BEN KLASSEN

VJEČNA  RELIGIJA PRIRODE

 

Prijevod na hrvatski: Kreativistički pokret Hrvatska 2007 (izvornik 1973)

 

PRVA KNJIGA

NEKAŽNJENO NASILJE

POGLAVLJE BR. 1

Zakoni prirode su vječni

Kada  pogledamo  svijet  prirode  oko  nas,  ostajemo  zadivljeni  njenom  ljepotom  i veličanstvenošću.    Nazočimo    crvenkastim    zalascima    sunca    koje    se    ogleda    u pramenovima oblaka, vidimo masivnu ljepotu planina koje sjaje i blistaju pod bijelim, snježnim pokrivačima  tijekom  zime,  a  zelenilom  i  bojama  cvijeća  u  ljeto,  dok  su  obojene  beskrajnim nijansama žute i crvene boje padajućeg lišća u jesen. Gledamo prostrane oceane koji se valjaju, val po val, da bi konačno zapljusnuli neku daleku kamenitu obalu ili pješčanu plažu. Duboko smo impresionirani čistim, prozračnim pustinjskim zrakom u svitanje i ružičastom, koraljnom bojom prvih  zraka  sunca  koje  padaju  na  suhe,  vjetrom  isprane,  goleti  planina.  Kada  lutamo  kroz nepregledna cvjetna polja prerije i njenih brežuljaka zadivljeni smo mnoštvom boja, ljepotom i

različitim oblicima kojima nas je priroda okružila.

Kada se opijamo ljepotom cvijeća, plavog neba, zelenog drveća, planina i žuborom potoka, radosni smo što živimo. Uopće ne razumijemo, niti imamo ideju, koliko dugo priroda navlači na sebe ovo bogato ruho. Samo znamo da, iz godine u godinu, ona prolazi kroz cikluse zime, proljeća, ljeta i jeseni. Znamo jedino da je priroda uvijek ista, iako se stalno mijenja. Vidimo da, kako se proljeće približava, cvijeće niče iz zemlje, da bi kasnije procvjetalo raskošnim bojama, uvenulo tijekom ljeta, dalo sjeme u jesen i otišlo na počinak ispod snježnog pokrivača u zimu. Zatim ponovno dolazi proljeće, sjeme klija, pretvara se u novu generaciju cvijeća, i isti se ciklus ponavlja.

Ako smo pronicljivi, jedna izuzetna činjenica neće izbjeći našoj pažnji, niti nas ostaviti ravnodušnima, a to je istina da prirodom upravljaju zakoni. Pejzaž se može promijeniti, lice prirode na bilo kojem mjestu na zemlji se može promijeniti, ali se zakoni prirode nikada ne mijenjaju. Oni su vječni, takvi su uvijek bili i takvi će uvijek biti; postojani su.

Na primjer, zakoni gravitacije su bili ovakvi kakvi su danas, eonima. Bit će isti i sutra i bit će isti čitavu vječnost. I ne samo da su ti zakoni gravitacije čvrsti i nepromjenjivi na zemlji, već su isti takvi na Marsu, Jupiteru i Veneri. Oni djeluju na potpuno istoj osnovi, na i u okolini ogromne zvijezde od koje crpimo sav život i energiju i koju zovemo suncem. I ne samo to, zakoni gravitacije djeluju na potpuno istoj osnovi, van svake sumnje, i na drugim suncima u našoj galaksiji, i u svim milijunima galaksija koje su udaljene milijardama svjetlosnih godina, što ljudski um ne može čak ni pojmiti.

Spomenuli smo zakone gravitacije. Priroda ima milijune drugih zakona kao što su zakon koji upravlja elektricitetom, zakon koji upravlja djelovanjem kemijskih elemenata. Postoji mnoštvo zakona koji upravljaju međusobnim odnosom magnetizma i elektriciteta. Postoje i matematički zakoni.

U zakone prirode utkani su fantastični, zapanjujući međuodnosi, prava mreža prepletenih zupčanika koji omogućavaju prirodi da besprijekorno i stalno funkcionira u njenom neumoljivom hodu, tijekom eona vremena, neprestano se mijenjajući, dok njeni zakoni ostaju zauvijek učvršćeni, stabilni i nepopustljivi. Ne postoji ni jedna jedina trunčica dokaza da se i jedan zakon prirode ikada promijenio ili da je prestao vrijediti.

* * * * *

Što je priroda? Najopćenitiji odgovor nije toliko težak. Jednostavno, priroda je cijeli svemir, ukupni univerzum, uključujući tu i milijune prirodnih zakona širom prostora i vremena.

5

Ti zakoni su vječni. Čovjek je već riješio milijune misterija prirode. Današnji čovjek otkriva nove zakone prirode stopom rasta koja se stalno povećava. Pomoću tehnologije proširio je svoje razumijevanje misterija prirode. I pored toga što će čovjek nastaviti ubrzano širiti svoja znanja o zakonima prirode, mirne duše se može reći da on nikada neće riješiti više od jednog djelića njenih misterija.

Kada uzmemo u obzir ogromna prostranstva naše galaksije, znane kao Mliječni Put, i shvatimo da je ona samo jedna od milijuna galaksija koje danas mogu da otkriju naši moćni teleskopi, naša mašta počinje klecati pred neizmjernom veličinom univerzuma prirode. Odjednom nam postaje jasno da je naš mali svijet samo sićušna čestica u ogromnom svemiru, a naš život samo prolazi trenutak u okviru vječnosti.

* * * * *

Primjećujemo da, i pored toga što je veliki dio prirode neživ, ona ipak vrvi od života. Sam život je izdijeljen u mnogo, mnogo grupa. Grubo ga možemo podijeliti na polja drveća, cvijeća, trava, povrća,... koja pripadaju području botanike. Onda imamo veoma razgranatu i zanimljivu grupu ptica, sisavaca, riba, insekata, koju grubo klasificiramo kao područje zoologije. Dalje otkrivamo da, iako svako od ovih polja buja raznolikošću i brojnošću, koje prelaze našu maštu, svaku vrstu možemo dodatno podijeliti u više (često i stotina) podvrsta. Na primjer, postoji tisuće vrsta i podvrsta trava. Postoji tisuće vrsta i podvrsta riba, tisuće vrsta i podvrsta ptica. Kada dođemo do svijeta insekata čini nam se da nikada nećemo uspjeti klasificirati sve vrste i podvrste koje postoje na zemlji. Znanstvenici su pobrojili milijun vrsta insekata, ali se predviđa da je to tek jedna desetina svih postojećih. Zanimljivo je istaknuti, recimo, da postoji više od 320 vrsta ptice kolibrići.

