17.          VRAG ILI SVETAC?

Dan kasnije susrećem doktora Galvina. Čeka me, naslonjen na zidić, pokraj Ganeshinog svetišta.

***Malo je svetište smješteno blizu glavnog ulaza u ašram. Ono je mjesto velikog štovanja. Gašeša, Bog slon, uživa među hindusima velike simpatije. No, čudno, i zapadnjaci, oponašajući indijce, obilaze po stotinu puta oko svetišta, i ne znajući zašto to čine. Žele pod svaku cijeni oponašati kulturu i tradiciju koju nikada neće do kraja razumjeti, i to ono što je vezano uz izvanjsko. Zapadnjaci se odmiču od jedne crkve bogate obredima i potom usvajaju iste te obrede, iskazane na neki drugi način. Drugim riječima, prelaze iz lonca u tavu. U svojoj su crkvi barem djelomično razumjeli značenje obreda; ovdje su prisiljeni majmunski oponašati mjesno stanovništvo da bi na kraju ispali smiješni.

„Hoćeš da prošećemo?”

Ništa drugo i ne želim. Imam pun koš pitanja i još me trese groznica žeđi za znanjem.

Krećemo prema školama koje se uzdižu na ulazu u Puttaparthi. Sai Baba je dao sagraditi veličanstvene škole koje se protežu duž ulice koja vodi do ašrama. To su moderne građevine, sagrađene prema indijskoj arhitekturi. Pastelne boje i poneki lik hinduskih božanstava čine građevine još dopadljivijima. Pred jednom od škola red dobro odjevenih i vrlo urednih studenata, dok se pred drugom grupa djevojčica igra na travnjaku. Prolazeći kraj velikih vratnica ugledamo srednjoškolce koji na ogromnom stadionu na kojem Sai Baba održava svoje velike konferencije igraju kriket.

Zastajemo pred parkom u kojem Babina slonica žvače lišće. Kraj nas prolazi jedan fratar. Nosi kabanicu i ne krije svoj položaj katoličkog svećenika. Brojni su svećenici koji posjećuju Sai Babu, no najčešće dolaze inkognito. Pred neko se vrijeme u Puttaparthiju pojavio i jedan kardinal, usprkos veta kojim je Rimska Crkva zabranila približavanje onome kojeg institucija smatra antikristom ili osobno samim đavolom. „Zašto neke institucije napadaju Sai Babu i Njegovu svetost?”

„Branitelji korupcije i niskosti su ti koji bjesne na Istinu; snage hegemonijskih institucija podbacuju klipove božanstvu. To su činili Isusu i Muhamedu, Buddhi i Zaratustri i svim svecima koji su se pojavili na planetu. Povijest se neizbježno ponavlja. Hijerarhija klera danas nije ništa bolja od one u vrijeme Jeruzalema ili one koja je proganjala Buddhu ili Muhameda. Crkve su uvijek institucije moći, a ne istine; a ljudi koji ih vode su vjernici a ne duhovni tragatelji. Vjernik uvijek pazi na izvanjsko, duhovnog tragatelja zanima nutrina. Sai Baba se predstavlja kao božanska inkarnacija, ugrožavajući određenu moći određeni monopol pa stoga postaje neprijatelj broj jedan onima koji taj monopol žele zadržati. Sai Babine su karte u redu. Kad ne bi bile u redu nitko se za Njega ne bi brinuo. Vrijeme bi postalo Njegov sudac i Njegov osvetnik. Činjenica da su Mu sve karte u redu, da je Njegovo ponašanje besprijekorno, da Svoju stvarnost potkrepljuje čudesnošću, da Njegovo učenje odražava najdublje metafizičke istine, uzrok je krize kod onih koji svoju moć i prostor drže zahvaljujući makijavelističkim izmišljotinama ili neznanju shvaćenom kao mudrost. Ne uništava se sjeme koje nije patogeno. No uništava se ono koje bi moglo ugroziti naš opstanak. Sai Babina prisutnost na zemlji ugrožava one koji nisu u Istini i koji su do danas preživjeli pomoću raznih manje ili više prihvatljivih i opravdanih strategija”.

„Rekao si mi da nas Sai Baba poziva da ostanemo u svojoj vjeri. No to nije moguće ukoliko putovi koji vode do cilja počivaju na različitim istinama”.

