Vježba 25 Vrijednost života

Zamislite da idete k liječniku po rezultate pregleda koje ste obavili. Liječnik će vam ih dati danas. Pregledi su mogli otkriti neku tešku bolest. Zapazite što osjećate putem idući k liječniku...

Sad ste u čekaonici... Opazite sve detalje prostorije..., boju zidova, slike u njoj..., namještaj..., revije i magazine... Čeka li još netko liječnika?... Ako da, dobro pogledajte drugu osobu ili osobe u čekaonici: crte njihovih lica, njihovo odijelo... Primijetite što osjećate dok čekate da budete pozvani u ured...

Sada ste prozvani... pogledajte liječnikovu ordinaciju... Zapazite sve detalje, namještaj... Je li ordinacija svijetla ili tamna?... Dobro promotrite liječnika, crte njegova lica, kako je obučen... Kakva je on osoba?...

On vam počinje govoriti, ali vama se čini da on nešto skriva od vas... Vi ga molite da vam otvoreno govori... Zatim, s očima punim samilosti, kaže vam da testovi pokazuju kako bolujete od neizlječive bolesti... Vi ga pitate koliko ćete još živjeti... On odgovara: Najviše dva mjeseca aktivnog života... a potom mjesec-dva u postelji.

Kako  reagirate  na  tu  vijest?...  Kako  se  osjećate?...  Ostanite  neko vrijeme u tim osjećajima... Sada izađite iz liječnikove ordinacije i idite na ulicu... Zadržite se u svojim osjećajima... Pogledajte ulicu: je li puna ili prazna?... Zapazite vrijeme: je li dan vedar ili oblačan?...  Kamo idete?... Osjećate li potrebu razgovarati s nekim?... S kime?...  Na  kraju  ste  se  vratili  u  svoju  zajednicu.  (Pretpostavljam  da  ste svećenik-redovnik  ili  sestra...  Lako  se  može  prilagoditi  i  laičkim skupinama). Što velite svojem pretpostavljenom?... Želite li da i ostali članovi zajednice to doznaju?...

Vaš vas poglavar pita što biste htjeli raditi u dva preostala mjeseca aktivna života... On vam više ili manje daje na znanje da je spreman dopustiti vam da radite što želite... Što izabirete?... Kako planirate provesti ta dva mjeseca?...

Sad večerate sa svojom zajednicom... Vrijeme je zajedničkog odmora... Znadu li što je s vama?... Kako se osjećate u njihovu društvu?...

Sad idite u svoju sobu i napišite pismo svojem provinicijalu u kojem mu izlažete svoje stanje i molite ga da vas, po mogućnosti, oslobodi od vašeg posla... Što iznosite u pismu?... Sastavite ga u svojoj pameti upravo sada...

Kasno je u noć... Svi su članovi zajednice otišli na počinak... Vi se prikradete kapelici u kojoj vlada tama, samo što blago gori vječno svjetlo... Sjedate i uprli ste oči u svetohranište... Kroz neko vrijeme gledajte Isusa... Što mu kažete?... Što on vama veli?... Kako se osjećate?...

Rezultati su ove vježbe toliko različiti da ih ovdje nije moguće navesti. Većina voli tu vježbu ponavljati, i uvijek iz nje izvuku mnogo ploda.

Plodovi koje većina ljudi ubere iz ove vježbe jest da počnu jako cijeniti i voljeti život... Kao rezultat toga oni jače zarone u nj, uživaju ga, žive ga, punije ga doživljavaju... Mnogi su iznenađeni kad otkriju da se ne boje smrti kao što su mislili da će se bojati.

Vrlo se često dogodi da nešto cijenimo i zahvalni smo za to tek kad to izgubimo. Nitko nije toliko zahvalan za vid i nitko ga toliko ne cijeni kao slijepac. Nitko toliko ne cijeni zdravlje kao bolestan čovjek. Ali

zašto moramo čekati da izgubimo te stvari a da ih prije ne cijenimo i ne uživamo u njima?

Evo još nekih vježbi da svoj život ispunite zahvalnošću i radošću:

Zamislite da ste bili kod okulista koji je pregledao vaše oči i predat će vam rezultate pregleda... Učinite prizor što je moguće življim, zapazite sve detalje mjesta i osoba kao u prijašnjoj vježbi...

Liječnik vam sada veli da vam vid slabi, da tu medicinska znanost ne može ništa učiniti i da ćete, po svemu sudeći, za tri do četiri mjeseca oslijepjeti... Što osjećate?...

Sada ste svjesni da imate na raspolaganju tri do četiri mjeseca da u svoje pamćenje utisnete one prizore koje nikada više nećete vidjeti... Što želite napose vidjeti prije nego što oslijepite?... Zapazite kako promatrate stvari sada kad znate da ćete uskoro postati slijepi zauvijek...

Zamislite sada da ste doista oslijepljeli... Kako provodite život kao slijepa osoba?... Uzmite vremena da zađete u sva svoja raspoloženja i osjećaje... U mašti prođite čitav svoj dan kao slijepac, od trenutka kad ustanete i umijete se ujutro, pa sve dok uvečer ne legnete u postelju... Uzimajte svoje obroke, čitajte knjige, razgovarajte s ljudima, idite na šetnju... kao slijepac...