Ako pogledamo sebe, otkrivamo da smo i mi, ljudska bića, također tvorevina prirode. Primjećujemo dalje da je ljudska rasa, koja danas broji 3,6 milijardi, također izdijeljena na mnoge vrste i podvrste, sa stotinama razlika u fizičkoj, mentalnoj, emocionalnoj i psihološkoj pojavi. Mnoge od ovih razlika su od ključne važnosti, neke su manje važne, ali su sve značajne. Od svih ljudskih vrsta, mi, ponosni pripadnici Bijele rase, osjećamo da je priroda stvarajući našu rasu tijekom milijuna godina, u ovom vremenu dostigla vrhunac svog stvaralaštva. Mi vjerujemo u to, a vjerujemo zato što postoji obilje relevantnih dokaza koji potkrepljuju ovakav zaključak. Ponosan sam što sam pripadnik Bijele rase i zahvalan sam prirodi što mi je omogućila privilegiju da pripadam njenoj najboljoj i najrazvijenijoj vrsti.

O Bijeloj rasi ću više govoriti kasnije. Moj je cilj, sada i ovdje, da dalje kopam po fenomenu prirode i mnoštvu njenih divnih zakona koji su u vezi sa opstankom i širenjem samog života.

Postoje neki ljudi koji su uvjereni da smo mi pokorili prirodu. Oni su uvjereni da je čovjek, sa svojim naučnim dostignućima, danas iznad zakona prirode. Ovo je, naravno, prava glupost i potpuna neistina. Mi smo, u najboljem slučaju, samo podigli veo sa nekih tajni prirode i otkrili tek neke od njenih zakona. Sve što možemo zaista tvrditi je da smo razumjeli samo djelić tih zakona i iskoristili ih radi vlastitog opstanka. Nepobitna je činjenica da smo podređeni zakonima prirode u njenoj sveukupnosti, baš kao i svako drugo živo biće. Mi sami smo samo izvršitelji volje prirode, kao i sva druga bića, pa ćemo se, ili pokoravati zakonima prirode i raditi u skladu sa njima, ili će nas priroda otpisati, tako pouzdano kao što je to mnogo puta učinila sa drugim vrstama, poput recimo, ptice Dodo ili dinosaure koje je odbacila na hrpu nepotrebnih starina.

U svaku vrstu priroda je ugradila snažan nagon za opstankom i produženjem vlastite vrste. Više je nego očigledno da priroda potiče unutarnje razdvajanje unutar pojedine vrste. Među pticama, na primjer, postoji 87 vrsta vodomara; 175 vrsta djetlića, 265 vrsta muholovki; 75 vrsta ševe, također i 75 vrsta lastavica; približno 100 vrsta obitelj šojki, svraka i vrana; u ogromnom svijetu riba postoji, recimo, 250 poznatih vrsta morskih pasa, ... Kada se jedna vrsta čvrsto utemelji, ona se praktično nikada neće miješati sa drugim vrstama u istoj obitelji. Na primjer, sjevernoamerička patka, sivka, može plivati i hraniti se u istom jezercu gdje i jato pataka gavki, ali

se te dvije vrste neće miješati. Parit će se isključivo sa vlastitom vrstom, sivka sa sivkom, gavka sa gavkom.

Smeđi medvjedi mogu živjeti u istoj šumi sa crnim medvjedima, ali oni će  isto  tako instinktivno znati da se ne smiju miješati. Striktno će se držati svoje vrste. Ima 175 vrsta djetlića, ali se svaka od njih čvrsto drži svoje vrste i ne miješa se sa drugima.

Tih 75 vrsta lastavica su se, možda, prvobitno razvile iz jedne vrste, u neko daleko vrijeme njihove evolucije, ali se one ne vraćaju nazad i ne miješaju da bi se opet stvorila jedna miješana vrsta lastavica. Ne, priroda ne planira na taj način.

Da nije tako, onda bi se sve vrste brzo mongrelizirale1 u jednu miješanu vrstu. Zatim bi se mongrelizirane lastavice uskoro miješale sa 75 vrsta mongreliziranih ševa, pa bi brzo dobili nekakvu “šastavicu”. Mongrelizirana šastavica bi se onda parila sa mongreliziranim crvendaćem i modrovoljkom i cijeli degenerativni proces bi doveo do mongrelizirane ptice. Konačni rezultat bio bi da bi ptice izgubile svoje prirodne, posebne karakteristike koje su im omogućavale da prežive svih ovih tisuća godina.

Na našu žalost i uz naše gađenje, nešto neprirodno poput ovoga se u novije vrijeme događa među ljudskim rasama. Ako se to ne zaustavi, mi, Bijela rasa ćemo platiti visoku cijenu zbog kriminalnog izopćavanja zakona prirode.

Zbog čega priroda potiče unutarnje razdvajanje u okviru vrsta? Postoji vrlo dobar razlog za to, i on leži u primjeni zakona da najsposobniji opstaju. Priroda neprestano teži rastu, napredovanju, pronalaženju boljeg soja, bolje vrste, boljeg primjerka. Ponavljam: priroda teži da unaprijedi vrste tako što, recimo, razdvaja djetliće na 175 vrsta. Ima 175 različitih zapisa u toj jednoj vrsti i svaki od njih ima vlastite osobine i načine preživljavanja i razmnožavanja. Neki od njih su bolji od drugih. Neke od ovih vrsta neće preživjeti. Druge, koje su bolje osposobljene da se nose sa okruženjem, prirodnim neprijateljima, situacijom sa hranom, produženjem vrste, i slično, ne samo da će preživjeti, već će stalno proizvoditi nove vrste koje će biti u stanju da se bolje nadmeću u areni

života, protiv svih drugih.  Ako su neke vrste bolje prilagođene od drugih za borbu sa okruženjem,

one će preživjeti i prosperirati. Ako su manje sposobne, preživjet će neko vrijeme, a onda će biti protjerane na smetlište evolucije. Čineći ovako, priroda uvijek evoluira na viši nivo.

Ona svaku pojedinu vrstu i podvrstu obdaruje posebnim osobinama, za njeno razmnožavanje, za njenu obranu i za pribavljanje zaliha hrane - ukratko - sredstvima za opstanak i produženje vrste.