„O tome smo već govorili. Sai Baba poziva na poštivanje religija koje podržavaju metafizičko jedinstvo svega. One koje to ne čine se smatraju religijama koje posjeduju djelomične istine. Onaj tko želi saznati nešto više mora posložiti kriške raznih torti, nadajući se da njegova religija nije samo rupa u siru. Poštovati vlastitu religiju znači poštovati jedan dio istine. Priznati da vitamin C koristi bolesnom od tifusa ne znači da ga se zato može liječiti vitaminom niti da je on jedini lijek i može zamijeniti antibiotik. No liječnik ne može osporiti djelotvornost C vitamina mada on ne liječi”.

„Ti praviš razliku između religioznih ljudi i duhovnih tragatelja. Što podrazumijevaš pod religioznošću?”

„Religija je skup pojedinačnih ili kolektivnih tehnika pomoću kojih se želi uspostaviti odnos između vjernika i božanstva. Obredima se pridružuju vjerovanja i dogme kojima se iskazuje određena doktrina. Religioznost je biti religiozan te je dakle vezana uz sve ono što čini religiju. Religiozan čovjek traži Boga koji je izvan, potpuno odvojen, zaseban i udaljen od čovjeka. U nastojanju da ga upozna, približi mu se i umiri

ga, čovjek koristi obrede i ceremonijale, imena i oblike. Njegov je cilj uobličeni Bog. Taj uobličeni Bog se sad zove Isus, sad Rama ili Krišna, no religiozan čovjek ne razumije da se radi samo o prolaznom trenutku prividnog imena i oblika koji su samo projekcija bezobličnog Boga Apsoluta. Svi ti vjernici nastoje osvojiti povlašteno mjesto uz Božje prijestolje, a to naročito čine kroz vanjske obrede, tako da neke religije čak primjenjuju sakrament miropomazanja kojem je cilj pročišćenje u posljednji trenutak. Religiozan čovjek misli da će osvojiti Boga putem vanjskih obreda. A u tome i jeste zamka. Tehnike koje nemaju jasan cilj ne mogu imati ni uspjeha. Uzaludno je koračati putem naoružan do zuba, opremljen naprtnjačom, baterijskom svjetiljkom i pijukom, ako se ne zna što se treba dostići. Mi ćemo biti potpuno opremljeni, no put nas neće dovesti do vrha brda. Osim možda slučajno. Statistički rečeno, mogućnost je jednaka nuli”.

„Što onda znači duhovnost?”

„Duhovan je onaj koji u temelje stvarnosti stavlja duh ili Sebstvo, ne samo kao slobodnu, djelatnu i nepromjenjivu supstancu, nego kao snagu koja potpada pod ukupnu kreaciju i prostire se i krupnim svijetom uma i onim suptilnim različitih stanja svijesti. Duhovnost je svjesno osvajanje one unutarnje stvarnosti koju se odlučilo dostići i ostvariti. Suprotno duhovnosti je materijalizam. Religioznost se nalazi na pola puta. Duhovni tragatelj vodi vlastitu potragu za božanskom silom unutar samoga sebe, svjestan da božansko boravi u svakom i najmanjem djeliću kreacije te da ta sila nije ništa drugo do spoznaja”.

„Je li za ostvarenje tijelo baš neophodno?”

„Ako želimo preći rijeku potreban nam je čamac; za let na mjesec moramo imati svemirski brod; da bi stigli u morske dubine treba nam podmornica. Svako putovanje zahtijeva određeno vozilo. Ako je to vozilo dobro održavano, dovesti će nas do cilja. Ako nije dobro održavano, ostaviti će nas na pola puta. Zbog toga nam je potrebno i korisno tijelo, i treba ga dobro održavati. Ako je mozak bistar omogućiti će nam da stignemo na drugačiju razinu svijesti; no ako ne funkcionira neće poslužiti svrsi”.

„Je li moguće ostvariti se na onom svijetu?”

„Nije. Ostvarenje zahtijeva prisutnost fizičkog tijela, uma i svijesti. Ostvarenje nije moguće ako nedostaje i jedan od ta tri elementa. Dakle samo se na ovom svijetu može osvojiti vlastita božanstvenost. Kad ne bi bilo tako nestala bi potreba za reinkarnacijom koja je potporanj Sai Babine, Buddhine i Isusove filozofije, kao i one sufija, kršćanskih ezoterika, gnostika, himalajskih učitelja i velikih mislitelja”.

