1

VRAČEVI DAVNINE: UVOD

Don Juan je uvijek isticao kako su sve čemu me je podučavao zamislili i razradili oni koje je nazivao vračevima davnine. Objasnio mi je kako postoji vrlo

duboka razlika između tih vračeva i vračeva suvremenog doba. O vračevima davnine govorio je kao o onima koji su ži- vjeli u Meksiku po svoj prilici tisućama godina prije španjol- skog osvajanja, te svoje najviše dostignuće ostvarili u izgrađi- vanju strukture vraćanja, ističući pritom praktičnost i konkret- nost. Smatrao ih je izuzetnim pregaocima koji, međutim, istodobno nisu bili i dovoljno mudri. Moderne je vračeve, na- suprot tome, opisivao kao glasovite ljude po svojoj bistrini uma i sposobnosti da unaprijede smjer vraćanja ako bi to sma- trali potrebnim.

Don Juan mi je objasnio kako su pretpostavke vraćanja što su svojstvene sanjanju razradili i razvili vračevi davnine. Iz nužde - jer su te pretpostavke ključ objašnjenja i razumije- vanja sanjanja - iznova o njima moram pisati i raspravljati. Velik se dio ove knjige stoga sastoji od ponovnog uvođenja i upotpunjenja onoga što sam razložio u svojim prethodnim djelima.

Tijekom jednog od naših razgovora, don Juan je ustvrdio kako je  u  svrhu  prikladnog procjenjivanja  mjesta  sanjača  i

sanjarija potrebno shvatiti bitku modernih vračeva za saču- vanje vraćanja od konkretnoga i postignuća apstraktne razine.

»Što nazivaš konkretnošću, don Juan?«, upitao sam ga.

»Praktični dio vraćanja«, odvratio mi je. »Opsesivno usre- dotočenje uma na prakse i tehnike, neprikladni utjecaj na ljude. Sve je to bilo u vlasti vračeva prošlosti.«

»A što nazivaš apstraktnim?«

»Traganje za slobodom, slobodom opažaja lišenog opsesi- ja, sve što je ljudski moguće. Tvrdim da današnji vračevi tra- gaju za apstraktnim jer su se posvetili traganju za slobodom; za konkretna postignuća ne pokazuju nimalo zanimanja. Za njih ne postoje društvene uloge kao što su postojale za vrače- ve prošlosti. Stoga ih nikada nećeš zateći kao javne proroke ili vidovnjake u javnoj službi.«

»Misliš li, don Juane, da prošlost nema nikakva značaja za moderne vračeve?«

»Dakako da ima vrijednosti. Samo nam se okus prošlosti ne sviđa. Osobno osjećam odvratnost prema mračnjaštvu i bo- lešljivosti uma. Mnogo mi se više sviđa neizmjernost misli. Bez obzira na moje ukuse, međutim, dužan sam poštovati vračeve davnine jer su bili prvi koji su otkrili i učinili sve što znamo i činimo danas.

Don Juan mi je objasnio kako je njihovo najznatnije do- stignuće bilo opažanje energetske jezgre stvari. Ovaj je uvid bio u tolikoj mjeri značajan da je poprimio oblik temeljne pretpostavke vraćanja. Danas, nakon vjekovne discipline i naučavanja, vračevi postižu sposobnost opažanja jezgre stvari, sposobnost koju nazivaju viđenje.

»Što bi za mene značilo opaziti energetsku jezgru stvari?«, jednom sam upitao don Juana.

»Značilo bi da energiju opažaš neposredno«, odvratio je.

»Odvajanjem društvenog dijela opažaja, opazit ćeš jezgru sve- ga. Sve što opažamo je energija, ali budući da energiju ne mo- žemo opažati neposredno, prilagođujemo naš opažaj kako bi odgovarao stanovitom obliku. Takav je oblik društveni dio opa- žanja koji valja odvojiti.«

»Zašto bih ga morao odvojiti?«

»Jer hotimično ograničava opseg onoga što može biti opaženo, te nas navodi da vjerujemo kako je oblik u koji smještamo naš opažaj jedino što postoji. Uvjeren sam da je za današnji opstanak ljudi nužna izmjena društvenog osnova opažanja.«

»Što je društvena osnova opažanja, don Juane?«

»Fizikalna izvjesnost da je svijet sačinjen od konkretnih objekata. Nazivam to društvenom osnovom jer je učinjeno mnoštvo ozbiljnih i strastvenih pokušaja kojima smo navedeni opažati svijet na način na koji to činimo.«

»Kako bismo, dakle, trebali opažati svijet?«

»Sve je energija. Cijeli svemir je energija. Društvena osno- va našeg opažanja trebala bi biti fizikalna izvjesnost da posto- ji samo energija. Valjalo bi učiniti ogroman napor koji bi nas naveo da energiju opažamo kao energiju. Tada bismo obje mogućnosti imali nadohvat ruke.«

»Je li moguće poučavati ljude u tom pravcu?«, upitao sam. Don Juan mi odvrati da je to svakako moguće, te je to bilo upravo ono što je činio sa mnom i drugim učenicima. Podu- čavao nas je novom načinu opažanja, ponajprije navodeći nas da svoj opažaj oblikujemo na ispravan način, te potom i stras- tveno nas napućujući na neposredno opažanje energije. Uvje- ravao me je kako ova metoda nezimjerno nalikuje na onu koja je upotrijebljena kako bismo opažali svijet svakidašnjeg života. Don Juanova je pretpostavka bila da zamka u oblikovanju našeg opažaja kako bi odgovarao društvenom obliku gubi na svojoj snazi u trenutku kada shvatimo da smo prihvatili takav oblik kao nasljeđe naših predaka, a da se pritom nismo potru-

dili provjeriti ga.

