Tvrdnja

Ovaj odjel vježbi, koji se pojavljuje na kraju svakoga poglavlja, je oblikovan da predstavi vježbe i smjernice čitateljima koji su zainteresirani za učenje doživljavanja izvan tjelesnih iskustava. Vježbe će biti jednostavne u prvim poglavljima i postati će teže u kasnijim poglavljima.

Ova osobita vježba je tvrdnja. Tvrdnja je poput Novogodišnjih odluka; nešto što govorite samome sebi kako bi osnažili vašu sposobnost da učinite nešto. Nije dovoljno samo izreći tvrdnju, trebate prvo razmisliti o njoj, onda je izreči polako samome sebi nekoliko puta. Svaki puta kada izrečete tvrdnju, trebate pokušati umetnuti emociju iza vaših riječi i stvarno povjerovati onome što govorite.

Tvrdnje djeluju zbog raznih razloga. Kao prvo, to je način da jasno komunicirate sa vašom podsvješću, a svi znamo koliko je snažna podsvijest iz učenja o hipnozi.

Kao drugo, mnogi ljudi u metafizici vjeruju u višu svijesnost, ponekad zvanom "Višim Bitkom" ili "Izvan-Dušom", koja je moćnija nego naša podsvijest. Tvrdnje također omogućuju da održavate vezu vaših namjera sa vašom "Izvan-dušom" koja vam može pomoći u postizanju vaših ciljeva.

Kao treće, mnogi ljudi u metafizici vjeruju da vaše vjerovanje utječe na vaše iskustvo. Tvrdnje omogućuju da lakše promjenite vaš sustav vjerovanja, i učinite pozitivne promjene u vašem životu.

Najdjelotvornije tvrdnje su one koje iznosite sami za sebe. Trebaju biti kratke, jasne i izgovorene na pozitivan način. Na primjer, koristite „želim" poruke umjesto „ne želim" poruka. Izgovorite promjene koje želite u svome životu i koji ste voljni ostvariti. Za ovu vježbu, tvrdnje moraju biti bazirane na vašoj želji doživljavanja ITI-a. Možete ili stvoriti vašu vlastitu tvrdnju ili iskoristiti ovu slijedeću:

Želim doživjeti izvan tjelesno iskustvo. Želim napustiti svoje tijelo. Znam da će Univerzum odgovoriti na moje potrebe i želje brzo, efikasno i s radošću. Zauzvrat, vježbati ću ITI vježbe, surađivati s

 

Univerzumom, slijediti svoje nagone, djelovati na svoju intuiciju, dijeliti svoje znanje, širiti svoju ljubav i surađivati sa svojim vlastitim "Višim Bitkom".

 

Moje djetinjstvo

Odrastao sam u trošnoj kući sa tri braće i sestrom. Moj otac je bio religiozan čovjek na svoj vlastiti tihi način. Uglavnom je šutio o svojoj religiji. Jednom ili dvaput čuo sam kako spominje Edgara Caycea u prolazu, ali sam ignorirao većinu toga, odbacujući to ili kao okultno ili neznanstveno. Kao pravilo, nikad nije svoju djecu izlagao okultnim idejama.

Moja majka bila je predana katolkinja, i svoju djecu odgajala je kao dobre katolike, to jest, onu vrstu koja u crkvu ide svake nedjelje, izgovara svoje molitve, i manje-više zaboravlja na Boga i religiju tijekom tjedna. U svakom slučaju, odrastao sam sa zdravim osjećajem za dobro i loše, i nikad nisam koristio drogu. Bio sam jedini klinac u svojoj srednjoj školi koji nikada nije probao marihuanu. Još uvijek nisam probao drogu; droga je za ljude koji su lijeni i kojima nedostaje volje da potiču svoje vlastito, prirodno promjenjeno stanje svijesti.

Jednom sam pitao svoju majku da li se sjeća nečega neobičnoga o mome djetinjstvu. Rekla mi je da bi, kada god bi se jako razbolio, mjesečario. Da budemo točniji, ustao bih se u pola noći i plesao okolo u krugovima pjevušeći poput indijanskog šamana. Naravno, nisam bio pri svijesti u to vrijeme.

Kada bih se razbolio, samo bih se sjećao čudnog osjećaja koji me je zastrašivao: kada sam padao u san, imao sam zastrašujuću "noćnu moru". Sanjao bih da držim malo zrnce soli u dlanu ruke. Tada bi se moja svijest smanjila do zastrašujuće male veličine dok je zrnce soli izgledalo kao neboder. Preplašen da me ne zdrobi sol, probudio bih se vrišteći.

Nisam sa smatrao psihičkim djetetom. Svejedno, imao sam par iskustava vrijednih ničega.

Jednoga dana, kada sam imao možda deset ili dvanaest godina, bio sam vrlo deprimiran. Ne sjećam se zašto sam bio depremiran, ali moja je depresija bila toliko ozbiljna da sam se za stvarno molio da umrem. U neko vrijeme, nakon što sam otišao u krevet, probudio sam se povučen prema gore, izvan svoga tijela, pračen od nečega za što sam mislio da je anđeo. Mislio sam da sam umro, i bio sam začuđen da nisam osjetio nikakvu bol za vrijeme odvajanja. Mislio sam de će smrt biti bolna, ali nije.

Napokon sam stigao pred veliko, veličanstveno moćno biće, za koje sam odmah pomislio da je Bog. Biće mi je reklo da je vrijeme za odlazak, i ja sam razumio u isti čas što to znači: smrt.