„Ima li Sai Baba gurue?”

***„Ne samo da nema gurua, Sai Baba nema ni sljedbenika. Onaj tko slijedi Njegovo učenje i Njegovu filozofiju je poklonik. (devot). Učitelj Istine ne može imati sljedbenike. Ako i postoje vrlo ih je malo, jer biti sljedbenik duhovnog učitelja znači dosljedno slijediti pravila i savjete koje pruža.

Danas nema ni jedne jedine osobe koja u potpunosti poštuje njegovo učenje. Imati sljedbenike, osim toga, znači i razlikovati, činiti razliku. Bog silazi na planet za sve, a ne samo da bi stvorio uvjete pogodne za ostvarenje ispravnih i svetih, ili duhovnih tragatelja, nego i za zle. Guru ili sljedbenik bi se mogao predstavljati kao Učiteljev posrednik. Sai Baba nema i ne želi posrednike. O njima čak kaže da su opasni i da samo nanose zlo onima koji ih slušaju. Gurui, posrednici i slični su prognani”.

„Ne predstavlja li fizičko tijelo prepreku samoostvarenju?”

„Božanstvenost nije moguće ostvariti bez fizičkog tijela. To je poput osvajanja Marsa bez korištenja vozila. Da bi ušao u drugo stanje svijesti potrebni su ti instrumenti koji ti omogućavaju taj prijelaz a u ovom slučaju instrument (mozak) prenosi tijelo”.

„Je li ispravno znati Istinu i onda kada ona ranjava?”

„Istinu, kaže Sai Baba, treba podržavati i  braniti. Ako  pod  Istinom razumijevamo  jedinstvo  svega, unutarnje Sebstvo, tu Istinu treba reći i njeno otkrivanje predstavlja jednu od najvećih usluga koje se mogu učiniti čovjeku. Tako se izrazio Sai Baba. Istina može povrijediti one koji su uronjeni u neistinu, no ako ne upoznaju istinu kako je mogu ikada dostići? Djetetu se kaže da vatra peče, da plin truje, da je čisti zrak dobar za zdravlje, da je svjetlost sunca blagodat. Ovo mu učenje dajemo za njegovo dobro. Možemo li odbiti poučiti našeg sina da vatra peče samo da ga ne bismo prestrašili?”

„Je li za ostvarenje neophodno usmjeriti misao na neki sveti prizor?”

„Ostvariti se može i usmjeravajući um na bilo koju misao, pa i ako se ta misao odnosi na bunište. Ono što je važno je razuslovljavanje uma. Personifikacija Boga je izmišljotina prosvijetljenih učitelja kojom žele prisiliti čovjeka da stalno i dosljedno usredotoči misao. Formalni Bog je prividan. Usredotočenje misli na jedan jedini cilj služi vraćanju praiskonskoj informaciji. Ako tu informaciju želite zvati Bog, onda Bog postoji. No ne u onom smislu u kojem ga predstavlja crkva. Religija služi samo početnicima. Temelji se na iznalaženjima i izgubila je put koji vodi k Bogu: razuslovljavanje uma. Razuslovljavanje je cilj svih duhovni tehnika. Netko se zgrozi kad čuje govoriti o razuslovljavanju, no sviđalo se to nekome ili ne, to je stvarnost. Sve služi i ništa ne služi. Bog je koristan i beskorisna. Bog je sve ono što vidimo, pipamo, pojmimo, osjećamo, zamišljamo i istovremeno je ništa. Bog se može ostvariti bez Boga jer Bog ne postoji tako kako smo ga obično zamišljali. Bog je sva ona energija kojom su ispunjeni krupni i suptilni svemiri”.

„Što za ostvarenje savjetuje Baba?”

„Tišinu. Ne obožavanje uobličenog Boga. Samo tišinu, shvaćenu kao meditativno razmišljanje. Poimanje vlastite božanstvenosti je moguće jedino putem meditativnog razmišljanja. Postoje drugi putovi, no oni su slučajni i povremeni. Neki se čovjek ostvario jednostavnim slušanjem određenog zvuka putem točno određenog neurofiziološkog mehanizma.  Ta  se ista  neurofiziološka situacija može svjesno postići meditacijom”.

„Nisu znači obredi i ceremonije, molitve ili služenje ti koji vode do božanstvenosti?”

