Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, nek kliče stepa, nek ljiljan procvjeta.

Prvo što ćemo uočiti jest da je pisac s Istoka, kao što su i svi pisci Biblije. Stoga je njegova poruka na jeziku i u stilu Orijenta. Bilo bi to nepotrebno i spominjati da mnogi Europljani i Amerikanci već od prvog koljena ne običavaju svaku orijentalnu usporedbu uzimati doslovno i ne pokušavaju je primijeniti na svoj život u Londonu, Manchesteru ili Chicagu.

Pisac započinje svoju molitvu, na najbolji mogući način, veličanstvenim aktom vjere u Boga. Uvijek započinjite svoje molitve izricanjem vjere. Sjetite se kako je Isus rekao da vjera u ljubav Božju doslovno može pomaknuti planine. Zato naš orijentalni prorok započinje s nedvojbeno veličanstvenom potvrdom vjere u Boga. Gledajući u Boga on uzvikuje: Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, nek kliče stepa, nek ljiljan procvjeta.

Razmislite o tome, pustinje na istoku postat će vrtovi cvjetajućih ljiljana, središta prosperiteta i bogatstva. Ništa nam iz našeg ljudskog iskustva ne daje jamstvo da bi to moglo biti moguće. Ljudski problemi mogu biti teži od problema kako pretvoriti pustinju u nasmiješeni vrt. Bog može sve, apsolutno sve, i stoga je Bogu iskupljenje divljine pustinje lak zadatak kao bilo koji drugi.

Biblija je prvenstveno knjiga ljudi iz pustinje. Dok se velika drama biblijske priče odvija na pozornici vremena, mi smo svjesni njezine pustinjske pozadine. Palestina, uzak komad zemlje, ne veći od Walesa, obrubljen pustinjama s tri strane, a s četvrte nepoznatim i neprivlačnim morem. Skoro sve što je stizalo u Palestinu dolazilo je kroz pustinju. Stvari i roba sporo su se probijale polaganim pustinjskim karavanama. Svi su posjetitelji dolazili kroz pustinju, umorni i prekriveni pijeskom i prašinom. Sve nove ideje koje su se mogle probiti do Palestine morale su se prvo filtrirati kroz pustinju i neminovno bi dolazile, kao i sami putnici, noseći sa sobom dio pustinjske atmosfere. Baš kao i kod stanovnika Britanskih otoka, u pozadini je uvijek more - more koje je utjecalo na njihovu povijest i uvjete njihovog svakodnevnog života, iako su možda živjeli daleko od njega i nisu ga nikada vidjeli. Stanovnici Palestine, koji možda nikada nisu ni odlazili u divljinu, bili su pod utjecajem i kontrolom vječne, nepromjenjive pustinje i pustinjskih uvjeta života. Pustinja ih je uvijek progonila. Ne postoji niti jedna stranica u Bibliji na kojoj nema makar malog osjećaja vječnog pijeska ili se ne čuje udaljena zvonjava deva.

Stoga stanovnici Zapada moraju učiniti napor mašte kako bi mogli istinski doživjeti tu veličanstvenu izjavu kojom pisac započinje svoju molitvu. On odabire jednu situaciju između svih drugih u kojoj se čovjek nikako nije mogao snaći, a još manje nadvladati teškoće - pustinju, situaciju koja se možda njemu kao čovjeku Istoka činila vječnom i nepromjenjivom, situaciju, mogli bismo reći, za koju se mislilo da je nepromjenjiva. Pisac potvrđuje da će dobrota i ljubav Božja potpuno nadvladati takvu situaciju. Kako potpuna i temeljita će biti ta pobjeda objašnjeno je nabrajanjem, na istočnjački način, jednog simbola za drugim. Uzradovat će se i ljiljanom procvjetati. Cvijet ljiljana - jedne od najbo gatijih i najveličanstvenijih Božjih kreacija, koja uključuje posebnu kvalitetu tla i brige u istočnoj kulturi.

Nek bujno cvatom cvate da, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona, oni će vidjeti slavu Jahvinu, divotu Boga našega.

Tako pisac nastavlja opisivati svoju slavnu temu. Slava iskupljene pustinje bit će jednaka njezinoj prijašnjoj neplodnosti. Ona će se radovati veseljem i pjesmom. Bit će obasuta svom slavom. Slava koju je pisac poznavao u svoje vrijeme mogla se naći među cedrovima Libanona, vanjski sjaj koji je osjetio jedino u Karmelu i slatkast mirisni mir koji je upoznao u predivnim vrtovima Šarona. Pisac završava prvu strofu uvodne izjave o svojoj vjeri, ponavljajući: vidjeti slavu Jahvinu, divotu Boga našega.

Čitajući pažljivo možemo pojmiti nešto od Prorokove božanske vjere u dobrotu Božju. Vjera je zarazna i osjećamo da moć njegovog razumijevanja postepeno raspiruje našu slabašnu iskru u plamen.

