Nego, vijoru koji čisti zrak, i oblačnim vodama koje ispiraju sa zemlje mrlju, od vajkada ljudi pridadoše ponajviše moć blagotvornu i liječiteljnu. Vile, u narodnim pjesmama, znadu i kažu ''bilje ljekovito'', i zbog toga nazvane su ''biljarice''. Mi primjetismo već,4 da ljekovito bilje one traže po ''rosnim planinama''. U čistini jutrenjoj, kao što i u čistini iza ljetne omare i vijornog pljuska, pomalja se, donoseći mirisavo zdravo bilje, svježa neoskvrnjena vila.

4  Gore, na str. 192.

To rosno vilino bilje starinsko je, ako se ne varam, koliko i arijski rod. Veda veli, da ''je u vodi ambrozija i lijek'', da ''je u vodi svaki lijek složen''.5 Ta je voda pak nebesna voda, iz oblaka voda.6 Sebi za lijek vruće je vapije vedični molilac, koji kaže: ''O vode, ispunjajte lijek, mome tijelu obranu, kako bih ja još dugo gledao sunce!''7 I bogovi, na tima vodama, ''piju sebi snagu''.8 Pri bogoštovnom činu, vedični sveštenik ''bistri'' te vode, mećući u njih ''bilje'',9 pa onda im se ljudi mole ovako: ''Vi, bogate vode, imate dobro sebi vlastito, vi udjeljujete besmrtnost i svježu snagu, u vašoj je ruci dar mnogobrojne djece''.10 Čudotvorne vode vijorne su, jer im Gromovnik Indra otvara put.

5 Rigv. I, 23, v. 19 i 20.

6 X, 9.

7 I, 23, v. 21.

8 VII, 49, v. 4.

9 X, 30, v. R.

10 Id., v. 12. Ovo je vrlo nalično našemu kazivanju, da vila vileniku daruje bilje, kako bi mu žena ragjala dobre junake i lijepe ćeri (vidi ovdje gore, na s. 200).

Uz vode donose i vjetrovi, duhajući, ljudima zdravlje i lijek.1 A vode smatraju Indi kao prave boginje, pod njihovim prostim imenom: apas, vode, ili pod sastavljenim imenom: ap-saras, one koje na vodama idu.2 Što ide na vodama, jest duh voda, jeste oblak vijorni. To su olujne gospoje voda, koje s muževima Gandharvama, kaže Rig-Veda, buče gore u oblaku.3 Mišljahu pak Arijci, u pravijeku svome, da ovakova božanska bića puštaju, iz vrčeva ili drugih posuda, dažd na zemlju. Isporedi i našu poslovicu: ''Lije kiša, kao iz kabla'' (Vuk., posl.), koja, do istine, može biti samo besjedna slika, ali može i imati odnosa na tu mitičnu prikazu. Apsare mogu biti neprijazne, al su blage najviše. U Vedi novijoj, u Yajur-Vedi, te vodene i oblačne boginje nazivaju se ''čuvarice amrite'' (ambrozije besmrtne), ili ''Some''.4 U indijskom bogoštovju, gotovi se ritualna ''soma'' iz biljke asclepias acida, te ono: ''čuvarice some'' nosi, od prilike, koliko i ''čuvarice bilja'', ili ''biljarice''.5

1  Ovo je vrlo istaknuto u himni Rigv. X, 137.

2  Za riječ apsaras, uz ovu etimologiju sanskritolozi imaju još dvije, al ne samo u mitologičnom već i u jezičnom pogledu prva mi se čini najbolja.

3  Rigv., X, II, v. 2.

4  Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 136.

5  I samo ''bilje'', bez ikakova odnosa na somu, više puta u Rig-Vedi pomišljeno je kao božansko nešto, te se u molitvama prizivlje.

Sa svega toga, eto mi primičemo naše ''biljarice vile'' najstarijim nazorima arijskoga roda; ovo tim više, što se zar i u našoj predaji do vila spominje besmrtna ambrozija. Barem jedan od starih naših pisaca, Marin Držić, kaže, valjda crpajući sa izvora pučkog, da vile, u noći pred Ivanj dan, plešu nad vodom, pa ko pod njihovu moć potpadne, taj da se može pomladiti, obnoviti, kao i zmija, koja svlak svoj pomeće.6

6  Jagićev navod, Archiv, V, s. 92.

Neka se niko ne čudi ovome sačuvanom arijskom pojmu o vili biljarici, koja ponavlja mladost. Ima i drugih udržanih nazora, za koje je još teže vjerovati da su davni, a opet, kad se ponešto objasne

komparacijom, bez napora ulaze u zajedničku blagajnu arijskih misli. Na primjer, naš narod govori, da vile imaju, kakokad, konjska kopita, ili kozje noge. To se, na prvi pogled, čini kao posve nova nagrda, potaknuta od hristjanske mrzosti na vile. Šta više, pronosi se i priča, kojom bi se ovakovo shvaćanje moglo opravdati. Vile bijahu, gdjekoji kazuju, djevojke gizdom ponosite. Što su se svagda gizdale, prokle ih Bog, i pretvori im noge u konjska kopita. Onda od stida one pobjegoše u guste dubrave, pa se tu do današnjega dana kriju, i ne će da se pokažu u kolu ostalih djevojaka.

Od prvašnje ljepote Bog im ipak ostavi mladost, i one ragjaju djevojke, da megju ljude izigju mjesto njih. Konjska kopita, ili kozje noge, vile sad prikrivaju svojom bijelom dugačkom haljinom.1 Uprkos priči, nama je reći da nipošto hristjanska vjera ne nakazi vile od ruga im pridavši kopita konjska. Ova kopita njima pripadaiu od starine. Mitolog Kuhn svojim iztraživanjem dokazao je da postoji, izmegju najstarijih privigjenja arijskih, takogjer i ono o oblaku, oličenu kao konj jureći.2 Od toga konjskog lika k našoj oblačnoj vili prigjoše i ostadoše konjska kopita. S istog mitičnog dojma još narod misli i to, da vila rado jaše na konju, kako rado jaše i na jelenu. U Slavoniji misle, da se vilin konj najbolje pozna po zamršenoj grivi: griva mu je spletena tako, da je sama vila razriješiti može2a. A u mnogoj priči kajkavskoj, vila se sama pretvara najradije u konja, za kojeg se veli, da je ''konj od vile''.3 Otle, po svoj prilici, dolazi i mišljenje štokavsko, da uz čovjeka može i konj biti vilovit, te i prečesto pominjanje ''vilovnog konja'', u pjesmama.4 Što se pak tiče kozjih noga u vile, to se objašnjava posve dovoljno samim srpskim i hrvatskim mitom olujnim. Kod gromovnog boga mi nagjosmo ''jarca živoderca'', koga protumačismo kao mitičnu sliku bijesne igre medju munjom i gromom u oblaku.5

Po tome, kozje noge u vile čisto prikazuju silu istu munjevnu i gromovnu kadno oluja crnim oblakom mota. Slijedi iz ovoga, da vila, čak od prvog svog postanka, primi kozje noge olujne. Hitronoga koza nebesna prepusti jedan dio od vlastitog obličja hitronogoj vili. Potonji su dodatak same magareće noge, što ih u vila spaziše, u primorju makarskom, potomci neretvanskih pogana, ti   najzadnji pa i najrevniji pokrštenici.

Spletena i zamršena griva u vilina konja, što čas prije spomenusmo, pa i to, što se vila obično pomišlja kao stvor svojevoljan jogunast, obijesan, i jedno i drugo takogje pokazuje na olujni oblak.

1  Kukuljević, Vile, na str. 90.

2  Herabk. des Feuers, s. 118 — Zeitschrift für vergl. Sprachforschung, I, 451 ff.

2a Ilića obič., na str. 281.

