Sedma izreka...

Isus rece:

“Kraljevstvo oca je kao covjek trgovac

koji je imao trgovinu

i pronašao biser.

Trgovac je bio razborit.

Prodao je trgovinu

i kupio biser za sebe.

“Da li i vi tražite

blago koje ne propada,

koje preživljava,

koje moljci ne napadaju

niti crv nagriza “.

VI STE TAJ BISER

Ako gledate oko sebe, naci cete svijet množine, dok cete, ako opažate unutrašnje, ugledati svijet

jednine. I sada - ako krenete prema vanjskom svijetu, dostici cete mnogo toga, ali cete izgubiti ono jedno: to

jedno je vaš vlastiti centar, najdublje središte vašeg bica. Ako njega propustite, propustili ste sve. Možete

skupiti zaista bezbroj stvari, ali one vam se na kraju nece uciniti kao nešto veliko i znacajno, jer sve dok se

sopstvo ne realizira ništa nije ostvareno.

Ako ste stranci u odnosu na sebe same, nece vas ispuniti ni to što cete citav svijet prisvojiti. Ako niste

prodrli u svoje bice, tad ce vas sva ta bogatstva uciniti siromašnijim nego što ste bili ranije. I to se stalno

dešava: što si više bogatstva stekao, to sve jasnije osjecaš siromaštvo u kom se nalaziš. Vanjsko bogatstvo

onda služi samo kao dobra podloga za unutrašnje siromaštvo. U tome se skriva paradoks kojeg osjecaju svi

truli bogataši: sve vece blago, sve veca bijeda. Što više ima, to je prazniji - jer unutrašnja praznina se ne

može smanjiti nagomilavanjem spoljašnjih stvari. Ono što je izvana ne može da ude u bice.

Unutrašnja praznina ispunjava se samo vašim ulaskom u vlastito bice. Neka vam je ta razlika potpuno

jasna: svijet izvana su sve množine, ali u njemu je ono jedno odsutno - a to jedno je cilj. Ono je u vama, te

zbog toga – propustiti cete ono što vrijedi ako ga tražite na mjestu na kom se ne nalazi. Ništa vam nece

pomoci. Što god da cinite, što god izvana namaknete, ipak cete biti bez onog najbitnijeg.

Um ce nastavljati ponavljati: “Ostvari ovo i biti ceš ispunjen! “; ali cim se stvar realizira, um dodaje:

“Sada nešto drugo! Još samo ovo uhvati, i vidjeti ceš, bice ti mnogo bolje”. Um ce stalno ponavljati: “Ako nisi

uspio, to je samo znak da se nisi dovoljno trudio. Trebaš uložiti mnogo više energije. Ako ne dostižeš, stvar

je iskljucivo u tome što ne trciš dovoljno brzo”. Ako slušate logiku takvog jednog uma – koji jedino izgleda

logican, ali je u suštini nebulozan - onda cete trcati i trcati i trcati, ali na kraju... ništa osim smrti.

Množina je oblast smrti; oblast besmrtnog pripada onom jednom. Tragalac mora tražiti, ali ne van

sebe, nego U SEBI. Morate posuvratiti oci, da vlastiti pogled vratite ka onom koji gleda. Kroz taj obrt morate

proci, da bi oci koje su gledale prema izvana uopce mogle vidjeti unutra. Ali, kako ce se to dogoditi?

Sve dok niste potpuno osujeceni ovim svijetom, taj obrt ne nastupa cak i ako se vezujete za neku

polumrtvu nadu, nastaviti cete gledati i vanjski svijet, u svijet množine i smrti. Propast je velika, ali kada van

se desi ta katastrofa u vezi vanjskog svijeta, dešava se novi pocetak. Što prije propadnete u oblasti smrti i

smrtnog, utoliko bolje. Što se prije osujetite, to cete prije poceti istraživati nove putove - jer pad u vanjskom

je prvi korak na putu prema unutrašnjem.