»Opažanje svijeta  čvrstih objekata koji imaju pozitivnu ili negativnu vrijednost svakako je bilo nužno za opstanak naših predaka«, rekao je don Juan. »Nakon stoljeća opažanja na takav način, danas smo prisiljeni vjerovati da je svijet sačinjen od  objekata.«

»Svijet ne mogu zamisliti ni na koji drugi način, don Ju- ane«,  primijetio  sam.  »Nesumnjivo je  riječ  o svijetu  objekata.

Sasvim je dovoljno zaletjeti se u njega kako bismo to doka- zali.«

»Dakako da je riječ o svijetu objekata. O tome niti ne raspravljamo.«

»Što, dakle, hoćeš reći?«

»Tvrdim da je ponajprije riječ o svijetu energije; tek je po- tom riječ o svijetu objekata. Ako ne krenemo od pretpostavke da je riječ o svijetu energije, nikada nećemo biti sposobni neposredno opažati energiju. Uvijek ćemo biti zaustavljeni fi- zikalnom izvjesnošću onoga što smo upravo istakli: čvrstoćom objekata.«

Njegova mi se tvrdnja doimala vrlo tajanstvenom. U to vrijeme moj um jednostavno nije pristajao rasuđivati o bilo kojem drugom načinu razumijevanja svijeta od onoga na koji sam bio navikao. Don Juanove tvrdnje i njegova ustrajavanja bili su sasvim neobični, te ih nisam mogao ni prihvatiti, ali ni odbaciti.

»Naš je način opažanja način razbojnika«, rekao mi je jed- nom prigodom. »Riječ je o vrlo učinkovitom načinu procjenji- vanja i razvrstavanja hrane i opasnosti. Ali to ujedno nije i jedini način na koji smo sposobni opažati. Postoji i drugi oblik s kojim te želim upoznati: čin opažanja jezgre svega, same energije, neposredno.

»Opažanje jezgre svega navest će nas na razumijevanje, razvrstavanje i opisivanje svijeta na posve nov i uzbudljiviji, tananiji način.« Takva je bila don Juanova tvrdnja. Tananiji je način koji je nagovješćivao bio onaj kojem su ga poučili nje- govi prethodnici, način koji odgovara istinama vračeva bez racionalnog utemeljenja i ikakve neposredne veze s činjenica- ma našeg svakidašnjeg svijeta, ali ujedno i takvim istinama koje su samoizvjesne za vračeve koji energiju opažaju nepo- sredno, te vide jezgru svega.

Za takve je vračeve najvažniji čin vraćanja viđenje jezgre svemira. Don Juanova je pretpostavka bila da su vračevi davni- ne, prvi koji su vidjeli jezgru svemira, ponajbolje opisali ono što su vidjeli. Tvrdili su kako jezgra svemira nalikuje zažarenim

vlaknima provučenim u beskonačnost u svim zamislivim smje- rovima, svijetlećim koncima koji su svjesni samih sebe na na- čine koji su neshvatljivi ljudskom umu.

Od viđenja jezgre svemira vračevi davnine krenuli su pre- ma viđenju energetske jezgre ljudskih bića. Don Juan je tvrdio kako su ljudska bića ocrtali kao svijetle oblike što nalikuju divovskim jajima,  te ih i nazvali svijetlećim jajima.

»Kada vračevi vide ljudsko biće«, rekao je don Juan, »oni vide divovski svijetleći oblik koji lebdi, tvoreći pri svojem kre- tanju duboku brazdu u energiji Zemlje, nalik svijetlećem ob- liku koji ima glavni korijen što ga zateže.«

Don Juan je imao dojam da se naš energetski oblik mije- nja tijekom vremena. Tvrdio je kako je svaki vidovnjak kojeg je poznavao, uključujući i njega samoga, vidio da su ljudska bića oblikovana u većoj mjeri nalik loptama ili čak i nadgrob- nom kamenu negoli jajima. U ponekim prigodama, iz njima nepoznatog razloga, vračevi vide osobu čija je energija obliko- vana nalik jajetu. Don Juan je pretpostavljao da su ljudi čija je energija nalik jajetu u većoj mjeri nalik i srodniji ljudima drev- nih  vremena.

Tijekom podučavanja don Juan je stalno tumačio i objaš- njavao ono što je smatrao odlučujućim otkrićima vračeva dav- nine. Glavnim je obilježjem ljudskih bića smatrao njihov iz- gled kao svijetlećih lopti: okrugla mrlja intenzivne svjetlosti veličine teniske loptice koja je stalno smještena unutar svije- tleće lopte, čija svjetlost struji na površini otprilike dvije stope unazad od vrha desne ramene kosti.

Budući da sam naišao na  poteškoće pri  prvom pokušaju vizualizacije don Juan mi je sve opisao, te objasnio da je svi- jetleća lopta mnogo veća od ljudskoga tijela, da je mrlja inten- zivne svjetlosti dio lopte  energije, te da je smještena u visini ramene kosti, na dužini ruke od leđa promatrane osobe. Re- kao je i da su je drevni vračevi nazvali spojnom točkom nakon što su vidjeli što čini.

