Vjeruj i kada nitko drugi u tebe ne vjeruje

PROVELI SMO CIJELU noć nepomični. Budim se s njom u zagrljaju, u istom položaju u kojem smo bili prije zlatnoga prstena.

Boli me vrat jer je ukočen od dugog sna.

—  Ustanimo. Moramo nešto učiniti.

Ona se okreće na drugu stranu, promrmljavši nešto poput: »Sun- ce izlazi jako rano u Sibiru u ovo doba godine.«

— Hajde, ustanimo. Moramo izaći sad odmah. Odi u svoju sobu, obuci se i nađimo se dolje.

* * *

Hotelski portir dao mi je plan grada i pokazao mi kuda trebam ići. Mjesto je udaljeno tek pet minuta hoda. Ona prigovara što hotelski bar još nije otvoren.

Prošli smo dvije ulice i uskoro stižemo na mjesto na koje sam trebao stići.

— Ali to je... crkva!

Da, to je crkva.

—  Mrzim rano ustajanje. A još više mrzim... ovo — prstom po- kazuje na kupolu u obliku glavice luka obojane u plavo, sa zlatnim križem na vrhu.

Vrata su otvorena i nekoliko starijih gospođa ulazi u crkvu.

Ogledam se oko sebe i vidim da je ulica potpuno pusta, još nema

nijednog automobila na vidiku.

—  Jako mi je važno da učiniš nešto za mene.

Ona se konačno prvi put tog jutra nasmiješi. Ja je molim za uslu- gu! Potrebna mi je u životu!

—  Nešto što samo ja mogu učiniti?

—  Da, samo ti. Ali nemoj me pitati zašto to tražim od tebe.

* * *

Uzimam je za ruku i uvodim unutra. To nije prvi put da se nalazim u pravoslavnoj crkvi. Nikada nisam naučio što bih točno trebao napraviti, osim što znam da trebam zapaliti tanke voštane svijeće i moliti svece i anđele da me štite. Usprkos tomu, uvijek me očara ljepota tih hramova, koji slijede idealan arhitektonski projekt: svod u obliku neba, središnja lađa bez ijedne klupe, pobočni lukovi, iko- ne koje su umjetnici oslikali zlatom u molitvi i postu, pred kojima se neke od gospođa koje su upravo ušle klanjaju i ljube zaštitno staklo.

Kako to uvijek biva, stvari počinju savršeno sjedati na svoje

mjesto kada smo potpuno usredotočeni na ono što želimo. Usprkos svemu što sam proživio te noći i, iako nisam uspio otići dalje od čitanja pisma, još je dug put do Vladivostoka i moje srce je mirno.

Hilal također izgleda očarana ljepotom tog mjesta. Mora da je zaboravila da se nalazimo u crkvi. Odlazim do jedne gospođe koja sjedi u kutu, kupujem četiri svijeće i tri od njih palim pred slikom koja predstavlja svetog Jurja, dok molim za sebe, za svoju obitelj, svoje čitatelje i svoj rad.

Četvrtu zapaljenu svijeću pružam Hilal.

—  Molim te, učini sve što te zamolim. Primi ovu svijeću.

Ona se instinktivno osvrće oko sebe, da vidi obraća li netko po- zornost na to što radimo. Valjda misli da time možda povrjeđujemo svetost mjesta na kojem se nalazimo. Ali već u sljedećem trenutku to joj više nije važno. Mrzi crkve i ne mora se u njima ponašati poput drugih.

Plamen svijeće odražava se u njezinim očima. Saginjem glavu. Ne osjećam ni najmanju krivnju, samo prihvaćanje neke daleke boli koja se pokazuje u drugoj dimenziji, boli koju moram primiti u sebe. —  Izdao sam te. I molim te da mi oprostiš.

—  Tatjana!

Prstima joj zatvaram usne. Usprkos snazi njezine volje, njezine borbe, njezinog talenta, ne smijem zaboraviti da ona ima samo dva- deset jednu godinu. Trebao sam drugačije sročiti rečenicu.

—  Ne, ne radi se o Tatjani. Molim te, samo mi oprosti.

—  Ne mogu ti oprostiti kad ne znam o čemu se radi.