Prije nego što zademo u ovu Isusovu izreku, moramo shvatiti nekoliko stvari: kao prvo - tko je

mudrac? Onaj što je spreman da izgubi mnoštvo zbog jednine. A tko je budala? Onaj što je prodao sebe da

bi kupio bezvezne tricarije, onaj što je prodao Majstora i ispunio kucu beskorisnim stvarima. “

Cuo sam, jednom se dogodilo: prijatelj Mula Nasrudina bio je nezamislivo bogat, a kada god se netko

obogati, on poželi da se vrati starim prijateljima, u svoje rodno mjesto - da pokaže kako su se stvari

promijenile. Zbog toga je taj bogataš došao u selo iz glavnog grada. Na samoj stanici sreo je Nasrudina:

“Prijatelju moj, ne znam da li znaš, ali ja sam uspio u životu. Postao sam tako bogat - ti to ne možeš ni

zamisliti! Trenutno imam kucu sa pet stotina soba. Ma kakvi kuca, to je dvorac, kraljevska palaca!”

“Ma nije to ništa”, rece mu Mula Nasrudin, ja znam barem nekoliko ljudi sa tolikim bogatstvom, sa svim

tim sobama i slicnim stvarima”. Bogataš se ipak nije dao zbuniti: “Ali ja imam i dva igrališta za golf sa po

osamnaest rupa, tri olimpijska bazena, citave šume - kvadratne kilometre zelenila!”

“Ni to nije ništa”, pravio se Nasrudin nevješt. “Poznajem se sa ljudima koji imaju isto”.

“U kuci?”, podiže bogataš obrve.

“Slušaj - ti si možda zgrnuo velike pare ali ni ja nisam tako loš: ja imam magarce, mnogo konja, svinje,

bivole, krave, pilice...”

61

Bogataš je poceo da se smije: “Pa, Nasrudine, ti znaš dobro da mnogi ljudi imaju svu tu stoku!”

“U kuci?”

Ali što god da ste stekli - igralište za golf sa po osamnaest rupa, na tisuce soba, olimpijske bazene, ili

magarce, konje i krave - što god da ste nakupili iz vanjskog svijeta ne može vas uciniti bogatim, jer vi i dalje

ostajete prazni. Sve vanjske stvari ostaju vani - ne postoji nacin da ih smjestimo unutra. A siromaštvo je

unutrašnje. Da se ono nalazi negdje izvana, onda problema ne bi ni bilo.

Ako ste osjetili vanjske siromaštvo, onda se ono može ublažiti kucama, automobilima, konjima, ali

praznina se uvijek osjeca iznutra, i besmislenost postojanja, takoder. To nije povezano sa velikom kucom i

nije ona ta koja stvara nevolje – stvar je u tome što ste iznutra napipali vlastitu beznacajnost. Zašto

postojite? Cemu sva ta muka? Zašto uopce biti živ? Gdje li nas sve to vodi?

Svakoga jutra se budite da biste išli - kuda? nemate gdje ici. Svakoga se jutra oblacite, a vec znate da

do veceri necete uraditi ništa što je vrijedno spomena, ništa što je trajno i važno. Opet ulazite u krevet, i opet

izjutra krecete na idiotska putešestvija - citav besmisleni biznis! I zato, sa vanjskim stvarima vi možete varati

druge, ali sebe ne možete preveslati. A i kako bi mogli?

Što više stvari sakupite, to vam je život besmislenije protracen, jer za sve što ste stekli - platili ste

visoku cijenu, cijenu vlastitog života. Sve ste beživotniji, smrt vam se iz trenutka u trenutak sve više

približava, a stvari rastu li rastu - gomila smeca se povecava, a iznutra je odjek sve dublji, zbog toga što je

praznina narasla u meduvremenu. I tada vas strah zaposjeda: “Što sam to ostvario? Gdje ja to idem? Što

sam uradio sa vlastitim životom?”

A povratka nema. Vrijeme koje ste besmisleno utrošili ne može vam se vratiti. Ne možete sada

isprositi mlijeko koje ste prosuli i reci: “Jao, meni je jako žao, ali kada bi moglo...” E, pa ne može! Vremenom

starite sve brže i brže, i sve ste ocajniji. Ta tuga se ne pojavljuje zbog godina, vec zbog uvida - što ste sve

ovo vrijeme cinili sebi: napravili ste veliku kucu, uspjeli ste, obogatili ste se, u ocima drugih status vam je

vrtoglavo visok - ali kakav je on u vašim vlastitim ocima?