Ispod svake biblijske misli nalazi se dublja razina za one koji je traže. Libanon, Karmel i Šaron predstavljaju određene duhovne sposobnosti u ljudskoj duši koje se postepeno razvijaju dok oni ustrajno kroče putem duhovnog buđenja. Prorok ovdje govori onima koji razumiju, da su ovi konačni duhovni darovi rezultat ovakvih molitvi. Naravno, pustinja ili divljina je općeniti naziv za bilo koju nevolju ili problem. To može biti specifičan problem koji ne možete riješiti, ili, u širem smislu, općenit osjećaj odvojenosti od Boga, koje smo, na našu veliku žalost, svi mi svjesni.

Zanimljivo je primijetiti da, pustinja može simbolizirati stanje uma u kojem čovjek postiže visoku razinu koncentracije usmjerene prema Bogu. Prije ili kasnije morat ćete Boga staviti na prvo mjesto, to jest, vaš istinski duhovni razvoj morat će postati jedina važna stvar u vašem životu. To ne znači da on mora biti, i bolje da ne bude, jedina stvar u vašem životu, ali mora biti najvažnija. Kada se to dogodi otkrit ćete da ste se oslobodili velikog dijela nepotrebnih trivijalnosti o kojima većina ljudi vodi brigu: mentalnih trivijalnosti, naravno, iako fizičke najčešće iz njih proizlaze. Otkrit ćete da, kada Boga stavite na prvo mjesto, mnogo manje jurite za stvarima koje su nevažne i samo troše vaše vrijeme i energiju. Život će vam postati jednostavniji i mirniji, a zapravo istinski bogatiji i neograničeno vredniji.

To je nešto što se često događalo u pustinji. Pravi pustinjaci imaju malo imovine, nemaju naše umjetne potrebe i takozvani komfor; a ipak su među najsretnijim ljudima. Obično se ne boje ničega ni u životu ni u smrti. Sjedeći jedne noći pred ulazom u šator jedan je Arapin, slobodan od tereta nekorisne imovine, uma i srca pročišćenih jednostavnim življenjem, podigao pogled prema zvijezdama, prešao pogledom neprekinutu udaljenu crtu horizonta i rekao: »Pustinja je vrt Alahov.«

Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava. Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi.«

Prva strofa ove prekrasne molitve vodi čitatelja do veličanstvene deklaracije vjere, dok druga strofa preuzima konačan zadatak direktnog djelovanja na njegovu svijest. Ona kaže »ukrijepite ruke klonule«. Ovdje pronalazimo jedan od najvažnijih simbola u Bibliji - ruku. Ruka, ukratko znači moć manifestacije, ili sposobnost izražavanja Božjih ideja na fizičkoj razini. Ona je moć izvršenja, moć izražavanja, uslišane molitve. Tako je izraz »ukrijepite ruke klonule« naredba da se uzdignemo iznad svojih ograničenja, odbijemo ih podnositi i inzistiramo na harmoniji i slobodi, da se ne predamo malodušnosti nego molitvi. Isus nam je putem dvije zasebne parabole rekao da ne smijemo prihvatiti ništa što nije harmonija, da moramo moliti sve dok se ne budemo mogli izraziti, da ne smijemo prihvatiti »ne« kao odgovor. Ovdje nas nadahnuti autor podučava istoj lekciji. Nikada nemojte ništa podnositi, nikada se nemojte zadovoljiti prihvaćanjem manjeg od harmonije, mira i slobode. Sve dok ne postignete harmoniju, mir i slobodu, morate ostati ustrajni u molitvi.

Čovjek je po svojoj istinskoj prirodi, duhovno biće, iskra božanske vatre, no ta božanska iskra, izraz »ja sam«, mora biti otjelovljena. Ljudsko tijelo koje poznajemo, u kojem se svi nalazimo, je zaista otjelovljene različitih sposobnosti i mogućnosti božanskog »ja sam«. To otjelovljenje mi vidimo na vrlo ograničen način, čak i u slučajevima najzdravijih i najljepših tijela. Istinsko »jastvo«, ili »ja sam«, ima moć manifestiranja apsolutno svake ideje ili grupe ideja koje možemo razumjeti, čak i djelomično, i tu moć vidimo otjelovljenu kao ruku. U svim epohama ruka je imala isti simbolizam. O stvarima govorimo kao o priručnim. Osoba koja izvršava razne važne poslove za drugu osobu smatra se njegovom »desnom rukom«. Na banketima počasni gost se postavlja na desnu stranu od domaćina. Kristova istina »sjedaše s desne ruke Boga, Oca svemogućeg« - Kristova priroda je manifestacija Boga kroz čovjeka. Riječ »ruka« na latinskom, je manus, a potječe od riječi koja na sanskrtskom znači »mislilac«. Engleska riječ »čovjek« (man) napokon potječe iz istog korijena i nosi isto osnovno značenje. Znamo da je čovjekov razlog postojanja manifestacija Boga. Čovjek koji je izražavatelj, jest ili bi trebao biti ruka Božja kroz koju Bog djeluje, i to putem ljudske moći mišljenja, jer čovjek je u osnovi mislilac. Kada želimo paralizirati čovjekove aktivnosti stavljamo mu lisice i na taj način njegove ruke onemogućujemo u djelovanju, a amputiranje obje ruke smatra se najkomplet-nijim onesposobljavanjem.

 

Autor:Emmet Fox