»Što čini spojna točka?«, upitao sam.

»Navodi nas na opažanje«, odvratio je. »Drevni su vračevi

vidjeli da je u ljudskih bića opažaj spojen na tom mjestu, u toj

točci. Vidjevši da sva živa bića imaju takvu točku svjetlosti, drevni su vračevi pretpostavili da opažaj općenito uzevši mora zauzimati mjesto u toj točci na bilo koji prikladan način.«

»Što su drevni vračevi vidjeli što ih je navelo na zaljučak da opažaj zauzima mjesto u toj spojnoj točci?«, upitao sam.

Odgovorio je da su ponajprije vidjeli kako iz milijuna svemirske svijetleće energije vlakna prolaze kroz cijelu svije- tleću loptu, dok samo malen broj prolazi neposredno kroz spojnu točku, što se može i očekivati jer je malena u odnosu spram cjeline.

Potom, vidjeli su kako dodatni okrugli žar, nešto veći od spojne točke, uvijek okružuje točku, te uvelike pojačava svjet- lost vlakana koja prolaze neposredno kroz taj žar.

Naposljetku, vidjeli su dvije stvari. Prvo, da se spojne toč- ke ljudskih bića mogu premjestiti s mjesta na kojem se obično nalaze. I, drugo, da u trenutku kada je spojna točka na svojem uobičajenom mjestu, opažaj i svijest se doimaju uobičajenima, sudeći prema svakidašnjem ponašanju subjekata koji su bili promatrani. U trenutku kada se njihova spojna točka i okružu- jući žarni pojas, međutim, nalaze na drugom mjestu od uobi- čajenog, njihovo nesvakidašnje ponašanje može poslužiti kao dokaz da je i njihova svijest drukčija, te da opažaju na ne- obični način.

Zaključak što su ga donijeli drevni vračevi na temelju svih takvih zapažanja sastoji se u sljedećem: što je veći odmak spojne točke od uobičajenog mjesta, neuobičajenije je pona- šanje, kao i, očigledno, odgovarajuća svjesnost i opažaj.

»Obrati pažnju da, kada govorim o viđenju, također na- vodim i izraze poput »imati oblik ili lik nečega« ili »doimati se nalik nečemu««, upozorio me je don Juan. »Sve što se vidi u tolikoj je mjeri jedinstveno da ne postoji način da se o tome govori izuzevši posredstvom usporedbi s nečime što nam je poznato.«

Rekao je kako je najprikladniji primjer takve poteškoće na- čin na koji vračevi govore o spojnoj točci i žaru što je okružuje. Opisali su ih kao blistavost, iako ne može biti riječi o blistavosti

jer vračevi vide svojim očima. Prisiljeni su, međutim, premos- titi takvu različitost tvrdnjom da je spojna točka mrlja svjet- losti, te da se oko nje nalazi kolut svjetla, žar. Don Juan je k tome nadodao kako smo kao bića toliko vizualni i u tolikoj mjeri vođeni našim razbojničkim opažajima da sve što vidimo mora biti izraženo na način na koji to razbojničko oko uobi- čajeno vidi.

Nakon viđenja što spojna točka i njegov okružujući žar čine, don Juan ustvrdi da su drevni vračevi unaprijedili objaš- njenje te pojave. Pretpostavili su da spojna točka u ljudskih bi- ća posredstvom usredotočenja svojeg žarnog pojasa na sve- mirska vlakna energije što prolaze neposredno kroz njih, bez posredovanja i izravno skuplja takva vlakna u čvrst opažaj svi- jeta.

»Kako se ta vlakna o kojima govoriš spajaju u čvrst opažaj svijeta«,  upitao sam.

»Nitko to ne može znati sa sigurnošću«, odvratio je, po- sebno naglasivši svoj odgovor. »Vračevi vide kretanje energije, ali samo viđenje kretanja energije ne može im  reći kako  ili zašto se energija kreće.«

Don Juan je tvrdio kako su, vidjevši milijune svjesnih energetskih vlakana koja prolaze kroz spojnu točku, vračevi utvrdili da se spajaju tijekom prolaska, skupljeni posredstvom žara koji okružuje spojnu točku. Nakon što su vidjeli da je žar iznimno jako potamnio u ljudi koji su bili u nesvijesti ili na sa- mrti, te da ga uopće nema u preminulih, bili su uvjereni da je žar svjesnost.

»A što je sa spojnom točkom? Zar i nje nema u premi- nulih?«, upitao sam.

Odvratio je kako nema tragova spojne točke u mrtvih jer su spojna točka i njezin okružujući žar znak života i svijesti. Neizbježan je zaključak drevnih vračeva bio da svijest i opažaj idu zajedno, te su povezani u spojnoj točci i žaru koji je okru- žuje.

»Postoji li mogućnost da su ti vračevi pogriješili u pogledu

viđenja?, upitao sam.

»Ne mogu ti objasniti zašto, ali vračevi nikako i nikada ne mogu pogriješiti u pogledu svoga viđenja«, odvrati don Juan tonom koji nije dopuštao prosvjeda. »Zaključci do kojih su došli polazeći od viđenja mogu biti pogrešni, ali tome bi razlog mogao biti samo zato što su naivni i neobrazovani. Kako bi se izbjegla takva nevolja, vračevi moraju razvijati svoj um na sva- ki izvedivi način.«

Potom je ublažio glas, te primijetio da bi bilo mnogo si- gurnije za vračeve da ostanu sami na razini opisivanja onoga što vide, ali da je iskušenje zaključivanja i objašnjavanja, čak i samome sebi, mnogo veće no što bi mu se moglo odoljeti.

