Poglavlje deveto

Vihor emocija

Srce bi preteklo tad jezik, čuvstva izlilo A1 u mraku ječi sad,

Jeza ga hvata, a duša u vatri gori sva,

Nade već nema nikakve dobra da će iznijet što.

Eshil, Orestija: Agamemnon

Emocije su jedno od najmoćnih oružja u arsenalu ispirača mozga. Kao što smo vidjeli u drugom poglavlju, pobuđivanje jakih emocija može učvrstiti povezanost pripadnika skupine, ideje dvojbene vrijednosti uči- niti poželjnima, te katkad dovesti do kobnih posljedica. Čak i u slabijim oblicima utjecaja emocije igraju važnu ulogu. Sto je to u emocijama da su su one tako korisne onima koji vrše utjecaj? Kako bismo odgovorili na to pitanje, moramo istražiti kako emocije djeluju na mozak.

Univerzalni  osjećaj

Ponovno pogledajte gore navedeni citat iz Orestije. Još i prije nego što proročica Kasandra upozori na strahote koje će zadesiti Agamemnona i njegovu obitelj, kor zna da nešto nije u redu. Eshil je to tragično remekdjelo napisao prije gotovo dvije i pol tisuće godina, pa ipak, emocije koje opisuje trenutačno su prepoznatljive. Dvadeset i tri stoljeća kasnije, Edgar Allan Poe proslavit će se pričama kao što su "Jama i njihalo" i "Pad kuće Usher". I u tom slučaju lako razumijemo ono što likovi osjećaju:

Smjesta se digoh na noge, grčevito se tresući svakom žilicom [...] Znoj me svega probio, i u krupnim studenim grašcima stajao mi na čelu.

Poe, "Jama i njihalo"

Pokušah kriknuti [...] ali nikakav glas nije izlazio iz upalih pluća što su, kao da ih pritiskuje kakva prijeteća planina, soptala i podrhtavala, sa srcem.

Poe, "Prijevremeni pokop"

No zbog čega mi se naježila svaka vlas na glavi i sva krv sledila u žilama?

Poe, "Berenica"

Srce koje lupa, jeza na koži, osjećaj gušenja, krv što se ledi u žilama. To je strah, koji su na vrlo sličan način opisala dva čovjeka na suprotnim polovima ljudske povijesti. I  jedan i drugi podsjećaju na "ubrzani rad srca, visok krvni tlak, znojne dlanove i stopala" - opis Josepha LeDouxa, neuroznanstvenika i stručnjaka za istraživanje straha (The Emotional Brain). Drugim riječima, strah je povezan s odredenim fiziološkim simptomima (uključujući izraze lica) koji su tako specifični i nepromjenjivi da se emocija može prepoznati unatoč golemom vre- menskom ili kulturološkom jazu.

Druge emocije, kao što su ljutnja i gađenje, također karakteriziraju određeni fiziološki efekti. Ti su simptomi tako dosljedni da istraživači od Charlesa Darwina naovamo pretpostavljaju kako su barem neke emocije - strah, ljutnja, gađenje i radost, a možda još i tuga i iznenađenje

-   univerzalne značajke ljudske vrste. Situacije u kojima se izražavaju nisu svagdje jednake - Japanci se, primjerice, suzdržavaju od toga da izražavaju emocije u situacijama u kojima Amerikanci ne bi imali takvih inhibicija - ali sam način izražavanja emocija jednak je kod pripadnika svih rasa. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, Ekman i njegovi suradnici pokazivali su fotografije zapadnjačkih izraza lica pripadnicima nekih kultura koje ne poznaju pismo (plemena Sadong na Borneu i Fore u Novoj Gvineji) koji su prije toga imali minimalan

kontakt sa Zapadom. Bili su u stanju prepoznati emocije zapadnjaka, a kada su ih zamolili da naprave grimasu koja je tipična za neku emocionalnu situaciju (na primjer, "Umrlo ti je dijete" ili "Došao ti je prijatelj i sretan si zbog toga"), zapadnjaci su mogli lako prepoznati njihove izraze lica.1

Kad je riječ o tim temeljnim emocijama, čini se da mnoge tjelesne reakcije koje su s njima povezane nisu zajedničke samo svim ljudima, nego i nekim drugim vrstama, kao što je tvrdio i Charles Darwin u svojoj knjizi iz 1872., The Expression of the Emotions in Man and Animals. I ljutit pas i ljutit čovjek pokazat će zube kad su razdraženi, a krzno preplašene mačke nakostriješit će se baš kao i kosa na glavi iz Poeva opisa. S obzirom na te sličnosti, i na vrlo ranu dob u kojoj djeca počinju izražavati emocije, Darwinu se učinilo da bi vanjski aspekti temeljnih emocija mogli biti urođene reakcije. Drugim riječima, emocije su tijesno povezane s promjenama na tijelu. Kao što je rekao William James, utemeljitelj moderne psihologije: "Zamislimo li neku snažnu emociju, a zatim iz svijesti o  njoj  pokušamo  ukloniti  svaki osjećaj njezinih tjelesnih simptoma, otkrivamo da nije preostalo ništa, nikakva 'tvar od misli' od koje bi se mogla sastaviti emocija, i da je sve što imamo hladno i neutralno stanje razumske percepcije."2

Osjećaji i fiziologija

Primjedba da bi barem neke emocije mogle biti univerzalne nagovještava jedno važno pitanje o kojem se odavno raspravlja. Javlja li se prvo osjećaj neke emocije koji onda potakne tjelesne reakcije, ili se dogada obrnuto? Kartezijanac bi odgovorio da dogadaj u umu utječe na tijelo

-   a budući da uzrok prethodi posljedici, osjećaj dolazi prvi. Međutim, suvremena psihologija naginje suprotnom stajalištu. William James očito je mislio tako:

Moja je teorija, naprotiv, da tjelesne promjene izravno slijede za percepcijom ekscitirajuće činjenice, a da naš osjećaj istih tih promjena dok se one događaju JEST emocija. Zdrav razum kaže: izgubimo bogatstvo, žao nam je i plačemo; sretnemo medvjeda, uplašimo se i bježimo; suparnik nas uvrijedi, naljutimo se i udarimo ga. Hipoteza koju ovdje treba obraniti jest da je taj redoslijed netočan [...], da

nam je žao zato što plačemo, da smo ljuti zato što udaramo, da nas je strah zato što drhtimo, a ne da plačemo, udaramo ili drhtimo zato što nam je žao, što smo ljuti ili nas je strah.

James, Principles of Psychology

Neurolog Antonio Damasio mnogo je pisao o emocijama u svojoj trilo- giji Descartesova pogreška, Osjećaj zbivanja i U potrazi za Spinozom. On se slaže s Jamesom u tome da u slučaju emocija, vanjska manifestacija prethodi mentalnom dogadaju.3 Damasio rezervira izraz "emocija" za vanjske, tjelesne promjene, a izraz "osjećaj" koristi za unutarnje posljedice tih promjena. Neki mislioci tvrde da su svjesni osjećaji samo nuspojave moždane aktivnosti - da su lišeni svake funkcije i utjecaja, poput puža golaća koji se nade na putu kamionu.

