Vrhunski vitamin C

Ljudi, čovjekoliki majmuni i zamorci imaju jedan genetski defekt koji vjerojatno seže unatrag do ledenog doba: oni ne mogu više sami proizvoditi vitamin C. Ta je vjerojatno naslijeđena mana preživjela tisuće naraštaja i ne može se uklonili nikakvom idealnom prehranom!

Sva druga živa bića mogu u jetri stvarati iz glukoze svaku potrebnu količinu vitamina C. Tako i slično tumače pomanjkanje vitamina C u

čovjeka Pauling i mnogi drugi istraživači.

Žalosna činjenica: mi ljudi nismo sposobni samistvarati vrhunski vitamin C koji upravlja svim životnim procesima.

Mi smo dakle u tom pogledu u nepovoljnijem položaju od životinja. Na temelju objavljenih istraživačkih rezultata 0 vitaminima, prije svega nobelovca Linus a Paulinga osjetio sam se potaknutim iznova se njima pozabaviti. Životinje

u slobodnoj prirodi ne umiru od srčanog infarkta, dok su u nas ljudi srčani i moždani infarkti gotovo najčešći uzrok smrti. Uzaludno je raspravljati o tome zašto ne možemo vitamin C sami proizvodili i kad se la sposobnost izgubila ili je li ona uopće bila potrebna kad smo se još u punoj mjeri prehranjivali svježim, posve čistim, ničim zatrovanim voćem koje je sadržavalo mnogo vitamina C.

To se dvoje više ne može dokazati. Tu sa sada radi samo o za nas kobnim činjenicama da mi ljudi više ne možemo vitamin C sami proizvoditi i da se 99 posto nas više ne prehranjuje u dovoljnoj mjeri svježim voćem i povrćem. A ta se hrana većinom još uništava kuhanjem, pečenjem i prženjem.

Uvijek iznova kažem: kuhinjski je lonac naša smrt!

"Broj. ljudi koji su platili životom poslije upotrebe poznatih farmaceutskih proizvoda iznosio je tijekom sedmogodišnjeg razdoblja istraživanja od 1983. do 1989. čak 2069.

U istom vremenskom razdoblju nije bilo nijedne žrtve medu onima koji su upotrebljavali vitaminske dodatke!"

(Objavila u "The Townsend Newsletter for Doctors" američka udruga centara za kontrolu otrova.)

Ako je samo uzimanje kemijskih lijekova povezano s rizikom smrti - zašto da tada barem za sebe ne iskušamo bezazlene vitaminske dodatke? Prirodni nauk o zdravlju kaže da prijesna hrana sadrži sve potrebne vitamine i minerale u organskom obliku.

 Ta tvrdnja važi na žalost samo onda ako je ta prijesna hrana bila. kao što je već objašnjeno, uzgojena ekološki i biološki, bez umjetnog gnojiva i kemijskih pomoćnih sredstava na još posve zdravom tlu.

No gdje je to još moguće i tko može platiti takve proizvode?

Prirodni je nauk o zdravlju polagao svoje temelje već od 1822. Tada su zatrovane prehrambene namirnice bile nešto nepoznato. Nova gledišta tjeraju na promjenu mišljenja!

Ja sam stoga godinama oklijevao objaviti svoja iskustva s dodacima hrani. Ali činjenice jasno govore za to! Mnogim prijateljima koji ne mogu sami izići nakraj s promjenom svoga načina života, može se brže pomoći.

Netko tko se stopostotno prehranjuje prijesnom hranom, čak onaj koji jede samoniklu zelenu hranu - sto je propagira moj prijatelj Franz Konz -. može u svojim organima asimilirati maksimalno 100 miligrarna čistog vitamina C.

Nije važna količina vitamina što je sadrži voće i povrće, već ona količina što je možemo primiti! Potrošači kuhane hrane moraju se međutim zadovoljili jednom četvrtinom te količine ili još manje. Podgrijana jela ne sadrže više ništa.

U takozvanoj Junk food sadržani su samo još tragovi toga krajnje važnog vitamina koji je prijeko potreban za sve životne procese.

Norveški istraživač Kare Berg otkrio je već 1963. lipoprotein koji se kasnije istraživanjima dr. Ratha i kolega pokazao kao štetan. Dovoljno vitamina C sprječava taloženje tog štetnog proteina na stijenkama arterija. Oni su zaključili da laj proteinski surogat dovodi do arteriosklerotičnog ovapnjenja i uzrokuje neku vrstu skorbuta.