Učinak premještanja spojne točke bilo je drugo energetsko ustrojstvo no što su ga vračevi davnine bili u stanju vidjeti i proučiti. Don Juan je ustvrdio kako se, u trenutku kada je spo- jna točka premještena na neko drugo mjesto, spajaju nove složevine milijuna svijetlećih energetskih vlakana u toj točci. Vračevi davnine vidjeli su ovu pojavu, te zaključili da se opa- žaj izravno odvija na tom mjestu jer je žar svjesnosti uvijek prisutan u ma kojoj spojnoj točci. Zbog drukčijeg položaja spojne točke, svijet koji iz toga proizlazi ne može biti naš sva- kidašnji svijet.

Don Juan je objasnio da su drevni vračevi bili sposobni ra- zlikovati dvije vrste odmaknuća spojne točke. Jedno je bilo pomicanje na bilo koje mjesto na površini ili u unutrašnjosti svijetleće lopte; ovo su pomicanje nazivali mijenjanjem polo- žaja spojne točke.  Drugo je pomicanje bilo odmaknuće na mjesto izvan svijetleće lopte; ovo su pomicanje nazivali kre- tanjem spojne točke. Otkrili su da je razlika između mijenja- nja položaja i kretanja u prirodi opažanja koje svako od ovih pomicanja omogućuje.

Budući da je mijenjanje položaja spojne točke pomicanje unutar svijetleće lopte, svjetovi koji su tako stvoreni, bez obzi- ra u kolikoj mjeri mogu biti neobični, čudesni ili nevjerojatni, ipak su svjetovi unutar ljudske oblasti. Ljudska je oblast spoj energetskih vlakana koji prolaze kroz cijelu svijetleću loptu. Na- suprot tome, kretanja spojne točke uzrokuju vlakna energije

koja su izvan ljudske oblasti jer su pomicanja na mjesta izvan svijetleće lopte. Opažanje takvih vlakana stvorenih svjetova koji su izvan dosega ljudskog shvaćanja, nedodirljivi su svje- tovi bez ikakvog traga ljudskih prethodnika u njima.

Problem vrednovanja uvijek je igrao ključnu ulogu u mo- jem rasuđivanju tih dana. »Oprosti, don Juane«, rekao sam mu jednom zgodom, »ali ova stvar sa spojnom točkom u toli- koj je mjeri zamršena ideja i tako nepristupačna da ne znam što bih o njoj mislio ili kako o njoj rasuđivao.«

»Trebaš učiniti samo jednu stvar«, oštro je odgovorio, »vi- djeti spojnu točku! Nije je teško vidjeti. Poteškoća je samo u slamanju brane koju svi imamo u svojem umu i koja nas vje- čito zadržava na jednom mjestu. Kako bi se ta brana slomila, dovoljna je energija. Jednom kada steknemo energiju, viđenje se događa samo po sebi. Cijeli se trik sastoji u napuštanju naše utvrde samozadovoljstva i lažne sigurnosti.«

»Očigledno je, don Juane, da je za viđenje potrebno mno- go znanja. Nije samo riječ o dovoljno energije.«

»Riječ je samo o energiji, vjeruj mi. Teško je samo uvjeriti sebe da se sve može učiniti. Za to je potrebno vjerovati na- gualu. Čudo je vraćanja u tome što svaki vrač sve mora doka- zati svojim vlastitim iskustvom. Govorim ti o načelima vraća- nja ne u nadi da ćeš ih zapamtiti, već u nadi da ćeš ih iskušati.« Don Juan je svakako bio u pravu u pogledu potrebe vjero- vanja. Na početnim koracima mog trinaestogodišnjeg nauko- vanja, najteže mi je bilo prihvatiti njegov svijet i njegovu oso- bu. Prihvaćanje je značilo da moram naučiti vjerovati mu pre- šutno i bez pogovora, te ga prihvatiti bez predrasuda kao

naguala.

Don Juanova cjelokupna uloga u svijetu vraćanja bila je sabrana u naslovu koji su mu dodijelili njegovi srodnici po zvanju; prozvan je nagual. Kasnije mi je objašnjeno da se taj naziv odnosi na svaku osobu, muškarca ili ženu, koja posje- duje osobitu vrstu energetskog ustrojstva koja se vidovnjaci- ma predstavlja kao dvostruka svijetleća lopta. Vidovnjaci vje- ruju da se višak energije preobražava u određenu količinu

snage i sposobnosti za vodstvo u trenutku kada netko od tak- vih osoba pronikne u svijet vrača. Tako je nagual prirodni vo- đa, predvodnik skupine učenika.

Isprva mi je takvo osjećanje vjerovanja u don Juana bilo u priličnoj mjeri neugodno, pa čak i odvratno. Kada sam s njime O tome razgovarao, uvjeravao me je da je takvo vjerovanje u učitelja i njemu bilo podjednako teško.

