Vježba 2 Tjelesni osjeti

Zauzmite udoban i opušten položaj... Zatvorite oči...

Sad vas molim da postanete svjesni nekih osjeta na svojemu tijelu koje ovaj čas osjećate, ali ih niste izričito svjesni... Postanite svjesni kako odjeća dodiruje vaša ramena... Sada budite svjesni kako odjeća dodiruje vaša leđa, ili kako leđa dodiruju naslon stolca na kojemu sjedite... Sad budite svjesni kako jedna ruka dodiruje drugu ili kako obje počivaju u vašem krilu... Sada postanite svjesni svojih bedara ili stražnjice koja pritišće stolac... Osjetite kako vaše noge dodiruju cipele... Sad budite izričito svjesni položaja u kojem sjedite...

Još jednom: ramena... leđa... desna ruka... lijeva ruka... bedra... noge... položaj tijela pri sjedenju...

Opet: ramena... leđa... desna ruka... lijeva ruka... desno bedro... lijevo bedro... desna noga... lijeva noga... položaj tijela sada kad sjedim... Nastavite sami tu šetnju od jednog dijela tijela do drugog. Zaustavite se samo nekoliko sekundi na svakom dijelu tijela, ramenima, leđima, bedrima itd... Nastavite prelaziti od jednog dijela k drugome...

Možete se zadržati na dijelovima tijela koje sam naveo ili na drugim dijelovima ako želite: glava, vrat, ruke, lice, trbuh... Važno je da doživite osjećaj, osjet svakog dijela, da ga za sekundu-dvije osjetite, a zatim prijeđite na drugi dio tijela...

Nakon pet minuta zamolit ću vas da smireno otvorite oči i završite vježbu.

Ova jednostavna vježba kod većine ljudi izaziva osjećaj opuštenosti. U većini skupina kojima prvi put predložim tu vježbu neki postanu toliko opušteni da jednostavno zaspe!

Jedan od najvećih neprijatelja molitve jest živčana napetost. Ova vam vježba pomaže da ta napetost popusti. Obrazac je jednostavan: opuštate se kada dođete do svojih osjeta; kada postanete, koliko god je to moguće, svjesni svojih tjelesnih osjećanja, zvukova oko sebe, svog disanja, okusa onoga što imate u svojim ustima.

Mnogi žive previše u svojoj glavi – oni su najvećim dijelom svjesni misli i maštanja koja se rađaju u njihovim glavama, a premalo su svjesni djelovanja svojih osjeta. Posljedica toga jest da malokad žive u sadašnjem času. Oni su gotovo uvijek ili u prošlosti ili u budućnosti. U prošlosti, žaleći zbog prošlih promašaja, osjećajući krivnju zbog prošlih grijeha, uživajući u prošlim uspjesima, uvrijeđeni zbog prošlih uvreda koje su im drugi nanijeli. Ili pak žive u budućnosti bojeći se mogućih nevolja ili neugodnosti, maštaju o budućim radostima, sanjaju o budućim događajima.

Sjećati se prošlosti da bismo iz nje izvukli korist ili da se u njoj opet razveselimo, i gledati budućnost da bismo primjereno stvarnosti planirali – vrlo je dragocjeno, no pod uvjetom da nas predugo ne odvlače od sadašnjosti. Da bismo uspjeli u molitvi, bitno je razvijati sposobnost da budemo u dodiru sa sadašnjošću i da tu ostanemo. Ne poznajem boljeg načina da ostanemo u sadašnjosti od ovoga: da čovjek izađe iz glave i vrati se osjetima.

Osjetite toplinu ili hladnoću oko sebe. Osjetite dašak vjetra koji miluje vaše tijelo. Osjetite toplinu sunca koje je u dodiru s vašom kožom. Osjetite građu i toplinu predmeta koje dodirujete... i uočite razliku. Uočite kako ste postali živi nalazeći se u sadašnjosti. Kad ste jednom svladali tehniku posvješćivanja osjeta, bit ćete iznenađeni onim što ste otkrili, osobito ako ste tip koji je zabrinut za budućnost ili se osjeća krivim zbog prošlosti.

Riječ o tome kako izaći iz glave: glava nije baš dobro mjesto za molitvu. Nije ona loše mjesto gdje započinjete svoju molitvu. No, ostane li vaša molitva tu predugo i ako ne prodre do srca, polako će se osušiti i postati dosadna uz osjećaj nezadovoljstva. Morate naučiti izaći iz svijeta misli i govora i prijeći u svijet osjećaja, osjeta, ljubavi, izravnog uviđanja. Na tom se području rađa kontemplacija, a molitva postaje snaga koja preobražava i izvor mira kojemu nema kraja. Moguće je da neki – a takvih je malo – kao učinak ove vježbe neće osjećati opuštenost i mir, nego pojačanu napetost. Ako je to vaš slučaj, postanite svjesni svoje napetosti. Uočite koji je dio tijela napet. Točno

osjetite kako doživljavate tu napetost. Postanite svjesni da se vi sami napinjete i točno uočite kako to činite.

