Moje pratilje i ja još uvijek smo bile u vrtu. Zemlja se više nije vidjela. Iz vrta su me otpratile u jednu ogromnu zgradu. Čim sam ušla zapazila sam da je u njoj sve divno i nekako posebno. Uostalom, sve zgrade koje sam tamo vidjela bile su nešto neviđeno; svaka linija, svaki ugao, svaki detalj, sve je bilo savršeno osmišljeno i izvedeno, tako da se dobijao utisak cjelovitosti i neponovljivosti. Svaka građevina je predstavljala remek-djelo za sebe.

Odveli su me do sobe koja je bila ukusno i predivno namještena. Čim sam ušla ugledala sam ovalan stol oko kog je sjedila grupa ljudi. Postavili su me pred njih i odmah sam zapazila da od dvanaest prisutnih nijedno nije žensko.

I na zemlji sam bila osjetljiva na nejednakost spolova. Moja je reakcija na ovakav sastav mogla biti i nepo voljna da nisam za svog boravka ondje naučila da se tamo na te stvari gleda iz ponešto drugačije perspektive. Još dok sam prisustvovala scenama stvaranja svijeta, vidjela sam razlike između Adama i Eve. Adam je bio posve zadovoljan svojim statusom, a Eva je, međutim, stalno ispoljavala neki nemir. Vidjela sam koliko je očajnički željela da bude majka - bila je za to spremna na kocku staviti i vlastiti život. Dakle nije bilo riječi o tome da je 'podlegla' iskušenju, koliko je svjesno stvorila uslove za postizanje svoga cilja. U svemu je, na koncu, učestvovao i Adam, a krajnji rezultat je bio smrtnost ljudske vrste. Dakle, dato nam je da imamo djecu ali i da umremo.

Posmatrala sam kako se Božja duša brine oko Eve i znala sam da će žene uvijek imati posebnu ulogu na svijetu. Vidjela sam da emocionalna građa žene omogućava bolji prijem ljubavi, te da će omogućiti Božjoj duši da u njih ima povjerenja. Shvatila sam da je uloga žene kao majke - stvoriteljice omogućila našem spolu da ima poseban odnos s Bogom.

Shvatila sam i kakva opasnost prijeti ženama od Sotone, jer on se i na zemlji služi istim zamkama i iskušenjima kojima se služio i u Rajskom Vrtu. Dovodeći žene u iskušenje, on pokušava da razori porodice, odnosno čitavo čovječanstvo. To me malo uznemirilo, iako sam znala da je tome tako. Njegov je naum bio veoma očit: napast će žene koristeći se njihovom nemirnom prirodom i snagom njihovih emocija - istih onih emocija kojima je Eva nagnala Adama da se pokrene iz svog samozadovoljstva. Znala sam da će se Sotona okomiti na odnos muža i žene, nastojeći ih udaljiti jedno od drugoga, koristeći se spolnim nagonima i pohlepom ne bi li im tako razorio dom. Mogla sam vidjeti djecu koja će zbog toga patiti, a na žene će pasti osuda krivnje i strah: krive će biti zbog razorene porodice, a strahovat će zbog onoga što ih čeka u budućnosti. Sotona će tada taj strah i osjećaj krivnje u žena iskoristiti za njihovo konačno uništenje i kraj njihove božanske misije na zemlji. Saznala sam da će onoga časa kad Sotona obrlati žene i muškarci pokleknuti. Tada sam u potpunosti shvatila razliku između uloge koju imaju žene i one koju igraju muškarci. Isto tako, shvatila sam neophodnost i svu ljepotu tih različitih uloga.

Iz te nove perspektive nisam imala nikakvih primjedbi na sastav vijeća pred kojim sam se našla. Prihvatila sam činjenicu da oni imaju svoju ulogu a ja svoju. Iz tih ljudi je izvirala ljubav, i ta činjenica me sasvim umirila. Nešto su se međusobno dogovarali, a onda mi se jedan od njih obratio. Rekao je da sam umrla prije vremena i da se moram vratiti na zemlju. Rekao je da je važno da se vratim, jer moja misija još nije završena. Moje se srce protivilo takvoj odluci. Osjećala sam se kao kod svoje kuće i činilo se da nema toga čime bi me mogli nagovoriti da pođem. Opet su se nešto dogovarali, a potom me zapitali želim li da odgledam svoj dotadašnji zemaljski život. To pitanje je zazvučalo skoro kao naredba. Oklijevala sam; ima li koga tko bi zaželio da svoj zemaljski život gleda s ovog mjesta apsolutne čistoće i ljubavi. Rekoše mi da je neobično važno da ga ipak odgledam, pa nisam mogla a da se ne složim. Uto se s jedne strane pojavi svjetlost i ja osjetim da sam opet uz Spasitelja.