»Svojem sam učitelju rekao isto što i ti meni«, rekao je don Juan. »Odvratio je kako bez povjerenja u naguala ne postoji mogućnost oslobođenja, a tako ni mogućnost raščišćavanja ru- ševina iz naših života kako bismo bili slobodni.«

Don Juan je neprestance ponavljao u kolikoj je mjeri nje- gov učitelj bio u pravu. Ja sam, pak, neprestance ponavljao svoje duboko neslaganje. Rekao sam mu kako odgoj u takvom strogom religijskom okruženju na mene ostavlja užasavajući utisak, te kako me tvrdnje njegova učitelja i njegovo vlastito povjerenje u učitelja podsjećaju na poslušnost dogmama koje sam morao usvojiti kao dijete i prema kojima sam osjećao naj- dublju odvratnost. »Kada govoriš o nagualu zvučiš kao da iz- govaraš vjerske istine«, rekao sam.

»Možeš vjerovati u što god hoćeš«, odvrati Don Juan ne- ustrašivo. »Činjenica je ipak da s nagualom nema šale. Znam to i otvoreno tvrdim. Tako su postupali i svi naguali prije me- ne. Ništa nisu tvrdili zbog vlastite važnosti, a tako ne činim ni ja. Ustvrditi da ne postoji put bez naguala znači samo istaći či- njenicu da je čovjek, nagual, nagual jer je u stanju promišljati apstraktno, duhovno, bolje od drugih. To je ujedno sve o če- mu je riječ. Naša povezanost postoji sa samim duhom i tek uz- gredno sa čovjekom koji nam donosi njegovu poruku.«

Naučio sam prešutno vjerovati don Juanu kao nagualu, te mi je ono što je rekao donijelo neposredno osjećanje olakšanja i veću sposobnost prihvaćanja onoga čemu me je nastojao po- dučiti.

U svojem je nauku neprestance isticao važnost objašnjenja i razmatranja spojne točke. Jednom sam ga upitao ima li spoj- na točka ikakve veze s tvarnim tijelom.

»Nema nikakve veze s onime što obično opažamo kao tije- lo«, odvratio je. »Dio je svijetlećeg jajeta koje je naše energet- sko sebstvo.«

»Kako se premješta?«, upitao sam.

»Kroz energetske struje, udare energije koji proistječu unutar ili izvan našeg energetskog obličja. Riječ je većinom o nepredvidivim strujama koje se odvijaju nasumce, ali uz na- zočnost vrača to su vrlo predvidive struje koje se prilagođa- vaju vračevim namjerama.«

»Možeš li i ti osjetiti te struje?«

»Svaki ih vrač osjeća. Osjeća ih svako ljudsko biće, kada je već o tome riječ, ali prosječna su ljudska bića isuviše obuzeta svojim vlastitim težnjama da bi obraćala pozornost na takve osjećaje.«

»Kako se osjećaju takve struje?«

»Poput blage tjeskobe, nejasnog osjećaja tuge koji je trenutno popraćen ushitom. Budući da ni tuga ni ushit nema- ju nikakva objašnjiva uzroka, nikada ih ne smatramo vjero- dostojnim osvjedočenjima nepoznatog, već samo neobjašnjive i pomalo bolesne zlovolje.«

»Što se događa kada se spojna točka pokrene izvan ener- getskog obličja? Zadržava li se ondje? Ili je pričvršćena za svi- jetleću loptu?«

»Ona pomiče obrise energetskog obličja, a da pritom ne prodire kroz energetske granice.«

Don Juan mi je objasnio kako je krajnji ishod kretanja spojne točke potpuna promjena energetskog obličja ljudskog bića. Namjesto lopte ili jajeta, ono postaje nešto nalik luli. Vrh je cijevi spojna točka, dok je plitica lule ostatak  svijetleće lopte. Ako se spojna točka nastavi kretati, dolazi i trenutak kada svijetleća lopta postaje tanka nit energije.

Don Juan je nastavio objašnjavati kako su drevni vračevi bili jedini koji su postigli takvu vještinu preoblikovanja ener- getskog obličja. Upitao sam ga jesu li u novom energetskom obličju vračevi još uvijek bili ljudi.

»Dakako da su bili ljudi«, odvratio je. »Mislim,  međutim, da je ono što zapravo želiš saznati jesu li i nadalje bili razbo- riti ljudi i vrijedni povjerenja. Na to pitanje mogu odgovoriti da nisu bili posve takvi.«

»U kojem su smislu bili drukčiji?«

»U onome čemu su pridavali pažnju. Ljudske težnje i stremljenja za njih nisu imali nikakva značenja. Imali su i pos- ve nov izgled.«

»Misliš li time da nisu izgledali poput ljudi?«

»Vrlo je teško reći što se zapravo dogodilo s drevnim vra- čevima. Zasigurno su izgledali kao ljudi. Kako bi drugačije i mogli izgledati? Pa ipak nisu bili upravo onakvi kakvima bis- mo ti ili ja očekivali da izgledaju. Ako me ipak nagoniš da ti kažem u kojem su se smislu razlikovali, ne mogu ništa drugo već da se vrtim u krugu nalik psu koji lovi svoj rep.«

»Jesi li ikada sreo jednoga od tih ljudi, don Juan?«

»Da, upoznao sam jednog.«

»Kako je izgledao?«

»Koliko se izgleda tiče, doimao se poput obične osobe. Njegovo je ponašanje, međutim, bilo neuobičajeno.«

»U kojem je smislu bilo neuobičajeno?«

»Sve što ti mogu reći jest da je ponašanje vrača kojeg sam upoznao nešto što nadilazi svako zamišljanje. Nije, međutim, riječ samo o ponašanju, takav bi nas pristup zaveo na pogre- šan put. Riječ je o nečemu što sam moraš vidjeti kako ti bi sve postalo jasno.«