Kada upotrebljavam riječ uočite ne mislim na refleksiju, na razmišljanje, nego na tjelesne dojmove i osjete. Ne mogu dovoljno naglasiti da se ova vježba tiče osjeta a ne razmišljanja. Ima onih koji, kad ih se zamoli da osjećaju svoje ruke ili noge ili glavu, doista ne osjećaju te dijelove tijela. Oni stvaraju mislenu sliku svojih udova. Oni znaju gdje se ti udovi nalaze i postanu svjesni toga znanja. No oni ne osjećaju svoje udove. Tamo gdje drugi osjeća nogu ili glavu, oni osjećaju prazninu. Oni imaju samo mislenu sliku.

Najbolji način da se prevlada taj nedostatak (i da biste bili sigurni da ne stvarate mislenu sliku osjetnog iskustva) jest da pokupite što je moguće više osjeta u svakome od ovih dijelova tijela: ramena, leđa, bedra, ruke, noge. To će vam pomoći da suosjećate s onima koji ne osjećaju svoje udove, jer ćete najvjerojatnije otkriti da, na početku, samo na maloj površini uda zamjećujete osjet. Može se dogoditi da na velikoj površini svojega tijela nećete otkriti nikakav osjet. To je zato što je vaša osjetnost umrtvljena jer je toliko dugo živjela u glavi. Površina vaše kože pokrivena je milijardama biokemijskih reakcija koje nazivamo osjetom, a vama je teško otkriti neke od njih! Otvrdnuli ste pa ne osjećate – najvjerojatnije zbog neke emocionalne rane koju ste odavno zaboravili. Vaše zamjećivanje, vaša svjesnost, vaša moć koncentracije i pažnje još su uvijek tupi i nerazvijeni.

Poslije ću rastumačiti kakvu vezu ova vježba ima s molitvom i kako je za mnoge sama ta vježba jedan način kontemplacije. Za sada neka bude dovoljno kao priprava za molitvu i kontemplaciju, kao sredstvo da postignete opuštenost i smirenost, bez čega molitva postaje teška, čak nemoguća.

Zatvorite  nanovo oči. Stupite u vezu s osjetima na različitim dijelovima tijela.

Idealno bi bilo da ne mislite o raznim dijelovima tijela kao ruke ili noge ili leđa, nego, jednostavno, idite s jednog osjeta na drugi i kako budete osjećali svoje udove, nemojte im davati nikakve oznake ili imena.

Osjetite li poriv da se pomaknete ili promijenite položaj, nemojte to učiniti. Jednostavno budite svjesni poriva ili tjelesne neugode, ako je ima, iz kojih izvire podražaj.

Ostanite u ovoj vježbi nekoliko minuta. Postupno ćete osjećati određenu smirenost u svojem tijelu. Nemojte se izričito zadržavati u toj smirenosti. Nastavite s vježbom svjesnosti i pustite da se smirenost brine za sebe samu.

Ako postanete rastreseni, vratite se  svjesnosti tjelesnih osjeta, prelazeći od jednog osjeta na drugi, sve dok vaše tijelo opet ne postane smireno, dok se vaša pamet ne smiri zajedno s tijelom, a vi opet ne postanete sposobni ponovno osjećati onu smirenost koja donosi mir i predokus kontemplacije i Boga. Ponavljam, nemojte se izričito zadržavati u smirenosti.

Zašto se ne zadržavati u smirenosti koju ćete vjerojatno osjetiti u ovoj vježbi? Ostanete li u njoj, možete se osjećati opušteno i ugodno. Ako to učinite, upadate u opasnost da se uvučete u blagi zanos i misaonu prazninu i da ostanete u tom zanosu koji, s obzirom na kontemplaciju, nikamo ne vodi. To je neka vrsta samohipnoze koja nema nikakve veze ni s produbljivanjem svjesnosti ni s kontemplacijom.

Stoga je važno da namjerno ne tražite kako biste izazvali tu smirenost ili šutnju u sebi i da izričito ne ostanete u njoj ako se ona pojavi. Morate ići za tim da radije izoštravate nego da otupljujete svjesnost koja dolazi od zanosa, koliko god on bio blag. Dakle, unatoč smirenosti, i u smirenosti ostanite pri vježbi svjesnosti i pustite da se smirenost pobrine sama za sebe.

Bit će trenutaka kada će smirenost ili praznina biti toliko jake da će vam  vježba biti nemoguća unatoč vašim naporima. U takvim trenucima niste vi ti koji tražite smirenost. Smirenost je ona koja vas je zaposjela i nadjačala. Kad se to dogodi, možete se mirno i korisno prepustiti toj smirenosti (budući da vam nije moguće nastaviti vježbu) i podložite se toj snažnoj smirenosti u sebi.