Pojedine životinje, kao tigar na primjer, imaju izvjestan broj izvanrednih osobina koje im idu u korist, kako za obranu, tako i za napad. Tigrovi imaju žestoke kandže i oštre zube; mogu brzo trčati, fizički su jaki i divlji su borci. Slon, sa druge strane, uopće nema zube i nema kandže, ali je ogromna životinja sa debelom kožom i jedan od najjačih i najtežih sisavaca na kopnu. Svakoj životinji je izuzetno teško da ga napadne i ubije zbog njegove velike mase, snažne građe, debele kože i činjenice da može, a često to i čini, da svaku drugu životinju izgazi do smrti.

Zec je, sa druge strane, mala, lagana životinja. Nema ni jedno sredstvo za obranu koje imaju tigar ili slon, ali ipak postoji, i to u velikom broju, zato što ima neke druge posebnosti koje su mu više nego dovoljne. On nije borac kao lav ili tigar. Naprotiv, vrlo je plašljiva životinja, ali ga je priroda obdarila načinom da se obrani, a to je sposobnost da brzo trči. Priroda je zecu obilato nadoknadila neke nedostatke dajući mu posebne osobine, od kojih je važna sposobnost da brzo umnožava svoju vrstu. U vremenskom razdoblju koje protekne između rođenja dva slonića, zec će imati nekoliko legla od po pola tuceta i više zečića, tako da će biti stvoreno nekoliko generacija.

I tako to ide. Što se prirode tiče, nema dobrih i loših momaka, nema heroja i nitkova. Postoji samo nepromjenjiv zakon: zakon opstanka. Produženje vlastite vrste.

Među njenim stvorenjima ne postoje takve stvari kao što su pravednost ili moral ili osjećaj za fair play. Priroda svakom stvorenju kaže: obdaren si određenim karakteristikama, posebnostima i osobinama da  razmnožavaš i  produžavaš  svoju vrstu i braniš je od svih drugih, bez ikakvih

1  Mongrelize – rasno miješanje, mulati (op. prev.)

ograničenja. Prijevara, lukavstvo, pljačka, što god koristio, sve je to dio igre. Na primjer, može izgledati nepravedno i strašno okrutno kada veliki planinski lav obori i ubije divnu malu srnu. Ali to se događa svakoga dana i sasvim je u skladu sa zakonima prirode. Jedna vrsta se hrani drugom, a da bi to mogla činiti, mora ubijati i uništavati. Činjenica da te dvije vrste nisu podjednako snažne potpuno je nevažna za suštinu stvari i priroda je tu indiferentna.

Isto tako izgleda podlo kada se zmija, opremljena otrovom u očnjacima, prikrade zecu, ugrize ga i paralizira svojim otrovom, protiv čega zec nema nikakve obrane. Može izgledati nepravedno i okrutno kada jastreb - ribolovac sa visine spazi ribu blizu površine, pa se sjuri, zgrabi je i proguta za večeru. No, svejedno, to je prirodni tijek i sasvim je u skladu sa zakonima prirode. Velika riba jede malu, a lav jede janje, suprotno nekim mitskim basnama koje možemo pročitati, u kojima lav i janje miroljubivo spavaju jedno pored drugoga. To je jednostavno netočno, i to nije način na koji priroda djeluje.

U svako stvorenje, bilo ono ptica ili sisavac, riba ili insekt, usađen je snažan nagon za produženjem vlastite vrste, i samo vlastite vrste. Taj instinkt je osnova trajanja svekolikog života, i njega želimo posebno naglasiti. To je nešto što i mi, Bijela rasa, posjedujemo, ali je sada u opasnosti da se poništi zbog umjetnih, stranih utjecaja. Da bi se uvjerili koliko je taj nagon jak, pogledat ćemo životne cikluse nekoliko vrsta ptica, životinja, biljaka i insekata.

* * * * *

Jedan od najinteresantnijih primjera za proučavanje je životni ciklus lososa. Vjerojatno nijedno drugo biće nema snažniji nagon za produženjem vrste od ove ribe. Završetak njenog životnog ciklusa pun je drame.

Adamova rijeka je samo jedna od pritoka u gustom slivu rijeke Frasier u Britanskoj kolumbiji, u Kanadi. U pjeskovitim koritima ove rijeke, nekih 150 milja od oceana, nalazi se jedno od mrjestilišta lososa. Drugo mjesto za mriještenje je rijeka Bruks, koja se ulijeva u Bristolski zaljev na Aljasci.

Ciklus počinje tako što ženka položi jajašca u gnijezdo zvano “spremište” na pjeskovitom dnu rijeke. Tu jajašca mogu ležati više tjedana, prekrivena sa čak i do 40 centimetara pijeska. U jednom trenutku razvoja vide se na jajašcima crne točke, koje su u stvari oči koje sjaje kroz prozirne ćelije. Kasnije se, u ovoj fazi “jaja sa očima” mogu vidjeti nerođene ribice kako se prevrću unutar jaja spremajući se da izađu na svijet.

U određeno vrijeme, u zimu, mladi se izlegu. “Mlađ”, kako ribari zovu tek izlegle ribice, jesu nezgrapne kreature sa velikim košarama narančaste boje koje su im prikačene o bok. U tim košarama je žumanjak kojim se ribice hrane dok se razvijaju i čekaju u pijesku. A onda, kada dosegnu dva centimetra dužine, jedne tamne noći mali lososi se izvuku iz pijeska i počinju život u otvorenom svijetu.

Svijet u kojem rastu je okrutan. Izlijevanje rijeke, suša i temperaturne razlike u vodi mogu biti smrtonosne. Mladi lososi mogu biti plijen za druge ribe, ptice, a ponekad i za viline konjice u njihovim vodenim fazama razvoja. Postotak preživjelih je strašan - od nekih tri tisuće jajašaca koje ženka položi svega 30 do 100 lososa uspije da preraste do veličine ljudskog prsta.