3  Valjavec, prip., 2.

4  U Baranji, neki lepir, što se drugdje zove ''konjic'', prolazi pod imenom: ''vilenski konj'' (Vuk. rječ.).

5 Dio VI, str. 19—21 (147—9).

Možda još jedno u vila, što se čini da je sasvim površno i kao nakit pjesnički, uzlazi do visokih vremena zajednice arijske. Ima u Rig-Vedi jedna čitava knjiga to IX, namijenjena bogu Somi, to jest, piću i bilju božanskom, koje ljudi ritualno miješaju na zemlji, a miješa se, nebesnim načinom, gore u oblaku olujnom. Taj bog Soma, to piće i bilje, nošeno je, po riječima pomenute vedične knjige, od tice orla. S druge strane, u mitologiji Italo-Helenâ, orao je poznata tica olujna, pridijeljena Gromovniku Zeusu ili Jupiteru. Orla mi nalazimo i kod naše vijorne vile. Postojanošću takom, koja ne da misliti, da je to puki slučaj, u našim pjesmama mi vigjamo orle do vila:

''Nad Laušem posestrime vile, vijaju se nebu pod oblake, zlatne str'jele nose u rukama, te gagjai'u orla pod oblakom''1

1  Petranovića pjes., knj. II, 26, v. 556—9.

2  Jukića pjes., knj. I, 21, v. 162—5.

''Kad se svanu, pa ogranu sunce, vuci viju, gavranovi grču, svikuju se vile iz pećina,

vijaju se orli mrcinjaši''.2

A, govorom još više mitičnim, u jednoj ženskoj pjesmi iz Risna kaže se:

''Pocmilio sitan bosioče:

Tiha roso, što ne padaš na me?

Padala sam za dva jutra na te; ovo sam se bila zabavila,

gledajući čuda velikoga, gje se vila s orlom zavadila oko one zelene planine. Veli vila: Planina je moja. Orle veli: Nije, nego moja. Vila orlu krila salomila. Ljuto cmile tići orlovići,

cmile ljuto, jest im za nevolju.

Ćešila ih tica lastavica: Ne cmilite, tići orlovići!

Povešću vas u zemlju Indiju, gje štir konju raste do koljena, gjetelina trava do ramena, otkle nikad ne zalazi sunce. Po tome se tići ućešiše''.3

3  Vuk. pjes., knj. I, 665.

Što neki nazori i neke utvare o vilama, iz vremena veoma davnih, ostaviše u narodu našem stalna traga, nije nikakovo čudo. Dapače, djelomično sudaranje megju pomislima našim i starim arijskim neizbježno je, netom se uzme, da je mitologija srpska, u pogledu vila, starija od grčke. Mi  smo narod u historiji mnogo noviji od grčkoga, no od njega drevniji u gdjekojem praznovjerju, što  nam iz negdašnje religije isteče. U nerijetkim utvarama, sačuvanim čak iz prvašnjih doba arijskih, biva sa Srbima i Hrvatima ono, što i s ljudima uz kameno oružje, u prehistoričnoj arheologiji. Upotreba kamenog oružja označuje prve stanovnike europske, to u zaglušnoj davnini, prije svakog spomena povjesnog; pa eto i sada u svijetu, nakon toliko minulih vjekova, ima tog oružja kod ljudi, koji u napretku zaostadoše. Spram helenskih okretnijih, zape razvoj našim stalnijim vilama. Zadosta daleko od naše odvoji vila helenska, ali ujedno odmaknu ona i sa davnog sjedišta arijskoga. Mjereći vilu helensku i srpsku o vedičnu apsaru, mi možemo još bolje procijeniti svu izvornost našega mita o vilama.

Grčke νυμϕαι bez sumnje su srpske i hrvatske vile, u suštini.4 Nose one na sebi glavna obilježja naših vila. Ninfa je po svom obličju djevojka, ili mlada žena, divne ljepote. Ima dugu

raspuštenu kosu, al je redi i krasi proljetnim cvijećem i vijencem: zato je nazvana καλλιπλοκαμος, ιοπλοκαμος, καλλιστεϕανος, ευστεϕανος.1 Svaka je ninfa laganosti take, kao da ona visi u ajeru: ninfe hrle u lov, a po mjesečini strijeljaju s djevičanskom Artemidom. Nego, najvole izvoditi noćne ritmične tance i pjevati zamamnih pjesama; na muzikalnu zabavu tjera ih neodoljivo nagnuće; igralište im je mekana i cvjetna rudina u tihanoj samoći. Plešu i pjevaju najviše s večera, do romonitih obala potočnih i riječnih, a i kupaju se rado. Baš čudno predu i tkaju. K svojem kolu i k svojim igrama one kadikad pripuste i ljude, ali ljudi ne smiju ih nadigrati. Više puta hrane i goje božansku djecu njima povjerenu. Ljudima su ninfe prijazne; nad njihovim udesom lebde vjerne čuvarice kao naše vile posestrime; one će paziti naosob lijepe mladiće i glasite junake.

4  Tom grčkom riječju, već u VI vijeku, Prokopije prozva slavenske vile, pa možemo reći, da je od najstarijeg vremena sravnjenje učinjeno.

1 Preller, Griech. Myth., I. B., s. 599

Može ninfa da se i zaljubi, a tada teško onome, ko njoj vjeru prekrši: ljubovnica ninfa otela, radi nevjere, krasnome Dafisu očinji vid.2 Od ninfâ povile pobjesne gdjekoji; to su νυμϕοληττοι, uzeti od ninfâ; bjesnoća ova, s kojom uporedo ide i dar proroštva, najviše dolazi, ako ko nabasa na ninfin izvor, pa njega iz izvora ninfina slika presjeni. Nego, ninfe takogjer vidaju. Kao vidarice, zovu se ιατροι νυμϕαι: a to su samo ναιαδες, to jest one ninfe, koje borave do voda.3 Osim najadâ, vodenih ninfa imaju ορειαδες, ninfe planinkinje, pa δρυαδες, ili αμαδρυαδες, ninfe šumske. 4 Nalaziti je ninfâ i u pećinama, i nose ime: αντριαδες.

2 Id., s. 594.

3  Za riječ ναιαδες uporedi glagole: ναιω, punu, groznu biti, i ναω, teći.

4  Iz prva valjda hrastove, pošto δρυς poglavito znači hrast. Znamenit je hrast kod naših vila, kako to vidismo. Dragi naziv za grčke šumske ninfe jest ναπαιαι.

Od pećina svojih, i od planina svojih, ninfe su nerijetko posebito naznačivane: ima, n. pr., ninfa Kiteronskih, Idejkinja, kao što ima, u nas, vila Viterkinja, Velebitskih. Orejadama najmiliji su visoki

planinski vrhovi. Kad ko hoće da časti ninfe, najudesnije će biti, ako on ide do mjesta, gdje koja stanuje, pa žrtvu joj tu prinese. Žrtvuje se koješta: mlijeka ulja, janjaca, ali je ninfama najpreči dar: koza. Ninfe jesu, i nisu, besmrtne boginje. One dugo, predugo živu, no mogu i umrijeti, osobito hamadrijade, koje su s drvetom kao srašćene: vene drvo, vene i ninfa. Ipak najade, djevojke Zeusove, vječno traju.

U nijednoj podubljoj crti, ovakova helenska ninfa ne razdvaja se od vile naše. To su dvije prilike, izvedene po istom izvornom tipu 1 Ninfa i vila jedne su ćudi, jednako rade, u jednakim mjestima nastavaju. Pa šta više? Riječ νυμϕη, ma da i ne znači, u običnom grčkom govoru, ništo

drugo do mlada djevojka, ta riječ, isporegjena s latinskom nubes, iznosi nam oblak2 u kome naša vila

niče i običe. Ali upravo riječ νυμϕη, kojoj se sasvim zatomi prvi smisao oblačni, pokazuje, da Grci napustiše starodrevni nazor arijski, te ninfu svoju s meteorne visine, sa olujnog oblaka, pritegoše dolje k zemlji. Dok vedična apsara juri nad samim nebesnim vodama, a srpska i hrvatska vila često tjera visoke oblake, ne uzvija se helenska ninfa dalje od planinskih vrhova. Pak i onda, kad zbijaču oblaka Zeusu, jednom u Iliadi, idu ninfe na sijelo, one onamo dolaze iz ''lijepih lugova, i iz rijeka sa izvorâ, i

sa livada travnih.''3 U pogledu vilâ, kod Grka nastupi mijena sa zamašnim razvitkom, dočim mi eto ostadosmo vjerniji čuvari davne tradicije arijske.