Damasio je nešto suzdržaniji. On tvrdi da nam emocije pomažu da procijenimo svijet oko sebe, tako što nam pružaju brzo raspoložive pozitivne ili negativne etikete za naše misli i percepcije. Te etikete naziva "tjelesnim markerima" - markerima "iz tijela" - zato što se, kako on tvrdi, pojavljuju kada povezujemo odredeno tjelesno stanje s odredenim mentalnim dogadajem. Baš kao što dijete koje ubode osa često u budućnosti na negativan način doživljava osu, tako se i kod osobe koja se, primjerice, naljutila suočivši se s nesposobnošću kolege na poslu razvije kognitivna mreža koja povezuje toga kolegu ne samo s pojmom nesposobnosti nego i s fizičkim simptomima ljutnje: ubrza- nim radom srca, napetošću mišića čeljusti i tako dalje. Pri sljedećem susretu s istim kolegom, kognitivna mreža te osobe ponovno će se aktivirati, ubrzavajući rad srca, izazivajući napetost mišića čeljusti - i utjecati na odnos prema njemu. Cesto kažemo da smo neku uspomenu ponovno proživjeli, a to osobito vrijedi za uspomene na emocije: dok se sjećamo svoje ljutnje ponovno zapadamo u ljutnju. U slučaju nesposobnoga kolege, sjećanje na tu emociju može nas upozoriti na opasnost od buduće nesposobnosti, ali može nas i navesti na to da s njim ne uspostavimo dobre odnose.

Prečaci  i podsjetnici

Drugim riječima, emocije su prečaci - jezikom socijalne psihologije, oni su heuristika. Potiču nas da se ponašamo na odredeni način ili nas upozoravaju da se ne ponašamo na odredeni način; kad se ponovno nađemo u istoj situaciji podsjećaju nas da se naše tijelo prošli put osjećalo tako i tako. Emocije možemo svjesno iskusiti, možemo o njima razmišljati ili ih analizirati. One nas mogu posve svladati, ili nas mogu voditi, a da mi to ni ne znamo. Eksperimenti su pokazali da ljudi mogu biti pod utjecajem emocionalnih podražaja čak i kada te podražaje svjesno ne percipiraju. U jednom takvom eksperimentu sudionicima su pokazivali niz apstraktnih simbola koje ranije nisu vidjeli, te zatražili od njih da kažu koji simboli im se više sviđaju. Pokazalo se da njihova prosudba ovisi o tome je li prije simbola nakratko prikazano tužno ili sretno lice. Iako lica nisu bila vidljiva dovoljno dugo da ih promatrač svjesno percipira, ljudima su se simboli više sviđali kada bi uslijedili nakon sretnog lica.4

Velik dio našeg emocionalnog života odvija se na toj neprepoznatoj, nižoj razini. Tako, na primjer, proces emocionalne zaraze, o kojem je bilo riječi u drugom poglavlju, omogućava ljudima da vrlo brzo i precizno sinkroniziraju razgovor, svoje pokrete i izraze lica. Budući da su te promjene na tijelu povezane s nekim emocijama, a prema mišljenju Jamesa i Damasija, one im i prethode, emocije sudionika u svakoj društvenoj interakciji bit će pod utjecajem emocija druge osobe koja sudjeluje u komunikaciji. Pa ipak, ljudi uglavnom nisu svjesni u kojoj mjeri "hvataju", oponašaju i odražavaju tuda emocionalna stanja. Takvo dijeljenje emocija ima ulogu društvenog pritiska, olakšava društvenu prilagodljivost i pruža osjećaj pripadnosti. Usto, tako raspoređene isto- vjetne emocije hrane se jedna drugom. Društveno izražavanje emocija nije ni nasumično ni iracionalno; ono služi iznimno korisnoj svrsi.5

Kao i u slučaju uvjerenja, često nepristupačna narav naših emocija pomaže nam da uspješno funkcioniramo u svijetu. Nemamo vremena razmišljati o svakom osjećaju, baš kao što nemamo vremena analizirati svaku percepciju ili spoznaju - prečaci nam pomažu da od te goleme količine signala ne ostanemo paralizirani, previše smeteni da bismo donijeli odluku, jer bi to za nas bilo kobno. Međutim, kao što zna svaki menadžer koji drugima povjerava različite zadaće, to može biti

rizično koliko i korisno. Slično tome, vjerovanje vlastitim emocijama može nas udaljiti od stvarnosti, a može biti i opasno - osobito ako smo u doticaju s ljudima koji znaju kako manipulirati tim emocijama u svoju korist. Primjer takve manipulacije može se naći u ovoj deklaraciji jedne od marginalnijih britanskih političkih stranaka:

Iako je Vlada ona koja prvenstveno snosi krivnju za to što su naši gradovi zatrpani tražiteljima azila, vijećnici BNP-a učinit će sve što je u njihovoj moći kako bi spriječili izbacivanje tražitelja azila na svoja područja [...] Iako ne vjerujemo da sadašnji val tražitelja azila ima ikakvo pravo boraviti u Britaniji, dok su ovdje, ustrajat ćemo na tome da se socijalna pomoć koju tražitelji azila dobivaju od lokalne zajednice vrati zajednici, i to tako što će ih se uposliti na čišćenju ulica i drugim poslovima od koristi za lokalnu zajednicu. To ne smije biti na štetu domaćih radnika koji već rade na poslovima održavanja čistoće - ima puno prljavštine koju valja očistiti. Takvo zaposlenje ne treba shvatiti kao bilo kakav pravni temelj za stjecanje prebivališta.

Britanska nacionalna stranka, Deklaracija povodom britanskih izbora za gradska vijeća, svibanj 2003.

Zanemarujući stavove izražene u ovom tekstu, obratimo pažnju na izbor riječi u svjetlu onoga što smo naučili o kognitivnim mrežama i o tome kako nastaju. U osmom poglavlju bilo je riječi o važnosti tempiranja, intenziteta i učestalosti podražaja kako bi se ojačale te mentalne asocija- cije. U gore navedenom kratkom odlomku, izraz "tražitelji azila" javlja se četiri puta. Jedine riječi koje se javljaju češće od toga su prijedlozi i veznici na koje obično minimalno obraćamo pažnju. U isto vrijeme čitateljev mozak prima odredene emotivne verbalne podražaje. Pozi- tivne riječi poput "naše", "lokalno", "korist" uvlače čitatelja u skupinu BNP-a. Negativne riječi - "izbacivanje", "prljavština", "krivnja", "šteta"

-   guraju tražitelje azila - tudu skupinu - što je moguće dalje. Obratite pažnju na naglašavanje metafore smeća, na početku upotrebom riječi "zatrpani" i "izbacivanje", a poslije i eksplicitno, inzistiranjem na tome da tražitelji azila trebaju raditi na fizičkim poslovima čišćenja i uklanjati prljavštinu koju su po svoj prilici za sobom ostavili dobri bijeli Britanci. Uočite također prisutnost eteričnih ideja: "moć", "zajednica", "pravni" i "tražitelji azila". Nema nastojanja da se napravi razlika između lopova i liječnika, ekonomskih imigranata i žrtava mučenja. Riječ je o tekstu

koji vam na sve načine pokušava prodati kognitivnu mrežu u kojoj je kodirana ideja da su svi tražitelji azila smeće. (Možda ćete poželjeti analizirati ovaj odlomak kao moj pokušaj da učinim suprotno.) Emocije potaknute odredenim riječima služe za učvršćivanje te kognitivne mreže. Drugim riječima, čak i slabe emocije pobuđene čitanjem nekog teksta mogu poslužiti za jačanje neke kognitivne mreže. Emocije koje se stvaraju za vrijeme nasilnog ispiranja mozga, primjerice u nekom kultu, daleko su intenzivnije; zbog toga je i njihova sposobnost jačanja kognitivnih mreža mnogo veća.

