"Ljudi u crnom" i ostali čudaci

O čemu se tu radi?

Riječ je o rastućem broju slučajeva u kojima se, naizgled niotkuda, pojavljuju zagonetni ljudi, te pokazuju interes za istraživanjem određenih vrsta fenomena, posebice onih koji imaju veze s bilo čime misterioznim, magičnim ili vanzemaljskim.

Ovisno o okolnostima, obrasci ponašanja tih čudnih bića mogu biti zbunjujući.

Postoje ipak određene konstante koje bi se moglo sažeti ovako:

* Njihov najčešće preuziman fizički oblik je onaj tamnoputih orijentalaca niska stasa.

U gradovima su učestalo viđani sa sunčanim naočalama.

Drugi somatološki tip kojim se služe je visok, blijed, i pomalo povučen nordijac.

* Nose crnu, naizgled novu odjeću, i obuću neizlizanih potplata.

Ponekad je tkanina njihove odjeće čudna i potpuno drugačija od naših.

Kada ovom vrstom manifestacija obiluje određena regija ili mjesto, susrećemo uobičajene svakodnevne odjevne detalje (tj. određeni tip košulje ili cipela).

* Kada se koriste vozilima, to obično budu ona skuplja, po mogućnosti crne boje i naizgled nova, iako marke ili modeli mogu biti zastarjeli.

* Mnogo puta ne koriste nikakva vola i pješice se pojavljuju usred noći.

Kada im dođe vrijeme za odlazak, normalno odšetaju dok ne nestanu u tami.

Znali su se, također, pojaviti ljudima na kućnom pragu usred pljuska, ili lagano odjeveni po hladnom vremenu.

* Pitanja koja postavljaju često su besmislena i od male važnosti.

U nekim slučajevima su pokazali interes za djecu iz kućanstva ili susjedstva, a posebice ukoliko je tamo bilo paranormalnih događanja.

* Znali su prijetiti do te mjere da i udare ljude koje su posjetili.

U tim su slučajevima posjete bile sa svrhom, obično da kažu pojedincima da ne raspravljaju određeni incident s drugima ili da im ovi predaju neki njima važan artefakt.

* Ukoliko ih se dobro tretira, reagiraju pozitivno.

Ako se s njima neuljudno postupa, mogu nasilno reagirati nejasnim prijetnjama smrću.

* Oni su veliki lažovi i njihovim naputcima ne treba vjerovati.

Kad se pokušavalo doći do njih, često se događalo da predočena adresa ili organizacija ne postoje.

* Opetovano posjećuju određene obitelji ili krajeve.

U stvari, jedna od njihovih najčešće korištenih oproštajnih fraza je: "Vidjet ćemo se opet."

* Kada imaju poruku za predati, ona je često vrlo svjetovna i priprosta.

* Sebi odabiru ili vrlo uobičajena ili vrlo rijetka imena, približno slična imenima, kako poznatih povijesnih ličnosti, tako i poganskih božanstava.

* Vole se predstavljati kao pripadnici oružanih snaga, policije ili bilo koje respektabilne organizacije.

* Mogu se odlučiti "posvojiti" osobu koju posjete, pružati joj, ili mu, zaštitu, pomagati kod financijskih problema, ili prenositi savjete o svemu i svačemu.

Ali također se zna dogoditi da dotičnu osobu, od tog trenutka nadalje, na različite načine počnu uznemiravati.

* Njihov elementarni način izazivanja neugodnosti je putem telefona, ponekad da bi prijetili, ili jednostavno nazvali i prekinuli.

U nekim su se slučajevima za ovakva uznemiravanja služili i poštom.

* Neuobičajeno su vidoviti i često pogađaju što drugi misle, međutim, njihova bistrina je nedosljedna. Krenuvši u potragu za dokumentom, služeći se pritom nasiljem i lukavštinom da ga dobiju, zanemarili su uz njega uzeti i kopije.

* U nekim prilikama su pokazali izuzetnu vještinu pri ulasku u zaključane sobe, dok u drugim slučajevima ne mogu, ili ne žele, ući ukoliko se nađu pred zatvorenim vratima.

* U posljednje se vrijeme nakupilo mnogo slučajeva gdje ljudi pokupe autostopera. Ž

Automobil se zaustavi i pokupi dekintiranog putnika, i to puno češće vrlo mladog.

Povede se razgovor, obično oko čovjekovog moralnog i ekološkog uništenja planeta.

