NLO-i kao fizički stanovnici ovog svijeta

NLO-i bi mogli biti manifestacije drugih fizičkih žitelja ovoga svijeta, bilo podzemnih, podvodnih, zračnih ili žitelja džungle.

Ti stanovnici imat će nešto zajedničko s opisima iz prethodno obrađenih tekstova, ali će im fizička forma biti slična našoj.

Stoga mijenjanje oblika, ili postajanje nevidljivim, ili napredne psihičke sposobnosti, neće spadati u okvir njihovih mogućnosti.

Oni će svejedno pokazivati daleko veće znanje i vještinu oko prirodnih sila.

Njihova staništa će biti vrlo određena mjesta na ovoj zemlji, iako udaljena od onih koja koriste ljudi, a također i prilično nedostupna.

Oni ne interferiraju u naše živote osim ako su isprovocirani, ili ako imaju potrebu za nečim što im ljudi mogu osigurati.

Eventualno mogu diskretno interferirati s nama iz znatiželje ili zbog ozbiljnog istraživanja.

Sve ove stvari se temelje na činjenicama koje su ljudi sakupili tijekom vremena i na mnogim mjestima. Trebali bi prestati vjerovati kako naši preci nisu bili dovoljno dobro upućeni da bi razlikovali mjesec od nečega što nije mjesec.

Nema potrebe ni za kakvim starim pričama o podvodnim žiteljima kada i United Press International može poslužiti:

Caracas, 2. ožujka 1976.

Najnovije dnevne vijesti.

Ovo su naslovi: TANJUR GOTOVO PREVRNUO BROD ISKUSNOG POMORCA.

Podnaslov: "Dok je ribario, čudna letjelica izronila iz mora stvarajući valove i nestajući u daljini" i "Blizina otoka Tortuga: letjelica neljudske izrade kako je opisuju Federico Soanes i Ernesta Millan"

(Uz to se nalazila skica letjelice i fotografija jednog od svjedoka).

Postoje tisuće slučajeva nalik ovome.

Ne sakupljenih iz legendi od strane povjesničara ili antropologa, već ispričanih od sudionika, koji bi lako mogli biti naši prijatelji, poznanici ili susjedi, jednako pametni i iskreni kao mi sami.

U knjizi 60 NLO slučajeva, koju supotpisujem s Osuna Manuelom, čitatelj može vidjeti nevjerojatan slučaj koji potkrepljuje tvrdnju da ispod zaljeva Cadiz postoji NLO baza.

Slučajevi te vrste opsežniji su od gore spomenutog.

Ono što Enrique Castillo tvrdi da je vidio na dnu Marijanske brazde, zapanjujuće je: tri kolosalne prozirne kupole, svaka s po jednim doslovno specijaliziranim gradom - jedan za djecu, jedan za zajedničke aktivnosti i jedan stambeni.

Trezvenost, razumnost i sposobnost rasuđivanja g. Castilla, navode me da se nadam kako smo suočeni s bićima vlastitog fizikalnog medija, bez obzira na razlike.

I još k tome, g. Castillo, inženjer po struci, prevezen je od strane tih entiteta od Caracasa do Perua i natrag u par minuta.

Na povratku, na njegov zahtjev, nisu ga vratili na polaznu točku nego u Bogatu u Kolumbiji da posjeti svoju obitelj.

Taj detalj osnažuje kredibilitet njihove fizičke stvarnosti.

Čovjek bi mogao neprekidno pisati o letećim tanjurima iz morskih dubina.

Problem je razlikovati koji pripadaju fizičkom svijetu, a koji su para-fizički ili ultradimenzionalni, a koriste oceane da zamaskiraju svoje materijalizacije ili prikriju sumnjive aktivnosti.

Isto vrijedi i za žitelje podzemlja, o kojima također ne manjka dokumentacije.

Prije trideset godina Shaver-ov misterij poharao je Sjedinjene Američke Države.

Zapisi Richarda Shavera detaljno opisuju egzistenciju malih bića nazvanih "Deros" koja borave u utrobi zemlje i izranjaju kako bi činili djela štetna za čovječanstvo.

Deros posjeduju sve kvalitete potrebne da ih ljudski um odbaci, a opet, pisci kao Ray Palmer priznaju kako su mala bića ostavila bolne i trajne dojmove u njegovom životu.

Sva literatura o podzemlju imala je svoje prethodnike.

1920., Marshall B. Gardner objavio je Putovanje u unutrašnjost Zemlje (A Journey to the Earth's Interior).

U njemu priča o šupljoj Zemlji u koju se može ući kroz otvore na oba pola, a koji ostaju neprimijećeni zato što imaju 1400 milja u promjeru.

Svaki putnik će ući u unutarnju Zemlju bez da primijeti zakrivljenost otvora, obzirom mu je rub, da se tako izrazimo, 800 milja širok što uzrokuje da kopno i more izgledaju ravni.

Prema knjizi, klima je toplija od one u vanjskom svijetu, a tu je i malo sunce koje nikad ne zalazi.

Unatoč dobrim argumentima koji postoje u korist ove ideje, ona još uvijek ostavlja dojam maštarije.

Kako god bilo, 1959. admiral Richard E. Byrd iznio je neke zbunjujuće napomene o tome kako je na kraju svoje ekspedicije zašao 2300 milja ispod južnog pola.

Velik je značaj pripisan ovoj izjavi, ali u konačnici ništa nije razjašnjeno.

Sve napisano o rasama koje su se povukle u podzemni svijet (Maje, Inke, itd.) zvuči nategnuto.

Moglo bi biti neke istine u vezi tih unutar ili pod-zemaljaca, no oni vjerojatno pripadaju ekstra-dimenzionalnom svijetu objašnjenom ranije.

 

 

Salvador Freixedo

nastavlja se...

http://www.val-znanje.com/