Emocije proistječu iz tjelesnih stanja. Ta se stanja često mijenjaju pod utjecajem faktora kao što je oslobađanje hormona. Tako se, na primjer, adrenalin oslobađa kao reakcija na stresne ili opasne situa- cije, pripremajući organizam na borbu sa suparnikom ili za bijeg od grabežljivca. No iako se hormoni mogu osloboditi vrlo brzo, njihovo djelovanje ne prestaje odmah: imaju vrijeme poluraspada, poput ra- dioaktivnih elemenata. Upravo zbog toga nam se može dogoditi da se nakon žestoke svađe tresemo dugo nakon što je drugi sudionik izjurio i zalupio vratima. Na isti način djeluje i velik dio propagande. Djelovanje emotivnih riječi traje dugo nakon što ih pročitamo, zahvaćajući našu percepciju okolnih riječi (na primjer, "tražitelji azila") na isti način kao što neregistrirana tužna ili sretna lica utječu na nečiju prosudbu apstraktnih vizualnih simbola. To "okliznuće" s vremenom može dovesti do pogrešnih asocijacija, kognitivnih mreža koje povezuju misli ili percepcije s osjećajima koje smo doživjeli u određenom trenutku

-   koji možda jesu, a možda i nisu bili izazvani onim što je već izazvalo misli ili percepcije. Svaka kognitivna mreža koja se aktivira dok još proživljavamo emociju može se njome obojiti: u tom smislu naši osjećaji ne prave razliku.

Ako emocije u ljudima izazivaju neugodu, to obično nije zato što se boje da će steći nepravedno negativnu percepciju o tražiteljima azila. Ono što nas zabrinjava kod naših emocija njihova je moć. Vratili smo se na isti onaj strah koji održava bauk ispiranja mozga: strah od gubitka kontrole. Muškarac obuzet ljubomornim bijesom može ubiti ženu koju obožava; sram i strah mogu natjerati majku da uguši svoje izvanbračno dijete; očaj izazvan depresijom vodi u tragediju samoubojstva. Nije ni čudo što su stari Grci prikazivali emocije kao divlje zvijeri koje se pokušavaju oteti s lanca razuma, ili kao Furije koje tjeraju ljude u

propast. Naš strah je strah od toga da će nas odnijeti vihor, da ćemo se zateći u stanju u kojem nas, kao što se žali kor iz Orestije, "Jeza hvata, a duša u vatri gori sva", stanju u kojem možemo na razne načine raditi na štetu svojih racionalnih interesa.

Zašto se nekim emocijama tako teško oduprijeti? Dio odgovo- ra vjerojatno leži u tome što su temeljne emocije, kao što je opazio Darwin, u evolucijskom smislu stare. Služe kao glavni prekidači u hitnim slučajevima, u situacijama kada si ne možemo priuštiti da u potpunosti obradimo informacije, kada brzina reakcije može presuditi o životu ili smrti. Kad nas obuzme neka snažna emocija, ne možemo razmišljati ni o čemu drugom, ne možemo donijeti odluku da je nećemo osjećati niti je možemo odgoditi za neko prikladnije vrijeme. Negativne emocije, poput straha, osobito su zahtjevne. Kao što je rekao psiholog Alexander Bain: "Kada smo pod utjecajem snažne emocije, sve ono što nije s njom u skladu miče se s našeg vidika [...] poplava emocija katkada na trenutak odnosi sa sobom svaki trag njezine suprotnosti, kao da ta suprotnost ni u jednom trenutku nije bila dio stvarnosti."6 Vratimo li se na metaforu iz prošlog poglavlja, emocija je poput bujice koja svaki čas može provaliti. Naši postupci oslobađaju taj vodeni tok, čime se snizuje razina poplavnih voda i ublažuje disonanca izazvana snažnim emocijama.

Oslobađanje od stresa koje prati tu katarzu može i samo biti ugo- dan osjećaj - to je jedan od razloga što se tako velik dio naše kulture razvio u svrhu stimuliranja naših emocija. Taj proces oslobađanja obično je umjeren i kontroliran, što je i poželjno: fiziološke promjene u temelju emocija stvorene su da budu kratkotrajne. U evolucijskom smislu, emocije su trebale služiti u hitnim slučajevima. Za izlaz iz opasne situacije vrijedilo je riskirati, primjerice, nagli porast krvnog tlaka. No kada stimulacija emocionalne reakcije postane kronična, te fiziološke promjene mogu izazvati kumulativno štetno djelovanje. Ljudi koji vam kažu da je stres štetan za zdravlje imaju pravo: visoka razina stresa povećava izglede za depresiju i podložnost infekcijama, a može dovesti i do gorih posljedica kod bolesti srca. U današnje vrijeme ne prijeti nam tolika opasnost da će nas pojesti grabežljivci, ali zbog svoje sposobnosti da snažne emocije povezujemo s apstraktnim idejama, možemo doživjeti stresnu reakciju na dogadaje ili predmete koje naši preci ne bi niti razumjeli.

Mozak  pod  stresom

Sto se događa kada se nađemo pod stresom? U fiziološkom smislu, stres je višestruk fenomen. Kada se čovjek prvi put sretne sa stresnim podražajem, mozak mu reagira tako da aktivira živce u cijelom tijelu, ubrzava rad srca te potiče oslobađanje adrenalina i noradrenalina. To su hormoni koji pripremaju tijelo za "borbu ili bijeg" tako da pojačavaju dotok krvi u mišiće i mozak, pod njihovim utjecajem neuroni postaju osjetljiviji na dolazne signale a zjenice se šire kako bi oči bolje mogle vidjeti nadolazeću opasnost. Smanjuje se protok krvi prema organima kao što su želudac i koža, čiji metabolički zahtjevi nisu tako hitni, kako bi se uštedjeli resursi. Zatim slijedi oslobađanje glukokortikoidnih hor- mona koji djeluju na metabolizam, kako bi se više energije oslobodilo iz masnih zaliha i kako bi veća količina glukoze mogla doprijeti do mozga i opskrbiti ga energijom. Sve to aktiviranje iznimno je korisno za izbjegavanje grabežljivaca. No ako je stresni podražaj stalan, trajno visoka razina adrenalina i glukokortikoida može oštetiti srce i mišiće, povisiti krvni tlak i oslabiti imunosni sustav, uslijed čega takva osoba postaje podložnija infekcijama. U mozgu, kao što je već rečeno, stres po- većava budnost, neuroni neprestano budno motre svaki dolazni signal. U normalnim okolnostima, mozak filtrira velik dio informacija prije nego što one dopru do moždane kore, ali za vrijeme stresne reakcije ti se filteri otvaraju pa ulazi mnogo više signala. Neuroni, međutim, imaju ograničenu sposobnost obrade podataka. Nadu li se u trajnom stanju uzbune, to će ih izmoriti i oni će sve manje reagirati na dolazne signale (taj fenomen se zove habituacija). To je negativna strana gladi našeg mozga za promjenom i novim stvarima - neurone jako uzbudi promjena u dolaznim podacima, ali ako signal ostane jednoličan, gube interes. Kao što u operi Johna Adamsa Nixon u Kini pjeva američki predsjednik - novo je tajanstveno. Oglašivači već stoljećima znaju za privlačnu moć svega što je novo i još uvijek to uspijevaju iskoristiti. U svojoj knjizi Age of Propaganda Pratkanis i Aronson kažu da "reklame koje sadrže riječi novo, brzo, lako, poboljšano, sada, odjednom, zapa- njujuće i predstavljamo prodaju više proizvoda". Od tih osam riječi, njih pet - novo, brzo, lako, odjednom i predstavljamo - privlače nam pogled zato što izravno naglašavaju promjenu.