Rekoše mi da se pomaknem korak ulijevo, pa se na mjestu gdje sam maločas stajala počeo odvijati moj zemaljski život. Sve je nalikovalo nekom hologramu, jedino je brzina bila veoma velika. Bila sam zabezeknuta kad sam shvatila da mogu konzumirati toliko puno informacija u tako kratkom vremenu. Moja moć shvaćanja bila je daleko šira od sjećanja koje je ostalo od nekog događaja iz mog života. Ne samo da sam bila u stanju iskusiti i doživjeti svoje emocije, već sam mogla osjetiti i ono što osjećaju oni oko mene. Neke stvari iz svog života sada sam posmatrala sasvim drugim očima. 'Pa, da. Naravno. Sad mi je jasno. Ma, tko bi to posmislio? - bili su moji komentari na te situacije. Tada sam pojmila kakva sam razočaranja priuštila drugima. Pognula sam se od srama kad sam osjetila njihove osjećaje razočaranja. Shvatila sam svu patnju koju sam prouzročila. Počela sam se tresti. Vidjela sam koliko je bola učinila mojoj okolini moja gadna narav. Vidjela sam svoju sebičnost, i moje je srce zaplakalo: kako li sam samo mogla biti takva?

Usred svoje boli osjetih kako me obasjava ljubav ljudi iz vijeća. Oni su na moj život gledali s puno razumijevanja i milosti. Uzeli su u obzir sve okolnosti mog odgoja, mog naukovanja, bol koju su meni nanijeli drugi, prilike koje sam imala i koje nisam imala. Shvatila sam da mi ne sudi vijeće, već da sudim sama sebi. Njihova je ljubav, kao i njihova milost, bila apsolutna. Poštovanje koje su mi ukazali nije se nimalo umanjilo. Njihova ljubav mi je bila utjeha, naročito nakon onoga što je zatim uslijedilo. Pokazali su mi 'lančani efekt', kako su ga oni nazivali: vidjela sam sebe kako griješim prema nekome, a onda iste te ljude kako jednako griješe prema nekom trećem. Lanac je bio dugačak, a ličio je krugu od domina; na koncu je lanac završio tamo gdje je i počeo - kod mene. Shvatila sam da sam povrijedila mnogo više ljudi nego što sam mislila. Moja bol je poslala nesnosna.

Uto se predamnom pojavi Spasitelj. Bio je vidno zabrinut, ali i pun ljubavi. Njegov mi je duh ulio potrebnu snagu. Ukazao mi je da preoštro sudim o sebi. 'Prekritična si prema sebi', rekao je. Onda mi je pokazao da postoji i jedan drugčiji 'lančani efekt'. Tada sam vidjela sebe kako činim nešto dobro i nesebično i kako se ta dobrota širi po principu domina. Ovakav je efekt proizveo neobičnu ljubav i zadovoljstvo moje okoline. Moju bol je zamijenila radost. Tada me obuzela samo jedna misao: 'Ljubav je stvarno jedino važna i ljubav je radost!' I opet sam se sjetila rečenice iz evanđelja: 'Došao sam da bi imali život i da ga imaju u izobilju' (Ivan 10:10), a moju dušu je ispunila čista i neizmjerna radost.

Sve je izgledalo tako jednostavno. Budemo li dobri, obasjat će nas radost. Pitanje je nadošlo samo od sebe: 'Zašto to ranije nisam znala?' Isus, ili netko od članova vijeća odgovorio mi je, a taj odgovor je ostao zauvijek urezan u moje pamćenje. Spremila sam ga u najskrovitiji kutak moje duše, jer je on zauvijek promijenio moje gledanje na iskušenja: 'Na zemlji su neophodna i pozitivna i negativna iskustva. Prije nego što osjetiš radost, moraš upoznati tugu.'

Sva moja iskustva su sada dobila novo značenje. Shvatila sam da u svom životu nisam počinila neke stvarne greške. Svako moje iskustvo bilo je u funkciji mog razvoja. Svako neugodno iskustvo omogućilo mi je bolje razumijevanje same sebe, ali me i naučilo kako da takva iskustva izbjegnem. Također sam shvatila da sam razvila sposobnost da pomažem drugima. Sva ta iskustva, od kojih su nekima upravljali i moji anđeli čuvari, pomogla su mi da dosegnem više nivoe spoznaje. Primijetila sam da su moji anđeli čuvari bili uz mene kad sam prolazila kroz najteža iskušenja, pomažući mi na svaki način. Ponekad je oko mene bilo puno anđela čuvara, a drugi put tek poneki, ovisno o mojim potrebama. Primijetila sam da sam u svom životu neke greške često ponavljala, i time štetila i sebi i drugima, sve dok konačno ne bih naučila lekciju. Zamijetila sam i to da sam sa svakom naučenom lekcijom dobijala nove prilike za napredovanje.

Dakle, u mom životu pozitivna su iskustva zamijenila ona negativna: svoje sam grijehove i mane sagledavala iz nove perspektive, u multidimenzionalnom svjetlu. Istina, oni su uzrokovali bol i meni i drugima, ali su bili i sredstvo mog naukovanja, sredstvo kojim sam ispravljala svoje mišljenje i ponašanje. Razumjela sam da se oprošteni grijesi brišu; kao da ih prekriva neko novo razumijevanje, neki novi pravac u životu. Takvo novo razumijevanje prirodno dovodi do odbacivanja grijeha.

