Zbrka oko Biblije
Da stvar bude gora, prije četrdesetak godina pojavili su se određeni drevni rukopisi koji bacaju sumnju na materiju generalno smatranu neupitnom.
Ovi dokumenti, suvremenici Kristovog službovanja, su Svici s Mrtvog mora pronađeni u Kumranu (Palestina) i papirusi otkriveni u Nag Hammadi-u ili Chenoboskion-u, u Egiptu.
Ukratko rečeno, važnost tih dokumenata (napisanih od strane Esena u Palestini i gnostika u Egiptu) je u tome da mnoge činjenice koje znamo iz Novog zavjeta nisu nužno istinite.
To se može pročitati u ranije nepoznatim dokumentima koji datiraju iz vremena prije Isusovog rođenja.
Lako je odbaciti ove svitke i papiruse kao apokrife, te stoga i nenadahnute božanskim.
No, kako se ispostavilo, te apokrifne knjige citirane su u Novom zavjetu kao božanske riječi, što pokazuje da su ih apostoli naizust znali i bili njima inspirirani.
Neke od njih su, van svake sumnje, "ekstrahirane" iz biblije 1700 godina nakon što su pisane i smatrane božanskim nadahnućem.
Mi potpuno ignoriramo sastav izvorne Biblije. Kumranski i Chenoboskionski nalazi stariji su čak i od onih najstarijih koje imamo o Svetom pismu.
Neki, poput knjige proroka Izaije, 1000 godina su stariji od tekstova po kojima su napravljeni svi svjetski prijevodi Biblije.
Biblija kralja Jamesa iz 1611., smatrana od strane engleskih govornika kao "autorizirana i originalna verzija", ustvari je sedmi prijevod Svetoga pisma na engleski jezik, temeljen na grčkom "izvorniku" iz 1550-te.
Drugim riječima, ni original nije izvoran (ipak je to, na koncu konca, grčki prijevod) i bio je kopiran 2800 do 1500 godina nakon što je pravi izvorni tekst napisan.
Čitatelj lako može zamisliti količinu grešaka, propusta, izmjena i dopuna koje su ti rukopisi pretrpjeli nakon svih rukom pisanih kopija napravljenih u razdoblju od 2.000 godina.
Kada se Biblija kralja Jamesa ažurirala, moderni Novi zavjet na engleskom jeziku napravljen je ne prema Etienneovom"originalu" iz 1550., nego služeći se Codex Sinaiticus-om iz 4. st. n. e.
Šest tisuća izmjena napravljeno je samo u Novom zavjetu kako bi se ispravila stara Biblija kralja Jamesa, a od tih šest tisuća, 1500 promijenilo je samo značenje stiha.
Ono što većina vjernika ignorira, činjenica je da je 16 000 ispravaka izvršeno u tekstu Codex Sinaiticus, a pojedine riječi promijenjene su možda dva ili tri puta.
Sve to prema ćeifu onog koji bi vršio reviziju Codexa mijenjajući riječi koje mu se ne bi svidjele.
Toliko o božanskom nadahnuću.
Uz takovu slobodu pročišćavanja ili poboljšavanja riječi, ne iznenađuje činjenica da među tobožnjim izvornicima koji datiraju do 10. stoljeća, ima najmanje 83 000 razlika.
Moguće je izraditi dva zasebna teksta, radikalno suprotstavljenih značenja, za raznorazne biblijske zapise.
Čovjek se mora istinski začuditi u koju to poziciju stavlja navodnu inspiraciju njenog autora, ili njenu nepogrešivost, ili doprinos Duha Svetoga u tome.
Kako pronaći autentičnu Božju riječ između 83 000 varijabli?
Kad bi više propovjednika i sljedbenika bilo s ovim upoznato, prije bi se okrenuli svojoj vlastitoj prosudbi negoli svojim pošteno iskrzanim Biblijama.
Najveća kontroverza kojoj smo danas svjedoci odnosi se na žene svećenice.
Ona dolazi kao nusprodukt svih onih dvojbi i zbrke. Dok mnogi govore kako je zaređivanje žena u suprotnosti s izravnim učenjem Krista i Crkve, drugi tvrde suprotno.
Čak postoje i neki koji na to jednostavno gledaju s nedostatkom interesa, obzirom su kompletno izgubili vjeru u zaređivanje ili bilo koji drugi sakrament.
Najveći dokaz važnosti egipatskih i palestinskih otkrića je polemika između istražiteljskih skupina koje su ih rekonstruirale i prevodile.
Ovi timovi, biblicisti slobodnjaci, katolici, židovi i protestanti, odgovorni su za uskraćivanje spoznaje o svojim otkrićima i napretku.
Ta otkrića ne donose ništa dobroga svim uključenim vjerama zbog razilaženja s postojećim uvjerenjima ili gledištima njihovih interesnih skupina.