Sada osjecate patnju zbog uništenog života; smrt ce uskoro doci i razbiti vas u paramparcad, a ruke

su vam prazne. Ta je praznina sasvim unutrašnja, i ne može se ispuniti stvarima - može se ispuniti jedino

onim što jeste. Otuda upornost Isusova, kada kaže: “Lakše je kamili proci kroz iglene uši nego bogatašu

stici u kraljevstvo nebesko”. Zašto? Zašto je to za njega tako teška stvar?

To što je on sakupio veliko bogatstvo i nije tako loše, ali je problem u tome što je stratio život strasno

gomilajuci tricarije ovoga svijeta. To bi otprilike i bilo odredenje bogataša - i sada mu je teško uci u

kraljevstvo nebesko, jer ulazi samo onaj koji je dosegao ono unutrašnje blago. Buržuj ne može varati na

ulazu u raj. Pred smrt ce biti sav iskvaren, ruševan, slomljen; nije u stanju plesati pred nebeskom kapijom,

pjevati od radosti i srece. Nikakvu izvjesnost - da je nešto ostvario - ne može pokazati kao propusnicu pred

vratima raja. On je iznutra iskorijenjen: posjeduje mnogo, ali ne posjeduje sebe - i to bi sada bila, otprilike,

definicija siromaštva. Ako posjeduješ sebe, zaista si bogat, ali ako nemaš ono što jesi, onda možeš biti i

veliki car - no, u suštini si i dalje siromašak.

Druga stvar koja se mora shvatiti je ova: zašto mi s tolikom upornošcu skupljamo i gomilamo

bezvrijedne predmete? Jer, zaista, istina je tako beskrajno i neponovljivo jasna, ali mi se, kao pijan plota,

držimo za prošlo, držimo za staro. Nitko ne sluša Isusa, nitko nije u stanju da cuje jednog Buddhu. Pa cak i

ako slušate, cak i ako osjecate u cemu je osnovni problem, ne pada vam na pamet da živite ono što ste

razumjeli. Mora da za tako nešto - za takvu jednu glupost - postoji ozbiljan i dubok razlog. I tako - Buddha i

Isus su zanemareni, a vi nastavljate tumarati svojim stazama koje nikuda ne vode. Ponekad vas spopadne

sumnja, ali samo za kratko - protresete glavom, dovedete se u red, i glupost se nastavi nesmanjenom

žestinom. Mora postojati nešto nevjerojatno dubokog korijena - cim ni Buddha ni Isus nisu u stanju to vam

išcupati iz uma. A što je u suštini ta duboka ukorijenjenost?

Mi živimo u tudim ocima; naš je identitet sastavljen od mišljenja koja drugi imaju o nama. Tudi pogledi

na nas same su ogledala te mi sebe sagledavamo uz pomoc naše okoline. I u tome je problem - jer drugi

nisu u stanju vidjeti ono što uistinu jesmo: naše unutrašnje bice. Duh se ne može vidjeti u ogledalu, ali tijelo

može. Cak i ako stanemo pred najcistije ogledalo, ono ce odražavati samo tjelesnost. Nijedna površina ne

može reflektirati onaj unutrašnji dio.

I što se onda dešava? Tude oci odražavaju samo vaša bogatstva, odjecu i dostignuca unutar okvira

ovoga svijeta. Ali, zaista, ništa od toga ne odražava vas. Kada vidite da drugi misle da ste siromašni - to jest,

da nemate lijepu odjecu, dobar automobil i veliku kucu - vi pocinjete da se automatski krecete ka tome.