»Jesu li svi vračevi bili kao i onaj kojeg si upoznao?«

»Ne, dakako. Ne znam tko su bili ostali, izuzevši posred- stvom vračevih pripovijesti koje se prenose s koljena na kolje- no. U tim su pripovijestima opisani kao vrlo čudne osobe.«

»Misliš li time reći da su opisani kao čudovišta?«

»Ne, nikako. Pripovijesti o njima kažu da su bili vrlo ugod- ne vanjštine, ali i likom prepunim brazgotina. Doimali su se poput nepoznatih stvorova. Ono što čovječanstvo čini isto- rodnim  činjenica je  da  smo  svi  mi  svijetleće  lopte.  Vračevi,

međutim, nisu više bili lopte energije, već potezi energije koji su nastojali oblikovati krug, ali u tome nisu uspijevali.«

»Što se naposljetku dogodilo s njima, don Juan? Jesu li umrli?«

»Pripovijesti vračeva kažu da su uspjeli protegnuti trajanje svoje svjesnosti jer su uspjeli protegnuti svoja obličja. Stoga su živi i svjesni do današnjeg dana. Postoje i  pripovijesti  o  nji- hovu  povremenom vraćanju  na  zemlju.«

»Što ti misliš o svemu tome, don Juane?«

»Za mene je sve to isuviše neobično. Želim slobodu. Slo- bodu zadržavanja vlastite svjesnosti, pa ipak i istodobnog išče- zavanja u neizmjernom prostranstvu. Po mojem su mišljenju stari vračevi bili nepromišljeni, isuviše obuzeti i ćudljivi ljudi koji su promašili svrhu zbog vlastitih spletkarenja.

Ali, nemoj dopustiti da te obmanu osobna osjećanja. Do- stignuća su drevnih vračeva neusporediva. Ako ništa drugo, dokazali su nam da ljudske mogućnosti nisu zanemarive.«

Druga je tema don Juanovih objašnjenja bila o nužnosti energetske jednolikosti i srašćivanja u svrhu opažanja. Tvrdio je da čovječanstvo opaža svijet koji poznajemo na način koji nam je poznat samo zato što dijelimo istu energetsku jednoli- kost i srašćivanje, te neposredno postižemo ta dva uvjeta ener- gije tijekom odgoja i odrastanja. Smatramo ih u tolikoj mjeri samorazumljivima da ne shvaćamo njihovu životnu važnost sve dok se ne suočimo s mogućnošću opažaja svjetova koji se razlikuju od nama poznatih svjetova. U takvim trenucima pos- taje očiglednim da nam je potrebna nova prikladna energet- ska jednolikost i srašćivanje kako bismo opažali postojano i u cijelosti.

Upitao sam ga što su jednolikost i srašćivanje. Nato mi je objasnio da ljudsko energetsko obličje posjeduje jednolikost u tom smislu što svako ljudsko biće na zemlji posjeduje oblik lopte ili jajeta. Činjenica da se ljudska energija održava kao lopta ili jaje osigurava njihovo srašćivanje. Rekao je kako je primjer nove jednolikosti i srašćivanja energetsko obličje sta- rih vračeva u trenutku kada su postali potezi: svaki je od njih

na isti način postao potez energije, te u srašćenom obliku i ostao energetski potez. Jednolikost i srašćivanje na razini po- teza energije omogućilo je starim vračevima da postojano opa- žaju novi svijet.

»Kako se postižu jednolikost i srašćivanje?«, upitao sam.

»Ključ je u položaju spojne točke ili, bolje rečeno, učvršće- nju spojne točke«, odvratio je.

U to vrijeme nije želio nastaviti s objašnjenjem ovoga pi- tanja, te sam ga stoga radije upitao jesu li  se  stari  vračevi mogli vratiti u oblik jajeta. Odgovorio je da je u jednom tre- nutku to bilo moguće, ali to ipak nisu učinili. Srašćivanje u energetski potez onemogućilo im je povratak. Vjerovao je, me- đutim, kako je ono što je zaista jasno oblikovalo srašćivanje u energetski potez i onemogućilo povratak starim vračevima bi- la njihova odluka i pretjerana lakomost. Razmjer onoga što su stari vračevi mogli opažati i činiti kao energetski potezi bilo je neizmjerno više od onoga što su mogli činiti ili opažati kao prosječni ljudi ili prosječni vračevi.

Objasnio mi je nadalje kako je ljudska oblast u obliku lop- te sve ono što energetska vlakna oblikuju na svom prolasku kroz prostor unutar granice lopte. Na uobičajenoj razini ne opažamo cijelu ljudsku oblast, već po svoj prilici samo tisućiti njezin dio. Smatrao je da, ako ovu činjenicu uzmemo u obzir, postaje očiglednom i neizmjernost dostignuća starih vračeva; prostrti su se u poteze koji su za tisuću puta nadmašivali veli- činu čovjeka kao energetske lopte, te su opažali sva energets- ka vlakna koja su prolazila kroz taj potez.

Na njegovo uporno nagovaranje, uložio sam ogroman trud da shvatim novi model energetskog ustrojstva koji mi je ocr- tavao. Naposljetku, nakon mnogih pokušaja, bio sam u stanju razumjeti ideju o energetskim vlaknima unutar i izvan svijet- lećih lopti. U trenutku kada sam zamislio mnoštvo svijetlećih lopti, model je u mojem umu bio posvema razrušen. U mnoš- tvu svijetlećih lopti, mislio sam, energetska vlakna izvan njih nužno bi morala biti unutar susjednih lopti. U mnoštvu, dakle, nikako ne bi mogla postojati energetska vlakna izvan bilo koje svijetleće lopte.

