Jednog lijepog sunčanog dana, ratnik je izašao u šetnju. Hodajući kroz šumu, ugleda kako putem dolazi još jedan ratnik koji je tog dana izašao u šetnju. Njih se dvojica prijateljski pozdraviše.

U istom trenutku obojica opaziše sjajan odsjaj na mjestu na kojem je nešto u šumi dotakla sunčeva zraka. Ugledaše da na tlu, nedaleko od njih, leže dva štita. Jedan je bio srebrn, a drugi zlatan. Čak i na ovoj udaljenosti odmah su vidjeli da su štitovi neobično fino izrađeni.

"Kakvo otkriće!", uzvikne prvi ratnik. "Uzimam zlatni štit, a ti možeš uzeti srebrni." Uputi se prema mjestu gdje su ležali štitovi.

"Nećemo tako, prijatelju, ja sam ih prvi vidio! Zlatni štit je moj, a tebi mogu prepustiti srebrni." S tim riječima, drugi ratnik brzo krene prema štitovima, a prvi ubrza korak da ga ne bi prestigao.

 

"Hvala ti što si tako velikodušan, ali nije potrebno. Ja sam prvi rekao koji je moj te stoga imam pravo uzeti zlatni štit. Budi sretan što sam ti prepustio srebrni." Obojica potrčaše.

"To što si ti prvi rekao nije važno jer sam ja činom viši od tebe. Prema tome, postupit ćeš kako ja zapovjedim: zlatni meni, srebrni tebi." Sad je to već bila prava utrka. Obojica su iz sve snage trčala prema štitovima.

"Čin ne znači ništa jer ne služimo istom gospodaru. Ova šuma pripada mojem gospodaru. Uzet ću za njega zlatni štit, a srebrni će biti vrlo prikladan dar tvojem gospodaru." Sada se već jasno vidjelo da obojica trče jednako brzo i da ne mogu prestići jedan drugoga u utrci do štitova.

"Ova šuma ne pripada nikome. Ja sam bolji s mačem i ja kažem da će zlatni štit biti moj. Ako ti je namjera osporiti mi to pravo, morat ćeš to učiniti mačem." Ratnik izvuče mač, a protivnik učini isto.

Sukobiše se svom silinom. Ubrzo su dvojica ratnika otkrila da su jednako vješti mačevaoci. Ni jedan ni drugi nisu stjecali prednost. Tako je mačevanje postalo nadmetanje u izdržljivosti — tko prvi popusti, gubi borbu i zlatni štit.

Na nesreću, i jedan i drugi ratnik bili su jednako izdržljivi. Nakon što su se nadmetali dulje od sat vremena, bijahu jednako iscrpljeni. A ipak su se nastavili boriti sve dok ni jedan ni drugi više nisu mogli stajati na nogama. U istom trenutku pali su na tlo. Teško dišući, jedva su došli do daha, ali i dalje su gledali jedan u drugoga s velikim oprezom.

Pogled im padne na povod njihove borbe. Štitove su sada vidjeli iz druge perspektive, s tla, i učini im se da na donjoj strani zlatnog štita vide srebrnu boju, a na srebrnom štitu...

"Čini li se i tebi to što se meni čini?", upitaju jedan drugoga.

" Trebalo bi pogledati."

"Bez podvala." "Slažem se."

U istom trenutku obojica ispružiše mačeve i preokrenuše štitove na drugu stranu. I bilo je kao što su očekivali: oba štita bila su posve identična, sjedne strane zlatni, a s druge srebrni!

 

 

Tao

Tau možemo pristupiti samo ako se izvučemo iz čvrstog stiska logike i oslonimo se na puno moćnije oruđe - intuiciju. Kad racionalnošću ne uspijevamo doseći tao, u igru ulazi srce i prigrljuje ga načinom spoznaje koji je puno više od znanja. Tajna je u osjećajima.

Dvojica ratnika iz naše priče zaključili su da je njihova borba bila besmislena. Sve vrijeme dva su štita bila posve identična, tako da su mogli izabrati bilo jedan bilo drugi i obojica bi bili zadovoljni. Sav taj napor, verbalno nadmetanje i fizička borba bili su posve nepotrebni. Nismo li ponekad i mi nalik tim ratnicima? Nadmećemo se s drugima da bismo stekli prednost u odnosu na njih, a zbog čega to radimo? Kad na kraju padnemo iscrpljeni od svih tih borbi, sukoba i nadmetanja, hoćemo li i mi shvatiti da je ono radi čega smo uložili sav taj silan napor nešto posve besmisleno?

Iz ove priče možemo izvući još jednu pouku: do sukoba i neprijateljstava dolazi kad nismo u stanju sagledati obje strane. Nesloga nastaje kad su obje strane u nekom sporu potpuno uvjerene da su samo one u pravu i tvrdoglavo se drže svojeg viđenja stvari odbijajući - ili možda ni ne pokušavajući jer za to nisu sposobne - sagledati stvar i s druge strane.

A što se događa kad, osim svoje, vidimo i drugu stranu? Ako smo sposobni shvatiti kako na istu stvar gleda netko drugi, shvatit ćemo i zašto su naša gledišta u sukobu. Što bolje to shvatimo, to ćemo bolje rješenje naći - vrlo vjerojatno bit će to neko rješenje koje ne podrazumijeva sukob i nasilje! A time pridonosimo miru i skladu.

Stoga oni koji njeguju tao sve nastoje sagledati i iz neke druge perspektive. Svjesni su toga da ono što smo sagledali iz svakog kuta bolje poznajemo i shvaćamo. I da na kraju, poput ratnika iz naše priče, spoznajemo da su bitke i borbe posve suprotan put od taa i što je najbolje - posve nepotreban!