1  Dašto, dvije prilike od ponešto različite vrijednosti estetične. Tako, n.p., dočim naša vila ima kozje noge, ninfa grčka, oprostivši se te nagrde, kozu prima na žrtvu.

2  Bréal, Mythol. et Linguist., p. 107.

3 XX, v. 8—9.

Kažem samo: vjerniji, jer i u nas vila, makar i prečesto boravila u oblaku sigje na zemlju. Naša je vila još uvijek sebi svijesna svog oblačnog postanka, jer je uvijek do vode, bilo to rosa, kiša, izvor, vir, jezero; ali ju je opet naći posvuda, na kitnoj zemlji, kao što i grčku ninfu. Ona više nije nešto rudimentalno, kako indijska apsara, koja se sporo i jedva izvija iz muteža prirodnog. Vila je već potpuno uobličena, a i umjetnički sazdana, premda to u manjoj mjeri, nego li ninfa: da ninfu dostigne, ne treba joj toliko ispravnost grčkog nacrta, koliko joj trebaju različiti toni južnog bojadisanja. No, i pored manjeg bogastva njene kolorature, naša vila isteče iz pjesničkog tankog osjećaja. Vila je zlatokosa i lakokrila; u cvatu djevojačke mladosti, ona miriše bosiokom i smiljem; pjeva s vjetrom tajnovite, omamne pjesme; brzom, rek bih vjetrnom, nogom struže uz rosno bilje livadâ, po jutrenjoj čistini. Niti ljepoti mlade i krasne vile mnogo smeta kozja noga, ili kopito konjsko, pošto ona to prikriva svijetlom bjelinom svoje odjeće, pa je i pomišljena, nešto docnije dakako, i bez te rugobe. Iz svega ovoga je viditi, da je estetični obris vilenskog lika malne dotjeran, u nas Srba i Hrvata. Kao što i koje drugo lice božansko, tako i naša vila pripada u mitične tvorevine indo-europske drugoga stupnja. Ona stoji u sredini, izmegju nerazvijene apsare i svakovrsno razvijene, na svaku ruku okrenute ninfe.

Čas prije čusmo, da Grci ninfama, u njihovoj zabiti, prinošahu žrtve. I u nas vile bijahu boginje, koje trebaše darima umilostiviti. U pogdjekojem našem kraju još svejednako prilažu darova vilama. U dokinutoj hrvatskoj Granici, i dolje po hrvatskom Primorju, djevojke idu sa cvijećem, s poljskim plodom, s trakovima svilenim, u samotne kamenjake k vili, pak njoj to sve prikazuju, govoreći potiho: ''Uzmi, vilo, što je tebi milo!''1 Istoga je bogoštovja trag i onaj pozdrav, kog Budvani, kako naviše rekosmo3, još u početku ovog vijeka upravljahu k vilama, došavši cvijećem na brdo, na ''vilino gumno''. Glasio bogoštovni pozdrav:

''Dobro jutro, b'jele vile! I nama ga dajte.''

Budvanske vile dijelile sreću, na uzdarje pobožnim rnladićima, cvijećem okićenim, te svakome klikovahu:

''Tvoja se sreća rodila, sunčanom ždrakom povila, mjesecem sjajnim gojila, zvjezdama sjajnim rosila.''

Sreća je od svih svijetlih bogova, pa jeste i od vila, jer su svijetle boginje. Ko vilu pozdravlja, ko nju sestri, ko njoj čini makar što milo, za njim sreća ide ustopice, po misli pučkoj. Najlugji je ko vidi vilu, a ne odaje joj čast i štovanje. Tako čeljade ljudi kore, govoreći mu: ''Sreća te tražila, a ti je lud nisi umio naći!''3 Nego je najveći vilin dar cvatnja djevojačka. Kad sretnoj momi bijeli vrat krasi biser i glavu zlatno perje, to je bijela vila, što momu pogladi i naresi joj divnu mladost.4

1  Kukuljević, Vi!e, na str. 97.

2  Na str. 185.

3  Kukuljević, Vile, na str 97.

4  Vidi gore, na str. 186.

Vile, puna usta! Neki naši ljudi s krasnim i dobrim vilama zanijeli se čak i do toga, da nam rišu kao zlatno doba ono, u koje su vile bogovale. Ivan Kukuljević čuo od kajkavskih staraca pričati, kako  u svemu napredovaše to vilensko vrijeme, pa, vajme! sve bilo i bitisalo. U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njima pomagale polja žeti, travu kositi, korov plijeviti, marvu hraniti, kuće graditi. Grka čemera ne bilo, jer ga odasvud trijebile blage vile. Srce sviju onda bilo jedno, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Ali, kad se ljudi vilama iznevjeriše; kad pastiri zabaciše svirale i tambure, te pjesma umuknu; kad čak i puška poče pucati i narodi se goniše: od onda nestade vila, i s hrvatskog polja one izmakoše nekud u tugju zemlju. Ako se vila još koja udesi, eno najviše samotno sjedi na goloj stijeni,  te pjesmom nariče.1 Zlatno doba, što je bilo pa nije, opsjeda pamet arijsku i nearijsku. Ova naša verzija to vrijeme daje u državu božanskim vilama. U ostalome je reći, da je priča, u motivaciji, očevidno postanja novijeg.

1  Vile, na str. 100.

Istraživana je vila jutrenja i dnevna, koja prijazno i pogodno djeluje za sunčanog vidila. Onda proučismo vilu večernju i noćnu, koja od zapada do ishoda sunca nepogodno radi, pa i vilu olujnu, koja je svakojaka, prema raznim pojavama vijora. Ali o vili planinkinji, i ako je spomenusmo nije još bilo riječi raspravne. Sad je zgoda, da se i na takvu vila obazremo.

Naša vila planinkinja privučena je k zemlji, kao i grčka ορειας kojoj značenjem riječi potpuno odgovara, pa je, spram vile u oblaku, poznija tvorevina mitična. Nego se našim djedovima ukazala vila tu već od starijih doba. Pošto je u suštini jedna s grčkom orejadom, ona je starija od odvoja Leto- Slavenâ na jednu i Italo-Helenâ na drugu stranu. A ide čak i dalje. Već davnim Indima gdjekad utvorio se oblak, kao da je ono planina u ajeru.2 Takvo privigjenje nadalo se od sebe. Osobito sivasti i

crnjkasti oblaci, iz kojih će sinji grom udarati, čine se jedna nad drugom nagomilane planine, te se i kaže, skoro u svakom jeziku, da se oblaci gomilaju. Po tima oblačnim planinama smisliše Grci, ma da to i zaboraviše, svoje ninfe orejade; mi smislismo naše vile planinkinje.

2  To je, u arijskoj mitologiji, sada sasvim nesporno.

U pjesmama i u pričama našim, nema češćeg naziva od ovog: vila ''planinkinja'', ili ''nagorkinja'', ili ''zagorkinja'', ili ''podgorkinja'', ili ''gorska'', kako nema češće besjede od te: ''vila klikuje'', ili ''viče sa planine'', ili ''iz stijene'', ili ''iz pećine''. Kad vila ne prne nebu pod oblake, ona najviše leti po vrhu planine, ili niz planinu strmo odlijeće. Pa i Vuk Karadžić, kad hoće da u kratko  vilu označi, najprvo veli to, da ''vile žive po velikim planinama i po kamenjacima.''3 Na planinama su najveći sabori njima; tu igraju njihova najbrojnija i najljepša kola, pa tu najvole odgajati i učiti mladiće vilenike.