Međutim, previše novih informacija izaziva osjećaj preopterećenosti, osobito ako su stalno prisutne. Tjelesna reakcija "bori se ili bježi" nije

se razvila kako bi izašla na kraj s ozbiljnim slučajevima kroničnog stresa, nego s kratkotrajnim opasnostima. Prefrontalni korteks, za koji se smatra da uvelike sudjeluje u reguliranju reakcija na stres, osobito je osjetljiv na teške stresne situacije kao što je zlostavljanje, naročito u djetinjstvu. To je vrlo bitno za ispiranje mozga, koje se oslanja na izazivanje stresa, zato što prefrontalna područja pružaju otpor meto- dama utjecaja, kao što ćemo vidjeti u desetom poglavlju. Stres izazvan u procesu ispiranja mozga može slomiti taj otpor.

Stručnjaci koji se bave temom ispiranja mozga opazili su da taj stres neke žrtve podnose bolje od drugih, a razlog tome je činjenica da se individualne reakcije na stres uvelike razlikuju od osobe do osobe.7 Uzrok tim razlikama su genske varijacije i osobno iskustvo; još i prije no što se rodimo, naši geni djeluju u interakciji s faktorima iz okoliša i utječu na razvoj. Stres u ranoj dobi (čak i ako to znači da je majka izložena visokoj razini stresa za vrijeme trudnoće) može za cijeli život povećati osjetljivost odredenih područja mozga, kao što je prefrontalni korteks, na stresne podražaje.8 Ekstreman primjer individualnih razlika u osjetljivosti na stres nalazimo u istraživanjima antisocijalnog pore- mećaja ličnosti (antisocial personality disorder ili APD). Sudionici u jednom eksperimentu, muškarci od kojih su neki patili od spomenutog poremećaja a neki nisu, izloženi su socijalnom stresoru (trebali su u četiri minute pripremiti i održati govor). Istraživači su svakome od njih snimali mozak, mjerili veličinu prefrontalnog korteksa i temeljne reakcije na stres, kao što je brzina otkucaja srca.9 Sudionici s APD-om imali su znatno manji prefrontalni korteks i bili su pod znatno manjim stresom: u prosjeku im je srce bilo više od osam otkucaja na minutu sporije nego sudionicima bez APD-a.

Unatoč fiziološkoj šteti koju mogu nanijeti, moć snažnih emocija da nadvladaju razborito razmišljanje katkada se shvaća kao korist. Pretjerano razmišljanje može paralizirati proces donošenja odluka, a u nekim slučajevima može dovesti i do depresije. Snažne emocije sužavaju fokus svijesti na ono neposredno, potičući kratkoročno raz- mišljanje i blokirajući dugoročnije, često negativne misli - negativne strane usputnih seksualnih odnosa, opasnosti koje donosi pušenje, probleme koje ćete sebi navaliti na vrat ako doista udarite svog šefa. Ako se ne želim zamarati posljedicama svojih postupaka, mogu se prepustiti emocijama, jer će mi to pomoći da ne razmišljam o njima. To,

dakako, ne znači da sve emocije sužavaju vidokrug. Umjerene emocije mogu pojačati predrasude, ali isto tako mogu poslužiti kao koristan vodič mijenjanju izgleda i značajki kognitivnog krajolika. Središnja tema Damasijeve knjige Descartesova pogreška jest da emocije često pomažu racionalnosti i da su od temeljne važnosti za naše uspješno funkcioniranje u društvu. Roboti, računala i androidi često se navode kao ideali logičkog obrađivanja informacija, ali malo je ljudi koji zaista žele biti roboti, računala ili androidi. Mi s pravom vjerujemo da su emocije od presudne važnosti u našem životu.

Emocije  kao  izlika

Taj utjecaj koji emocije imaju na nas, tjerajući nas da gubimo kontrolu i činimo stvari koje ne želimo učiniti (to jest koje ne bismo učinili u trenucima veće trezvenosti) tako je dobro poznat da često zna poslužiti kao opravdanje za dvojbene postupke. Jesu li takva opravdanja valjana? Ovo je trenutak da razmotrimo kakvu uloga igra sjećanje na prošle dogadaje i tumačenje tih dogadaja kad ocjenjujemo vlastita emoci- onalna stanja. Menadžer koji je prisiljen opravdati uvrede upućene svojoj tajnici može se prisjetiti svoje tadašnje iznerviranosti i naknadno je protumačiti, pod pritiskom društvenog neodobravanja, kao nalet žestokog bijesa. Možda jednostavno laže, ali - budući da sjećanje na emocije iste te emocije može zapravo učvrstiti - možda iskreno vjeruje da je bio bijesan. Hoće li povjerovati da su ga emocije svladale pa se nije mogao suzdržati od uvreda, ovisit će o tome vjeruje li da emocije doista mogu nadjačati svaku racionalnu kočnicu.

Evo što socijalni psiholog Roy Baumeister ima za reći o pojmu "neo- doljivog impulsa" i njegovom suvremenom pratiocu, oštećenom genu ili genima koji mogu čovjeka učiniti pretilim, ovisnim, kriminalcem...

U posljednje vrijeme naša je kultura sve sklonija idejama "neodoljivih poriva" i genetičkih uzroka ovisnosti. Ali u svim istraživanjima samokontrole, jedan se zaključak uvijek iznova ističe: ljudi zapravo pristaju na gubitak kontrole. Drugim riječima, dopuštaju sebi da izgube kontrolu i postaju aktivni sudionici u tome. Bilo da je riječ o prekidu dijete, alkoholnom orgijanju ili odustajanju od nekog neugodnog zadatka, obično osoba na neki način dopusti da se to dogodi. Isto vrijedi i za nasilje. Pojam neodoljivog impulsa done-

kle dovodi u zabludu, zato što većina nasilnog ponašanja zapravo nije rezultat neodoljivih impulsa. Ljudi dopuste sebi da izgube kontrolu. A čine to dijelom zato što nauče određene impulse sma- trati neodoljivima [...] Primjerice, kad je riječ o prežderavanju ili opijanju, ljudi o tome govore kao da ih je neki presnažan impuls jednostavno učinio pasivnima i bespomoćnima. Pa ipak, dok takvi događaji traju, oni i dalje nabavljaju hranu ili piće, pripremaju ih za konzumiranje, stavljaju u usta i gutaju. To su aktivni a ne pasivni postupci. Odupiranje impulsu možda im je bilo preteško, ali oni se nisu jednostavno prestali opirati nego su počeli aktivno sudjelovati u udovoljavanju svojim žudnjama.

