U časopisu Nature (1974., str. 559-560) objavljen je uvodnik s Targovim i Puthoffovim člankom. Kako tvrde recenzenti, koji su pregledali članak prije objavljivanja, opisi o točnom načinu na koji su izvršeni pokusi, uključujući poduzete mjere za sprječavanje svjesnog ili nesvjesnog protoka informacija subjektima, bili su 'neodređeni'. Osobno to nisam primijetio, no čitatelji neka prosude za sebe. Recenzenti su smatrali i da su istraživači mogli biti oprezniji pri procesu odabira. Osobno smatram opisane metode prikladnima. U časopisu Nature rečeno je da je članak naposljetku ipak objavljen zahvaljujući činjenici da su njegovi autori: "... dvojica kvalificiranih znanstvenika, članovi cijenjenog istraživačkog instituta." Osim toga, istaknuto je u časopisu, taj fenomen zaslužuje istraživanje, unatoč tomu što mnogi znanstvenici sumnjaju u njegovu istinitost. Dalje je pisalo: "ako znanstvenici poriču i spore se oko zbiljnosti izvanosjetilne percepcije, tada ta tema očito zaslužuje znanstveno proučavanje i izvješćivanje." U istom je časopisu rečeno i da bi neobjavljivanje spomenutog članka moglo dodatno potaknuti glasine među znanstvenicima da: "... Istraživački institut Stanford provodi veliki program istraživanja parapsiholoških pojava i da je čak poprište nevjerojatnih otkrića na tomu polju." Nadalje, da će: " ... objavljivanje ovog rada, s njegovim prigušenim tvrdnjama, navještajima o ograničenom istraživačkom programu i skromnim podacima... veoma vjerojatno staviti čitav taj problem u mnogo razboritiju perspektivu." U uvodniku je zaključeno (1974., str. 560): "Premda ga neki smatraju najuglednijim svjetskim časopisom, Nature si ne može dopustiti opstanak samo na temelju svog ugleda. Vjerujemo da naši čitatelji od nas očekuju da povremeno objavljujemo i 'izrazito rizične' radove...

Objavljivanje u znanstvenom časopisu nije proces zadobivanja pečata odobrenja od strane znanstvenog establišmenta, već obavješćivanje zajednice da postoji nešto dostojno njihove pozornosti i pomnog ispitivanja."

No, u Istraživačkom institutu Stanfort dogodilo se mnogo više nego su istraživači izvijestili u časopisu Nature. Osim što su provodili osnovna istraživanja vidovitosti, ti su istraživači izvodili i misije povezane vidovitošću u ime obavještajnih agencija američke vlade i vojske. Ti su programi uključivali i velik broj novaka. Prilikom ispitivanja velikog broja kandidata, utvrđeno je da oko 1% ispitanika posjeduje dobre vidovnjačke sposobnosti (Radin, 1997., str. 101).

Fizičar koji radi za CIA-u došao je 10. srpnja 1974. godine u Istraživački institut Stanford s nalogom za testiranje. Analitičari CIA-e bili su zainteresirani za određeni kompleks zgrada u Sovjetskom Savezu. Spomenuti je fizičar dao Targu koordinate te lokacije u Sovjetskom Savezu, udaljene oko 16.000 km od Instituta, koji se nalazio u Menlo Parku, Kalifornija.

Targ je s jednim ispitanikom Instituta, koji je posjedovao sposobnost vidovitosti, Patom Priceom, otišao u elektronski izoliranu sobu koja se koristi za pokuse. Usredotočivši se na koordinate, Price je počeo opisivati niz zgrada i ljude koji su hodali peronom s jednom tračnicom. Nacrtao je i plan sa zgradama i dizalicom. Poslije je detaljno nacrtao i sliku dizalice. Tijekom sljedećih nekoliko dana, opisao je i neke dodatne pojedinosti. Targ je izvijestio:

"Zaprepastilo nas je kada smo [poslije] saznali da je bila riječ o supertajnom ruskom laboratoriju za proizvodnju atomske bome u Semiplatinsku, u kojemu su testirali i oružje sa subatomskim zrakama ... Priceov crtež bio je toliko precizan da ja, kao fizičar, u to nikada ne bih povjerovao da ga nisam osobno vidio." (Targ, 1996., str. 81-82, u: Radin, 1997., str. 26).