3  Vuk. živ, i ob., na str. 211.

A nije pokrajine u našoj zemlji, gdje po koja uzvisita planina ne bi se dičila svojim vilama. U junačkoj Crnoj Gori, planinkinje vile lebde oko svoga naroda i jamče mu sreću. U pećini jediioj, u Riječkoj nahiji, spava dugi san Crnojević Ivan. a oko njega straže stražu gorske vile. Kad minu dani jadoviti, te Crna Gora razmakne granice do sinjeg mora, probudiće one viteza. Kao što u buduću, onako i u prošlu, historiju pučku ulaze nagorkinje. Ima kod Krapine, za Strahinskom gorom, jedna

pećina, u davno doba vilenska, gdje k vilama pribježe Vulina, sestra Čeha i Leha. Dva brata, gonjahu sestru s toga, što ih ona izda nekome rimskome poglavaru, svome ljubovniku. Ružno izdajstvo kazniše brzo vile. Izručile nevjernicu, kad braća njima prigjose ponudom jednog krasnog vola s pozlaćenim rogovima, megju kojima sjegjaše djetešce s pozlaćenom jabukom u ruci. Sestra je zazidana u beden, pod vrata krapinskog grada.1

1  Kukuljević, Vile, na str. 99. U ovoj priči treba pripaziti Strahinsku (Strahinovu) goru, pa i dar krasnog vola s pozlaćenim rogovima te i djeteta s pozlaćenom jabukom. Ovdje kao da se odigrava sunčani mit jutrenjeg vidila i mladog jutrenjeg Sunca. Već drugdje primjetismo (Dio III, s. 32 [176]), da tri brata, Čeh, Leh i Meh, izgledaju kao tri noćna Sunca općenitog arijskog pričanja. Zazidana nevjerna sestra mogla bi biti tamno lice noćne Zore.

I ako planinkinje vile, s neba silazeći, naseliše se na zemlji Srbâ i Hrvatâ, pa u pjevanju i pričanju pučkom najveći mah oteše, pokazuju opet čisto i one poreklo svoje oblačno. Gorsku vilu i pored zemaljskog naselja, nije nikako rastaviti od vode. Istina, borave na velikim planinama i po kamenjacima; ali gdje je vila planinkinja, tu je uvijek i voda, taj očiti znamen njenog postanja iz  kišnog oblaka. Koliko je planina vilenskih, onoliko je, po kazivanju naroda, i vilinih izvora, poznatih, navadno, pod imenom: ''vilina vodica''. Nabrojiti, po našim krajevima, te sve vodice, te izvore, ne bi ni sad bilo moguće, kad ih eto hristjanstvo mnoge obesveti, a mnogima ote čar realistična misao našeg vremena. Svaka je vilina vodica ljekovita, kao što ono vidismo, da liječi svježa voda iz oblaka. Zdrava je jednako za ljude i za marvu, koja se njom napaja. Pače, vilina vodica sveta je, kako joj i riječ kaže.2 Sveta je za to, što je oblijeće vilin duh.

2  Posvećena hristjanska voda, bogojavljenska i zakrštena, hipokoristično zove se: ''vodica''. U Boki kotorskoj za bogojavljensku vodu ima čudni izraz: ''velika vodica'' (Vuk. rječ., pod Vodica). Deminutiv: ''vodica'' dolazi li iz nove, ili iz stare vjere? Ja prije mislim ovo potonje.

Nije ono posve pravo rečeno, što kazasmo, da je toliko vilinih izvora, koliko ima planina vilenskih. Naš puk pripovijeda često, kako je naći silu onih izvora i na samo jednoj planini. Taka je planina Sutorman, više Bara. Misli se, da ondje ima ''preko tristasedamdeset izvora''. Jednom, brojio izvore neki čovjek, a vidila ga vila, pa mu rekla, da će ih mučno sve izbrojiti, pošto ih je više, nego li danâ u godini.1 Znadu broj same vile. Ipak, tajnoviti broj negda doznao jedan carev sin, evo kako, po kazivanju druge priče iz istog primorskog kraja.2 U nekakovu carstvu bila velika planina, gdje niko ne življaše, do samo mnoštvo vila. Ogromnu planinu ljudsko oko nije moglo pregledati, ni konjska noga pregaziti: ko da nabroji vodene izvore u njoj? Koji će prebrojiti izvore, i sa svakog izvora donijeti po jednu tikvicu vode, tome car daje svoju kćer za ženu. Mnogi momci pokušali to učiniti, neko tako, a neko ovako, ali se svi zabrojiše. Jedan od momaka smislio čak i to, da zapiše slova na kamenu do svakog izvora: ovako brojio i brojio ''za godinu dana'', no uzalud: vile za njim dolazile i brkale slova. Što ne mogoše drugi, to najzad izvede nekakav carev sin. Dogje u planinu i sjede ispod jednog najvećeg drveta, moleći se Bogu potiho. Na jednom čuje graju: poinatile se vile medju sobom. On se k njima prišunja, kako bi ih vidio i slušao, al ga jedna spazi i zaviče: ''Gledajte careva sina!'' Na to  odmah utajao se, pa drugo vile ne vjerovaše, a ona prva opet: ''Jesam ga vigjela, tako mi tristasedamdeset i sedam izvora, te su u ovoj našoj planini!'' Carev sin vrati se onome caru, koji, obaviješten o broju izvora, pokloni mu kćer.

1  Vuk. rječ., pod Sutorman.

2  V. Vrčević, Srpske narodne pripovijetke, u Biogradu 1868, prip. 4.

Zaista odavna priča ova pusti u narodu duboka korena, jer joj se povlači i treća verzija megju jekavcima, što je opet napose zamišljena.3 Neki čovjek hoće da ispod kamena, u jednoj planini, vadi blago, te u čas onaj ''zasja mu se nešto, kao da mu sve zrake sunčane u oči sinuše''. Na blagu spava zmaj, i dati će ga čovjeku onda, kad ovaj bude ''prebrojio sve izvore, koliko ih ima u onoj planini''. Kopač išao brojiti, al se zabrojio, dok ne dogje pod jedno drvo visoko, ''da takoga u svijetu nema''. Na to drvo dolete vila i vilenik, pa se stali prepirati o broju izvora u planini. Ovim brojem izvora kune se vila i u šaljivoj poslovici: ''Tako mi popa kamena i mlina gvozdena i 377 izvora, eno čoeka sa dvije

22

glave!'' (Vuk. posl.) Pripovijedaju, veli Vuk, da se ovako zaklela vila, videći dva čovjeka na Lovćenu, gdje sumitice leže. U riječanju, pade riječ o pravom broju, koju dočuvši ono čeljade, ode i dokopa se blaga.4

3  Vuk. prip., 22.

4  Isporedi Dio VI, na str. 53 (181), gdje je ova priča ispitana u odnosu s Ognjem.

Ako je ista u našoj mitologiji vidno i jasno, a ono je drvo od svjetlosti, nebrojeno puta pominjano u pjesmama i u pričama. Svakog jutra, ranim vidilom, svjetsko Vidovo drvo razgranava se dajući posvjet vasioni. Svakog jutra, to drvo vile oblijeću, t.j. ajerom lijeću visoki rasvijetljeni oblaci. Mlado Sunce, carev sin, pod drvetom stoji i očekuje horu, osluhuje bajnu riječ, da uz drvo k caru uzigje, i u veličju vidila, zrakova i sjajnih oblaka da sebi privjenča Zoru, carevu kćer. Takova prikaza mota se neprestano po glavi svima Arijcima, a ne će prenagljeno biti, reknemo li, da nam se ona, i ako čisto ne javlja, a to barem nagovješćuje iz priča, što ih sad učimo. Godišnje redovne dane, u svaki od kojih prikaza biva, mi valjda nalazimo u približiiom broju od ''preko tristasedamdeset izvora'', ili ''tristasedamdesetisedam izvora''. Da se broj odnosi na dane u godini, to je tim priličnije, što momak, po riječi priče, izvore broji i broji ''za godinu dana''. U ostalom, jasnim mitičnim glasom, kaže i pjesma, da planinkinje vile, na izmak noći, pri ogranku, prate mlado Sunce:

''Kad se svanu, pa ogranu sunce,

.... svikuju se vile iz pećina''.1

1  Jukića pjes., knj. I, 21, v. 162—4.

Pećina je vili planinkinji ono isto, što mutno jezero vili oblakinji. Nesretna je vilina pećina, koliko i vilino jezero. Vila u planini budući druga tvorba, puka duplikacija, vile u oblaku, moralo se i u novije vile označiti dvostruki rad, sretni rad u pogodi dnevnoj, a nesretni u noćnoj nepogodi. Noću, gorska vila krije se, zabija se u pećinu. Vili zamračcnoj onda ''vuci viju i gavranovi grču'', a ''vijaju se orli mrcinjaši'', kako nam već reče pjesma. Radi nama poznatog arijskog Vuka, koji strahote noćne oličuje,2 nazivlju se i te pećine: ''vučje''. Drugdje u narodu, to su ''crne'' pećine, megju kojima biti će najglasovitija ona do varoši Dobrote, u Boki kotorskoj: ko u nju ugje, kažu Dobroćani, taj se skameni,3 taj se više ne vrati. U svemu dalmatinskom Primorju, učestale gorske crne vile u crnim spilama. Znaju sad ljudi koješta pričati o tima vilama i o zabitnim presjajnim dvorima njihovim: u unutrašnjoj spili sjaji se suho zlato, teku čudne žubor-vode, sve mirise od cvjetnog zaduha. Ima pak sretnika,  odabranika božjih, koji to očima i vidiše, vraćajuci se po tom zdravi iz zloglasnih onih pećina.

2  Njega susretasmo puno puta, tečajem ovih radova.

3  I noćno skamenjenje, po primjeru kamenog noćnog neba, često istakosmo.

Ali sve je ovo valjda pričajni potonji naplet, od razigrane južne mašte. I poslovica veli: ''Prazna kuća, kao vilina pećina''. (Vuk. posl.) Na izvorni mit o vilama spadaće jedino to, da je gorska vila i onda sjajna boginja, kad joj je red boraviti u crnoj, u vučjoj jami.

Svaka vila, mi ponavljamo, u biću je jednaka; pa razlika biva tek u tom, što uharno djeluje od sunčanog istoka do zapada, a neuharno od zapada do istoka, po nevidnoj i gluhoj noći.

Zadnje nam je ispitati vilu u ratobornom obliku. Našoj vili godi boj, skoro ništa manje od pjevanja i od uhvaćenog kola. Gdje se narodni boj bije, ili se mejdan megju pojedinim junacima dijeli, navadno, pred što će se boj ili mejdan započeti, klikuje sa planine vila i kob proriče. Tà, i sama junake strijelja. U drugim prilikama, vila ih lijepo svjetuje; pri osudnom času upućuje ih, kojim će oružjem neprijatelja nadvladati. Oružje kako udešava, onako, nerijetko, vila zna i pripravljati: ona kuje britke sablje. A osobito vrlim junacima vile su posestrime, i njima, u plemenitom pregnuću, u viteškoj svakoj nevolji, hrle na pomoć. Najprvog junaka našeg epa, Marka Kraljevića, odasvud obletile take posestrime.1 Čak i žena može vila biti vanrednome kome muškom biću, u vanrednom slučaju. Po  našim pjesmama, hoće da se ženi vilom naosob Sibinjanin Janko, pa i Ljutica Bogdan. Nego je ovaka ženitba sa hrlom i bježnom vilom veoma mučna. Janku pripomože dočepati se nje zmajeviti Ognjeni Sekula, koji reče ujaku: ''Daj ti mene dva ronca junaka, — i daj mene dva bijela hrta, — i daj mene

23

dva siva sokola, — živu ću ti vilu uhvatiti''.2 Kad se vila zmajskome Grčiću Manojlu, u prividnoj ljubavi, savi oko grla, upropasti ga time.3 Istina, bojne vile nikad ne će kidisati životu omiljenih  junaka, svojih pobratima; ali, kad ovima dogje skončanje, one će im bezobzirno to objaviti, i pratiće ih u smrt. Na krvavo junačko razbojište slete se vile. Pričaju mnogi, kako ih je viditi, i poslije bitke, na jadovnome bojnom polju. Viditi je njih isto kod grobova palih junaka, gdje, mjesečinom, kolo igraju i vitlaju upaljene zublje.

1  U tome je ipak koješta posve novo. Tako, n.p., pripovijetka 24 u Valjavčevoj zbirci: ''Vila Kraljeviću Marku jakost dala'' očevidno je podmetnuta, zar od kakvog djaka, koji skrpi u jedno svoje reminiscencije iz štokavskih pjesama i priča.

2  Vuk. pjes., knj. I, 183.

3  Id., knj. III, 6. I u raznim pričama, skoro svaka ženidba s vilom nesretna je, ili barem netrajna.

Ne vrzu se vile od ljutine i obijesti oko junačkih lješina, već ih vodi milostiva briga za sahranjivanje njihovo. Ovo nam svjedoči važna kajkavska jedna priča iz Zamladinca.4 Bio negda u svijetu poštenjak neki, pravo adamsko koljeno. On vile štovaše, i svaku njima do zere izvršivaše. U ono vrijeme i sam Bog silazio na zemlju; sidje jednom u obličju putnika, pa mu se onaj pošteni čovjek odmah pridruži. Bog učio ljude; a veselio ga čovjek, milinak vila svojim odgovorima, pravim i iskrenim. Poštenjaka već spomenule vile Bogu, kad su god pozivane k nebu pred božji presto na  račun; s velikom hvalom spomenuše ga i sada, gdje Bog bijaše na zemlji. Imale i rašta to činiti: niko od njega odaniji i pobožniji. U dan neki morao biti sabor vilama, gdje će one raspravljati, kako da se najbrže priteče u pomoć ljudima dobrim i doskoči zlu od ljudi opakih. Od jedne vile dočuo to čovjek, pa hajd' prinesi odmah, na mjesto saboru odregjeno, najljepšeg poljskog cvijeća, to svakoj vili po  jedan vijenac. Začudile se one, ne znajući odkud im poklon, al se dosjeti vila, po imenu Živa, i reče: ''A da ko bi drugi bio već onaj, koga vi sve poznajete? Dajte, da ga nagradimo!'' Ode Živa, te čovjeku napravi i jaram i konjsku ogrlinu. i ostalo što za plug treba, pa ga nauči orati i stoku javiti na pašu. A još nešto ga nauči.

4  Iz rukopisne zbirke Valjavčeve. Kako rukopisa pred sobom nemam, to mi ovdje služi Krauszov njemački prevod (Sagen, I B., 31).