Mladi ružičasti i sivi lososi idu pravo u more. Druge vrste ostaju u jezerima i rijekama godinu ili dvije, a ponekad porastu u dužinu od 15 centimetara prije nego što pođu na put niz brzake. Kada se jednom dokopaju mora, teško ih je pratiti, ali su nam intenzivni eksperimenti, sa označavanjem pojedinih primjeraka pružili mnogo informacija. Lososi se okupljaju u sjevernom dijelu Pacifika. Još dok su u ranijim fazama razvoja, po riječnim ušćima, plivaju u ogromnim jatima. Kada porastu, lososi kruže po pacifičkom oceanu ti godine za redom i tom prilikom prijeđu više od 2000 milja svake godine. Zatim, poslije tri ili četiri godine provedene u oceanu, kako ih je priroda programirala, počinju se vraćati u matične rijeke, po zapanjujuće preciznom rasporedu.

Lososi, koji se u svom ciklusu okupljaju u zaljevu Bristol na Aljasci, toliko su točni u svom tempiranju, da svih 50 milijuna primjeraka, koliko se procjenjuje da ih ima, stignu u prošireno

riječno ušće u periodu od tri tjedna, krajem lipnja i početkom srpnja mjeseca - usprkos činjenici da su neke ribe došle i sa udaljenosti od 1200 i više milja. Okupljaju se sa tolikom točnošću, da vrhunac ciklusa, koji se događa oko 5. srpnja, za deset godina nije nikad varirao više od osam dana, prema vrlo preciznim znanstvenim promatranjima.

Pogledajmo sada probleme sa kojima se losos suočava u svom životnom ciklusu. Kada mu reproduktivni nagon kaže da je vrijeme za polazak na mriještenje, on ne može slijediti nikakve putokaze u oceanu koji mu je ostavila duga loza predaka. Postoje samo pravci i strujanja, male razlike u salinitetu i sitna kolebanja u temperaturi vode, što ne izgleda dovoljno da bude uporabljivo za određivanje smjera migracije.

Za znanstvenike je još uvijek misterija kakav to mehanizam postoji u lososu koji mu omogućava neobično preciznu navigaciju kroz nepoznate vode oceana. Kakav god bio taj mehanizam, priroda ga je stvorila. I ne samo to, već je obdarila lososa sposobnošću da pronađe put nazad, kroz različite kanale, pritoke i rukavce, da pliva uzvodno i da stigne na isto mrjestilište sa koga je prvobitno krenuo. Za neke vrste lososa put uzvodno je kratak. Ružičasti i sivi losos obično polažu ikru bliže oceanu. Međutim, druge vrste plivaju stotinama milja uzvodno. Neke se bore sa vodenim tijekom mjesecima i putuju čak i do 2000 milja uzvodno od obale.

Da vidimo što radi losos koji pliva uzvodno rijekom Adams. Takva migracija je herkulovski pothvat. Losos stiže do ušća rijeke u punoj kondiciji. Meso mu obično postaje crveno od ljuskara, nalik na račiće kojima se hranio u moru i bogato uljem od haringi i drugih masnih riba koje je jeo.

Ali kada jednom krene uzvodno, potpuno prestaje da jede. Trbusi i mužjaka i ženki se smežuraju. Tijekom duge borbe sa vodenim tijekom i vodopadima, riba živi isključivo od vlastitih tjelesnih zaliha masti i postaje puki nosilac seksualnih produkata koje će položiti prije nego što umre. U slučaju rijeke Adams, losos će putovati otprilike 18 dana i za to vrijeme prijeći uzvodno oko 300 milja.

Tijekom tih 18 dana puta uzvodno, u lososu se odigravaju značajne biološke promjene. Njegovo tijelo postaje jarko crveno, a čeljust mužjaka postaje groteskno iskrivljena i deformirana, dok zubi rastu. Toliko da ne može zatvoriti usta. Kod mužjaka se pojavljuje i grba na leđima, koju nije imao kad je napustio ocean.

Na kraju veliki broj lososa stiže na mjesto gdje se baca ikra i gdje su i sami bili rođeni na pjeskovitom dnu. Ženke odmah počinju kopati jame ili “spremišta”  kako bi položile jajašca, odnosno ikru. To čine udarajući repom po pješčanom dnu rijeke kako bi položile jajašca odnosno ikru. Kada položi određeni broj jajašaca, kroz ritual mriještenja sa mužjakom, koji oplodi tu ikru, ona otpliva malo uzvodno da bi opet položila jajašca. Pijeskom, koga je repom istjerala praveći drugu jamu za jajašca, prekriva prvo “spremište”. Tijekom nekoliko dana i noći rada i odmora, ženka iskopa više takvih jama i položi preko 3000 jajašaca, svaki put uz mužjaka koji stoji spreman da oplodi jajašca, čim ih ona spusti.

I tako, mužjak i ženka lososa u plameno crvenim odorama, klize jedno pored drugog u dvorskom ritualu iznad svog gnijezda za mriještenje, odnosno “spremišta”. Gonjen jednim od najsnažnijih nagona u prirodi, losos pronalazi svoj put, prelazeći ogromni Pacifik, izbjegavajući ribare, boreći se sa riječnim tijekom i skačući uz vodopade i prepreke koje mu je čovjek postavio. Kada konačno stigne na odredište, u svoje rodne vode, i reproducira se, život polako ističe iz njega i losos umire. On je ispunio svoju misiju. Osigurao je da će se roditi novo pokoljenje, koje će ponoviti ciklus. I to se čini iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, po posebnom principu koji je priroda stvorila samo za losose.

* * * * *

Što možemo naučiti iz životne priče lososa? Možemo primijetiti djelovanje nekoliko osnovnih zakona prirode:

1.      Priroda  je  svaku  vrstu  obdarila  snažnim  nagonom  za  produženjem  vlastite  vrste,  koji isključuje sve druge.

2.      Priroda ima specifične i posebne programe koje je usadila u instinkt svakog stvorenja, koje ono slijedi tijekom života kako bi donijela slijedeću generaciju. Ako iz nekih razloga, kao što su prirodne katastrofe ili slično, vrsta odstupi od tog programa, ona doživljava strašne gubitke. U nekim slučajevima, ukoliko nije u stanju da se nosi sa promjenama koje su joj nametnute, vrsta izumire.

3.      Smrt je prirodna posljedica vječnog lanca života, a prirodu nikada ne zanima očuvanje pojedinca, već samo očuvanje vrsta.

4.      Postotak gubitka prije nego što vrsta dostigne fazu zrelosti, može biti izuzetno visok, ali najjači, najzdraviji i najoprezniji preživljavaju da bi stvorili novu generaciju. Slabiji i manje agresivni otpadaju i ostaju pored puta.