Baumeister, Evil

Sto se tiče samokontrole, Baumeister tvrdi da kada popuštamo navodno neodoljivim impulsima, na neki način "biramo poraz", odlučujemo ignorirati ili zanemariti uobičajene kočnice, ili se staviti u položaj u kojem ćemo biti prisiljeni izgubiti kontrolu. Dakako, što su kočnice slabije, lakše ih je ignorirati. Kako one djeluju u mozgu, kako ih se može ojačati i imamo li pritom moć izbora - to će biti važne teme u sljedeća dva poglavlja. U međuvremenu recimo samo to da iako često ne možemo kontrolirati svoje emocije, moguće je da postupke koji iz njih proistječu možemo kontrolirati bolje nego što mislimo. No provođenje takve kontrole zahtijeva složeno, dugoročno razmišljanje, planiranje unaprijed, izbjegavanje situacija koje mogu izazvati snažne emocije te svijest o mogućim posljedicama - a sve su te sposobnosti oslabljene u trenucima kada naši snažni osjećaji zahtijevaju od nas da se fokusiramo na ono što je sada i ovdje. To sužavanje fokusa na neposrednu sadašnjost može se izazvati namjernim pobuđivanjem emocija, strategijom koja je privlačna vršiteljima utjecaja zato što uvelike potiskuje predomišljanje koje bi se inače moglo javiti kod žrtve.

Poplava  u  mozgu

Sto se događa u mozgu kada osjećamo neku emociju? Sudeći prema onome što je dosad rečeno, čini se da emocije proizlaze iz promjena u organizmu. Stoga bismo očekivali da subkortikalna područja našeg mozga premošćuju jaz između tijela i moždane kore tako da moždanoj kori prenose informacije o tijelu. To prije svega zahtijeva jedno ili

više subkortikalnih područja koja će biti povezana i s kortikalnim područjima i s područjima koja nadziru izlazne signale, a smještena su na najnižim razinama mozga - u moždanom deblu. Ta područja mogu reprezentirati informacije povezane s konkretnim emocijama, pa ću o njima govoriti kao o područjima emocionalnih reprezentacija (vidi sliku 9.1).10

Područja emocionalnih reprezentacija primaju dolazne informacije iz svijeta koje ih obavještavaju o detektiranim podražajima, kao što je približavanje grabežljivca. Još neodredeni, preliminarni signal velikom brzinom stiže iz talamusa; sporije, bolje obrađene verzije dolaze iz osjetnih područja kore. Područja emocionalnih reprezentacija usto primaju i reprezentiraju ulazne signale iz tijela koji im govore o pulsu, krvnom tlaku, razini hormona i tome slično. Neki od tih signala su

 

Slika 9.1. Shematski prikaz ulaznih signala koje primaju područja emocionalnih reprezen- tacija i izlaznih signala koje područja emocionalnih reprezentacija šalju u druga područja. Strelice označavaju smjer kretanja informacija, iako treba reći da je ovaj prikaz krajnje pojednostavljen;  u  praksi,  neuronska  komunikacija  najvećim  je dijelom  dvosmjerna.

neuronski, to jest dolaze putem živaca koji povezuju unutarnje organe i mozak. Neki su endokrini (hormonski): neki neuroni imaju receptore koje hormoni mogu aktivirati, što tim stanicama omogućava da prate razinu hormona. Područja emocionalnih reprezentacija šalju izlazne signale u moždano deblo, što tamošnjim neuronima omogućava da reguliraju rad srca, disanje, funkcije želuca (odatle neugodne posljedice do kojih može doći uslijed velikog straha) i druge tjelesne funkcije o kojima obično ne razmišljamo mnogo, ali nam je važno da budu u punoj pripravnosti kada trebamo izaći na kraj s nekom hitnom situacijom. Područja emocionalnih reprezentacija također šalju signale hipofizi, maloj izbočini na bazi mozga koja regulira razinu hormona, a šalju informacije i u druga područja mozga, osobito u čeone režnjeve moždane kore, i tako stvaraju temelj za potpuno svjestan, protumačen doživljaj neke emocije.

Osjećaji za  koje mislimo da ih trebamo  osjećati

Zašto naglašavam taj posljednji element? Zato što su istraživanja po- kazala da način na koji tumačimo stanje svog tijela ne ovisi samo o tome što nam tijelo govori, nego i o tome što u tom trenutku mislimo. Godine 1962. psiholozi Stanley Schachter i Jerome Singer objavili su rezultate eksperimenta koji je, osim što je bio iznimno kontroverzan (opis slijedi), postao i klasik u stručnoj literaturi.11 Sudionici, kojima je rečeno da se na njima testira djelovanje kompleksa vitamina, zapravo su dobili injekcije adrenalina ili placebo (supstancu koja nema fiziološko djelovanje). Nekima je rečeno da će ih injekcija razbuditi (što i jest djelovanje adrenalina), nekima da će od nje osjetiti umor (što ni u kom slučaju nije djelovanje adrenalina), a nekima nije rečeno ništa o mogućim nuspojavama.

Sto se dogodilo? Oni koji su dobili adrenalin osjetili su njegovo djelovanje. Ako im je bilo rečeno da će ih lijek razbuditi, nisu trebali drugdje tražiti uzrok svoje pojačane pozornosti: "To je od lijeka", bilo je dovoljno objašnjenje. Ali ako im prije toga ništa nisu rekli, ili su (krivo) obaviješteni da će od lijeka osjetiti umor, tada nisu mogli okriviti lijek. Morali su tražiti drugo objašnjenje za ono što im je tijelo govorilo.

Schachter i Singer lukavo su ponudili alternativna objašnjenja, oslanjajući se na ljudsku sposobnost da "preuzmu" emocije drugih ljudi. Sudionici nisu znali da je medu njima osoba koja zapravo radi s eksperimentatorima. Ta se osoba pretvarala ili da je vrlo sretna ili da je vrlo bijesna. Schachter i Singer su očekivali da će prisutnost očigledno sretne ili očigledno bijesne osobe (za koju su sudionici mislili da je također dobila lijek) omogućiti sudionicima da objasne ono što sami osjećaju. "On je dobio lijek i sretan je; Ja sam dobio lijek, znači da ono što osjećam mora biti sreća." Tako je i bilo. Način na koji su sudionici protumačili ponašanje lažnog sudionika utjecao je na unutarnje signale koje su dobivali od svog tijela (a koji su bili posljedica injekcije), tako da su sudionici protumačili te signale ili kao sreću, ili kao bijes. Ono što mislimo utječe na ono što osjećamo i obratno.