Sada otvorite oči i shvatite da možete gledati... Što osjećate?... Što

ćete reći svojemu Bogu?...

Najljepše su stvari u životu badava darovane. Stvari kao vid, zdravlje, ljubav, sloboda i sam život. Žalosno je što mi doista ne uživamo u njima.  Previše  smo  zaokupljeni  činjenicom  da  nemamo  dovoljno stvari koje su zaista sporedne: stvari kao što su novac, lijepo odijelo, ugled među ljudima. Sjećam se, kad sam se jednom zrakoplovom vraćao kući i ljutio se što on kasni. A kad smo stigli nad zračnu luku, zrakoplov je još oko pola sata kružio iznad nje i tako produžio naše kašnjenje, a diskretno su nam rekli da je to zbog tehničkih poteškoća... Bilo je to pola sata puna nesigurnosti i tjeskobe. Možete zamisliti kako nam je laknulo kad smo sletjeli. Što se dogodilo s ogorčenošću zbog toga što smo kasnili? Netragom je nestala. Bili smo ispunjeni radošću što smo svi živi i zdravi... a to što smo stigli kasnije, bila je sitnica. Ipak nas je tek mogućnost ozbiljne nesreće natjerala da to shvatimo. Jednom  sam  čitao  ispovijest  jednog  zatvorenika  kojega  su  nacisti zatvorili, a on je s velikom radošću pisao kući, svojoj obitelji, da je iz ćelije, koja je imala samo četiri zida, bio premješten u drugu u kojoj je gore  visoko  na  zidu,  bio  otvor  kroz  koji  je  ujutro  mogao  vidjeti komadić plavog neba, a noću nekoliko zvijezda. To je za njega bilo

veliko bogatstvo. Pročitavši to pismo, pogledao sam kroz svoj prozor i vidio velik dio neba... Bio sam milijun puta sretniji od toga jadnog zatvorenika, ali nisam osjetio ni djelić one radosti zbog svojega bogatstva koju je on imao zbog male rupe. Zapravo, ja se zbog toga uopće nisam radovao!

Zamislite što je život za jednog zatvorenika, za nekog zatočenika koncentracijskog logora... i, kad ste uistinu ušli u njegov život i njegove osjećaje, provozajte se gradom u autobusu i uživajte u vidicima i kušajte svoju slobodu!

Evo još jedne vježbe toga tipa. Onda možete sami pronaći druge slične vježbe tako da se vaše srce prelijeva ljubavlju prema Bogu za sve divne stvari koje posjedujete.

Zamislite da ste u bolnici, paralizirani... Može pomoći da legnete na pod, ako ste u skupini, ili na postelju, ako ovu vježbu sami obavljate. Zamislite da ne možete micati nijedan ud od vrata naniže...

U mašti prođite čitav svoj dan kao paraliziran čovjek... Što radite preko cijelog dana?... Što mislite?... Što osjećate?... Čime se bavite?... U tom stanju, budite svjesn da imate barem vid... Budite zahvalni za to... Zatim postanite svjesni da imate osjet sluha... I za to budite zahvalni... Onda budite svjesni da još možete bistro razmišljati... da možete govoriti i izraziti se... da imate osjet okusa koji pruža ugodu... Budite zahvalni Bogu za svaki taj dar... Uočite kako ste bogati unatoč paralizi!...

Sad zamislite da, nakon nekog vremena, liječenje počinje djelovati i da možete micati vratom. Najprije bolno, a zatim s lakoćom, možete okrenuti glavu s jedne na drugu stranu... vaš je vidokrug mnogo širi. Sada možete vidjeti prostoriju od jednog kraja do drugog a da nitko ne mora okretati čitavo vaše tijelo... Zapazite koliko ste zahvalni i za to... Sad  se  vratite  u  svoje  sadašnje  stvarno  stanje  i  shvatite  da  niste paralizirani. Blago mičite svojim prstima i zapazite da je u njima život i da ih možete pokretati. Savijte prste na nogama... mičite rukama i nogama... Recite molitvu zahvale Bogu za svaki od tih udova...

Onoga dana kad budete sposobni biti zahvalni za svaku sitnicu u svojem životu, za vlak koji se kreće, za vodu koja curi iz slavine kad je otvorite, za svjetlo koje dobijete kad pritisnete prekidač, za čiste plahte na postelji... vaše će srce biti ispunjeno dubokim zadovoljstvom i gotovo neprestanom radošću. Tajna, koja će vam pomoći da uvijek budete radosni, jest da uvijek budete zahvalni.

Pokušajte ovu vježbu prenijeti na ljudske odnose. Kada ste ogorčeni na      prijatelja  ili  na  nekoga  u  obitelji,  provedite  neko  vrijeme

zamišljajući da je dotični mnogo gori nego što mislite da je sada; da ima mnogo više pogrešaka nego što vi sada vidite na njemu... Tada zapazite sve dobre stvari koje ima... Vjerojatno ćete ga mnogo više cijeniti, postat ćete zahvalniji za njegovo postojanje i mnogo, mnogo ćete mu lakše oprostiti.