 Dr. Rath je 1991. u "Journal of Orthomolecular Medicine" objavio detaljno izvješće o tome. U njemu je savjetovao kombinaciju vitamina C i L-lizina, da bi se poboljšao rad srca i lako uklonile boli izazvane anginom pectoris.

Već bi svakodnevno uzimanje 500 miligrama L-lizina, L-prolina,1000 miligrama vitamina C i drugih antioksidansa razgradilo postojeće taloge u arterijama. Revolucionarna hipoteza - ako je točna. No to možeš provjeriti!

Svaka stresna situacija krade tijelu vitamin C. svaka popušena cigareta potroši 20 miligrama vitamina C. Za nedragovoljne, pasivne pušače još je gore. Pušač gubi dimom 40 posto svog vitamina C. Svaki put kad povuče dim iz cigarete udahne 100 milijuna "slobodnih radikala".

Budući da pušač općenito prakticira posve pogrešan način života, pati od stalnog pomanjkanja vitamina C. Pušači, kao i ostali ljudi koji pate od nedostatka tog vitamina, idu ravno u pravcu skorbuta. Odatle i njihova prijemljivost za moždanu i srčanu kap. Njihove su arterije šupljikave, krv može prokapljivali u okolinu. Vitamin C jača arterije, kao što ćemo kasnije vidjeti.

Dosada sam govorio samo o vitaminu C, što ga više ne možemo proizvoditi. No i drugi su vitamini i minerali, poznati i još nepoznati, isto tako potrebni za život.

Vitamin C je međutim najvažnija tvar, vrhunski vitamin, što ga naše tijelo mora dobivati u velikoj količini. Njega ima najviše u šipku, citrusima i tamnom zelenolisnom povrću. On je veoma osjetljiv na svjetlo i u kuhinjskom se loncu većinom uništava. Njime osobito oskudijevaju uživatelji žitarica.

Njihova hrana sadrži kao konačni proizvod još veoma malo vitamina C.

Mi trebamo uvijek čitav, cjelokupni, potpuni proizvod.

Nije važno samo što jedemo, već i biopodnosivost hrane: kako naš organizam može primili u sebe njezine molekule i iskoristiti ih. Danas se to bez dodataka hrani može međutim pokazati na žalost kao pogrešni zaključak!

I ja moram preispitali svoj stav što se liče vitamina i minerala i vratiti se svojoj izjavi u mojoj knjizi od 1975. Na kongresu "životnog nauka" ("Lebenskunde") koji je bio održan 1992. u Bad Godesbergu, podnio sam izvještaj o istraživačima Paulingii i Burgersteinu i pritom navijestio da se prirodni nauk o zdravlju mora ponešto mijenjali s obzirom na dodatke hrani. U to sam poslije nekoliko dugogodišnjih pokusa uvjeren više nego ikada: danas više ne poznajemo punovrijednu, izvorno prirodnu hranu!

Istraživači su otkrili da su čak pingvini zatrovani olovom i kadmijem. Osim toga, mi ljudi nismo sposobni kao što sam već spomenuo -. proizvoditi vitamin C! Iako je upravo važnost vitamina C poznata već desetljećima, ipak se ta spoznaja općenito još uvijek nedovoljno iskorištava u praktičnom životu. Njemačka stalno u tome zaostaje.

Prikladnu primjenu sprječavaju u prvom redu školski medicinari.

1100 istraživanja širom svijeta s pozitivnim rezultatima nije još uvijek dovoljan dokaz za le konzervativne ljude. Oni zahtijevaju dopuštenja zdravstvenih službi. A s druge strane svakodnevno propisuju bez grižnje savjesti pilule čije su katkad kobne nepoželjne nuspojave dobro poznate - pogledaj upozorenja na papiriću priloženom uz dotični lijek.

Tvrdnje o nepoželjnim nuspojavama vitamina nisu dokazane pretpostavke. Ja savjetujem svim neodlučnim liječnicima: ta provedite na sebi pokus s nadopunom vitaminima i mineralima! Samo ćete tako moći napokon pomoći svojim pacijentima.