»Razumijevanje cijele ove stvari zasigurno nije lako za tvoj način rasuđivanja«, odgovorio mi je nakon što je pomnjivo saslušao moje izlaganje. »Ne znam kako bih ti objasnio što vračevi podrazumijevaju pod vlaknima izvan i unutar ljudskog obličja. Kada vračevi vide ljudsko energetsko obličje, vide jed- nu jedinu loptu energije. Ako pored nje postoji i druga lopta, i ona se vidi kao jedinstvena lopta energije. Zamisao o mnoštvu svijetlećih lopti proizlazi iz tvoje predodžbe o ljudskom mnoš- tvu. U svemiru energije postoje samo pojedinačne i jedinstvene pojave koje su okružene beskonačnim i neizmjernim.

»Moraš to sam vidjeti!«

Prigovorio sam don Juanu kako nema nikakva smisla da me upućuje na viđenje kada i sam dobro zna da ne mogu vi- djeti energetsku razinu. Predložio mi je da posudim njegovu energiju i iskoristim je kako bih vidio.

»Kako bih mogao posuditi tvoju energiju?«

»Vrlo jednostavno. Mogu učiniti da se tvoja spojna točka pomakne na drugo mjesto koje je prikladnije za neposredno opažanje energije.«

Bilo je to prvi puta, koliko se sjećam, da je hotimice go- vorio o nečemu što je sve vrijeme činio: navodio me da pro- niknem u neshvatljivo stanje svjesnosti koje je proturječilo mojoj predodžbi o svijetu i meni samome, stanje koje je nazi- vao drugom pozornošću. Kako bi moju spojnu točku pomak- nuo na mjesto koje je prikladnije za neposredno opažanje energije, don Juan me je udario po leđima na mjestu između ramenih kostiju takvom snagom da sam posve izgubio dah. Pomislio sam da sam se onesvijestio ili da me udarac uspavao. Odjednom sam promatrao ili sam sanjao da promatram nešto što je doslovce bilo neopisivo. Blistavi traci svjetlosti prodrijeli su odasvuda i prosipali se na sve strane, traci svjetlosti koji nisu nalikovali ničemu što bih mogao zamisliti.

Kada sam došao do daha, kada sam se probudio, don Ju- an me je upitao prepun skrivenih očekivanja: »Što si vidio?« Kada sam iskreno odgovorio, »Tvoj me udarac naveo da vidim zvijezde«, stao se grohotom smijati.

Primijetio je da još uvijek nisam bio spreman shvatiti ne- obični opažaj koji sam doživio. »Pokrenuo sam tvoju spojnu točku«, nastavio je, »i za trenutak si sanjao vlakna svemira. Još uvijek, međutim, nemaš potrebnu disciplinu ili energiju kako bi preustrojio svoju jednolikost i srašćivanje. Stari su vra- čevi bili nenadmašni majstori takvog preustrojavanja. To je ujedno i način na koji su vidjeli sve što čovjek može vidjeti.

»Što znači preustrojiti jednolikost i srašćivanje?«

»To znači prodrijeti u drugu pozornost zadržavanjem spoj- ne točke na njezinom novom mjestu, te ne dozvoljavajući da iznova sklizne na svoje prvobitno mjesto.«

Don Juan mi je potom izložio tradicionalno određenje druge pozornosti. Rekao je kako vračevi drugom pozornošću nazivaju ishod učvršćivanja spojne točke na novom mjestu, te drugu pozornost smatraju oblašću sveobuhvatne aktivnosti kakva je i pozornost u svakidašnjem svijetu. Istaknuo je kako vračevi zaista posjeduju dvije potpune i cjelovite oblasti za svoja nastojanja: malenu oblast koju nazivaju prvom pozor- nošću ili svjesnošću svakidašnjeg svijeta, učvršćenjem spojne točke na njezinu uobičajenom mjestu; i mnogo prostraniju ob- last koja predstavlja drugu pozornost ili svjesnost drugih svje- tova, učvršćenje spojne točke na jednom od neizmjerno mno- go novih mjesta.

Don Juan mi je pomogao iskusiti neobjašnjive stvari u drugoj pozornosti posredstvom nečega što je nazivao vračev- skim zahvatom: nježnim tapšanjem leđa ili snažnim udarcem na mjestu između ramenih kostiju. Objasnio mi je kako takvim udarcima pomiče moju spojnu točku. S moje iskustvene točke gledišta, takva su pomicanja značila da je moja svijest koriš- tena kako bih proniknuo u vrlo uznemirujuće stanje neuspo- redive bistrine, stanje nadsvijesti koje sam doživljavao za krat- ko vrijeme, te u kojem nisam razumijevao više od osnovnih jedinica. Nije bila riječ o vrlo ugodnom stanju. Većinom je na- likovalo na dojmljiv san, tako živ i snažan da se uobičajena svjesnost s njime nije mogla ni usporediti.

Don Juan je potvrdio nužnost takvog zahvata tvrdeći ka- ko  u  uobičajenoj  svjesnosti  vrač  podučava  svojeg  učenika

osnovnim pojmovima i postupcima, dok u drugoj pozornosti pruža apstraktna i podrobna objašnjenja.