Rezultati do kojih su Schachter i Singer došli ovim eksperimentom bili su i u etičkom i u znanstvenom smislu dvojbeni, kao što su mnogi psiholozi u međuvremenu istaknuli.12  Pa ipak, njihovo istraživanje i dalje je temelj svakog udžbenika iz socijalne psihologije. Jedan od razloga te trajne popularnosti možda je u tome što ono povezuje dvije domene koje se tradicionalno smatraju odvojenima: spoznaju  i emociju. Kada osjetimo neku emociju, podražaji koji je pobuđuju i reakcije koje izazivaju u našem mozgu i tijelu djeluju u interakciji s našim pohranjenim "podacima osobne povijesti", tvoreći trajan proces procjenjivanja i tumačenja. Ta emocionalna hermeneutika služi nam da odredimo kako ćemo klasificirati ono što osjećamo. Fiziologija i psihologija djeluju interaktivno i jedna na drugu utječu kako bi proizvele cjelokupan osjećaj koji doživljavamo.

Sustavi  emocija

Ako osjećaj neke emocije proizlazi iz promjena u tijelu koje djeluju u interakciji s kognitivnim interpretacijama, a s obzirom da znamo da razmišljanje o nekoj emociji može istu emociju izazvati, očekivali bismo da komunikacija između područja emocionalnih reprezentacija i kortikalnih područja uključenih u obradu informacija vezanih uz emocije bude dvosmjerna. Budući da znamo da barem u određenoj mjeri može- mo kontrolirati svoje emocije, očekivali bismo da kortikalna područja

uključena u obradu emocija budu u stanju ograničiti, to jest inhibirati, aktivnost nižih, subkortikalnih područja. Usto, emocionalne reakcije su komplicirane, uključuju mnogo različitih oblika ponašnja i dogadaju se 11 različitim vremenima - od početnih promjena u brzini rada srca do sporijih prilagodbi mišića lica koji rezultiraju režanjem ili osmijehom. Za sve to potreban je kompliciran sklop komandi koje se međusobno preklapaju: ni jedan jednostavni strujni krug ulaz-izlaz ne bi mogao biti dovoljno fleksibilan da pokrije sve te mogućnosti. I zaista, upravo su to neuroznanstvenici otkrili: višestruke interakcije različitih područja mozga od moždane kore do moždanog debla, sve u svrhu stvaranja fino ugođenog sustava za izražavanje emocija. Jednostavni krugovi koji su se razvili u jednostavnim organizmima kako bi im pomogli razlikovati grabežljivca od plijena; složeniji organizmi mogli su naučiti da je grabe- žljivac katkad izvan dometa, ili da je plijen nedostižan. Mi ljudi ne samo da možemo razlikovati prijetnju od obećanja nego možemo shvatiti na tisuće suptilnih nijansi žudnje i straha, nade i prijevare, ljubavi i bijesa. Postali smo izvanredni čitači misli - ne u telepatskom smislu, nego u smislu da možemo razlikovati osmijeh koji znači "Volim te" i osmijeh koji znači "Volim te, ali..." Kako bismo naučili malo više, moramo se okrenuti samim emocionalnim reprezentacijama.

Osjećajni  mozak

Duboko u svakoj moždanoj polutki, smještena ispod sljepoočnog režnja, nalazi se po jedna amigdala, nakupina stanica bademastog oblika. Neobične stvari se dogadaju kada se amigdala ošteti - slučajno, kao što se dogada rijetkim nesretnim ljudima, ili namjerno, u eksperimentima koji se rade na majmunima. Žrtve takvih oštećenja postaju neobično neustrašive, a katkad se upuštaju u intenzivnije oblike društvenog i seksualnog ponašanja. Majmun s oštećenjem amigdale vrlo je prijateljski nastrojen i tako je hrabar da će mirno posegnuti preko gumene zmije za zrnom grožđa, a zatim se još okrenuti kako bi pobliže promotrio zmiju. Majmun koji nema takvo oštećenje teško da bi posegnuo za zrnom grožđa a ni u kom slučaju ne bi dotaknuo zmiju. Čini se da oštećenje amigdale onemogućava majmunima (i ljudima) da povezuju predmete s emocijama. Vid im je normalan, ali čini se da nisu u stanju pojmiti emocionalno značenje onoga što su prepoznali.

U galeriji katkad tragičnih slučajeva neuroloških poremećaja nala- zimo još jedan dokaz važnosti amigdale. Capgrasov sindrom rijedak je i strašan poremećaj kod kojeg osoba vjeruje da njezini najdraži više nisu "pravi", nego da su ih zamijenili roboti ili varalice.13 Čini se da kod Capgrasovog sindroma oštećenje zahvaća veze između amigdale i kore sljepoočnog režnja (koji obraduje vizualne informacije, uključujući slike lica). Pacijent s Capgrasovim sindromom može prepoznati ljude kao normalne. Ali kada se pojavi neka voljena osoba, uobičajena toplina osjećaja - značenje koje to lice čini tako posebnim - izostaje: emocionalni signal nikada ne dopire do korteksa. Pacijent vidi nekoga tko izgleda poznato, ali pritom nema osjećaj bliskosti. Poput sudio- nika u eksperimentu s adrenalinom, koji su svoje osjećaje tumačili na temelju tuđih izraza lica, osoba koja pati od Capgrasovog sindroma tumači svoje bizarne dojmove referirajući se na nešto poznato: ideju glumca, varalice ili robota. Oboljeli od shizofrenije također se služe kulturalnim objašnjenjima za svoje zbunjujuće simptome, kao što je osjećaj da njihovi postupci nisu njihovi ili da njihovo tijelo kontrolira neki vanjski izvor (sumanute misli o tuđoj kontroli). U prošlosti je bilo uobičajeno da se Bog i Vrag navode kao izvori takve kontrole, ali na suvremenom Zapadu oni su dobili oštru konkurenciju: CIA-u  i izvanzemaljce.

S amigdalom je povezan hipotalamus, koji je pak povezan s hipofi- zom, žlijezdom na bazi mozga. Hipofiza, koju stimulira hipotalamus, odašilje različite hormonalne signale koji reguliraju, između ostalog, tjelesni rast i razvoj, spolni razvoj i menstrualni ciklus, glad i žeđ, te izlučivanje adrenalina iz nadbubrežnih žlijezda. Poput živca koji šalje signal mišiću, hipofiza djeluje kao ulazni signal iz mozga, ali ga u ovom slučaju ne prenosi akson živčane stanice nego molekule hormona. Ošte- ćenje hipotalamusa može ozbiljno poremetiti reguliranje hormonalnog sustava i može imati mnoge destabilizirajuće učinke, od promjena u apetitu do napadaja bijesa.