Samo da biste prepoznali sebe kao bogate u ocima drugih, vi pocinjete muciti se gomilajuci stvari. Tad tude

oci pocinju da vas vrednuju, govore vam da ste postigli kakvu-takvu moc, prestiž, status. Vaš je identitet

zasnovan na odražavanju, a drugi ljudi mogu reflektirati samo stvari i ništa drugo - vi niste u onom što je

pomocu tudih ociju odraženo. Zbog svega toga meditacija je apsolutno neophodna

Meditacija je sklapanje ociju, prestanak zurenja u odražaje, i pocetak sagledavanja vlastitog bica. Vi

ste ionako po cio dan zauzeti s drugima. Nocu ste ili zaposleni spavanjem, koje nije mnogo korisno, ili ste

opet s drugima - kroz snove. To neprestano življenje s drugima predstavlja problem: rodeni ste u društvu,

živite u njemu, u njemu i umirete - citavo vaše postojanje je jednostavno socijalno. A društvo nije ništa više

od ociju koje vas odražavaju.

62

I sada - što god da društvene oci reflektiraju vi ste tim odrazom zacarani. Ako svi pocnu pricati kako

ste vi jedan jako dobar covjek, vi se osjecate sjajno, divno, lijepo, ali kada drugi pocnu da govore kako ste vi

jedan bijednik, jedna loša jedinka, vaše se stanje pogoršava nevjerojatno brzo, zar ne? Ako drugi misle da

ste bolesni, odjednom vama stvarno nije dobro. Vaš identitet zavisi od drugih ljudi - to je, prostim rijecima

receno, hipnoza preko posrednika. Idite u samocu - možete cak i biti s nekim, ali se ne iscrpljujte tudim

stavovima, mišljenjima, ubjedenjima.

Barem jedan sat dnevno provedite u meditaciji, sklopljenih ociju - taj sat predstavlja zatvaranje u

odnosu na utjecaje društva, i tad ste sami, nikoga nema osim vas - tako da u to vrijeme možete biti u stanju

neposredno vidjeti i doživjeti sebe. Jednom godišnje idite nekoliko dana u planine, ili u pustinju, negdje gdje

vas nitko ne ometa, gdje ste potpuno sami. Inace, neprestano življenje u masi samo ce produbiti postojecu

hipnozu, a zahvaljujuci njoj i vi nastavljate da zadivljujete druge, da utjecete na njih. Samim tim, izgleda da

težište nije na tome da se živi jedan istinski bogat i sadržajan život, vec da se kod drugih stvori utisak - kako

vi živite bogato, kako ste i sami bogati, ali to su stvarno dvije potpuno razlicite stvari.

Na druge utice sve ono što vi posjedujete, a ne ono što vi sami JESTE. Ako sretnete Aleksandra

Velikog u nekoj cajdžinici u koju svracaju samo prosjaci, vi ga necete prepoznati. Ako se prosjak, koji je do

malocas gmizao po ulici, postavi na tron, vi cete mu odmah pasti pod noge - jer cete ga “prepoznati”, zar ne?

Jednom se dogodilo: kralj je pozvao na veceru velikog Urdu pjesnika, Galib mu je ime. Pored njega,

bilo je još barem pet stotina zvanica. Galib je bio siromašan covjek, jer je pjesniku teško biti bogat u tudim

ocima - bogat je iznutra, ali to je nešto sasvim drugo.

Prijatelji su posavjetovali Galiba da kupi novo odijelo, nove cipele, neki lijep kišobran - jer sve što je on

imao bilo je u ritama, i tako ne bi izgledao lijepo medu svim onim dvorskim perjem.

Ali Galib je svima njima odgovorio: “Ako nabavim sve te stvari, iznutra cu se osjecati veoma

neugodno, jer ja nikad ništa ni od koga nisam pozajmio - živio sam oduvijek na svojim vlastitim nogama.

Uopce nije dobro da promijenim navike samo zbog neke vecere”.

I tako je Galib ipak otišao na veceru - ali u svojim starim ritama. Kada je stražarima pokazao

pozivnicu, oni su je pogledali, osmotrili njegovo odijelo - koje je bilo odijelo samo u uvjetnom smislu nasmijali

se glasno, i rekli mu maltene blagonaklono: “Je li ti - gdje si ukrao ovu pozivnicu? Nemoj se sprdati s nama,

jer ako se još malo zadržiš pred ovim vratima, strpati cemo te u zatvor”.