5.   Praktično čitav životni ciklus vrste protekne u preživljavanju i odrastanju do faze zrelosti.

Kulminacija životnih napora dostiže svoj klimaks u reproduciranju i stvaranju slijedeće generacije, što predstavlja nastavljanje beskrajnog životnog lanca.

* * * * *

Ogroman broj stvorenja u prirodi su grabežljivci, što znači da je osnovni način njihovog opstanka ubijanje i proždiranje drugih oblika života, pored biljaka. Pod ovu kategoriju u životinjskom kraljevstvu možemo podvesti lavove, tigrove, vukove, kojote, leoparde, lisice i stotine drugih. U kraljevstvu ptica imamo orlove, jastrebove, lešinare i mnoge druge. U svijetu riba praktično svaka veća riba jede manju, a u mnogim slučajevima čak i izdanke vlastite vrste.

I sam čovjek je u velikoj mjeri grabežljivac, samom činjenicom da jede meso. On ubija stoku, ovce, svinje, perad, ribe, divljač i jede životinjske i ptičje produkte kao što su kravlje mlijeko, kokošja jaja,...  Međutim, čovjek  ne  voli o  sebi  misliti kao  o  grabežljivcu, pošto  učestvuje u odgajanju većine životinja i ptica koje jede. Svejedno, ovo ni na koji način ne mijenja činjenicu da je on grabežljivac, da ubija i jede druga stvorenja iz prirode. Neke od nižih i inferiornih ljudskih vrsta, kao što su crnci iz Afrike, čak su i kanibali, pa se jedu međusobno.

Sasvim različita od klase grabežljivaca je grupa parazita. Većina njih, ali ne svi, nalaze se u svijetu insekata. Imamo stvorenja kao što su komarci, buhe, krpelji,... koja žive na tijelima drugih bića i obično ih ne ubijaju, već do hrane dolaze tako što sišu krv i životne sokove njihovih nesretnih domaćina.

Neki paraziti, kao što ćemo vidjeti, postoje i u samoj ljudskoj vrsti.

Sada želimo pogledati detaljnije dva grabežljivca, jednog iz svijeta ptica i jednog iz svijeta životinjskog carstva, da bismo vidjeli kako se oni nose sa problemima opstanka i produžavanja vrste.

* * * * *

Orao je svakako jedna veličanstvena ptica. Amblem orla krasio je stjegove herojskih rimskih legija, koje su svuda stizale, u antičko vrijeme. Znak orla ponosno je stajao i na stjegovima i zastavama Hitlerove herojske Njemačke. Mnogi drugi narodi također su koristili orla kao simbol svog ponosa i moći. On je najplemenitiji među svim pticama koje su ikada raširile svoja krila preko azurnog neba. On je kralj među pticama.

Zlatni orao je grabežljivac. Stanište zlatnog orla prostire se gotovo preko cijele Sjeverne Amerike, velikog dijela Azije i manjih dijelova Afrike i Europe, uglavnom oko obala Mediterana.

Kralj ptica, toliko slavljen u pričama i basnama, sada je vrsta koja iščezava, ili se bar jako smanjuje po  broju.  Jedna  ozbiljna  znanstvena  studija  o zlatnim orlovima  kaže nam da  je  na sjevernoameričkom kontinentu preostalo svega oko 10.000 ovih ptica. Zlatni orao je jedan od najboljih lovaca u ptičjem kraljevstvu, ali on mora pretražiti čak i do 100 kvadratnih milja da bi uhvatio plijen i nahranio obitelj. U planinama Montane, na velikom teritoriju, pobrojeno je svega 18 parova  orlova  sa  gnijezdom,  pa  je  izračunato  da  par  prosječno  zauzima  teritorij  od  oko  70

kvadratnih milja. Zlatni orao gnijezdo pravi uvijek na istom teritoriju, a često i na istom mjestu, iz sezone u sezonu.

U studiji o orlovima u toj regiji, iznosi se podatak da ženka orla obično snese dva jaja godišnje iz kojih se prosječno izleže 1,8 orlića. Od tih koji se izlegu, 87 % doživi da napusti gnijezdo.

Usprkos tome što je kralj ptica, orao se susreće sa mnogim pogibeljima. Prije nego što ojačaju da mogu poletiti, mnogi orlići ispadnu iz gnijezda koje je obično na velikoj visini. Najopasniji neprijatelj odraslog orla je sam čovjek i mnogi orlovi budu ustrijeljeni, otrovani, a neke čak udare i vozila. Štoviše, polovinu od svih smrti orlova izazvao je čovjek, i to je glavni razlog današnjeg smanjenja njihove brojnosti.

Orlovi se mnogo trude kako bi svoju obitelj opskrbili hranom koja joj je neophodna da preživi. Zečevi čine 37 % njihove ishrane, dok pustinjski i planinski glodari čine još jednu trećinu. Ostale ptice čine 12 % ishrane. Preostalih 18 % sastoji se od različitih životinja, među kojima može biti i domaća ovca. Sve u svemu, jelovnik zlatnog orla iz ovog dijela Montane sastoji se od 32 životinjske vrste i one se kreću od vjeverice do mladog jelena, od velike rogate sove do zmije zvečarke.

Ptice obično biraju partnere za cijeli život. Ali, ako jedno umre, preživjeli bira novog suputnika.

Što se može naučiti iz kratke životne priče zlatnog orla? Imamo ovdje nekoliko dodatnih opservacija o djelovanju prirodnih zakona. Jedna činjenica je očigledna: iako je kralj ptica, orlu nije garantirano da će uspjeti u borbi za opstanak svoje vrste. Bijela rasa, prije svega, treba izvući dobru pouku iz ove lekcije.

Iako je orao odličan lovac, on mora uložiti puno napora kako bi prehranio i sebe i obitelj. Zapažamo još da ptica, poput prvih doseljenika, zaposjeda određeni teritorij koji smatra svojim. Ona zna koliki je minimum teritorija koji je potreban da bi se prehranila obitelj i mladunčad. Kod orlova on iznosi 70 kvadratnih milja.

Najvažnija lekcija koju možemo naučiti od orla je da, usprkos tome što je odličan lovac, hrabar i odvažan borac, njegova vrsta iščezava sa lica zemlje zbog niske stope reproduktivnosti. Očigledno da čak ni njegove izuzetne kvalitete - oštro oko, velika krila, oštre kandže - nisu dovoljne. Da bi njegova vrsta preživjela, orao mora imati veću stopu reprodukcije. Mada je stopa smrtnosti mnogo veća kod lososa, on je mnogo bolji u razmnožavanju vrste, jer za razliku od ženke orla, koja izleže dva jaja, ženka lososa izleže 3000 jaja i odatle ima mnogo veći reproduktivni faktor.