I amigdala i hipotalamus povezani su s područjem slikovito nazvanim periakveduktalna siva tvar (ili kraće, PAG). To područje šalje signale izravno u neuronske krugove moždanog debla, koje upravlja mnogim tjelesnim funkcijama: ono je "izlazna postaja" za neuronske informacije usmjerene prema tijelu. Ako se periakveduktalna siva tvar stimulira tijekom operacije na mozgu (koje se često obavljaju dok je pacijent

pri svijesti), osoba doživljava intenzivnu tjeskobu i strah od neminov- ne smrti, emocije koje nisu prouzročene samo iskustvom operacije. Amigdala, hipotalamus i PAG povezani su s nakupinama stanica koje se nalaze otprilike na sredini talamusa. Te stanice šalju informacije moždanoj kori, koja ih pak projicira natrag u talamus, hipotalamus, amigdalu i PAG (vidi sliku 9.2)

Signali iz područja emocionalnih reprezentacija u medumozgu, kao što je amigdala, ne idu samo u motoričke neuronske krugove u moždanom deblu. Oni također mogu regulirati aktivnost odredenih jezgara moždanog debla... ciklus budnosti i sna, raspoloženje i opću razinu pozornosti. Iz tih jezgara polaze opsežne projekcije u sva po- dručja mozga, a neurotransmiteri tih projekcijskih neuronskih puteva su dopamin, noradrenalin, serotonin i acetilkolin (mnogi narkotici koji utječu na promjene stanja svijesti i raspoloženja djeluju na te nespecifične uzlazne puteve). To je jedan od odgovora na pitanje zašto nas emocije tako duboko prožimaju i ne daju se lako ignorirati

-   i zašto su tako korisno oruđe u rukama vršitelja utjecaja. Kada nešto izazove emocionalnu reakciju, veći dio mozga može se mobilizirati

 

Slika 9.2. Medijalni (unutarnji) pogled na ljudski mozak, s označenim približnim smje- štajem  glavnih  područja  koja  sudjeluju  u  procesu  obrade  emocija.

kako hi se njome zaokupio, pa manje prostora ostaje slobodno za predomišljanje.

Današnje metode skeniranja omogućavaju znanstvenicima da zavire u živi ljudski mozak dok on obavlja neku zadaću. Na tim slikovnim prikazima često se može vidjeti nekoliko sjajnih točaka koje svijetle na tamnoj podlozi - poput osvijetljenih prozora noćobdija na panorami usnula grada. U stvarnosti, obrasci neuronske aktivnosti prilikom obavljanja većine zadaća - pa i onih najjednostavnijih - mijenjaju se u svim dijelovima mozga. Kako bi shvatili toliku složenost, znanstvenici su odredili granicu koja obuhvaća razinu najvećih promjena, a sve ono ispod te granice prepušta se tami. Kada se, dakle, govori o "područjima mozga uključenima u...", to je kratica za "područja mozga koja se osobito snažno aktiviraju kod..." To ne znači da druga područja ne sudjeluju, već samo to da je naša sadašnja tehnologija u stanju baciti svjetlo samo na jedan djelić onoga što se dogada. To osobito vrijedi za subkortikalna područja: velika većina slikovnih prikaza obuhvaća područje moždane kore.

Imajući na umu tu ogradu, koja su glavna područja moždane kore koja sudjeluju u procesu obrade emocija? Odgovor na to pitanje još je daleko; zasad postoji nekoliko kandidata koji obećavaju. Premda je posljednjih godina obavljen golem broj istraživanja na području neuro- znanosti emocija, uloge koje tu igraju kortikalna područja još nisu dobro poznate. Ja ću ovdje iznijeti samo kratak sažetak tih saznanja.14

Kortikalni   kandidati

Brazdu između dvije polovice mozga - lijeve i desne polutke - premoš- ćuje široka središnja traka od živčanih vlakana poznata pod imenom corpus callosum, a oko te velike tvorevine omotana je cingularna vijuga (cingularni korteks, cingularni girus). Prednji dio cingularnog korteksa (ACC), područje je koje su znanstvenici dosad pokušali dovesti u vezu manje-više sa svime za što je mozak zadužen, od potrebe za mokrenjem do osjećaja vlastitog djelovanja. Među pretpostavkama o tome što radi prednji dio cingularnog korteksa našli su se: nadzor nad nastankom pogrešaka, pozornost, planiranje djelovanja, reguliranje motivacije i rješavanje konflikata između drugih moždanih područja. Moguće je da

pomaže u pomirivanju kontradiktornih želja, kako se ne bismo potpuno blokirali i umrli od gladi zato što nismo u stanju odlučiti hoćemo li radije tjesteninu ili piletinu.

Ispred prednjeg dijela cingularnog korteksa nalazi se prefrontalni korteks (PFC), još jedno mjesto koje neuroznanstvenici rado progla- šavaju sjedištem onih moždanih sposobnosti koje još nisu pripisane drugim područjima. Otprilike u sredini prefrontalnog korteksa smjestio se medijalni prefrontalni korteks (mPFC), koji po svemu sudeći ima veliku ulogu u obrađivanju emocija. Kao što je slučaj s mnogim dru- gim područjima prefrontalnog korteksa, moguće je da mPFC regulira aktivnost nižih područja kao što je amigdala. Smatra se da je specija- liziran za učenje povezivanja postupaka i ishoda pa tako, primjerice, trenirani štakori zahvaljujući njemu uzimaju zdravo za gotovo da će nakon zvuka zvona uslijediti udar struje i mogu se koncentrirati na to da ga izbjegnu. Medijalni prefrontalni korteks je osobito važan kada se neka situacija promijeni; štakori kod kojih je oštećen teško uspijevaju naučiti da zvono koje je nekad značilo električni udar sada znači hranu. Brzim, temeljnim reakcijama posreduje se na subkortikalnoj razini; fleksibilnije ponašanje se postiže s dodavanjem novih slojeva neuronskih krugova.

U prefrontalnom korteksu, malo iznad očnih duplji, nalazi se i orbitofrontalni korteks (OFC). I on je također tijesno povezan s amig- dalom. To je područje bilo oštećeno u mozgu Phineasa Gagea kada mu je metalna šipka probila lubanju i nanijela mu ozljedu koja ga je od marljivog i pouzdanog čovjeka pretvorila u nesposobnu ruinu koja je nastupala kao cirkuska nakaza (vidi bilješku 16. o lobotomiji, uz prvo poglavlje). U knjizi The Emotional Brain Joseph LeDoux kon- statira da ozljeda orbitofrontalnog korteksa, po svemu sudeći, utječe na "kratkotrajno pamćenje informacija koje se tiču nagrađivanja i onoga što je u nekom trenutku dobro ili loše, a stanice toga područja registriraju je li neki podražaj upravo rezultirao nagradom ili kaznom. Ljudi kojima je oštećeno orbitofrontalno područje postaju nesvjesni društvenih i emocionalnih signala, a neki od njih pokazuju i znakove sociopatskog ponašanja." Drugim riječima, čini se da orbitofrontalni korteks reprezentira vrijednost nekog podražaja u smislu nagrade i kazne, te da nam olakšava donošenje odluke kada se nađemo pred složenim izborom između različitih nagrada (ili kazni). Ako vrlo malom

djetetu ponudite izbor između toga da uzme mali komadić čokolade odmah, ili veći komad za nekoliko minuta, ono nije u stanju pričekati. Odrasli ljudi kojima je oštećen orbitofrontalni korteks pokazuju istu nesposobnost odgadanja zadovoljstva: žele sve, ali prije svega to žele odmah.