Galib nije mogao povjerovati u ono što je cuo. “Ja sam osobno pozvan”, uzviknuo je revoltirano, “a ako

mi ne vjerujete, idite do cara i osobno ga pitajte”.

Ama ne lupetaj”, dobaciše mu stražari. “Svaki bijedni prosjak misli da je pozvan na ovu raskošnu

veceru. Ti stvarno nisi prvi slucaj ove veceri - mnogo ih je prije tebe došlo sa istom samouvjerenošcu. Bježi

odatle dok smo još dobre volje. Ne stoj tu u tim ritama, jer gosti - pravi gosti - samo što nisu stigli”.

I tako se Galib morao vratiti. Njegovi prijatelji odavno su znali što ce se dogoditi, i zato su unaprijed

dobavili sve što je bilo - po svim osnovama - neophodno: novo odijelo, cipele, novi kišobran i ostale sitnice.

Kada se obukao ponovo, Galib se vratio pred dvorsku kapiju. Stražari ga nisu prepoznali u novom ruhu, pa

su se ponizno poklonili pred njim; uz drhtave rijeci: “Izvolite, udite”.

Galib je bio nadaleko cuven pjesnik, pa je i car osobno bio iskreni obožavatelj njegovog stvaralaštva -

zbog toga mu je dozvolio da sjedi odmah do njega. Svi su takav jedan ustupak smatrati za nevjerojatnu cast.

Ali kada je zabava krenula, Galib je poceo izvoditi nešto krajnje neobicno - cak je i kralj pomislio da je

Galib jednostavno poludio jer ovaj je hranio vlastito odijelo, govoreci: “Hajde, lijepo moje, jedi, najedi se! Jer,

ti si prošlo kroz dvorske kapije, a ne Ja”.

“Što to radiš, Galibe?”, zapanji se kralj. “Pa, zar si poludio pred stare dane?”

“Nisam poludio”, rece Galib potpuno smireno. “Kada sam došao u svojim ritama, na vratima sam bio

odbijen. Sada sam došao s ovim odijelom - a u njemu sam morao doci, jer ono samo ne bi moglo doci -

inace, da odijela nije bilo, mene bi i dalje šutirali ispred ulaza”.

Ali to se svakome dešava: VAS ne prepoznaju, ali zato nitko ne propušta prepoznati vaše odijelo.

Zbog toga, vi nastavljate s tolikom upornošcu kititi sebe, i uljepšavati vlastita odijela.

Meditacija je potrebna da biste se odmorili od drugih. Ona je neophodna kako biste se otrgnuli od

tudih ociju, od ogledala koja vas odražavaju. Zaboravite ih! Barem nekoliko minuta gledajte na unutra - tada

cete osjetiti bol i strahovitu patnju, jer cete shvatiti koliko ste prazni. Ali, od tog sata nastaje preobražaj: u tom

trenutku otpocinje traganje za unutrašnjim blagom, za onim bogatstvom koje leži zakopano u vama - dok sve

blago ovoga svijeta ostaje izvana, i biva sve nebitnije iz sata u sat.

Brojna su blaga vanjskog svijeta, ali samo je jedno bogatstvo u vama. Izvana postoje pravci i pravci -

unutrašnji cilj je jednosmjeren.

Isus rece: “Kraljevstvo oca je kao covjek trgovac koji je imao trgovinu i pronašao biser.

Trgovac je bio razborit. Prodao je trgovinu i kupio onaj biser za sebe”.

Prica ide ovako: neki je covjek otišao u prekomorsku zemlju da bi sakupio novac. Nagomilao je

mnogo, postao je veliki trgovac, ali je u posljednjem trenutku naišao na jedan biser. Bez razmišljanja, covjek

je prodao trgovinu i kupio biser. Kada se brodom vracao kuci, oluja je potopila brod, ali covjek je sretno

isplivao na obalu - s biserom! Da je zadržao ono veliko blago, ono bi se sada nalazilo na dnu mora. Ovako,

sve svoje bogatstvo odnio je kuci.