Program za istraživanje vidovitosti, koji je provodio Istraživački institut Stanford, odvijao se u sklopu Sveučilišta Stanford tijekom prve polovice 1970-ih, nakon čega je postao neovisna organizacija pod imenom Međunarodni istraživački institut Stanford. Taj je program utemeljio Harold Puthoff, kojemu se najprije pridružio Targ, a nekoliko godina poslije i fizičar Edwin May. Puthoff je napustio Istraživački institut Stanford 1985., nakon čega je May preuzeo položaj predsjednika te organizacije. Godine 1990., program za istraživanje vidovitosti prepušten je Science Applications International Corporation (SAIC), tvrtci koja je vladi ugovarala velike vojne narudžbe. Program je 1994., okončao (barem koliko nam je poznato) nakon 24 godine i uložene svote od 20.000.000 dolara potpore od CIA-e, Defence Intelligence Agency (Obrambene obavještajne agencije), Army Intelligence (Vojne obavještajne agencije), Navy intelligence (Pomorske obavještajne agencije) i NASA-e. Radin je napisao (1997., str. 98): "Te su agencije nastavile pokazivati zanimanje za istraživanje vidovitosti tijekom više od 20 godina, jer su programi Istraživačkog instituta Stanford i SAIC - povremeno misijama pružali korisne i izvanredno precizne informacije.

Tijekom jednog pokusa izvršenog u sklopu programa prikupljanja obavještajnih podataka, ispitaniku su odane samo osnovne informacije o ciljanom predmetu, naime, da je riječ o tehničkoj napravi negdje u Sjedinjenim Državama. Radin tvrdi da je zapravo bila riječ o visokonaponskom mikrovalnom generatoru na jugozapadu zemlje. Neupoznat s time, ispitanik je izradio crteže i usmeno opisao predmet iste veličine i oblika kao mikrovalni generator. Točno je rekao da smjer zrake tog generatora odstupa za 30°, ( 0 5 . / 1 9 9 5 . , str. 204, u: Radin, 1997., str. 99).

U drugom pokusu izvedenom krajem 1970-ih, subjektu su dane koordinate neke lokacije u Sjedinjenim Državama. Vidovnjak je precizno opisao veoma tajno vojno postrojenje. U to je doba samo postojanje takvog postrojenja, koje se nalazilo u Virginiji, bilo najviša državna tajna. Radin je rekao (Puthoff, 1996., u: Radin, 1997., str. 99) da je vidovnjak: "... precizno opisao unutrašnjost postrojenja i čak je uspio osjetiti riječi tajne šifre, koje su bile zapisane na papirima u fasciklima zatvorenima u ladicama za spise." Godine 1977., novinski izvjestitelj koji je saznao za to izvješće, otišao je na to mjesto da provjeri nalazi li se ondje doista vojno postrojenje.

Budući je ondje vidio samo brežuljak s ovcama, zaključio je da je izvješće netočno. No, vojno postrojenje se nije nalazilo na površini, već ispod zemlje (Radin, 1997., str. 99).

U rujnu 1979., američko Nacionalno vijeće sigurnosti željelo je saznati kakve aktivnosti Sovjetski Savez obavlja unutar velike građevine u sjevernoj Rusiji. Špijunske satelitske snimke zbivanja u okolici toga zdanja upućivale su na neke velike građevinske radove, no Nacionalno vijeće sigurnosti je željelo znati što se točno unutra događa. Taj je zadatak povjeren vidovnjaku koji je radio za vojsku, višem časničkom namjesniku Joeu McMoneagleu (McMoneagle, 1993., Schnabel, 1997., u: Radin, 1997., str. 194-195).

Časnici zaduženi za taj projekt najprije nisu pokazali McMoneagleu satelitske snimke, niti su mu rekli išta o njihovu sadržaju. Dali su mu samo niz koordinata i zatražili da im kaže može li što vidjeti na toj lokaciji. Opisao je velike zgrade i dimnjake na nekom hladnom području pokraj velike vodene površine. Nakon što su primili to uglavnom točno izvješće, časnici su McMoneagleu pokazali satelitske snimke zgrade za koju su bili osobito zainteresirani, te ga zatražili da im kaže što se u njoj događa. McMoneagle je izvijestio da se unutar te zgrade gradi podmornica, nakon čega je nacrtao veliki brod, mnogo veći od tada poznatih podmornica, s dugom ravnom palubom i cijevima za 18 do 20 projektila. Časnici američkog Nacionalnog vijeća sigurnosti su posumnjali u to, jer je nacrtan brod bio prevelik za podmornicu, a zgrada je bila oko 100 m udaljena od vode.

Osim toga, obavještajne službe nisu zaprimile nikakva izvješća o izgradnji takve podmornice u Sovjetskom Savezu. Naime, McMoneagle je predvidio da će 4 mjeseca poslije Rusi iskopati kanal, koji će voditi iz te zgrade do vode i kroz koji će porinuti podmornicu. U siječnju 1980., satelitskesu snimke pokazivale podmornicu, najveću na svijetu, koja je plovila niz nov, umjetni kanal koji je vodio od zgrade do luke. Imala je ravnu palubu i 20 cijevi za projektile. Bila je to prva podmornica klase Typhoon.

Radin je rekao (1997., str. 195): "Znanstvenici koji su radili na tim tajnim državnim programima, uključujući mene, bili su uznemireni što, premda su se iz prve ruke uvjerili u stvarnost parapsiholoških fenomena, o njima nisu mogli javno obavijestiti sumnjičavce. Ništa se ne može reći o činjenici da se američka vojska tajno služila timom vidovnjaka, da su ti vidovnjaci sudjelovali u stotinama misija i da su se DIA, CIA, Carinska služba, Agencija za suzbijanje narkotika, FBI i Tajna služba više od desetljeća oslanjale na tim vidovnjaka, katkad sa zapanjujućim rezultatima."

