Kuda me vodiš, Volšebna Demonice?

Dokle ću te slijediti na ovom izlokanom putu što se probija izmenu litica, posut trnjem, što nam noge vodi naviše, a duše nam sunovraćuje u dubine? Čvrsto sam se uhvatio tvojih skuta i slijedim te kao dijete majku, zaboravljajući svoje snove, zagledan u tvoju ljepotu, ne videći sjene što mi lebde oko glave, privučen nevidljivom snagom u tvome tijelu.

Stani za trenutak da ti vidim lice. Baci pogled na me ne bih li ti u očima vidio tajne srca, ne bih li ti u crtama lica prozreo tajne duše.

Stani za trenutak, Demonice, jer me je zamorilo putovanje i duša mi strepi zbog strahota puta. Zastani, jer smo stigli na raskršće gdje se smrt i život grle.

Neću poći ni koraka sve dok mojoj duši ne saopćiš namjere svoje duše i dok mome srcu ne raskriliš riznice svoga srca.

Poslušaj me, Volšebna Demonice!

Još jučer bijah slobodna ptica što boravi menu potocima, što leti u visinama, što stoji na vrhovima grana promatrajući uvečer zamkove i hramove raznobojnih oblaka koje sunce na izlasku gradi, a ruši ih kada zalazi.

Osamljen kao misao, putovao sam Zemljom od istoka do zapada, radujući se dobrotama i slastima života, promatrajući tajne Svemira.

Hitao sam poput sna na krilima noći, kroz prozore ulazio u sobe usnulim djevicama i poigravao se njihovim osjećajima. Stajao sam uz postelje mladićima i budio im nadanja. Sjedio sam uz postelje starcima i pojašnjavao im vlastita promišljanja.

Danas, kada tebe sretoh, Volšebna Demonice, i kada me ti povede, postadoh poput roba što neznano kuda vuče okove; postadoh poput pijanca koji hoće vina što mu volju slama i koji cjeliva dlan što ga po licu udara.

Zastani malo, Volšebnice - evo mi se snaga vratila, popucali su okovi što su mi noge izranjavali, razbila se čaša otrova kojom sam se naslanivao. Što bi htjela da učinimo i kojim putem da krenemo?

Ponovo sam slobodan i da li bi me htjela kao slobodna prijatelja ≫što u sunce netremice gleda i vatru hvata sigurnim rukama≪?

Ponovo sam krilima uzmahnuo i hoćeš li pratiti mladića što kao orao dane provodi u planinama, a noću zaliježe u pustinji poput lava?

Hoćeš li ljubav čovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?

Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne topi?

Hoćeš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; što bjesni na buri, ali se s mjesta ne pomiče?

Želiš li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?

Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom! Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje!

Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!