63

O tome Isus govori: da covjek mora kupiti jedninu za mnoštvo koje je posjedovao ranije, tako da ništa

ne može biti izgubljeno, cak i ako brod potone. Jednina se može spasiti, ali ne i množina. Kada smrt nastupi,

i kada brod vašeg života pocne tonuti, ako imate onaj jedan biser, vi se možete spasti i doplivati do obale, ali

ako imate gomilu na svojim ledima, ona ce vas odvuci na dno. S biserom možete i plutati, ali ne i sa

trgovinom - ona je zaista preteška.

Isus kaže: “Kraljevstvo oca je kao covjek trgovac koji je imao trgovinu i pronašao biser”.

Bio je mudar, jer glup je svako tko jedno trampi za mnogo. Mudrost je prodati sve stvari za jednu

jedinu. Biser je simbol za ono jedno, ono unutrašnje.

“Trgovac je bio razborit. Prodao je trgovinu i kupio biser za sebe.

“Da li i vi tražite blago koje ne propada, koje preživljava, koje moljci ne napadaju niti crv nagriza?”

Budite i vi razboriti kao onaj trgovac. Sve što dobivate u vanjskom svijetu na kraju ce vam biti oduzeto.

Jeste li ikada otkrili cinjenicu da ništa iz ovoga svijeta ne možete posjedovati? Vi samo osjecate da imate -

ali iste su stvari bile gdje su sada i prije vas; prije vas, njih je posjedovao netko koga više nema. Uskoro cete

i vi nestati, a stvari se nece pomjeriti s mjesta, i kao da ce cekati na sledeceg ludaka koji ce tvrditi: “Ovo je

moje, ovo je samo moje! “. Vaši su posjedi kao san: sada ga vidiš, sada ga ne vidiš.

Jednom se zbio sljedeci dogadaj u životu kralja Ebrahima... Jedne noci, probudila ga je buka s vrha

palace - netko se šetao po krovu - pa je kralj oprezno upitao: “Što se to zbiva tamo gore? Tko je to?”

Nepoznati mu je tihim glasom dobacio: “Nemoj brinuti, samo ti spavaj - izgubio sam kamilu, i sve što

želim je da je ponovo nadem”. Covjek kaže da je izgubio kamilu - i to na krovu carske palace?! Ebrahim se

nasmijao covjekovom objašnjenju: “Ma silazi dolje, budalo jedna! Kada si cuo da se kamila izgubila na krovu,

i to na krovu kraljevskog dvorca! Idi ti lijepo kuci i traži svoju kamilu po normalnim mjestima!”

Medutim, kada se vratio u krevet, kralj nije mogao ni oka sklopiti, jer je bio covjek koji duboko

razmišlja, pa mu je u se glavi pocela radati sljedeca ideja: “Možda onaj nepoznati covjek uopce nije lud, jer

možda su njegove rijeci simbolicne. Glas mu je bio tako ubjedljiv “Nemoj brinuti, samo ti spavaj” - bilo je neke

nepoznate tišine i snage u njegovom glasu. Ebrahim je shvatio da glas sigurno nije pripadao ludaku. Palo

mu je na pamet: “Kada mi je rekao da mu se kamila izgubila na krovu, on kao da je time želio da mi ukaže

na nešto, jer boja glasa bila mu je u tom trenutku tako meka i prodorna... Sutra ujutro narediti cu da se taj

covjek pronade! Moram vidjeti tko je to - da li Božanski ili onaj obican ludak, i da li je na krovu bio iz ludila ili

da bi mi prenio nekakvu poruku”.

Citave noci kralj se prevrtao po krevetu. Cim je svanulo, naredio je dvorjanima da pronadu takvog i

takvog covjeka sa takvim i takvim glasom. Glavni grad je bio ispreturan, cigla na cigli više nije stajala, ali od

covjeka ni traga ni glasa - jer kako cete samo po glasu pronaci živo bice? Teško, jako teško.

Tog istog dana; medutim, baš negdje oko podne, neki siromašni fakir se pojavio ispred ulaza u palacu,

i zapovjednickim glasom obratio se stražaru: “Pusti me da udem, jer bih želio par dana ostati u ovom

prenocištu. Hajde, daj mi da bar jedno tjedan dana živim u ovom saraju”.