Ukoliko bude upitan odakle je, putnik će tvrditi da nije s ovoga svijeta, te će se identificirati kao izvanzemaljski ili nebeski lik – uključujući tu i Krista. Često se dogodi da se nakon nekog vremena vozač, zaintrigiran svojim suputnikom, okrene obraćajući mu se i otkrije da ovoga više nema!

Ponekad sigurnosni pojas i dalje bude pričvršćen.

* Jedna zajednička crta ove vrste "ukazanja" s drugima je da se i jedna i druga nakon nekog vremena prestanu manifestirati.

Ovdje su neki primjeri u kojima čitatelj može vidjeti kako se sve te okolnosti isprepliću.

Nuria je prekrasan gradić u katalonskim Pirinejima, u kojem se već dugi niz godina, u organizaciji španjolskog magazina Karma-7, održava konvencija parapsihologa. Tijelo i duša ovih susreta je bio moj dobar prijatelj Jose M. Armengou, urednik časopisa i autor desetak knjiga - sve u svemu, besprijekoran novinar.

Iz njegove knjige Extranas Historias de un Periodista (Čudne pripovijesti jednog novinara), ovo je bilanca događanja s konvencije iz 1973.g.

Sumnjiv lik se u posljednjem trenutku pridružuje ostalim sudionicima koji su, za razliku od njega, bili dobro poznati osoblju magazina.

Obzirom je Španjolska još uvijek bila pod diktaturom, misli koje se odnose na određene teme bile su poprilično "regulirane".

Armengou je htio biti siguran da lik nije državni službenik koji bi im mogao izazvati probleme s vlastima.

Budući da je sumnjivac bio mladić bez poznatih prijatelja, Armengou je zamolio mladu damu kojoj je vjerovao i koja je poznala osoblje časopisa, da mu bude pratnja.

Mlada dama je ispala izvrstan dvostruki agent.

Ono što slijedi sažetak je dugačkog izvješća koje je predala Armengou:

On je vegetarijanac.

Ne pije i ne puši; pije jedino litre i litre mlijeka.

Ne želi plesati na bilo što sporo ili moderno.

Nije bilo načina da ga nagovorim da u disku pleše sa mnom.

Kaže da je iz Barcelone i dao mi je svoju adresu.

Ima 43 godine, neoženjen je, i samostalni elektronički inženjer s vlastitim dućanom.

Svaka dva do tri sata istovremeno je uzimao tabletu i kapsulu rekavši da mu je to za živce.

Ne vidim kako to može biti obzirom je tako staložen.

Govori katalonski, španjolski i engleski, kao i francuski, talijanski, njemački i druge jezike, kaže on. Sinoć smo izašli – pozvala sam ga u šetnju.

Bilo je hladno i ja sam ga primila za ruku; on moju nije ni pokušao primiti.

Kurtoazno ju je izvukao.

Tada sam ga pitala da li je oženjen ili ima djevojku.

Pomalo mi je ponos bio povrijeđen zato što me na povratku nije htio primiti za ruku.

Kad smo stigli do njegovih vrata, pokušala sam mu ući u sobu da okončamo večer uz razgovor, ali me odbio rekavši da je jako umoran.

To mi se nikada nije dogodilo!

Tada sam ga, na desetinku sekunde, iznenadila poljupcem u usta.

Bilo je to kao ljubim leš!

Kako čudno!

Nikad ga više ne bih ni u obraz poljubila.

Istog trena je pobjegao od mene i zalupio mi vrata u lice.

Otišla sam dublje pitajući ga za mišljenje o vidovnjačkim zapisima i drugim temama.

On je odgovorio: "Iznašao sam mnoga rješenja, raspleo mnogi misterij i iskusio mnoge fenomene, ali još nije vrijeme za javno objavljivanje mojih nalaza.

Možda na sljedećoj konvenciji budem učesnikom simpozija."

Primijetila sam da zna naiskap popiti čašu mlijeka ili soka od naranče, i večeras sam odigrala prljavu igru.

Na baru je naručio svoju narančadu, a ja džin, dok nije gledao, ulila sam svoj džin u njegovo piće.

Pozlilo mu je, ali nije samo problijedio kako bi i drugi. Unatoč njegovoj blijedoj koži, postao je svjetlo crven. Rekao mi je da mu je zlo, i da ide natrag u svoju sobu.

Stvari se nisu mogle bolje odvijati!

Otišla sam s njim i on stvarno nije mogao stajati na nogama.