„Molitvama, pjevanju, glazbi, služenju ili bilo kojem drugom obredu ili duhovnoj praksi je cilj umiriti um, svesti ga na manju mjeru i učiniti tako prostor božanstvenosti. Drugim riječima, te sve vježbe samo pripremaju put. Jednog sam dana na nekoj konferenciji čuo kako božanstvenost ne može ući u posudu koja je već puna. Um je najveća prepreka ostvarenju vlastite božanstvenosti. Da bi ga se ugasilo potrebno je poništiti želje. Za to su potrebne vježbe koje um dovode do toga da se usredotoči i želi dostizanje samo jednog cilja. Na taj se način isprazni cesta kojom onda može proći onaj energetski tok, Inteligentni Princip, koji vodi do praiskonske biti. Duhovne vježbe pripremaju put. No tim putem mora proći praiskonski energetski tok. Ako ne prođe ostvarenje nije moguće. Vježbe, dakle, uklanjaju prepreke i oslobađaju put. A kada je put jednom očišćen treba samo čekati. Čekanje se sastoji u tišini kako nam ne bi izbjeglo poimanje naše suštine”.

„Um je, dakle, neprijatelj broj jedan duhovnog tragatelja. Što je zapravo um?”

„Um potječe od neuravnoteženosti tri ljudske oznake: tamas, (pasivnost), rajas (strast), sattva (mudrost). Savršena uravnoteženost tih oznaka poništava um. Um se pojavljuje onda kada jedna od tih oznaka počne djelovati i nadvlada ostale dvije. Uzbuđenost bilo koje od njih stvara želje. Nije uopće važno jesu li te želje dobre ili loše. Uvijek su želje te koje poništavaju jedinstvenu viziju svega i stvaraju odvojenost. Želja ne može biti onda kada su sve tri čovjekove oznake potpuno uravnotežene. Ako nema želja onda ne postoji ni um, a ako ne postoji um postignut je apsolut”.

„Je li moguće umjetno ugasiti um?”

„Mnogi su mistici to što jesu jer upotrebljavaju razne strategije. Ne postoji neki prirodni i neki umjetni način kojim se gasi um. Ako pitaš postoje li i drugi načini osim meditacije, odgovor je da. U tu se svrhu mogu koristiti zvuk i svjetlo. Postoje grupe posvećenika, kao što su na primjer derviši, koji kroz ples ulaze u doticaj sa božanstvenošću. Ući u dodir sa božanstvenošću znači pristupiti višoj Svijesti. Pristupiti višoj Svijesti znači ući u apsolut, To su različiti načini kojima se izražava ista postavka i istovjetni uvjet. Da bi se moglo pristupiti slobodno i po vlastitoj odluci potrebno je neprekidno vježbati, inače se vrlo brzo gubi doticaj. Sveti je Pavao uspio prodrijeti u to povišeno stanje svijesti tri ili četiri puta. To je sam kazao, no nikada nije uspio potpuno se ostvariti jer nikada nije dostigao to takozvano blaženstvo, koje odgovara samoostvarenju. Nije bio u stanju ovladati njime. Ako se njime ne može ovladati onda se ni nesamoostvaruje. U tim se slučajevima ima mogućnost iskusiti božansko, no još se ne postaje božanskim”.

„Koje to metode pripremaju na ostvarenje?”

***„K Bogu vode tisuće putova.  Netko  ih  je nazrijeo  112.  Najvažniji, koji  se prvenstveno  tiču  nas zapadnjaka, su tri: bogoštovlje, to jest bezuvjetno prepuštanje višoj Svijesti; služenje bližnjima a iznad svega potrebitima; meditacija. Objasniti ćemo ovu posljednju: intelektualnu špekulaciju. Najveći dio ljudi slijedi put bogoštovlja, malobrojni onaj služenja, a sasvim malo njih onaj intelektualne špekulacije koji je vrlo brz za onoga tko ga zna dobro koristiti. Grubo rečeno bi mogli reći da se ostvarenje može postići putem dva osnovna načina. Prvi je usvajanje vizije jedinstva te dakle poistovjećivanje vlastitog unutarnjeg Sebstva sa Sveopćom Sviješću. A to se postiže intelektualnom špekulacijom ili meditativnim razmišljanjem. Drugi je iskorištavanje vizije Boga u njegovom tjelesnom liku. Sai Baba predstavlja za najveći dio onih koji traže Boga u ovom dobu taj drugi put, koji je ujedno i najjednostavniji i najlakši, mada će ti i sam Baba u određenom trenutku reći da moraš svakako transcendirati i njegov lik i njegovo ime da bi dostigao apsolut. Babina izjava navodi na pomisao da i on, poput bilo kojeg drugog Božjeg lika, predstavlja put kojim se dolazi do odskočne daske sa koje se otiskuje u Apsolut”.