Prednji dio cingularnog korteksa, medijalni prefrontalni korteks i orbitofrontalni korteks mnogobrojnim su vezama povezani sa sub-

 

Slika 9.3. Glavna područja mozga uključena u obradu emocija i  njihove  međusobn e veze. Njihove funkcije  nisu sasvim poznate, ali pretpostavke su sljedeće: medijalni prefrontalni korteks (mPFC) stvara asocijacije između postupaka i njihovih posljedica; prednji dio cingularnog korteksa (ACC) odgovoran je za motivaciju i konfliktne želje; orbitofrontalni korteks (OFC) reprezentira podražaje s obzirom na njihovu vrijednost kao kazne ili  nagrade,  a  amigdala  uči  emocionalno  značenje  podražaja,  ili  ga  povlači  kada je podražaj poznat. Amigdala prima informacije 0 podražajima iz talamusa i korteksa, te šalje signale hipotalamusu i periakveduktalnoj sivoj tvari (PAG). Hipotalamus pak aktivira hipofizu koja mijenja razinu hormona,  dok  PAG  šalje  signale  unutarnjim  organima  kao što je želudac  ili  krvne  žile.

kortikalnim područjima koja kontroliraju emocionalne promjene u tijelu (slika 9.3 prikazuje neke od glavnih veza između kortikalnih i subkortikalnih područja). Oštećenje ili podraživanje subkortikalnih područja utječe na brze, automatske emocionalne reakcije. Utjecanje na područja korteksa imat će suptilnije djelovanje na interpretira- nje emocija, na sporije, promišljenije načine izražavanja emocija i na fleksibilnost kojom se reakcije mijenjaju s promjenom okolnosti. Karl Marx bi možda rekao da emocije, kao i društva, podrazumijevaju moć iz baze (mozga) i kontrolu iz nadgradnje. Kao što je ranije rečeno, spomenuta područja nisu jedina uključena u proces obrade emocija. I drugi dijelovi mozga također u tome sudjeluju (smatra se da inzula, između ostalog, obrađuje bolne podražaje), ali njihovu ulogu tek treba u potpunosti shvatiti.

No zna se da je za nastanak emocija potrebno da korteks i subkor- teks, tijelo i mozak, surađuju na mnogim, međusobno povezanim razinama. Jednostavan krug podražaj - reakcija navest će vas da se ukipite prije nego što shvatite zašto; složenije kognitivne mreže pre- poznaju slabo osvijetljenu ulicu ili zvuk koraka koji se približavaju; najzamršenije asocijacije povezuju mrak sa strahovima iz djetinjstva, zvuk koraka s filmovima strave i užasa ili kriminalističkim dramama. Neoštećeni mozak prožet je emocionalnim informacijama jednako kao što je souffle od limuna prožet limunom. Kao što kaže Antonio Damasio: "Osjećaji bola, užitka, ili nekog svojstva između temelji su na kojima počiva naš um [...] nezaustavljivo pjevušenje jedne istinski univerzalne melodije."15

Sveemotivni   mozak

Ljudi su najpodložniji propagandi onda kada se već nalaze u stanju visoke napetosti.

Edward Hunter, Brain-washing in Red China

Emocije - osobito ako su negativne - prožimaju cijeli mozak. Različiti njegovi dijelovi koncentriraju se na različite aspekte emocija. Tako, na primjer, orbitofrontalni korteks najviše zanima nagrada i kazna, medijalni prefrontalni korteks bavi se povezivanjem postupaka i nji-

liovih ishoda, a amigdala dovodi u vezu različite predmete i njihovo emocionalno značenje. No te zamršene mreže koje međusobno pove- zuju ta (i druga) područja, jamče jedinstven doživljaj iskustva: kipteći bijes, ledenu smirenost, najcrnji jad ili neopisivu sreću. Jednom kad je povezan s takvim iskustvom, neki predmet ili misao ima sposobnost utjecati i na mozak i na tijelo, vršeći velik pritisak kako bismo djelovali, neusporediv s utjecajem manje intenzivnih spoznaja. Mozganje o teoriji relativnosti može vam pobuditi neka područja moždane kore, ali to se ne može usporediti s onim što ćete osjetiti ako vidite da vam je dijete u opasnosti. Međutim, emocije isto tako nemaju kriterija. Tjelesne promjene mogu se tumačiti vrlo različito, ovisno o situaciji i o osobi; a budući da izmjena emocionalnih plima i oseka može potrajati dulje od izmjene misli, veza između neke misli i njezine vrijednosti može se zamagliti jer se ista emocionalna vrijednost povezuje i s drugim aktivnim kognitivnim mrežama.

U tome leži prijetnja. Ljudi su razvili izvanredno složene načine međusobnog komuniciranja. Izrazi lica, geste i, dakako, jezik, omo- gućavaju nam da vrlo precizno stimuliramo kognitivne mreže jedni drugima. Usto, možemo evocirati neku emociju koja će preplaviti mozak, pazeći da se istodobno aktivira i određena kognitivna mreža u kojoj je kodiran neki pojam; na taj način stvorit će se veza između to dvoje. Štakori lako nauče povezivati zvuk zvona s udarom električne struje. Ako se manipulira emocionalnim asocijacijama na riječi, ako se po kognitivnim mrežama prebire kao po žicama harfe, ljudi mogu naučiti uspostavljati kompliciranije veze: da su žene manje vrijedne, da su Zidovi prljavi, da su crnci glupi ili da su tražitelji azila ljudsko smeće. Emocije straha ili gađenja neprecizne su: ne ostaju ograničene na riječi koje su ih prvi put evocirale, nego procure i kontaminiraju druge riječi. Štoviše, možemo poći još dalje, kao što su to učinili Schachter i Singer, pa se poslužiti riječima ili situacijama kako bismo izazvali promjene u nečijem tijelu, a zatim toj osobi ponuditi gotovu interpretaciju značenja tih promjena. Ta interpretacija može, ali i ne mora imati bilo kakve veze sa svijetom kakav on jest.

Sažetak  i zaključci

Te osobine emocija - sklonost da se zadrže i nakon što podražaj prođe, njihova neodređenost i pritisak koji vrše - ono je što im daje moć manipuliranja. Kompetentan ispirač mozga ni u kom slučaju ne bi htio ostati bez njih. Emocije su povezane s eteričnim idejama čija ih apstraktna narav štiti od kontradikcija iz vanjskog svijeta koje bi ih mogle osujetiti. Zbog svega toga mogu imati veliku razornu moć, nadjačati svaku ideju koja je s njima u suprotnosti, ignorirati ili potisnuti svaki dokaz koji se ne uklapa, iskriviti realnost kako bi se prilagodila konturama kognitivnih mreža koje su pak čvrsto povezane energijom koja njima protječe. Emocije su nam potrebne - što će nam souffle od limuna bez limuna? Ali isto tako trebamo izbjegavati demone koji se rađaju kao posljedica njihove zloupotrebe. Samokontrola, koju smo kratko spomenuli u ovom poglavlju i koja je tijesno povezana s pričom o emocijama, nudi nam tradicionalni mehanizam za izbjegavanje takvih demona. U sljedećem poglavlju govorit ću o području mozga koje je, po svemu sudeći, najodgovornije za samokontrolu - prefrontalnom korteksu, te istražiti što nam taj najtajanstveniji dio mozga govori o tome kako ljudi oblikuju i mijenjaju svoje ponašanje.