Domala dobri ljudi sa zlima se zavadiše, i poklaše u boju, što potraja za cijeli dan. Dakako, bijele vile pomogoše dobrima, al opet pade onoliko čestitih ljudi, koliko i nevaljalaca. Svoje mrtvace ovi ne sahraniše, pa ne dadoše niti dobrima, da svoje pokopaju. Oblijeću vile ljude, te ih opominju, kakovo je to teško bezakonje ne dati mrtvacima ukopa. Čuje onaj vrsni čovjek, ide kuci, upregne konje u kola, i eto ga natrag k razbojištu, da svakog dobrog pokojnika zemljom zagrne. Kad to izvrši, upita vile, ne bi li zakopao i neprijatelje. Odmah će vile njemu: ''Baš o tome vijećasmo, pa tebe molimo, da i njih pogrebeš''. Kod pregjašnjeg ukopa bijahu još mnogi čovjeku pomagali. Jedan od njih sad viče: ''Šta? Da ja sahranim one, koji meni pogubiše i brata i sina? Nek truhnu, kao mrcine u polju!'' Uporne ljude jedva skloniše vile na neko pripomaganje, dok s velikim svojim trudom i te mrce pobožni čovjek sahrani u zemlju. Vile zahvališe svima. Poslije jednog mjeseca, ponovo sigje s neba Bog koji sve vidi, Bog višnji i svemoćni, a opet u licu jednog putnika iz stranog kraja, pa sjede pod krasnu lipu, u blizini onog sela, gdje na stanu bijaše dobroćudi čovjek. Svoje vile obavijestio Bog na kojim će biljegama   one njega raspoznati, no ujedno im upelio, da ništa nikome ne kažu o dolasku njegovu. Bog učinio se nemoćan i hrom. Zastao Boga putnika poštenjak, te ga odmah pita, otkud je i kud ide. Odgovori Bog, da je njemu put gore do na vrh brda, gdje ga čekaju vile i gdje mu treba svakako prispjeti, al da eto teško hramlje, i ako mu inače nije baš zlo. Potrči čovjek kući, upregne u svoja kola ždrijebe i kobilu, i vrati se k putniku. Kad došli na vrh brda, vile veličaju višnjeg Boga, koji se prokaza u pravoj slici svojoj. Čovjeku vile i Bog pohvalili pobožnost, pa i to, kako je on rado sahranjivao mrce. Spusti se onda rudi oblak, uze čovjeka i sve njegovo u vis, i eno od onoga časa stoji i sja na nebu konstelacija, kojoj je ime: Vozačeva kola.

Višnji bog, koji sve vidi i rado putuje; onemogli bog putnik, koji sjede pod krasnu lipu, pa mu je nužda otle se uspeti, sa ždrebetom i kobilom, do visokog brdnog vrha, gdje će u svoj slavi svojoj prosjati: taj bog veoma naliči višnjemu Svantevidu, koji svake noći putuje i umara se sa svojim konjem, a svakog jutra okrijepljen, gleda s visokog prozora na nebu istočnom.1 Tim jače naliči, što

nam se uz njega pominje Živa, u kojoj, kao što i u Vidi, mi nagagjasmo vrhovnu boginju do  Svantevida ili Sutvida.2 Krasna lipa, to će biti Vidovo svjetsko drvo, što mi toliko puta već pripazismo. Nego, ta potvrda našeg misljenja o Živi-Vidi ovdje nam je posao posve uzgredan, dočim nam je  glavno drugo, da, naime, saznamo, zašto vile razbojište obilaze i staraju se, kako bi pali junaci svi  došli do sahrane svoje, do dičnog pokopa. S vilama, oko toga nastajava i sam višnji bog.

1  Vidi Dio I.

2  Ib.

Vila davnašnja, vedična apsara ne može da nam dâ obavijesti, u tom pogledu. Niti vila drugog doba, helenska ninfa, iole objašnjava našu vilu ubojnicu i ukopnicu. Istina, ninfa je κουρη Διος, djevojka Zeusova; ali ona ne ide u boj, a još manje pokopava mrce. Obavijest, koju tražimo, pružiće

nam istom vila rek' bih treće gradnje, skandinavska valkirija''.3 Ova vila sjevernih Germana jest malne

čita naša vila ubojna, uz skoro jedinu razliku, da je mnogo bolje poznata, jer o njoj teku vijesti izdašnije, nego li o našoj. Čak i po samom imenu, Grimm prikučuje vili valkiriju, kao da bi vala bilo jednako sa vila.4 Ali teško, da to stoji, pošto val-kyrja hoće reći: ona koja lješine prima, bira,1 dočim vila, po svoj prilici, znači nešto posve drugo, kako to već kazasmo. Inače, Edda zove valkirije, osim   što val-kyrjur, takogjer val-meyjar, boja djevojke.2 To su neporočne djeve u službi višnjega Odhina, pa ih Odhin šalje u svaku bitku, da k sebi, ispod lazina palih ljudi, uzmu svakog junačkog pregaoca. Pokojne će junake ispratiti bojne djevojke, djevojke izbiračice, s poprišta u Valhallu, u Odhinove visoke dvore.3 U Valhallu ulaze, poslije smrti, i knezovi germanski. Tu se veselo pije i jede: pilo i jelo gotove valkirije, pa ono dodaju bogovima i junacima. Osim ratnog krvnika Odhina i ratnih valkirija, za pokoj ljudskih pregalaca brine se takogjer boginja Freyja, Odhinova Gospogja: za to i ona prozvana je Val-Freya; na velikoj gozbini, u Valhalli, Freyja poslužuje čašom dvanaestoricu bogova Asa. Višnja Freyja, kao što to čine višnji Odhin i valkirije, na samrtnom času prima k sebi viteške duše.

3  Ili valkira, prema njemačkome: walküre. Nego se valkirije sazdaše u Skandinaviji, dočim Njemačka od davnine ima svojc idisî. Od ovih nazvano je, misli se, glasovito bujno poljc Idistaviso, ili Idisiaviso, gdje Germanik potuče Arminija (Tac. Ann., 1. II, c. 16).

4  Deutsche Mythol., s. 362.

1  Od valr, val, hrpa lješinâ, i kiosa, kiesen, brati. Grimm, D. M., s. 348.

2  Grimm, Deutsche Mythol., s. 347.

3  Sjajni ti dvori tako su visoki, da pri ulasku, sa zapadne strane, okom tek im se može dohvatiti sljeme. A tu visi vuk, mrki simbol rata i smrti, i nad njim orao. Uz naše vile, kad su u pećinama, mi vidismo taman vukove i orle.

Prije boja Odhinove djevojke, valkirije, presugjuju, čija da bude pobjeda; a pobjedu dijele junacima, ili im dijele slavnu smrt. One su sveznale. Valkirije jure zrakom, a planinkinje su: na planini je njihova dvorana, u koju niko ne smije da stupi. Stanuju i u šumskim pećinama, no najvole počivati do jezerskih obala. Kako po zraku, lijeću i po velikim vodama. Valkirije su takogjer ôsk-meyjar, žèljê djevojke.4 Goni ih želja k junacima, kojima će one biti posestrime, a ovi njima pobratimi; štićeniku svome posestrima valkirija pruža pomoć u boju i daje pobjedu. Izboritim junacima, osim što posestrime, valkirije mogu da budu i žene; al, kako su one, po svojem biću, lagane i bježne, taka je ženitba slabo kad sretna: s valkirijom oženjeni junak dopašće sjete, muke, smrti, pa ne će to biti baš na volju ni samoj djevi ženi. Od boginje kao da postaje onda poluboginja, a gotovo i smrtnica. Nevesela žena gleda, da izmače; a izmaći će, nakon kraćeg ili dužeg vremena, najviše u bijeloj košulji  labudovoj, jer se valkirije u labude pretvaraju rado. Ta tica. labud ima dar proroštva. Ubojite valkirije jašu katkad konja vilovnih, a, pošto su izmegju sebe kao sestrenice, najčešce idu skupa. Obično ih je viditi tri zajedno. U jednoj sagi, na okupu ih je devet: bijelo odjevenih devet, a opet devet crno odjevenih.1

4  Grimm, Deutsche Mythol., s. 347.

1  Rjegje ih je dvanaest, ili trinaest, na broju.

Da ne duljim i da ne ponavljam, prepuštam čitaocu sravnjenje megju takovom valkirijom i našom vilom, naosob vilom ubojitom i mrtačkom. Tek jedno hoću da primjetim. Što laganije, što neznatnije od broja tri i od broja devet, kad su sjaćene valkirije? Pa eto isti ti brojevi najviše dolaze i u našim pjesmama štokavskim, kad su god brojem navogjena jata ili kola naših vila:

''To gledale tri bijele vile''2 ''Tu imade devet sestrenica, i pred njima vila nastarija,''.3

