VRHOVNO  SREDIŠTE  SKRIVENO U RAZDOBLJU “KALI-YUGE”

GOVORI SE DA AGARTA nije oduvijek bila u podzemlju te da ondje neće zauvijek ostati. Doći će vrijeme kada će, prema riječima g. Ossendowskog, “narod iz Agharti izaći iz svojih spilja i pojaviti se na licu zemlje”.! Prije svoga nestanka iz vidljivoga svijeta, to je središte nosilo drugo ime jer mu ime Agarta koje znači “neuhvatljivo” ili “nedostupno” (kao i “nepovredivo” jer je “boravište mira”, Salem) tada nije bilo prikladno. G. Ossendowski precizira da je ono postalo podzemnim središtem “prije više od šest tisuća godina” te smatra da se to razdoblje, s vrlo zadovoljavajućom točnošću, podudara s poče- tkom Kali–yuge ili “mračnoga doba”, “željeznoga doba” starih istočnjaka, posljednjim od četiri razdoblja na koje se dijeli manvantara.2 Njegova podjela trebala bi se po- dudarati sa svršetkom istoga razdoblja.

Govorili smo prije o sličnostima u svim tradicijama koje se tiču nečega što je izgubljeno ili skriveno, a prika- zuje se različitim simbolima. Kada to uzmemo u opće- nitom smislu, ono što se odnosi na čitavo čovječanstvo na zemlji tiče se upravo na uvjete u Kali–yugi. Trenuta- čno razdoblje je, dakle, razdoblje pomračenja i zbrke.( Stanje u njemu je takvo kakvo jest, ustrajući na njemu,

inicijacijska spoznaja nužno mora ostati skrivena, otu- da “tajnovita” narav takozvane “povijesne” antike (koja ipak ne seže do početka ovoga razdoblja)4 i tajnih or- ganizacija svih naroda: organizacija koje nude djelatnu inicijaciju ondje gdje još postoji neki istinski tradicional- ni nauk, no koje nude samo sjenu, jer je duh toga nauka prestao oživljavati simbole koji su tek vanjska repre- zentacija. Tomu je tako, između ostaloga, i stoga što je sva svjesna veza s duhovnim središtem svijeta završila prekidom, a to je najvlastitiji smisao gubitka tradicije. Što se tiče ovoga ili onoga posebnog sekundarnog du- hovnoga središta, on gubi izravnu i djelatnu vezu s naj- višim središtem.

Valja nam, dakle, govoriti, kao što smo već kazali, o nečemu što je prije skriveno, nego doista izgubljeno, jer to nije izgubljeno za sve te ga neki još u potpunosti posjeduju. I, ako je tomu tako, drugi uvijek imaju mo- gućnost da to pronađu ako na primjeren način traže, tj. tako da njihova namjera bude vođena skladnim trepe- renjem koje izaziva zakon “složnih djelovanja i reakci- ja”, i koje bi ga moglo postaviti u djelatnu duhovnu komunikaciju s najvišim središtem./ Ta usmjerenost namjere u svim tradicionalnim oblicima ima svoje sim- boličke prikaze. Htjeli bismo govoriti o ritualnoj orijen- taciji: ona je, zapravo, smjer prema duhovnom središtu koje je, kakvo god bilo, uvijek slika istinskoga “Središta svijeta”.7 No, u mjeri u kojoj napredujemo u Kali–yugi, jedinstvo s tim središtem je sve zatvorenije i skriveni- je, postaje sve teže, dok istodobno sve malobrojnijima

postaju sekundarna središta koja ga izvanjski predsta- vljaju.0 Pa ipak, kada to razdoblje završi, tradicija bi se trebala iznova očitovati u svojoj cjelini, jer početak svih manvantara, koje se podudaraju s krajem prethodnih, za zemaljsko čovječanstvo nužno podrazumijeva povratak u “prvobitno stanje”.9

Svaka svjesno uspostavljena veza sa središtem sredstvima uobičajene organizacije u Europi  je  raskinuta, a tomu je tako već nekoliko stoljeća. Taj raskid nije izvršen jednim potezom, nego u više stupnjeva koji su uslijedili jedan za drugim.!0 Prvi od tih stupnjeva seže do početka !4. stoljeća. Ono što smo već kazali drugdje povodom viteških redova može olakšati razumijevanje da je jedna od njihovih glavnih uloga bila osigurati ko- munikaciju između Istoka i Zapada, komunikaciju čija se uloga može shvatiti napomenemo li da se središte o kojemu ovdje govorimo oduvijek opisivalo, barem što se tiče “povijesnih” vremena, kao da je smješteno na Istoku. Nakon uništenja templarskoga reda, istu vezu nastavit će čuvati rozenkrojceri ili oni kojima bi kasnije trebali dati to ime, pa makar i prikriveno.!! Renesan- sa i reformacija obilježavaju novu kritičku fazu, a na- posljetku, po onomu na što po svemu sudeći ukazuje Saint-Yves, potpuni raskid se podudara s Westfalskim ugovorom kojim !/40. završava Tridesetogodišnji rat. No, zanimljivo je primijetiti kako više autora potvrđuje da su, odmah nakon Tridesetogodišenjega rata, pravi rozenkrojceri napustili Europu i povukli se u Aziju. U tome pogledu mi podsjećamo da je rozenkrojcerskih

adepata bilo dvanaest, kao i članova najužega kruga Agarte, te u skladu sa zajedničkim ustrojem tolikih du- hovnih središta oblikovanih po slici onoga najvišega.

Polazeći od toga posljednjeg razdoblja, polog djela- tne inicijacijske spoznaje više doista ne čuva nikakva zapadna organizacija. I Swedenborg izjavljuje da otada “izgubljenu Riječ” valja tražiti među tibetanskim i tar- tarskim mudracima. Anne Catherine Emmerich je, pak, imala viziju tajnovitoga mjesta koje ona naziva “Plani- nom prorokā” i koje smješta u ista područja. Podsjeti- mo i na fragmentarne informacije koje je gospođa Bla- vackaja sakupila o toj temi, koje su u nje izrodile ideju “Velikog bijelog trijema” koji više ne bismo mogli na- zvati slikom, nego naprosto imaginarnom karikaturom ili parodijom Agarte.!2