Učenici obično ne pamte takva objašnjenja, ali ih ipak na neki način pohranjuju u pamćenje u posve neokrnjenom ob- liku. Vračevi koriste ovo neobično svojstvo pamćenja, te su za- pamćivanje svega što im se događa u drugoj pozornosti preo- brazili u jedan od najzahtjevnijih i najsloženijih zadataka vraćanja.

Vračevi su objasnili neobično svojstvo pamćenja i zadatak zapamćivanja tvrdeći kako se spojna točka nalazi na drugom mjestu svaki puta kada netko uđe u drugu pozornost. Zapam- titi, dakle, znači premjestiti spojnu točku na upravo ono mjes- to koje je zauzimala u vrijeme pronicanja u drugu pozornost. Don Juan me je uvjeravao kako, ne samo što vračevi posjedu- ju potpuno i savršeno točno sjećanje, već i svako iskustvo koje su doživjeli u drugoj pozornosti oslobađaju ovim činom vraća- nja spojne točke na svako od određenih mjesta. Uvjeravao me je naposljetku i kako su vračevi posvetili cijeli svoj životni vi- jek ispunjavanju ovog zadatka zapamćivanja i sjećanja.

U drugoj pozornosti don Juan mi je prenio vrlo podrobna objašnjenja vraćanja, znajući da će točnost i vjernost takvih naučavanja zauvijek ostati u mojem sjećanju, posve neokr- njeno, tijekom cijeloga mog života.

Ovim  mi  je  riječima  opisao  svojstvo  vjernosti  sjećanja:

»Naučiti nešto u drugoj pozornosti posve je isto što i učenje u vrijeme djetinjstva. Što naučimo, ostaje u nama tijekom cijelog života. »To je druga priroda u nama«, kažemo u trenutku kada se prisjećamo nečega što smo naučili u ranoj životnoj dobi.«

Sudeći s današnjeg stajališta, shvaćam da me je don Juan uvodio u drugu pozornost, onoliko često koliko je to mogao, kako bi me naveo da za dugo vrijeme zadržim nove položaje moje spojne točke, te u njima postojano opažam, drugim rije- čima, pomagao mi je prisiljavajući me da preustrojim svoju jednolikost i srašćivanje.

U nebrojenim sam prigodama uspijevao opažati sve upra- vo  onako  kako  se  opažanje  odvija  u  svakidašnjem  svijetu.

Moja se poteškoća sastojala u nesposobnosti da sagradim most između svojeg djelovanja u drugoj pozornosti i svjesnos- ti svakidašnjeg svijeta. Trebalo mi je mnogo truda i vremena kako bih shvatio što je druga pozornost. Ne samo zbog neo- bičnosti i složenosti koji su zaista bili ogromni, već zato što se, po povratku u uobičajenu svjesnost, nikada nisam mogao sje- titi ne samo da sam proniknuo u drugu pozornost, već da tak- vo stanje uopće postoji.

Drugi je značajni prodor kojeg su poduzeli stari vračevi, a kojeg mi je don Juan brižljivo objasnio, bilo otkriće da se spoj- na točka vrlo lako može premještati tijekom sna. Ovo je ot- kriće na svjetlost dana iznijelo i drugo: snovi su u cijelosti po- vezani s takvim premještanjem. Stari su vračevi vidjeli da su snovi neobičniji što je znatnije premještanje i obrnuto. Don Juan je nadalje objašnjavao kako su takva promatranja navela stare vračeve na razvijanje neuobičajenih postupaka kojima su dovodili do premještanja spojne točke. Takav je postupak bio i žvakanje određenih biljaka što je dovodilo do promijenjenih stanja svijesti, izlažući se stanjima gladi, umora i stresa; i po- sebice vladanje snovima. Na taj su način, po svoj prilici ni sa- mi ne znajući, stvorili sanjanje.

Jednoga dana, dok smo prolazili trgom u gradu Oaxaca, don Juan mi je izložio najsažetije određenje sanjanja sa stano- višta vraćanja.

»Vračevi sanjanje smatraju vrlo skrovitim umijećem«, re- kao je, »umijećem premještanja spojne točke s njezina uobiča- jenog mjesta kako bi proširili i uvećali razmjer opažanja.«

Rekao je i kako su stari vračevi ukotvili umijeće sanjanja u pet uvjeta koje su vidjeli u protjeku energije ljudskih bića.

Ponajprije, vidjeli su da samo ona energetska vlakna koja neposredno prolaze kroz spojnu točku mogu biti učvršćena u postojanom opažaju.

Drugo, vidjeli su da, pod uvjetom da je spojna točka pre- mještena na drugo mjesto, bez obzira koliko neprimjetno bilo premještanje, različita se i neuobičajena energetska  vlakna počinju kretati kroz nju, podstičući svjesnost i dovodeći do

učvršćivanja  ovih  neubičajenih  energetskih  polja  u  čvrsto  i postojano  opažanje.

Treće, vidjeli su da se tijekom uobičajenih snova spojna točka lako može premjestiti na drugo mjesto na površini ili u unutrašnjosti svijetlećeg jajeta.

Četvrto, vidjeli su da se spojna točka može nagnati na mi- jenjanje mjesta izvan svijetlećeg jajeta, u energetska vlakna svemira u cjelini.

I peto, vidjeli su da se disciplinom može njegovati i razvi- jati sustavno premještanje spojne točke tijekom spavanja i uo- bičajenih  snova.