Zečevi, sa druge strane, imaju brojne neprijatelje - kojote, jazavce, jastrebove, orlove, zmije i gomilu drugih. Među njima je i čovjek, koji je sigurno pobio tisuću puta više zečeva nego orlova. Međutim, zečevi ipak, zahvaljujući svojoj izuzetnoj plodnosti, uspijevaju se izboriti sa čovjekom i svim ostalim prirodnim neprijateljima.

Očigledno da opstanak vrste zahtjeva visok stupanj plodnosti.

* * * * *

Kanadski šumski vuk je, također grabežljivac, ali u životinjskom kraljevstvu. Vrlo zanimljive zapise o njegovim običajima i načinu života ostavio nam je pisac i prirodoslovac koji je boravio u Labradoru, u sjevernoj Kanadi, proučavajući populaciju vukova općenito, a posebno jednu obitelj od tri odrasla vuka.

Vukovi su vrlo zanimljive životinje, ali ih mi često pogrešno razumijemo. Oni nisu nomadi, lutalice, kako se vjeruje, već su životinje koje su nastanjene u velikim stalnim staništima.

Prirodoslovac o kojem smo govorili otkrio je da spomenuta obitelj, koja se sastoji od tri odrasla vuka, zaposjeda teritorij koji smatra svojim, a koji iznosi oko 100 kvadratnih milja. Granice su označili uriniranjem na određenim mjestima, koja zaokružuju cijeli teritorij. Jednom tjedno, otprilike, oni obiđu obiteljski teritorij i osvježe granične oznake. Njihov teritorij graniči sa dva

druga vučja posjeda, ali nije bilo znakova bilo kakvog neslaganja ili borbe oko granica i svaki klan je poštovao one druge.

Ovo nam ponovno ukazuje da, čak i ptice poput orlova i životinje poput vukova, shvaćaju važnost posjedovanja prostora i teritorija unutar kojeg tumaraju i love za obitelj, i shvaćaju koliki je minimum prostora potreban da bi se obitelj prehranila.

Vukovi se drže običaja i vode prilično reguliran život, iako nisu vezani za određen raspored, oni slijede sasvim dobro isplanirane sheme. Mužjaci love noću, ali ostaju unutar granica svog teritorija. Ženke obično ostaju u jazbini sa svojim vučićima, osim kratkih izleta, kada idu po vodu ili skriveno meso.

Vukovi su monogamni. Imaju samo jednog partnera i to je doživotno. Period parenja obično traje samo dva ili tri tjedna, u rano proljeće. Dom im je jazbina i često generacije vukova koriste istu jazbinu u kojoj odgajaju svoje obitelji. Tijekom ljeta vukovi idu u lov na odraslog soba, obično najslabijeg u krdu ili mladog. U periodu kada sobovi odlaze na sjever, vukovi se hrane miševima, vjevericama i svime što uspiju uloviti.

Iako se na vukove obično gleda kao na zle i opasne životinje, oni su vrlo privrženi svojoj obitelji i puni ljubavi za nju. Izvanredno se brinu o svojim mladuncima. Lojalni su svojim partnerima i ostaju sa njima cijeli život. Okot od četiri vučića je dobar prosjek.

Od vukova možemo naučiti dvije stvari: važnost zemlje i teritorija, i nepokolebljivu odanost vlastitoj vrsti.

* * * * *

Jedno od najzanimljivijih malih stvorenja je medonosna pčela. Ona je vrlo važna za ovu studiju zato što ima izuzetno organiziranu i visoko razvijenu socijalnu strukturu. Produktivnost i aktivnost, koje se odvijaju unutar košnice i izvan nje, su izuzetno zanimljive, gotovo zapanjujuće.

Pčele i cvijeće su dva dijela istog života, kao glava i pismo novčića. Ovaj nevjerojatni tim, koji se sastoji od insekta i biljke, usuglašen do zapanjujućeg stupnja, predstavlja jednu od najdivnijih tvorevina prirode.

Pčela je jedino biće koje leti, a koje je stvoreno da leteći nosi težak teret. Ona ima prostor za skladištenje tereta i dovoljno snage da prebacuje sirup, pelud i med. I dok teretni avioni koje je stvorio čovjek mogu ponijeti teret koji iznosi gotovo 25 % težine aviona, dotle pčela može ponijeti teret koji je gotovo 100 % njene težine. Iako ima kratka krila na debeljuškastom tijelu i ne može kliziti kroz zrak, ona se svejedno može uzdizati, spuštati i lebdjeti mirno u zraku. Njena kratka, široka krila pokreće velikom brzinom, dok u zraku izvodi figuru koja podsjeća na osmicu. Kada napravi osmicu, pčela ide ili naprijed, ili ostaje lebdjeti ispred cvijeta koga promatra.

Ova leteća mašina ima tri mjesta u koja može utovariti teret. Jedno je rezervoar unutar nje same, koga puni usisavajući nektarov sirup iz dugačke cjevčice unutar cvijeta. Druga dva su košare na zadnjim nogama za nošenje peludi.

Pčela većinom nosi teret samo u jednom pravcu. Kada je vani, potrebna joj je samo trunčica meda kao pogonsko gorivo, tek toliko da stigne na cilj, gdje može naći prepuna spremišta meda i obnoviti gorivo. Med je toliko moćan, da trunčica, koja može stati na vrh igle, okreće krila pčele za let od četvrtinu milje.

Pčela je izuzetno društveno stvorenje. Košnica u kojoj živi je kao jedna jedinica, kao jedan organizam. Ima divan dom, sa redovima šesterokutnih odaja izgrađenih od voska koji izgleda kao mramor. Mala košnica ima oko 20.000 pčela, košnica srednje veličine 75.000, dok velika košnica ima čak 200.000 članova. Čitava košnica živi u jednom ritmu, kao jedno biće, jedan život. Jedna izuzetno velika pčela, koja živi u srcu košnice, proizvela je sve pčele u toj košnici. To je matica koja ropski radi i polaže između 1000 i 2000 jaja dnevno.