Što se židovskih istražitelja tiče, oni su otkrili kopije svih starozavjetnih knjiga (kao i 16 do 17 kopija nekih pojedinih knjiga) koje su 1000 godina starije od onih kojima su se u 10. stoljeću služili kako bi napravili "finalnu" reviziju Spisa.
To materiju samo čini još zbrkanijom, kako za teologe, tako i informiranim svjetovnjacima.
Slijepa vjera, jednom toliko veličana od strane vjerskih vlasti, u naše je vrijeme sramota.
No ono što čak i najžešće nevjernike vraća u red je strah - strah od "onostranog" ili "onog svijeta" u kojem ih Bog može poslati u pakao.
A ako ne strah od Boga, onda strah od društva u kojem žive, a koje ih može šikanirati zbog ne održavanja primjerene "religijske" fasade.
"Novi poredak", obećan od kršćanstva pri njegovom rođenju, kada se ispituje u svjetlu dokumenata iz Kumrana, ispada da i nije tako nov.
U drevnim svicima čitamo o Blaženstvima navedenim u Novom zavjetu; u Esenskom Priručniku o disciplini čitamo o dva sakramenta, krštenju i svetoj gozbi (preteča euharistije), dizajniranima u svrhu ujedinjenja adepta i Duha Svetoga.
Pavlova teologija odjekuje onim što čitamo u knjizi Enoha i u knjizi dvanaestorice patrijarha.
U svrhu kompletiranja poredbe, otkrivamo enigmatičnog "Majstora pravde" također nazivanog i Mesija ili Krist, koji je bio mučenikom puno stoljeće prije Isusa, i koji je kako se čini bio vođa sekte.
Mnogi kršćani su nezainteresirani za te detalje.
Oni će radije ostati vjerni tradiciji koja im je predana sve dok to što su zamoljeni da čine nije očito maligno. "Bolje vjerovati u nešto nego u baš ništa."
Aksiomi poput ovoga su uobičajeni za kršćane, ali i prošireni na nefleksibilnosti koje su uzrokovale da katolici i protestanti jedni druge spaljuju na lomačama. Kako je kršćanstvo postajalo tolerantnije, činilo je to po cijenu svog vjerskog jedinstva i vlastite vjerodostojnosti.
Prateći taj tok misli, koji je više humanistički nego religijski, bilo koji sustav uvjerenja koji vodi boljitku i napretku čovječanstva je dobar, njegov ideološki sadržaj neodoljiv.
Proglašenje apsolutne slobode misli tada je na samo nekoliko koraka, koraka koji će stati na kraj dogmatici i Bibliji kao Božjoj riječi.
Razum tada može zauzeti svoje pravo mjesto u ljudskom životu i ljudi će onda prosuditi što jest a što nije Božja riječ.
To je pozicija kršćanstva danas.
Ovo je kritični trenutak u povijesti, obzirom su umovi dvadeset i prvog stoljeća obdareni prosudbom za rješavanje vjerskog pitanja jednom za svagda.
Nismo više impresionirani čudesima (naši laboratoriji reproduciraju čuda iz davnina), niti živimo u strahu od vječne kazne, budući da su naši umovi postali svjesni kako bi nešto takvo, kad bi dolazilo od Boga, činilo njega manje savršenim čak i od našeg pravnog sustava.
Mora biti proporcionalnosti između zločina i kazne, a ona će biti izbačena iz ravnoteže od postojanja ognja paklenog.
To stvara sliku Boga kao užasnog suca, a kamoli kao nebeskog Oca.
Kršćani se počinju služiti svojom vlastitom prosudbom kod vjerskih pitanja.
Još nisu doveli u pitanje fundamente svoje vjere, ali su krenuli propitivati njene više površinske aspekte.
U mojoj knjizi o dehumanizaciji braka i seksa u kršćanstvu, uključio sam jedan primjer na temu razvoda koji se dogodio u Italiji :
Ne tako davno održan je nacionalni referendum u Italiji kako bi se izmjerilo popularnost odgovora po pitanju razvoda.
Katoličke snage predvođene Vatikanom pokušale su odbaciti postojeći zakon o razvodu.
Talijani su za trenutak ostavili svoja religijska uvjerenja postrani i glasali u korist razvoda, jasan znak inspiracije od Duha Svetoga.
Drugim riječima, život je progovorio, hrabro kako to često čini.
Život, govoreći kroz mišljenje javnosti, izjavio je da razvod, u društvu u kojem su brakovi lake kategorije norma, mora postojati.
Četiri stoljeća prije Erazmo je napisao: "Dokle brak nije ništa doli čistilišta po kojem se postiže raj, mora biti podupiran.
Ali, ako se pretvori u pakao bez nade za raj, najbolje ga je poništiti."
(Čitatelj neka oprosti na duljini citata.
I njegova prva polovica je uključena tako da ne mogu biti proglašen za slijepog pobornika razvoda.)
Salvador Freixedo
nastavlja se...
bglavac
irida
edin.kecanovic