S jednim moramo međutim uvijek računati: privremeno mogu nastupili slične đetoksikacijske pojave kao pri promjeni načina života prijelazom na prehranu prijesnom hranom. No to te ne bi trebalo obeshrabriti, jer će brzo proći.

Tko ipak ne može s tim izići nakraj, neka jednostavno prekine uzimati dodatke.

Istraživanja Linusa Paulinga - koja sežu unatrag do 1966. godine - potvrđuju sada konačno stotine znanstvenih istraživača i liječnika.

Ja sam u drugom izdanju moje knjige "dick+krank oder schlank+gesund?" od 1992. uvrstio dodatak gdje neki "liječnici novog naraštaja" ili čak "novog uzgoja" kako oni sebe nazivaju, opisuju velike uspjehe liječenja u svojih pacijenata zahvaljujući tome što njihovu zdravu prehranu spajaju s visoko doziranim vitaminima i/ili mineralima. Ti liječnici svi skupa ponajprije preporučuju neobrađenu prijesnu hranu. Katkad se dopušta nešto ribe kao opskrbljivača bjelančevinama.

Mladi su istraživači dakle na taj način njegovali i pacijente koji su često već bili kratko pred "bypass"- operacijom. Poslije nekoliko su tjedana već mogli brzim hodanjem ili čak laganim trčanjem prevaliti dosta velike udaljenosti. Boli angine pectoris posve su prestale. Njihove su žile bile polako, ali sigurno oslobođene taloga.

Poznati je pobornik alternativne metode liječenja dr. Whitaker, čija mjesečna pisma "Health & Healing" primam već godinama. Nadalje se trebaju spomenuti: dr. McDougal, dr. Dean Ornish, dr. Rios, dr. Barnard. Pritom ti liječnici nisu s obzirom na njihove prijedloge o prehrani upotrebljavali tako stroga mjerila kao naš prirodni nauk o zdravlju. Njemačka službena znanost još i sada osporava da se već postojeći taloži mogu ukloniti. Velika zabluda.

Pacijenti koji pate od teških srčanih bolesti idu još uvijek pod nož. Jednom mome znancu predstoji već neko vrijeme presađivanje srca. On se na žalost ne može obratiti. ostaje podložan školskoj medicini.

Prije nego što bih se ja prepustio tako rizičnom zahvatu, bile bi moje prve mjere stopostotna promjena načina prehrane, prijelaz na prijesnu hranu i nadopuna vitaminima i mineralima. Posavjetovao bih se s onim liječnicima koji to već godinama uspješno prakticiraju i svoje pacijente vraćaju bez operacije aktivnom životu. Ali čovječja je volja njegovo nebesko kraljevstvo.

Prije spomenuti "liječnici novog naraštaja" provodili su pokuse s vitaminsko - mineralnim nadopunama i bez njih. Pritom se pokazalo da su njihovi pacijenti bili davanjem vitamina i minerala brže oslobođeni taloga nagomilanih u njima.

Prvi liječnik koji je u svojoj terapiji primjenjivao vitamine bio je Kanađanin dr. Ahrain Hoffer koji je pedesetih godina liječio velikim količinama vitamina B3 (niacina) pacijenticu koja je bolovala od shizofrenije. Taj je liječnik uistinu utemeljio tu novu dopunsku medicinu. Na njega je uvijek iznova upućivao i Linus Pauling. Prema "Orthomolecuiar Nutrition"objavio je dr. Hoffer 1994. godine zajedno s dr. Mortonom Walkerom knjigu "Smart Nutrients - A Guide to Nutrients That Can Prevent and Revers Senility".

Prije otprilike 13 godina donio sam sa sobom prve knjige trojice američkih liječnika Cheraskina, Ringsdorja i Sisleya.

Njihova velika knjiga "Vitamin C - so ndtig wie Sauerstoff" na žalost je rasprodana. Ona je nastala kao rezultat 11 000 znanstvenih istraživanja i dokazuje da su u zabludi oni kritičari koji još uvijek tvrde daje previše vitamina C štetno.

Sada se tom tematikom bave i neki autori s njemačkog govornog područja, ali nitko nije tako opsežno prikupio mnoga znanstvena istraživanja iz čitavog svijeta kao ta trojica Amerikanaca.