Cjelokupan rad je vrlo dobro organiziran. Pčelinju košnicu, koja se sastoji od saća i njegovih šesterokutnih ćelija, grade mlađe pčele, koje su stare manje od sedamnaest dana i koje još nisu dosegle stadij u razvoju kada mogu letjeti. Medonosne pčele uživaju reputaciju dobrih arhitekata i

graditelja zato što podižu mnogo redova malih odaja iste veličine, gdje tri para zidova stoje jedni nasuprot drugih, tako da imaju šesterokutni oblik. Bez ikakvih pomoćnih alata, one završavaju posao i sve je dobro izmjereno, čvrsto sagrađeno i vrlo precizno. Zidovi ćelija imaju debljinu od jednog tristopedesetog dijela inča.

U košnici je samo jedna matica. Izuzimajući nekolicinu trutova koji oplođuju maticu, sav preostali dio kolonije čine radilice. Ove radilice stalno su u poslu, bilo da skupljaju hranu sa cvijeća, grade domove od voska, odlažu med ili prenose hranu unutar košnice.

Matica je poseban izum. Ostale pčele toliko rade da nemaju vremena praviti potomke, pa je priroda izumila maticu koja se razlikuje od ostalih pčela i koja polaže jaja.

Da bi se pčelinjak od mnogo tisuća pčela održavao u snazi i zdravlju, svakog se dana mora roditi nekoliko tisuća novih malih pčela. I dok matica živi oko pet godina, pčele radilice žive svega 41 dan. Matica tako ima beskrajno puno posla da zamjenjuje novim primjercima one koji umiru. Većinu vremena provodi hodajući preko saća i ispuštajući jaja svakih nekoliko sekundi. Svako jaje upadne u jednu ćeliju. Njen posao zahtjeva toliko energije da ona mora uz sebe imati pomoćnike koji je stalno hrane.

Kada je matica zauzeta polaganjem jaja, okružena je svitom od 22 pčele koje čine kraljevsku poslugu. Sve su okrenute ka matici i okružuju je. Njihov jedini posao je da hrane njeno pčelinje visočanstvo. Kada napune 12 dana zamjenjuju ih mlade pčele, vjerojatno šest dana stare, jer hrana za maticu se može praviti samo u ustima mlade pčele.

Matica ima par dobrih krila, ali ih koristi samo dva puta u životu; jednom da odleti na parenje, a drugi put kada sa rojem napušta košnicu da bi zasnovala novi dom. Ona ne može polagati jaja prije nego što je u letu oplode trutovi. Tek se onda vraća u košnicu i počinje polaganje.

Kada se trutovi vrate u košnicu tražeći med, radilice odbijaju da ih hrane i oni umiru od gladi. Nisu više potrebni životu kolonije i bivaju odbačeni.

Pčele radilice ne provode noć među cvijećem. Čekaju u košnici do izlaska sunca. Pošto ne znaju koji će cvjetovi otvoriti tučkove i dati peludni nektar sljedećeg jutra, niti gdje se oni nalaze, ova inteligentna mala stvorenja ne šalju desetine tisuća svojih teretnjaka da lutaju unaokolo. Imaju svoje izviđače koji će obaviti promatranje odmah, čim svane.

Nekolicina pčela izleti iz košnice u različitim pravcima i osmotri okolinu. One lete oko košnice i sve širim krugovima. Ako je voćnjak sa jabukama, polje maka, vrt sa grahom blizu, ili livada rascvjetale djeteline, u košnici nastaje veliko uzbuđenje i čitava vojska biva spremna za polijetanje u svega nekoliko minuta.

Međutim, događa se da je plijen ponekad i udaljen. Izviđači moraju pretražiti kilometre krajolika. Kada se vrati, izviđač će ostalima javiti koje točno vrste cvijeća otvorene, dat će im naputak na koju stranu svijeta trebaju letjeti i koliko daleko do odredišta. Mnoga druga stvorenja mogu komunicirati, ali rijetko koje može parirati pčelama u jasnoći i u uporabljivosti jezika koji su razvile i kojim komuniciraju međusobno.

Često smo čuli izraz “marljiv kao pčela”, pa bismo željeli usporediti produktivnost i organizaciju kolonije pčela sa organizacijom i produktivnošću bijelog čovjeka. Ako postoji nešto što bismo mogli naučiti od prirode socijalnog ustrojstva košnice, onda je to sljedeće:

1.      cijela kolonija funkcionira zbog svog organiziranog društvenog ustrojstva

2.      da bi funkcionirala, kolonija mora imati vođu, u ovom slučaju maticu

3.      svatko ima svoju posebnu ulogu u preživljavanju kolonije, a kada ta funkcija više nije od koristi (kao kod trutova), na takve se više ne troši hrana

* * * * *

dabar.

Sljedeće zanimljivo biće, koje je najbolji inženjer prirode u životinjskom kraljevstvu, jest

Dabrovi su teški između 15 i 25 kilograma i dostižu dužinu od jednog metra, uključujući tu i njihov širok, ravni, ljuskasti rep. Na zadnjim nogama imaju plovne kožice. Dabrovi žive u vodi i grade brane koje mogu biti dugačke i do stotinu metara, a visoke i do 5 metara, praveći tako jezerca u kojima obitavaju i u kojima su zaštićeni od neprijatelja.

Njihove kuće su velike građevine od grana oblijepljenih blatom i imaju ulaze ispod vode. Dabrovi jedu koru i grančice drveta, posebno topole. Koru ljušte svojim velikim, oštrim sjekutićima. Obično kopaju kanale, dugačke i po 500 metara, koji vode do njihovog jezerca i po kojima plutaju stabla drveća kojim se hrane.

Poput pčela, dabrovi se također inženjeri i graditelji, i vrlo produktivni mali radnici. Oni dokazuju da čovjek nije jedini graditelj. Štoviše, njihova sposobnost da pronađu i točno izmjere stabla, koja su im potrebna za građenje brane, a zatim i da ograde branu, prelazi, na primjer, sposobnost afričkih domorodaca, čija plemena nikada nisu izgradila ni jednu jedinu branu. Štoviše, kuće koje grade dabrovi nisu ništa lošije od blatnih koliba koje grade domoroci plemena u Africi.

* * * * *

Ove sposobnosti, koje pčele ispoljavaju gradeći košnice, saće i ćelije, i koje dabrovi imaju dok grade brane i kuće, utisnute su i utkane u njihove instinkte, svojstvene su samo njima i potpuno njihove. One su primjeri blistavog načina na koji je priroda svakom stvorenju dala jedinstveni, ugrađeni instinkt i programirala ga da ga sprovodi, neprestano, iz generacije u generaciju. Nije čudesno samo to što taj instinkt, sa svim detaljnim informacijama koje sadrži, počiva u samim stvorenjima, već i što se sve te informacije prenose putem mikroskopski sitnih gena na beskonačan niz generacija. Priroda je zaista čarobna.

