Vježba 11 Zvukovi

Ako za svoje kontemplativne skupine pažljivo ne izaberem mirno mjesto, neki će se članovi skupine neizostavno tužiti zbog buke u ambijentu. Promet na ulici. Buka radija. Lupanje vrata. Zvonjava telefona. Svi ti zvukovi nasilno ulaze u njihov mir i tišinu i rastresaju ih.

Smatramo da neki zvukovi potpomažu molitvu i šutnju. Na primjer, zvonjava crkvenih zvona u sumrak, pjev ptica u rano jutro, orgulje koje nježno sviraju u velikoj crkvi. Nitko se ne tuži na te zvukove! Ipak, nema zvuka, osim onoga koji je toliko jak da škodi vašim bubnjićima, koji bi morao remetiti vašu tišinu i mir. Ako naučite sve zvukove koji vas okružuju unijeti u svoju kontemplaciju (pretpostavivši da oni ne remete vašu svijest dok obavljate kontemplaciju), otkrit ćete da postoji duboka tišina usred svih zvukova. Stoga više volim sastanke molitvene skupine na mjestima koja nisu posve mirna. Prostorija iznad prometne ulice vrlo lijepo odgovara mojoj namjeri.

Evo vježbe koja će vam pomoći da uđete u kontemplaciju usred zvukova koji vas okružuju:

Zatvorite oči. Začepite uši palcima. Pokrijte lice dlanovima.

Sad ne čujete nikakve zvukove oko sebe. Slušajte zvuk svojega disanja.

Nakon deset punih udisaja i izdisaja polako stavite ruke u krilo. Neka oči ostanu zatvorene. Slušajte pažljivo sve zvukove oko sebe – uočite ih što je moguće više: jaki zvukovi, slabi zvukovi; one koji su blizu, one koji su daleko...

Nakon određena vremena slušajte te zvukove a da im ne dajete imena (zvuk koraka, kucanje sata, buku prometa...). Slušajte taj svijet zvukova kao cjelinu...

Zvukovi rastresaju kad pokušavate pobjeći od njih, kad ih pokušavate gurnuti iz svoje svijesti, kad im uskraćujete pravo da budu tu. U zadnjem slučaju, oni i rastresaju i razdražuju. Ako ih jednostavno prihvatite i postanete ih svjesni, oni vam neće biti izvorom rastresenosti i uznemirenosti, nego sredstvom da postignete šutnju. Iskustvom ćete naučiti kako vas ova vježba opušta.

Ujedno je to i dobra kontemplacija. Njoj možete dodati teoriju kad sam govorio kako u sebi razvijati Srce koje shvaća Boga. Umjesto da vaša pamet bude zaokupljena posvješćivanjem tjelesnih osjeta, možete se zaokupiti posvješćivanjem zvukova oko sebe, dok se vaša mistična pamet, vaše Srce, polako razvija i počinje pokazivati pažnju Bogu.  Ako  vam  se  ova  teorija  ne  sviđa,  evo  sredstva  da  u  ovoj  vježbi kontemplacija bude očitija:

Slušajte sve zvukove koji vas okružuju, kao što je naznačeno u prijašnjoj vježbi...

Zapažajte i najtiše zvukove. Često je jedan zvuk sastavljen od mnogih drugih zvukova... ima različit ton i jačinu... Uočite koliko je god moguće više nijansi...

Budite sada svjesni ne toliko zvukova oko sebe, koliko činjenice da možete slušati...

Kako se osjećate kad shvatite da imate sposobnost slušanja? Zahvalnost... slava... radost... ljubav...?

Vratite se sada svijetu zvukova... i izmjenjujte svijest zvukova i svijest da posjedujete sposobnost slušanja...

Sada razmišljajte kako svaki zvuk proizvodi i podržava svemoguća Božja snaga... Bog odzvanja svuda oko vas... Ostanite u tome svijetu zvukova... Ostanite u Bogu.

Sposobnost da se Bog vidi na djelu u svemu bila je tipična oznaka hebrejskog mentaliteta koji nalazimo u Bibliji. Tamo gdje se čini da se mi zaustavljamo isključivo na drugotnim uzrocima, Hebrej se, čini se, zaustavljao na Prvotnom Uzroku. Je li njegova vojska bila poražena u boju? Bio je to Bog koji ih je porazio, a ne nesposobnost njihovih generala! Je li kišilo? Bio je Bog koji je dao kišu. Jesu li njihovu žetvu uništili skakavci? Bio je Bog koji je poslao skakavce. Još smjelije, oni bi govorili da je Bog otvrdnuo srce pokvarena čovjeka.

Dopuštamo da je njihov pogled na stvarnost bio djelomičan. Činilo se da uopće ne vode računa o drugotnim uzrocima. Naš moderni pogled na stvarnost je jednako tako, a možda još i gore, djelomičan, budući da mi, čini se, posve ignoriramo Prvotni Uzrok. Je li vas prestala boljeti glava? Dok bi tu Hebrej rekao: Bog te je ozdravio, mi bismo rekli:

Nemoj miješati Boga u to. Aspirin me izliječio. Stvarnost je, naravno, da vas je Bog pomoću aspirina izliječio. Mi smo izgubili smisao Neizmjernog koji djeluje u našem životu. Mi više ne osjećamo da Bog vodi  našu  sudbinu  preko  onih  koji  upravljaju  nama,  da  nas  Bog ozdravlja od emocionalnih rana preko naših savjetnika, da nam Bog vraća zdravlje preko naših liječnika, da Bog oblikuje svaki događaj koji nas zadesi, da nam Bog šalje svaku osobu koju susrećemo u svom životu, da Bog daje kišu, da se Bog igra s nama u lahoru i da nas dodiruje u svakom osjetu koji doživljavamo, da proizvodi sve zvukove oko nas tako da ih svojim bubnjićima zamijetimo i da čujemo Njega! Ugodan dodatak ovoj vježbi bio bi da skupina ili njezin voditelj pjeva neku antifonu umjerenim glasom. Velika pomoć u tome može biti pjevanje sanskrtske riječi OM. Idealno je pjevati jedan redak ili jedan slog, zatim neko vrijeme ostati u šutnji, onda ponovno pjevati. To možete pokušati ako i sami obavljate kontemplaciju. Važno je slušati, ne samo zvuk pjevanja, nego i šutnju nakon svakog retka ili sloga koji pjevate.

Ja osobno često u skupinu, koja u šutnji obavlja kontemplaciju, uvodim pjevanje u redovitim razmacima. To produbljuje šutnju ako skupina zna kako treba slušati. Sličan učinak može se postići udarcem u gong u redovitim razmacima. Udarite u gong, slušajte njegovu jeku, slušajte zvuk koji nestaje, slušajte tišinu koja slijedi.