Ali sam barem na kraju ipak dospjela u njegovu sobu! Kad smo stigli, prva stvar koju je učinio je da je otišao do noćnog ormarića i progutao tabletu potpuno drugačiju od onih koje je inače uzimao.

Pao je na krevet, i pet minuta kasnije ustao kao da se ništa nije dogodilo.

Tih pet minuta bilo mi je dovoljno da pregledam što sve ima u sobi: treperavi tranzistorski radio ili uređaj za emitiranje, vrlo lijepu metalnu kutijicu u kojoj se nalazilo nešto nalik baterijama, prekrasno srebro jednodijelno skijaško odijelo, primjerak meko uvezene knjige s naslovom „Our Extraterrestrial Forbears“ (Naši izvanzemaljski preci) Robert-a Charroux-a i tvrdo ukoričenu kopiju „Giants and Their Origin“ (Divovi i njihovo podrijetlo) Louis-a Carpentier-a.

Tu je bio i magnetofon, ali drugačiji od bilo kojeg, koje sam dosad vidjela, s kazetama manjim od onih koje inače koristimo.

O, da, spavao je bez jastuka i pokrivača, no to nije neobično budući da hotel ima izvrsno grijanje.

Trenutak prije nego što se probudio, učinilo mi se da je skala na radiju zasvijetlila i počela zujati.

Naš se čovjek probudio i njegova prva reakcija bila je da me pogleda pun bijesa.

Uplašila sam se.

Možete li zamisliti da se bojim biti u sobi čovjeka koji je, unatoč njegovoj blijedosti, bio visok, lijep i pristojan?

Pa, bojala sam se.

No on je odmah reagirao i ispričao se.

Sjeli smo na krevet i počeli razgovarati s većim međusobnim poštovanjem nego prije.

Podsjetila sam ga da smo se dogovorili snimiti neke vidovnjačke zapise.

On je oklijevao, tvrdeći da mu je magnetofon ostao bez baterija, a da je dodatni komplet za radio.

Rekla sam mu da ću otići po svoj i on je pristao.

Otišla sam u svoju sobu, razodjenula se i obukla spavaćicu.

Čak bi i najčudniji frajer imao komentar na moj trijumfalni ulazak, no on, ugledavši me nije rekao ništa.

Bezuspješno smo napravili vidovnjačke snimke, pokušavajući i drugi i treći put.

Ponudio me čašom mlijeka (naravno!), ali ja sam počela osjećati mučninu - uznemirenost, čak.

Mislila sam kako je čudno da se ništa nije pojavilo na traci - mislim ništa.

Ni pozadinska buka, ni mehanički zvuk samog uređaja. Nadam se da mi magnetofon nije oštećen.

Morat ću provjeriti kasnije.

U sažetku, on je vrlo, vrlo čudan frajer, no ravnodušan prema svemu, pa čak i prema ženi koja mu se nabacuje! U osnovi je on gunđalo, ali kad shvati da je tako nastoji to, s vrlo malo uspjeha, prikriti.

Mora da ima dosta novca, sudeći po njegovoj odjeći i uređajima.

Možda mu je dosta života.

Možda je čovjek koji ima sve, ali je u potrazi za nečim onkraj toga.

Na konferencijama i seminarima samo zapisuje i šuti. Ne mislim da će konvenciji izazvati ikakve probleme.

To je kompletan izvještaj mlade Mate Hari.

Za vrijeme večere, prišla je Armengou rekavši: "Naš čovjek je nestao!"

To je, zaista, i bio slučaj.

Organizatori konvencije pokrenuli su potragu za njim po cijelom hotelu, bez uspjeha.

Obzirom grad Nuriu nije jednostavno napustiti (postoji samo lokalni vlak koji par puta dnevno prometuje izvan sezone), nadziranje nečijih dolazaka i odlazaka je lako, jedino ukoliko se, natovaren kovčezima, ne odluči na pješačenje preko planina.

Nijedan vlak nije vozio od kad je primijećen njegov nestanak, a organizirane su i straže.

Čovjek je jednostavno ispario.

Kada su, po svršetku konvencije došli u Barcelonu, prva stvar koju su učinili bilo je da se upute na adresu koju je čovjek dao.

Našli su prazan stan.

Armengou je završio svoju priču izjavom: "S vremena na vrijeme, želja za znanjem cijele istine, može nas učiniti pomalo paranoidnima..."

U cijelosti se slažem s Jose-om M. Armengou.

 

nastavlja se...

http://www.val-znanje.com/