Iako se grijeh briše, sjećanje na njegovu edukacijsku ulogu ostaje.

Ovako prošireno znanje dalo mi je perspektivu koja mi je trebala kako bih sama sebi mogla dati istinski oprost. I shvatila sam da praštanje sebi predstavlja početak svih praštanja. Ako nisam u stanju da oprostim sebi, neću moći oprostiti ni drugima. A drugima moram oprostiti. Ono što dajem to ću i primiti. Želim li oproštaj, moram biti u stanju da oprostim. Vidjela sam i da je ponašanje onih koje sam najviše napadala - i kojima sam posljednjima oprostila - bilo veoma nalik mom vlastitom ponašanju.

Naučila sam i koliko opasna može biti pohota. Sav istinski razvitak se odvija u duhovnoj sferi, a zemaljske stvari, kao što su glad za posjedovanjem ili nezasitni apetiti, štete duši. Te stvari tada postaju naši bogovi što nas upućuju na tjelesne užitke koji nas sprečavaju u našem duhovnom razvoju.

Još jedanput mi je dato do znanja da je najvažnije dostignuće u životu moći voljeti druge kao što volimo sebe. Da bismo mogli voljeti druge onoliko koliko volimo sebe, najprije moramo stvarno voljeti sebe.

Konačno smo odgledali cijeli moj zemaljski život. Članovi vijeća su mirno sjedili, a ja sam osjećala kako se oko mene širi njihova ljubav, bio je tu, u svojoj svjetlosti, i sam Spasitelj; smješkao se blago, bio je zadovoljan mojim razvojem. Poslije kraćih konzultacija obratili su mi se članovi vijeća: 'Tvoja misija još nije završena, moraš nazad na zemlju. Mi te ne želimo ni na šta prisiljavati. Sama odluči.'

Bez oklijevanja sam odgovorila: 'Ne, ne želim nazad na zemlju. Ovo je moj pravi dom.' Bila sam čvrsta u svojoj odluci da me ništa neće natjerati da se vratim na zemlju. Potom mi se, s jednakom odlučnošću, obratio jedan od one dvanaestorice: 'Nisi završila svoj posao. Najbolje će biti da se vratiš.'

Nisam željela nazad. Poslužila sam se starim dječjim trikom: bacila sam se na pod i počela plakati: 'Neću nazad', jecala sam, 'i nitko me na to ne može natjerati. Ostajem ovdje i gotovo. Dosta mi je zemlje.'

Isus je stajao nedaleko od mene, s moje desne strane. Oko njega se i dalje širila predivna svjetlost. Prišao mi je i osjetila sam da je zabrinut, ali i da se dobro zabavlja. Osjećala sam njegovu naklonost. Vidjelo se da razumije moju želju da ostanem. Ja sam tada ustala, a on se obratio vijeću: 'Hajde da joj pokažemo od čega se sastoji njena misija.' Zatim se okrenuo prema meni: 'Sad ćemo te upoznati sa tvojom misijom, pa će ti biti lakše da đoneseš konačnu odluku. No, nakon ovoga morat ćeš odlučiti. Vratiš li se na zemlju, sadržaj tvoje misije i veći dio onoga što si ovdje vidjela izbrisat ćemo iz tvog pamćenja.' Nevoljko sam pristala na ovaj njegov prijedlog, pa su mi pokazali od čega se sastoji moja misija.

Poslije svega, znala sam da moram nazad, iako mi nije bilo svejedno: napuštala sam ovaj predivni svijet svjetlosti kako bih se vratila u svijet nesigurnosti i patnji. Ali, moja misija je to od mene tražila i ja sam to morala učiniti. Ali sam, ipak, dobila obećanje da na zemlji neću provesti ni jedan trenutak više nego što je potrebno za završetak moje misije, te da ću odmah po svršetku svog poslanja biti vraćena ovdje među njih, kuda i pripadam, jer je to moj jedini pravi dom.

Počele su pripreme za moj povratak. Prišao mi je Spasitelj, želio je da mi izrazi svoje zadovoljstvo mojom odlukom. Još jednom me podsjetio da se po povratku na zemlju neću sjećati sadržaja svoje misije: 'Dok budeš na zemlji nećeš se zamarati sadržajem svoje misije, ona će se odvijati svojim tokom.' Pomislih tada : 'Kako li me samo dobro poznaje! Jer, poznavajući sebe, znala sam da bih, u slučaju da upamtim sadržaj misije, željela da je što prije i, vjerovatno što traljavije okončam i da se vratim u svoj pravi dom. Zato je bilo onako kako je to zamislio Spasitelj: svi detalji moje misije brisani su iz mog pamćenja. Ničega nije bilo, pa čak ni moje želje da se nečeg ipak prisjetim.

Sjećam se, zato, dobro Gospodovih riječi: 'Ne brini, zemaljski će dani brzo proći i ti ćeš uskoro opet biti s nama.'