2  Gore, na str. 189.

3  Na str. 192. A i za rjegji broj dvanaest, ili trinaest, vidi na str. 196.

Tri vile, ili devet njih na broju, rado iznosi i prosto pričanje kajkavsko.4 Iznosi i vile pretvorene u labude.5 U ovom poslu vila, kao što i u mnogome drugom, sličnost izmegju našeg i skandinavakog mita primiče se do jednakosti pojmova, pa i same vanjštine za pojmove. Razilazi se mitično  postupanje tek u tome, što izuzetno ratoborni Normani pribraše oko ubojite cigle valkirije gotovo sve funkcije naše mnogolike vile.6 Prisvojiše li Skandinavi slavensku vilu, ili načinismo mi vilu našu ubojitu prema njihovoj valkiriji? Pitanju odrješita odgovora ja ni ovdje ne davam, kao što nikako ne htjedoh osjeći niti u drugim prilikama potpunog sudaranja mitova naših i sjevero-germanskih. Samo opažam, da Nijemcima, srednjim i južnim Germanima, valkirija nije poznata; barem kod njih nigdje je ne nagje iztraživalac Grimm.7 Znana je Anglosasima,8 koji, a prvoj svojoj postojbini, bijahu naseljeni tik do Slavena.

4  Valjavec, prip. 7 i 16.

5  Id., prip. 6. To germansko i slavensko pretvaranje vile u labuda tim veće u oči upada, što je posebno Germanima i Slavenima. Ni grčka ninfa, niti fata rimska ne promeće se labudom

6  Nego je ipak prilika, da Normani uz Sase znadijaha i za drugojačiju vilu, osim valkirije. Njemački, ta vila zove se elfe, a pregje iz Saske u svaku njemačku krajinu, franačku izuzevši. Elfa je osobito

planinkinja, siplje pogubnih strijela, a neodoljivo hrli k muzici i tancu. Mnogo se javlja i vilenik, u Skandinavâ âlfr, u Anglosasa älf, ylf, elfino naličje muško. Za elfu, Grimm nije na čistu, u pogledu etimologije (D. M., B. 367). Ne bi li riječ elfe, prije nego val-kyrja, potsjećala na riječ vila? Saske elfe drukčije se nazivlju weisse Frauen, bijele gospoje, bijele vile.

7  Beitr. zur D. M. s. 347.

8  Pod istim nazivom: välcyrie.

Makar naša vila ne očitovala se ratobornom u prevršenoj mjeri valkirije, ipak je bojni oblik i kod nje, rek' bih, pretežniji. Već je prije izloženo, da klikće na početku svakog boja, da je jedinim pregaocima vjerna posestrima, a, iza pokolja, njihovim sahranjivanjem da se brine. Uz to je pripaziti, da glasovito vilino bilje, osim što lijep porod daje i prevaru otklanja još ima i to svojstvo, da ono junaku oštri oružje. U staroj ženskoj pjesmi: ''Sekula i vila''1 gona se vila sa Sekulom, koji je živu uhvati i povede ujcu Janku. Eda bi se Sekule oprostila, obećava mu vila:

1 Vuk. pjes., knj. I, 266.

2 V. 26—9.

''Prvo ću ti bilje kazat', da ti ljuba rodi sina; drugo ću ti bilje kazat', da ti sabja s'ječe Turke''.2

Ova je vila na golo valkirija, osobito kad promislimo, da su valkirije, kako to kazasmo, ôsk- meyjar, žèljê djevojke, pa se i ova mitična misao tačno izražava stihovima:

''Prvo ću ti bilje kazat', da ti ljuba rodi sina''.

Želje djevojke jesu vile u nas i onda, gdje ih ljudi čuju, u Velebitu, pjevati, sjedeći na kamenu:

''Da zna ženska glava, što j' odoljan trava, svagda bi ga brala,

u pas ušivala,

uza se nosila''

Kad bi znala muška glava, što je nikom vode s' napit', nigda ne bi nikom pila''.3

Niječni kret ovih ''vilinih pjesmica'' (tako se zovu4) ne smije nas buniti.

3 Id., knj. I, 223.

Još mi je nešto reći, ali obzirnim pridržajem, načinom posve hipotetičnim. S vjerovanjem u djevojke valkirije, nastojnice pri gozbi u rajskoj Odhinovoj Valhalli, stoji u tijesnoj vezi silno junaštvo germanskog vithunga, sjevernog berserkira, kao što s očekivanjem dženeta sa hurijama spaja se ushićeno i pregorno vojevanje muslomanskog vjernika. Berserkir srće u boj smiono, goropadno, ludo; siječe druge, kao što siječe i sebe. Nešto je slična naći kod slavenskog pregaoca, kod poganskog viteza.5 Slaveni bijahu, uopće, blagoćudi i odani spokojnome obiteljskom životu, pa izvanredno dočekljivi, te ne mržahu na inostranca kao takova. Nego bi se pomamile, pobjesnile bi te mirčine, gdje se god menju njima dizala ubojna vika. Za čitavo vrijeme slavenske poganštine, od VI do X vijeka, vizanlijski pisci, od Prokopija do Leona Gjakona, svi spominju slavensko divlje junaštvo, kad ono Slaveni, rastrkani kao lagani strjeljači i vrebači, ili poregjani s kopljima i štitovima u tvrde bojne trokute, hrljahu u boj.

4  Kod Vuka, na str. 149 knj. I.

5  Koja je riječ uzajmljena: slavenska vitengǔ (vitez) u Germanâ, ili germanska vithung u Slavenâ? Starosl. vitъ je victoria, a koren vi- nosi vincere.

Neke pisce hvata pak groza pred slavenskom surovošću. Slaveni, više puta, tojagom po glavi mlate zarobljenike, ili ih udaraju na križ; zatiru sela i varoši; ne štede ni staro, ni mlado, a razbijaju grobove pokojnika. Nemila ova goropadnost jednaka je s onom poganskih Normana u IX vijeku, no slabo se razumijeva kod ljudi inače meka srca, kao što, opet po svjedočanstvu stranih historika, bijahu Slaveni. Da nije tu po srijedi vjera? Iz daleka nagovijest o tome nalazimo taman u jednog Vizantinca  iz druge polovine X vijeka, u Leona Gjakona. On veli, da neki pripovijedaju o Rusima, kako oni, na bojnom polju, nipošto ne će da dadu sebe nadvladane neprijatelju u ruke, nego će prije, gdje im nije kud, sami sebi utjerati mač kroz utrobu. Čine to, jer misle, ko je od neprijatelja ubijen, da nepriatelju, kao gospodaru, mora na drugom svijetu služiti, iza kako se rastavi duša od tijela. Samoubojice postaju

za to, opaža Leon, ''jer eto tako vjerovanje u njih mah preote''.1

1  Leonis Diaconi Historia, Bonnae 1828, IX, 8: ''αλλα τοιαυτη μεν η επικρατησασα εν αυτοις δοξα''.

Nije rečeno, ali skoro neuklonivo slijedi iz ovoga i ovo obratno: ko padne, sijekući neprijatelja  i sebe, dobiva, na drugom svijetu, mjesto odlično, položaj viteški. Skandinavima to viteško mjesto bijaše u Valhalli.2  Moguće, da na lik Odhinove Valhalle utvori se Vidova Rajevina našim ocima. Stajaću riječ rajevina mi već nagjosmo u religiji Vidovoj,3 i rekosmo, da je, po najvećoj prilici, od korena rā, udjeljivati,4 te da može značiti: mjesto obilnog uživanja, kao što je i Valhalla. Rajevina imala je biti gore na visokim oblacima, gledamo li na drugi slavenski stan pokojnika, ili na drugu riječ za to, pakao, što bijaše, prije neg se učini pakao hristjana, pouzvišeno prebivalište u rudom oblaku, u plamenoj nebesnoj magli.5 Oko Vidove rajevine, i pakla, nekako vijaju se oblaci, vijaju se vile.6

2  U ostalom, jednako i kod Skandinava nalaziti je samoubojicâ, na bojnom polju, pa i ove idu u Valhallu. Kad, naime, padne koji knez, velika je čast njemu, ako mu bojni drugari sami sebe posijeku, te ga do u drugi svijet tako prate.

