Kršćanstvo danas

Kako bi stekli bolju perspektivu na odnos između kršćanstva i parapsihologije, bilo bi mudro prvo ispitati staru percepciju religijskog fenomena.

Trenutno ću izostaviti druge vjere budući da dijele isto zajedničko podrijetlo, bez obzira na to što bi njihovi sljedbenici mogli reći ("naša je jedina istinska religija, sve ostale su zamke đavla", itd.).

Nije potrebno biti stručnjak da bi se uvidjela težina krize s kojom se danas suočava kršćanska vjera.

Ja ozbiljno sumnjam da će iz ove krize izaći neozlijeđena; iako jest istina da je pretrpjela i druge krizne situacije (čak i one ozbiljnije), uvjeti koji vladaju u modernom svijetu dodaju na težini današnjim nedaćama.

Tijekom protekla tri stoljeća kršćanstvo je, unatoč vlastitim podjelama, utvrdilo svoju poziciju najveće svjetske religije.

Osim u brojnosti sljedbenika i nacija koje ga prakticiraju, izgubilo je zamah, a status njemu vjernih blijedi.

U nekim drugim vremenima njegovi konflikti bili su rezultat neslaganja oko smisla jednog ili drugog biblijskog odlomka, no uvijek s kršćanskim okvirom. Rezultati tih sukoba bili su podijeljene zemlje i sveti ratovi.

Takvi ratovi bili su rezultat prekomjerno gorljivog religijskog fanatizma kojim su obje strane žarko obraćale i "širile vjeru."

Ovih dana su bolesti koje ga okužuju potpuno oprečni apatija, dosada i razočaranje.

Duboko unutar, oni su rezultat rastuće svjesnosti kako stvari kojima su nas poučavali nisu toliko jednostavne kao što se činilo.

Neki možda vjeruju da je ovo poglavlje - ili štoviše, cijela ova knjiga - rezultat nekakvog ogorčenja koje sam mogao razviti prema katoličkoj hijerarhiji i tretmanu koji sam od njihove ruke primio.

Ništa ne može biti dalje od istine.

Da budem potpuno iskren ja sam zahvalan biskupima koji su me izbacili iz svojih biskupija jer su mi tim činom omogućili da se oslobodim mentalnih okova nametnutih od strane tradicije i pastoralne izobrazbe. Ja se ne odričem svećeništva, a još manje se služim njime kao sredstvom stjecanja društvenih privilegija.

To izvorno kršćansko evanđelje nametnuo sam si nakon suspenzije koju mi je priskrbila moja knjiga Mi Iglesia Duerme(Moja Crkva spava op.prev.) iz razloga da omogućim svoj Božjoj djeci da izvuku korist od dara vlastite inteligencije bez straha od bilo kakvih stvarnih ili izmišljenih kazni koje Crkva može kreirati.

Sugestivna snaga "vjerskih stvari" je ogromna.

Izvan je dosega sićušnog ljudskog uma da osujeti na tisuće njezinih mreža.

Ukoliko bi se neki poslovni prijedlog držao na klimavim nogama kao što je to slučaj s religijom, mi nikada ne bi prihvatili rizik.

Biznis iziskuje hladnu računicu neuvjetovanu strahom od osjećaja; slijepo prihvaćanje religijske doktrine, s druge pak strane, lišava nas slobode i inteligencije. Većina kršćana nikada, pa čak ni jednom, nije dovela u pitanje doktrinu koju prakticira.

Jednostavno je prihvate još kao vrlo mladi i do vremena kada dosegnu zrelost njihova vjera se temelji na emocijama umjesto na logici.

Naravno, "nanovo rođeni" kršćanin će ispovijedati kako njegova vjera nadilazi sve to, i da on ili ona može osjetiti Duha Svetoga iznutra.

Ne treba ni reći koliko to može biti traumatično za osobnu evoluciju.

U tradicionalno kršćanskim zemljama, gdje je Crkva pod zaštitom države, uvijek je prisutan problem koji podjednako uznemiruje i svećenike i roditelje (uznemiruje, radije nego da ih potakne da razmišljaju o izvoru problema): sindrom "gubitka vjere" pogađa studente i privatnih i vjerskih škola.

Oni prestaju odlaziti na misu, prestaju čitati Bibliju, i propituju uvjerenja svojih roditelja.

Gubitak vjere, ako se analizira u svjetlu svega prije navedenog, potpuno je normalna reakcija kada se vjera susretne s razumom.

Nema potrebe za napad na vjeru – istopiti će se ona poput kockice leda na sobnoj temperaturi.
Ustvari ne postoji gubitak vjere, već promjena u stajalištima, re-fokusiranje filozofskih gledišta. Imanentna opasnost krije se u pristupu "sve ili ništa". To jest, ili prihvatiti doktrinu kakova je dana, ili biti protjeran iz kongregacije.

Ovaj vrlo negativan stav uzrokovao je da mnogi potpuno napuste vjeru.

U koegzistenciji s time su i milijuni "poglavlje i stih" kršćana koji iz dana u dan žive po Svetom pismu.

Po istom principu protestanti optužuju katolike za obožavanje Djevice Marije, a katolici njih za obožavanje Biblije.

Postoji nebrojeno kršćana koji više ne proučavaju uvjerenja vlastite vjere.

Doslovno svi pojedinci koji pohađaju sveučilišta su napustili vjeru i krivnju za to ne možemo pronaći ni u kojem od socioloških razloga.

Pravi razlog leži u srcu stvari.

Panorama ponuđena od suvremene kršćanske teologije zbunjuje i može pokolebati čak i najoptimističnija vjernika.

Stoga nas ne bi dakle trebalo iznenađivati da gdje god se za obraćenike natječu kršćanstvo i islam, potonji privuče više ljudi.

Omjer je nevjerojatan: deset obraćenika na islam dolazi na jednog kršćanskog.

Dok neki kršćanski autoriteti, osobito u protestantskim skupštinama, vjeruju u pismo Biblije, druge hijerarhije odbacuju cijele sakramente, dijelove ili kompletne knjige iz Biblije usporedno negirajući i Duha Svetoga, uskrsnuće, itd.

To uključuje i Unitarijance i Jehovine svjedoke, koji niječu božansko podrijetlo Krista.

Salvador Freixedo

 

nastavlja se...

http://www.val-znanje.com/