—  Sjeti se Alepha. Sjeti se osjećaja koji te obuzeo u tom trenut- ku. Pokušaj u ovo sveto mjesto donijeti nešto što ne poznaješ, ali što se nalazi u tvojem srcu. Ako je potrebno, zamisli kako sviraš neku simfoniju koju jako voliš i pusti da te ona odvede do mjesta do kojeg trebaš stići. Samo je to sada važno. Riječi, objašnjenja i pitanja sada nam ne bi bili ni od kakve pomoći, samo bi dodatno zakomplicirali nešto što je i ovako već dosta složeno. Jednostavno mi oprosti. Taj bi oprost trebao doći iz dubine tvoje duše, iste one duše koja prelazi iz jednog tijela u drugo i ući putujući kroz vrijeme koje ne postoji i kroz prostor koji je beskonačan.

»Nikada ne možemo povrijediti dušu, jer nikada ne možemo povrijediti Boga. Ali ostajemo zarobljeni u sjećanju i zbog toga nam životi budu tužni, iako nam ništa ne nedostaje za sreću. Kada bismo barem mogli biti u potpunosti ovdje, kao da smo se ovog trenutka probudili na planetu Zemlji i našli se u hramu obloženu zlatom. Ali to ne možemo.«

—   Ne znam zašto bih trebala oprostiti čovjeku kojeg volim. Možda za to postoji samo jedan jedini razlog: jer nikada nisam čula tu rečenicu iz njegovih usta.

Prostorom se počinje širiti miris tamjana. Svećenici ulaze na ju- tarnju  molitvu.

—  Zaboravi tko si ti u ovome trenutku i otiđi na mjesto gdje je

ona koja si oduvijek bila. Tamo, na tom mjestu, pronaći ćeš prave riječi oprosta za mene.

Hilal traži nadahnuće u zlatnim zidovima, u stupovima, u lju- dima koji ulaze u crkvu u to rano jutro, u plamenu upaljenih svi- jeća. Zatvara oči i možda, slijedeći moj savjet, zamišlja note neke glazbe.

—  Nećeš vjerovati. Kao da vidim neku djevojku... koja više nije

ovdje, a želi se vratiti...

Zamolim je da posluša što djevojka govori.

—  Djevojka prašta. Ne zato što je postala svetica, nego zato što više ne može nositi u sebi svu tu mržnju. Mržnja umara. Ne znam mijenja li to išta na Nebesima ili na Zemlji, spašava li to ili osuđuje moju dušu, ali ja sam iscrpljena i tek sada to shvaćam. Opraštam čovjeku koji me želio uništiti kad sam imala deset godina. On je znao što radi, ja nisam znala. Ali mislila sam da sam ja kriva, mr- zila sam samu sebe i sve koji bi mi se približili i sada se moja duša oslobađa.

Ne, nisam to očekivao.

—  Oprosti svima i svemu, ali oprosti i meni — molim je. — Uključi me u svoj oprost.

— Opraštam svima i svemu, uključujući i tebe, čiji zločin ne po- znajem. Opraštam ti jer te volim i jer ti ne voliš mene, opraštam ti jer mi pomažeš da budem blizu svojih demona, iako nisam na njih mislila već godinama. Opraštam ti jer me odbacuješ i time umanju- ješ moju snagu, opraštam ti jer ne vidiš tko sam i što ovdje radim. Opraštam tebi i demonu koji mi je dodirivao tijelo dok još uopće nisam znala što je život. Dodirivao mi je tijelo, ali mi je izobličio dušu.

Ona sklapa ruke u molitvu. Volio bih da je oprostila samo meni,

ali Hilal iskupljuje cijeli svoj svijet. A možda je i bolje tako.

Njezino tijelo počinje drhtati. Oči joj se pune suzama.

— Zar to baš mora biti ovdje? Mora li biti u crkvi? Hajdemo van,

pod otvoreno nebo. Molim te!

—  Mora biti u crkvi. Jednoga dana napravit ćemo to pod otvore- nim nebom, ali danas mora biti u crkvi. Molim te, oprosti mi.