Mađarskom biokemičaru Albertu Szentu Gyorgyiju dugujemo zahvalnost, jer mu je 1928. uspjelo izolirati vitamin C iz limunske kiseline. Za njegov mu je rad bila odana čast 1937. godine, kad je postao dobitnikom Nobelove nagrade. Zašto njegovo djelovanje nije poznatije poslije toliko vremena? Napola informirani znanstvenici osjetili su potrebu da upozore na moguće bubrežne kamence i druge nepoželjne nuspojave.

Tek su Pauling i njegovi nasljednici mogli pokusima na sebi obeskrijepili brojne protuargumente. Pauling je u svrhu pokusa uzimao dulje vrijeme do 50 grama (= 50000 miligrama.) dnevno i tako mogao uvjeriti i posljednje skeptike u bezazlenost vitamina C. U međuvremenu postoji toliko mnogo rezultata ispitivanja da se sada može sigurno reći: vitamin C nije ni u većim količinama toksičan.

Nadopunjujuća davanja drugih vitamina i minerala utemeljila su konačno uspjeh generacije mladih liječnika bez predrasuda. Ima li boljih dokaza od onih u svagdašnjem životu s pacijentima? Kakvo olakšanje osjete li jadni teški bolesnici kad osjete da njihova iscrpljena tijela opet dobivaju snagu i da se malo pomalo mogu odreći poznatih uvijek štetnih lijekova sa svim njihovim nuspojavama!

 Kako se samo mogao tako dugo održati stav kritike i nevjerice prema vitaminu C potrebnom za život, a s druge strane širokogrudno propisivati lijekovi čiji štetni učinci sigurno nisu bili nepoznati? Kako je moguće takvo protuslovlje?

Razlog: vitaminom C se, za razliku od prekomjerno skupih lijekova, ne može mnogo zaraditi!

 

Jedan me znanac izvijestio kako mu je pao na glavu strujni kabel. Posljedice su bile tjedan dana kome i uzetost lijeve strane za koju su liječnici rekli da će ostati. On si je po Paulingovoj preporuci dao ubrizgati 45 grama vitamina C intravenski. Uzetost je u roku od nekoliko dana nestala.

Taj je čovjek u rujnu 1995. sjedio posve zdrav nasuprot meni i pritom mi pričao o teškom meningitisu svoga sina koji se isto lako mogao dokraja izliječili injekcijom visoko doziranog vitamina C. Vjerujem da smo s istraživanjem vitamina C tek na početku! Pauling je sebi posljednjih godina davao 18 do 20 grama sintetičkog vitamina C. a moj se znanac zadovoljava s 10 grama. Kad bi smanjio dozu, odmah bi to osjetio. Inače, Pauling je djelovanje kiseline praška vitamina C uvijek neutralizirao natronom.

Unazad četiri godine i ja opel oprezno uzimam te vitaminske i mineralne nadopune - i primjećujem da mi čine dobro! Trebam li drugima prešutjeti tu činjenicu, jer bih možda sebe učinio nevjerodostojnim, kao stoje mislio moj prijatelj Franz Konz?

Ne, osjećam se obvezanim da za pomoć jasno upućujem na tu novu. a ipak već odavno poznatu istinu! To je dokaz da sam još i s 80 godina prilagodljiv za nove zahtjeve. U dobroj sam formi i želio bih to još dugo ostati. Ta iskušajte sami čineći kao ja! Time možete svoje zdravstveno stanje samo poboljšali, nikada pogoršali ! Ja nisam ni o kome ovisan i opisujem samo ono što sam iskusio na samom sebi.

Neki govornici, autori knjiga i voditelji lječilišta ostavljali su na kongresima "životnog nauka" baš jadan dojam kad sam vidio što su sve lamo pojeli i još zalili kavom i vinom. Jela što su bila posluživana tim "uzorima" bila su mrtva hrana, ne prijesna. Kako su mogli sljedećeg dana mirne savjesti zastupati pred slušateljima svoje mišljenje? No i oni su ne birajući grabili sa stolova sve šio su mogli i trpali u sebe - od tople juhe preko integralnog kruha do voća i povrća. Neki su čak još napunili i svoje torbe za kupovinu što su ih donijeli sa sobom.

Tobožnji su se potrošači zdrave prijesne hrane vladali kao grabežljive zvijeri. Kako li izgleda u njihovim želucima?