Tada sam osjetio žudnju za povratkom. Bio sam željan doma. Osjećao sam se krivim zbog želje za smrću, i znao sam da bi mi roditelji bili vrlo tužni zbog moje smrti. Tako sam molio i zapomagao da budem vraćena na Zemlju. „Zašto?" bio sam zapitan. Zamislio sam se na trenutak, tražeći odgovor. Rekao sam, „Svi tamo misle da je smrt bolna i tužna. Moram se vratiti da kažem svima da je smrt bezbolna, i radosna."

Nakon razmišljanja "Bog" je pristao i bio sam dopraćen natrag. Probudio sam se zapanjen realizmom koji sam doživio. Natjerao sam se da povjerujem da je to bio san i ništa više.

Drugo iskustvo dogodilo mi se kada sam bio malo stariji, možda sa 14 ili 15 godina. Imao sam zaigrane borbe hrvanja sa druga dva dječaka.

Jednoga dana pričali smo o hrvanju, i stigli do teme o svijetski poznatom hrvačkom zahvatu zvanom "zahvat spavača". Zahvat bi protivnika onesvijestio onemogućivši protok krvi u mozgu. Svejedno, svi smo se zapitkivali kako bi bilo biti onesviješten. FD je bio najstariji od nas troje, a treći dječak je bio uplašen, pa sam dopustio da me FD onesvijesti medvjeđim zagrljajem.

Otišli smo van i dao mi je najsnažniji medvjeđi zagrljaj koji sam ikada doživio. Nisam mogao disati i brzo sam se onesvijestio. Bilo je to kao buđenje iz sna; ovaj svijet je bio san i probudio sam se u stvarnosti više stvarnijoj i živopisnijoj, nego što je to ovaj svijet. Vidio sam iluzije ovoga svijeta odbačene! Izmaglile su i nisam požalio. Uskoro sam se našao u "stvarnome" svijetu u golemom gradu kojeg sam već poznavao.

Moje sjećanje kao da se vratilo. Da. Zaspao sam i sanjao malo mjesto zvano Zemlja i sad sam probuđen. „Bio je to smješan san" pomislio sam, i uskoro sam potpuno zaboravio na Zemlju. Nastavio sam svoj život, baš kao i prije nego što sam zaspao. Živio sam u tom fantastičnome gradu godinama i godinama - činilo se stoljećima. Živio sam tamo toliko dugo da sam U POTPUNOSTI zaboravio na Zemlju. Zaboravio sam Zemlju na stotine godina. Da me netko pitao za nju, ne bih se sjetio, budući da je to bilo tako davno.

Tada sam jednoga dana išao u dućan. Odjednom me zahvatio zbunjujući gubitak orijentacije i osjetio sam kako padam. Odjednom sam otvorio svoje oči kako bih ugledao neobično lišće, nebo i FD-a i drugog dječaka kako me gledaju! Gdje sam bio sada? Kako sam dospio onamo? Što se dogodilo? Onda sam se sjetio: Stotinama godina prije, zaspao sam i našao se ovdje. Ovo mjesto zvalo se "Zemlja" i dio je čudnog sna. Mora da sam opet zaspao. Polako, moja zemaljska sjećanja su se vraćala. Pitao sam dječake koliko dugo sam bio onesviješten. Kazali su mi samo nekoliko minuta. Pitali su me što se dogodilo i ja sam im rekao da ne želim pričati o tome.

Treći psihički doživljaj je onaj koji slijedi:

Vozio sam se sa svojim ocem u kamionu i ušli smo ispod vijadukta željezničkog mosta. Nalazio se u blizini Parka Columbia u Columbia Heights Minnesota samo nekoliko ulica od mjesta gdje sam živio u Minneapolisu. Dovezli smo se ispod mosta i vlak je prelazio preko pruge. Dobio sam vrlo neugodan osjećaj i "zamislio" vlak kako pada sa pruge na kamion i ulicu, zgnječivši nas. Rekao sam „Mrzim ovo" svome ocu i upitao sam ga „Koliko često iskaču iz pruge?" Moj otac (koji je radio kao prodavač za željeznicu) je rekao da je gotovo nemoguće da vlak iskoči; pogotovo je to rijetko na mostu ili vijaduktu. Tog tjedna, vlak je iskočio iz pruge na tom istom vijaduktu. Imao sam 14 godina u to vrijeme.

Neki bi ljudi mogli reći da ova psihička iskustva nagoviještaju da sam rođen sa nekim prirodnim sposobnostima. Usprkos tome, ne bih se složio. Nekoliko neobičnih događaja za vrijeme djetinjstva vas ne čini "psihičkim". Moje djetinjstvo bilo je uobičajeno.

Jednom, za vrijeme mladosti, prečuo sam moga oca kako priča s mojim bratom i spominje stvar zvanu "astralna projekcija". Upitao sam brata što je to, ali sam bio odgurnut u stranu sa jednostavnim, „To je kada ljudi lete izvan svojih tijela." Zazvučalo mi je zanimljivo, ali previše neznanstveno - poput bajke. Čekao sam strpljivo do slijedećeg puta kada me mama odvela u knjižnicu, te potražio "astralno" u kataloškim prospektima. Knjižnica nije imala nijednu knjigu o tome u to vrijeme, tako da sam potpuno zaboravio na tu temu.