Godine 1988., direktor Međunarodnog istraživačkog instituta Stanford, Edwin May, pregledao je rezultate svih pokusa povezanih s parapsihološkim istraživanjima izvršenih u tom institutu u razdoblju od 1973. do 1988., koji su uključivali više od 26.000 pokušaja slijedom 154 pokusa. Vjerojatnost da su uspjeli pokušaji mogli biti rezultat slučaja iznosila je 102 0:1, odnosno, više od milijardu naprama jedan (Radin, 1997., str. 101). Godine 1995., američki je Kongres zatražio američke institute za istraživanja da ocijene pokuse povezane s vidovnjaštvom koje je sponzorirala CIA, a koje je provodio Sceintific Applications International Corporation (SAIC) u razdoblju od 1989. do 1993. Dva glavna procjenitelja bili su dr. Jessica Utts, prof, statike pri Kalifornijskom sveučilištu u Davisu, koja je bila naklonjena parapsihološkim istraživanjima i dr. Ray Hyman, dugogodišnji kritičar takvih istraživanja. Radin je napisao (1997., str. 101): "Studije koje je proveo SAIC uključivale su veoma strogo kontroliran niz pokusa, koje je nadgledalo nadzorno vijeće uglednih stručnjaka različitih znanstvenih djelatnosti.

Vijeće su tvorili fizičar i nobelovac, međunarodno priznati stručnjaci za statistiku, psihologiju, neuro-znanosti i astronomiju, te umirovljeni bojnik-general američke vojske, koji je ujedno bio i liječnik."

Jessica Utts je u svojoj ocjeni zaključila: "Autorica je svjesna mogućeg postojanja izuzetne kognitivne sposobnosti, koja je i prikazana." (Utts, 1996., u: Radin, 1997., str. 102). Osim toga, nastavila je: "Statistički rezultati pregledanih studija daleko nadilaze vjerojatnost slučaja. Odlučno odbacujem dokaze da su ti rezultati možda posljedica metodoloških pogrešaka u pokusima.

Rezultati značajem slični onima iz istraživanja koja je financirala vlada ... ponovljeni su u brojnim drugim laboratorijima diljem svijeta. Takva dosljednost ne može se lako objasniti tvrdnjama o pogreškama ili prijevari."

(Utts, 1996., str. 3, u: Radin, 1997., str. 4-5).

Čak ni Ray Hyman nije bio suviše kritičan: "Slažem se s Jessicom Utts da se učinci pokusa izvršenih u SAIC-u ... vjerojatno ne mogu pripisati slučaju i stoga odbaciti. Osim toga, čini se da se ne mogu objasniti mnogobrojnim pokušajima, evidencijskim izvrtanjima, neprikladnim statističkim ispitivanjima ili drugim zlouporabama statističkih rezultata ... Stoga prihvaćam tvrdnju prof. Utts da statistički rezultati SAIC-a i drugih parapsiholoških pokusa, 'daleko nadilaze vjerojatnost slučaja'. Pokusi koje je izvršio SAIC veoma su dobro organizirani, a istraživači su se izrazito potrudili eliminirati nedostatke poznate iz prethodnih parapsiholoških istraživanja.

Osim toga, ne mogu ukazati ni na kojeg prikladnog kandidata koji bi mogao biti odgovoran za moguće pogreške, ukoliko uopće postoje."

(Hyman, 1996., str. 55, u: Radin, 1997., str. 103). Unatoč tomu, Hyman još uvijek nije bio spreman priznati da ti testovi potvrđuju istinitost parapsiholoških sposobnosti. Pretpostavio je da, premda osobno ne može pronaći nijednu pogrešku, pa čak ni navesti neke moguće pogreške, neke od njih ipak postoje. Stoga je insistirao na mnogo 'neovisnijom ponavljanju' rezultata, premda su ih već tijekom proteklih 20 godina neovisno ponavljali različiti istraživači u Istraživačkom institutu Stanford i drugim laboratorijima.

Među laboratorijima koji su već prije toga neovisno ponavljali istraživanja vidovitosti Instituta Stanford, bio je Princeton Engineering Anomalies Resarch (PEAR) Laboratory, koji je djelovao u sklopu Sveučilišta Princeton.

Pokusi istraživanja vidovitosti ondje su se počeli izvoditi 1978. Objavljena izvješća o njima uključivala su 334 pokusa izvedena u razdoblju između 1978. i 1987. "Čitava baza podataka istraživača PEAR-a upućivala je na to da je mogućnost da su rezultati tih pokusa bili slučajni iznosila 100 milijardi naprama 1", rekao je Radin (1997., str. 105).