Ona zatvara oči i podiže ruke prema stropu. Neka žena ulazi u

crkvu i, vidjevši njezinu gestu, odmahuje glavom u znak neodobra- vanja: nalazimo se na svetome mjestu, običaji su ovdje drugačiji, trebali bismo poštovati tradiciju. Pravim se da ne primjećujem nje- zin pogled i osjećam olakšanje jer Hilal sada razgovara s Duhom svetim, koji diktira molitve i istinske zakone i ništa na ovome svi- jetu ne može ga omesti.

Oslobađam se mržnje putem oprosta i ljubavi. Shvaćam da je patnja, kada se ne može izbjeći, ovdje kako bi mi pomogla na mo- jem putu prema blaženstvu. Shvaćam da se sve isprepliće, da se svi putovi susreću, sve rijeke teku prema istome moru. Zato sam u ovome trenutku ja instrument oprosta. Oprosta za počinjene zloči- ne, od kojih jedan poznajem, a drugi ne poznajem.

Da, jedan duh govori kroz nju. Upoznao sam tog duha i tu mo- litvu, koju sam prije mnogo godina naučio u Brazilu. Bila je to molitva jednog mladića, a ne djevojke. Ali ona ponavlja riječi koje lutaju Svemirom, čekajući da ih iskoristi tko god ih zatreba.

Hilal govori tiho, ali akustika crkve tako je savršena da sve što

govori odzvanja u svim uglovima.

— Za sve suze koje samo prolila, opraštam. Za boli i razočaranja, opraštam.

Za izdaje i laži, opraštam.

Za klevete i spletke, opraštam. Za mržnju i progone, opraštam.

Za udarce koji me raniše, opraštam. Za razrušene snove, opraštam.

Za uništene nade, opraštam.

Za nedostatak ljubavi i zavist, opraštam. Za ravnodušnost i zle namjere, opraštam. Za nepravdu u ime pravde, opraštam.

Za srdžbu i zlostavljanje, opraštam. Za nemar i zaborav, opraštam.

Cijelome svijetu, za sva zla, opraštam.

Ona spušta ruke, otvara oči i prekriva lice rukama. Prilazim joj

da je zagrlim, ali ona me zaustavlja pokretom ruke.

—  Nisam još završila.

Ponovno zatvara oči i pogleda prema gore.

—  Opraštam i samoj sebi. Da nevolje iz prošlosti više ne budu teret na mojem srcu. Na mjesto boli i povrijeđenosti stavljam ra- zumijevanje i spoznaju. Na mjesto nemira stavljam glazbu koju stvara moja violina. Na mjesto žalosti stavljam zaborav. Na mjesto osvete stavljam pobjedu.

— Moći ću slobodno voljeti i ljubavlju nadići svu mržnju,

Darovati i kada ništa ne posjedujem, Raditi s veseljem i usred brojnih zapreka,

Pružiti ruku čak i u potpunoj samoći i napuštenosti, Osušiti suze još u jecajima,

Vjerovati i kada nitko drugi u mene ne vjeruje.

Ona otvara oči, polaže dlanove na moju glavu i govori sa sigurno- šću koja dolazi iz Visina:

—  Tako neka bude. Tako će i biti.

* * *

U daljini pjeva pijetao. To je znak. Uzimam je za ruku i izlazimo, gledajući grad koji se polako budi. Malo je iznenađena onime što je rekla, a ja osjećam da je njezin oprost bio najvažnija stvar do sada na mojem putu. Ali to nije posljednji korak, još moram saznati što se dogodilo nakon što sam pročitao ono pismo.

Stigli smo na vrijeme da doručkujemo zajedno s ostalima iz naše grupe, da spremimo torbe i uputimo se na željezničku postaju.

—  Hilal će spavati u praznoj kabini u našem vagonu — kažem.

Nitko ništa ne komentira. Mogu pretpostaviti što misle, ali ne da mi se objašnjavati da to nema nikakve veze s time.

—  Korkmaz Igit — kaže Hilal.

Po iznenađenom izrazu na licima sviju —     uključujući i mojeg prevoditelja — to sigurno nije ruski.

—  Korkmaz Igit— ponavlja. — Na turskome to znači »on odlazi i ne plaši se«.