3  Dio I. Nego bi trebalo o tome bolje ispitati još živu pučku tradiciju.

4  Miklošić, Christ. Termin., s. 48.

5  Od Slavenâ uzeše riječ pǎclǎ Rumunji, pa joj uzdržaše prvašnje značenje: magla (Krok, Slav. Literaturg., s. 422).

6  Vidismo, da su vile nastanjene, do Krapine blizu, na Strahinskoj, t.j. na Vidovoj gori.

Valkirija biti će ona vila, koja u veličanstvenu smrt prati Kraljevića Marka.1 Ne pade Marko od dušmanske ruke, već pokleknu ''ja od Boga, od starog krvnika''.2 Mučili se mi koliko nam drago; obrtali, prevrtali smisao riječi, iz tog ljutog izraza ne iskoči nam nikad Bog hristjanski. Je li taj bog Helmoldov Crnebog, ili Helmoldov Svantevid? Ja prije mislim ovo posljednje.3 Znači izraz:

''bog stari krvnik'', koliko: ''bog stari ratnik''. Boga Vida, krvnog ratnika, a otkad dokad visokog starca, mi već savršeno poznajemo iz kazivanja Helmoldova, pa iz naše i skandinavske tradicije. Vitezu Marku vila posestrima, ubojita vila, proriče propast:

1 Vuk. pjes., knj. II, 74.

2 V. 42.

''Kliće vila s Urvine planine, te doziva Kraljevića Marka: Pobratime, Kraljeviću Marko!

Znadeš, brate, što ti konj posrće? Žali šarac tebe gospodara,

jer ćete se brzo rastanuti''.4

3 Što se tiče hipoteze, izražene u Dijelu V, na str. 47 (167), ja

sad sebe ispravljam, pošto sam bolje promislio o tome čudnom stihu.

4 Vuk. pjes., knj. II, 74, v. 19—24.

Uzalud Marko svojoj posestrimi odviče: ‘'B'jela vilo, grlo te boljelo!''5 Marku red je umrijeti. Ali viteza ne smije nadbiti i umoriti neprijatelj, na bojnom polju. Posestrima progovara Marku:

''Pobratime, Kraljeviću Marko! Tebe nitko šarca otet' ne će, nit' ti možeš umrijeti, Marko, od junaka ni od oštre sablje,

od topuza ni od bojna koplja ti s' ne bojiš na zemlji junaka;

već ćeš bolan, umrijeti, Marko, ja od Boga od starog krvnika''.6

5 V. 26.

6 V. 35—42.

Dalje u pjesmi može biti, da je nama na pogledu i Vidovo svjetsko drvo, ispod kojeg teče voda, to Odhinov yggdrasil sa poznatim bunarom neumrlosti. Bijela vila kaže Marku:

''Kada budeš visu na planinu, pogledaćeš s desna na lijevo, opazićeš dvije tanke jele,  svu su goru vrhom nadvisile, zelenijem listom začinile,

megju njima bunar voda ima,

ongje hoćeš šarca okrenuti,

s konja sjaši, za jelu ga sveži, nadnesi se nad bunar nad vodu, te ćeš svoje ogledati lice,

pa ćeš vigjet', kad ćeš umrijeti''.7

7 V. 46—54.

Ja ponavljam: nek ovo zadnje ostane pod sumnjom. Al mi se čini, i ako ne posve utvrgjeno, a to opet vrlo prilično ono prvo, da vitez8 Marko, baš poput slavenskih junaka u Leona Gjakona, ne smije poginuti od dušmanske ruke. I bojnog svog konja sam Marko posječe:

''povadi sabju od pojasa,

i on dogje do konja šarina, sabljom šarcu odsiječe glavu,

da mu šarac Turkom ne dopadne, da Turcima ne čini izmeta''.1

Niti svoje oružije ne prepušta neprijatelju:

''britku sablju prebi na četvero,2 bojno koplje slomi na sedmero'',3 a topuz ''baci s Urvine planine

a u sinje u debelo more''.4

8 U pjesmi, u stihu 103, novom turskom riječju veli se: ''deli Marko''.

1 V. 73—7.

2 V. 82.

3 V 88.

4 V. 92—3.

Sa strane neke, kao da se pokazuje valkirijom takogjer ''Kosovka djevojka''.5 Vidismo, da u Eddi valkirija zove se i valmeyja,6 boja djevojka. Dakle, premda joj ne čujemo vilina naziva, biti će bojna vila ta Kosovka djevojka, jer je izraz ''Kosovka djevojka'' kao jedno, u značenju, sa ''valmeyja''.

Na kobno Kosovo, poslije pokolja, uranila djevojka, i

''na plećima nosi leba bela,

u rukama dva kondira zlatna, u jednome lagjane vodice,

u drugome rumenoga vina''.7

5  S druge strane, ova mitična osoba rek' bih, da ponešto nalikuje Zori. Opaziti je, da kod kajkavaca, barem to u Valjavčevoj zbirci pripovijedaka, Zora nerijetko pretvara se vilom. Vila, u pomenutoj zbirci udaje se za trećega kraljeva sina, a to je, u mitu arijskom, Zora udata za treće Sunce.

6  Gore, na str. 215.

7  Vuk. pjes., knj. II, 51, v. 6—9.

Djevojka je bijela i u bijelo odjevena:

''zasukala bijele rukave, zasukala do beli lakata''.8

To je ipak djevojka ''ude sreće'',9 obilazi razbojište i po njem traži vojvode bojne. Nego i svakog palog junaka mlada Kosovka tješi i krijepi:

''Ona ide na Kosovko ravno, pa se šeće po razboju mlada, po razboju čestitoga kneza, te prevrće po krvi junake;

8 V. 4—5.

9 V. 134.

10 V. 10—7.

kog junaka u životu nagje, umiva ga lagjanom vodicom, pričešćuje vinom crvenijem

i zalaže lebom bijelijem''.10

Zalaganje hljebom bijelim, i pričešćivanje iz zlatnih kondira, živo nam spominje gozbu u Valhalli; to u toliko više, što djevojka mlada i bijela, a ude sreće, po krvavom razboju najprije traži, po redu junaštva, bojne vojvode, Miloša, Kosančića, Toplicu, pa onda utjehu daje drugim pregaocima.

Počinjući s vilom oblačnom i završujući ovako s vilom ubojitom, mi vile razgodismo po poslu njihovu u razno doba, više nego ih rastavismo i razdijelismo po stanu im u zraku, u vodi i na zemlji. Potonja ova dioba lagodnija je, al je prva udesnija i jedino racionalna u vidu mitologičnom. Nit je baš prava dioba ona prva naša, jer nam iz nje ispadoše vile, koje se ne daju strogo lučiti. Po svojem unutrašnjem biću, vila je jedna; ona je, da tako reknemo, istosućna, a tek razlikovana po nejednakoj zgodi svoga rada, ili po različitom stupnju razvitka mitičnog. Bila u tome odlika ili bila mana, našoj je

vili vlastito to, da ona kroz sve dobi progje, održavajući na sebi očitih obilježja iz svake joj mijene: sigje s oblaka na planinu, pa s planine na bojno krvavo polje, ostajući opet, sasma izrazito, oblakinja, planinkinja i ubojnica skupa. U nijednu od ovih triju glavnih forma ne ustali se vila jer, kad se ona izvuče iz početnog teškog oblika arijskog, nju čitavu ne obujmi ni zemna plastičnost helenska, niti germanska ljuta oštrina. Radi toga naša vila, sa pojedinih strana svojih, dotiče se, posve organično, i apsare i ninfe i valkirije. Izmegju svih ovih, slavenska vila stoji kao na prekretu.

www.prosvetljenje.net