„Sai Baba dakle potiče ljude da traže Boga!”

„Ne samo da potiče ljude da ostvare svoju božanstvenost, nego je i sam primjer kako treba živjeti, kojim duhom i s koliko moralnosti se treba suočavati sa problemima svijeta, kako se treba odnositi prema bližnjemu, koliko strpljenja i snošljivosti treba imati, kako se treba biti iznad pohvala i pogrda. Temelj njegovog života je bezgranična ljubav prema svima, bez ikakve razlike. Prvi je objavio: ‘Moj je život moja poruka’. Bi li ti vodio život poput njegovog?”

„Naravno da ne; nemam ni fizičkih sposobnosti za to. Njegova je tjelesna otpornost i intelektualni stres kojem već pedeset godina svaki dan izlaže svoj mozak čudo za sebe”.

„Neki na zapadu žele u Sai Babi vidjeti demona ili antikrista. Čini li ti se da nosi oznake antikrista kako su ga najavili katolički proroci?”

„Sasvim sigurno nema ni jednu od oznaka koje su do danas najavile određene crkve. Njegove se oznake sasvim jasno temelje na svetosti, u najstrožem smislu te riječi. Nitko tko dođe u Puttaparthi ne može otići a da nije priznao da Sai Baba nije samo nadljudsko biće, nego i veliki svetac”.

„No da bi se to potvrdilo potrebno je steći iskustvo koje si stekao ti i milijuni drugih osoba; potrebno je vidjeti kako se čine čuda, proučiti njegov život i procijeniti njegovo učenje koje se nalazi i u temeljima svake religije: misli dobro, govori dobro; radi dobro; i potrebno je dobro pojmiti metafizičku poruku o božanstvenosti svakoga od nas”.

„Je li priznavanje njegove božanstvenosti čin vjere?”

„Na početku jeste. Kada ga iskusiš ne možeš a da ne zaključiš da je veliki svetac ili veliki učitelj istine. S Bogom ga možeš poistovjetiti tek kada usvojiš postavku božanstvenosti. Ne prije. Prije možeš samo vršiti čin vjere. Kada si shvatio što je božanstvenost sve postaje lako, razumno i logično”.

„Moram reći da poslije ovog iskustva i ja počinjem razumijevati značenje božanstvenosti. Da sam ostao na prijašnjim postavkama nikada ne bih mogao matematičkom sigurnošću reći da je Sai Baba božanska inkarnacija. Vratio bih se kući i rekao da sam sreo sveca obdarenog nadnaravnim moćima. Sada mogu s razumijevanjem kazati što je ili barem što predstavlja”.

Neki su seljaci prosipali po ulici žito kad je Babina slonica izašla iz svog parka i žurnim koracima krenula prema jezercu pred vratima sela. Djeca trče za njom. Teški korak slonice odzvanja cestom dok mi stajemo uz kraj kako bi propustili taj ogromni lik na čijoj glavi krhki i nezaštićeni čovječuljak ponekom naredbom i svojim koljenima upravlja cijelom tom operacijom.

Vrijeme pogoduje sušenju žita i seljaci okreću i preokreću zrna pjevajući dugu otegnutu pjesmu koja je ujedno i zahvala nebu za ovogodišnji urod koji je bio više nego obilan. Na um mi pada govor u kojem je Sai Baba još 1985. rekao da je došao trenutak odvajanja žita od kukolja. Od njegovog će se šezdesetog rođendana poklonici koji nisu shvatili udaljiti i doći će do određene selekcije koja će trajati godinama sve dok se ne oblikuje organizacija iskusnih i vrijednih sljedbenika, odanih i vjernih Istini.

Lijeni i zahtjevni poklonici, arivisti i svi oni koji nisu shvatili ono što treba biti će nadvladani životnijom silom. Hoće li ta selekcija spasiti njegovu organizaciju i pružiti čovječanstvu sigurno uporište?