Pčele nisu jedina stvorenja u prirodi čiji se život u zajednici vrti oko vođe. Ima mnogo životinja koje posjeduju instinkt stada, koje žive u grupama, a te grupe imaju određenog vođu. Vučji čopori imaju vođu koga slijede. Krdo bizona obično slijedi predvodnika koji utire put. Krdo divljih konja na zapadu najčešće predvodi pastuh koji se brine o svom stadu i motri na opasnost. Jato gusaka, koje leti zimi na jug, obično predvodi gusan koji određuje put. Princip vođe manifestira se u životinjskom kraljevstvu, u kraljevstvu ptica i u svijetu insekata, isto tako očigledno kao i u društvenoj strukturi ljudi. Priroda ga je tu usadila.

* * * * *

U prethodnom dijelu naveli smo primjere nekoliko pojedinačnih vrsta, a dotakli smo se općenito još nekolicine. U nekoj vrsti sadržaja, iz prethodno iznesenog možemo izvući slijedeće zaključke:

1.      Svemirom vladaju zakoni prirode.

2.      Zakoni prirode su nepromjenjivi, strogi i vječni.

3.      Zakoni prirode primjenjuju se na živa bića isto tako čvrsto kao i na nežive objekte.

4.      I ljudska rasa je, također, tvorevina prirode.

5.      Prirodu zanima samo opstanak vrste, a ne jedinke.

6.      Preživljavaju samo one vrste koje se mogu nositi sa neprijateljskim okruženjem svih ostalih i ostanu na svome ili napreduju.

7.      Priroda stalno nastoji usavršiti vrste kroz zakon da “samo najsposobniji opstaju”. Ona nemilosrdno otpisuje, obično prije reprodukcije, sve koji ne odgovaraju, ili su slabi i bolesni.

8.      Kroz borbu za opstanak vrsta, priroda pokazuje da je potpuno lišena bilo kakve samilosti, morala ili osjećanja za fair play u odnosu na bilo koju vrstu. Jedino mjerilo je opstanak.

9.      Priroda favorizira i promovira unutarnje razdvajanje  svake vrste i izaziva da se takve podvrste nadmeću međusobno.

10.  Priroda mrko gleda na mongrelizaciju, ukrštavanje ili miješanje rasa. Ona je svakoj vrsti i podvrsti podarila instinktivni nagon da se pari samo sa svojom vrstom.

11.  Priroda je za svaku pojedinačnu vrstu razvila određenu shemu u njenom životnom ciklusu, koju ta vrsta mora slijediti. To se zove instinkt i predstavlja vrlo važan i vitalan dio u ispunjenju životnog ciklusa. Bilo kakva devijacija, umrtvljivanje ili otupljivanje instinkta najčešće rezultira odumiranjem vrste. Bijela rasa ovo treba posebno dobro zapamtiti.

12.  Ne samo da je priroda propisala poseban životni ciklus za svaku vrstu, već obično i određeni tip životne sredine za koju je vrsta vezana, pa tako na primjer, riba može živjeti samo u vodi, polarni medvjed samo na Arktiku, itd.

13.  Priroda je potpuno nepristrana kada dođe do pitanja koja će vrsta opstati, jer je svaka prepuštena sama sebi, licem u lice sa neprijateljima.

14.  Svaka vrsta je potpuno indiferentna prema opstanku bilo koje druge vrsta, a priroda nalaže svakoj vrsti da se širi i množi do granica svojih mogućnosti. Ljubav i nježnost rezervirani su samo za vlastitu vrstu.

15.  Ima mnogo vrsta koje shvaćaju važnost teritorija, pa stoga i postavljaju granice koje ograničavaju minimum teritorija koji je potreban za opstanak i odgajanje obitelji.

16.  Mnoge životinje, ptice, insekti i druge kategorije, imaju sasvim dobro razvijenu društvenu strukturu.

17.  Princip vođe je usađen u instinkte i njega poštuju mnoge vrste životinja, ptica i insekata, kao i ljudska rasa.

18.  Jedna vrsta, recimo jato golubova, ponekad će voditi opći rat protiv druge vrste, kao što su u ovom slučaju račići. Čopor vukova napada stado ovaca.

19.  Međutim, bratoubilački ratovi unutar vrste nepoznati su u prirodi, osim, na žalost, kod nekih zaluđenih ljudskih vrsta.

20.  Nigdje u prirodnom okruženju snažnija i superiornija vrsta ne sputava vlastiti napredak i širenje iz popustljivosti prema slabijoj, inferiornoj rasi. Postoji samo borba na život i smrt.

21.  Same vrste se stalno mijenjaju i evoluiraju već tisućama godina. To se može znatno ubrzati putem ciljane selekcije, kao u slučaju odgajanja konja ili pasa. Neke vrste izumiru. Evoluiraju nove vrste. Ni jedna ne ostaje statična, već se sve, uključujući ljudsku vrstu, stalno mijenjaju i evoluiraju. Evolucija je trajni proces.

22.  Vječna borba je cijena opstanka.

23.  Priroda je svakoj jedinki ugradila snažan prirodni instinkt čiji je osnovni  pokretač produženje vlastite vrste. U tom instinktu nalazi se kompletan plan za cijelu životnu shemu i razmnožavanje vrste, iz generacije u generaciju. Vrsta mora slijediti shemu utisnutu u instinkt ili izumrijeti.

24.  Posljednje, ali ne i najmanje važno, priroda jasno naznačava svoj plan da se svaka vrsta usavršava i da napreduje, ili će u protivnom biti nemilosrdno isključena iz postojanja.

* * * * *

Sa ovim osnovnim pravilima na umu, pravilima koja je odredila sama priroda, bacit ćemo novi pogled na sebe same. Vidjet ćemo kako se isti ovi zakoni neprekidno primjenjuju i na ljudsku rasu općenito, i na Bijelu rasu pojedinačno. Ispitat ćemo da li Bijela rasa poštuje zakone prirode ili ih krši; i konačno, da li je Bijela rasa, u ovoj fazi svoje povijesti, u usponu ili na zalasku.