa grimizno-ljubičaste boje koju sam vidjela oko glave anđelice Anne, i preda mnom se stvorio drugi prelijepi anđeo. Ovaj je imao mnogo sitniju figuru, a lice mu je bilo kao da se zabavlja. Izgledalo je kao da mi želi ispričati vic, ali trenutak nije baš povoljan; oči su mu treperile i smijale se.

»Ovo je arhanđeo Gabriel«, rekla je anđelica Anne. »On je predivan anđeo usmjeravanja, ili ako ti u životu treba više humora i smijeha on je tu. Isto tako ako planiraš obitelj i treba ti savjet, on ti je na usluzi.«

Zatim se preda mnom stvorio drugi anđeo. Bio je vrlo impresivan, vrlo čvrst i odavao je dojam jakog autoriteta. Njegove su boje sjajile blistavo bijelo, a oko njega su iskrili zlatni proplamsaji.

Čak se i glas anđelice Anne promijenio iz poštovanja dok ga je predstavljala.

»Ovo je arhanđeo Mihael, nositelj Božjeg mača pravde i plamena svjetlosti«, rekla je, kao da i sama osjeća strahopoštovanje prema njemu. »Mihael je uvijek tu za vas koji se osjećate izgubljeni ili bez nade. Možda imate problem s alkoholom ili drogom i svijet vas je odbacio; ako je tako, okrenite se arhanđelu Mihaelu i zamolite ga da svoj mač zaštite usmjeri prema vama i vaši će se svjetovni problemi otopiti.«

Stopala anđelice Anne bila su obavijena lijepom nijansom žute boje, i dok sam gledala, pojavio se jedan anđeo manji od ostalih.

»Ovo je arhanđeo Uriel«, rekla je anđelica Anne. »Ako vam život postane dosadan ili vas zbunjuje, samo pozovite Uriela. Ako osjećate da samo besciljno plutate ili ste stalno na raskrižju životnih puteva, on će vam u život unijeti Božju ljubav i smirenost.«

Dok sam gledala anđelicu Anne, primijetila sam da joj se boje opet vraćaju u njezinu prvotnu svijetloplavu. Pogledala me je i rekla: »Postoji još mnogo drugih anđela i s vremenom ćeš ih upoznati i raditi s njima. Svaki od njih ima sposobnost pomagati i voditi ljude u svim područjima svakodnevnog života. Oni samo žele donijeti radost, mir, ljubav, napredak i obilje u ljudske živote, ali upamti, cijelo anđeosko kraljevstvo sastoji se od ljubavi Božje koja već živi unutar svakoga pojedinca. Idi sad i počni djelovati.«

Rekavši to, njezina se energija počela rasipati i polako je nestala, no znala sam duboko negdje u sebi da ono što mi je bilo pokazano, predstavlja samo početak dugog putovanja na koje sam se spremala poći — anđeli i ja.