“To nije saraj”, rece mu stražar, “i ja stvarno ne znam odakle ti ta ideja da je ovo prenocište - pa ovo je

kraljevo prebivalište, njegova palaca”.

“Ma jok”, odmahnu fakir rukom “pa ja jako dobro znam da je rijec o prenocištu: ljudi dolaze i odlaze.

Nije to nicija rezidencija, i zato me pusti da malo popricam s carem, jer on je, izgleda, vrlo naivna budala”.

Kraljeva reakcija bila je strašna; razljutio se kada je cuo te rijeci, ali ga je ipak pozvao da ude. Kada su

ga stražari sproveli do Ebrahimove odaje, car se nije mogao suzdržati: “A sada mi lijepo reci - što ti to

govoriš?”

“Kada sam prije par godina bio u ovoj palaci, u njoj se nalazio neki drugi covjek, a on je bio slican tebi,

jer je i on smatrao da se nalazi u vlastitoj rezidenciji. Možeš misliti!”

“Ne budi glup”, rece mu car, “a i ne ponašaj se na tako nekulturan nacin - onaj covjek kog si sreo bio

je moj otac koji je sada mrtav”. “Pusti me da završim”, zamoli ga fakir. “Kada sam bio prvi put, nije te bilo.

Sada si tu, ali da znaš još nešto: kadocim treci put, tebe više nece biti. Netko deseti ce sjediti na tvom mjestu

- možda ce to biti tvoj sin koji ce nadmeno tvrditi: “Ovo je moja rezidencija! “ Ali koja je ovo rezidencija? Ljudi

dolaze i odlaze - prenocište kao i svako drugo! “

Tek nakon ovih rijeci, Ebrahim je prepoznao glas! “Znaci”, rece car radosno, “onaj ludak što je izgubio

kamilu na mom krovu - to si bio ti, zar ne?”

Fakir je slegnuo ramenima: “Da, ja sam onaj ludak što traži kamilu gdje joj nije mjesto, ali ti si još veci

ludak od mene - jer ako sebe tražiš u odjeci koju nosiš, onda si gori od mene koji traži kamilu po krovovima!”

Istog trenutka, potpuno iznenaden onim što je cuo, Ebrahim ustade s prestolja, i u prolazu doviknu

fakiru: “Ti, ako hoceš, ostaj koliko ti je volja u ovom prenocištu, ali ja odoh. Sjedio sam tu kao posljednja

budala samo zato što sam vjerovao da je to moja rezidencija, moj dom, kucica-slobodica. No, sada mi je

jasno, i zato želim naci ono mjesto koje je sasvim moje - ako vec nisam zakasnio”.

Tog istog dana, Ebrahim - kralj pretvorio se u Ebrahima mistika. Kada je postao poznat širom zemlje

kao covjek koji je savršeno probuden, svi su mogli vidjeti ga kako se šeta po mjestima udaljenim od

njegovog vlastitog glavnog grada! Jednom mu se u tom istom gradu nalazila palaca - bio je u njoj sve dok

nije shvatio da je živio u prenocištu.

Ebrahim je nastavio živjeti po usamljenim mjestima i kada god bi ga ljudi sreli i pitali gdje je grad, on bi

ih zbunjivao svojim odgovorom. rijec “basti” znaci grad, “mjesto u kojem prebivaju ljudi”. Kada god bi ga pitali

64

gdje se on nalazi, bivši car im je rukom pokazivao na groblje: “Samo idite ravno, i doci cete do onog što je

istinski basti – do mjesta “u kojem ljudi prebivaju”.

Ljudi bi ga poslušali, ali obavezno su se vracali razjareni od bijesa: “Pa kakav si ti to covjek? Lijepo

smo te pitali da nam pokažeš gdje je grad, a ti si nas poslao na groblje - u cemu je stvar, objasni nam”.

Ebrahim bi im odgovorio kroz smijeh: “Ah, izgleda da mi rijecima dajemo potpuno razlicito znacenje -

jer groblje je covjekova prava rezidencija; kada u njega ude, iz njega ne izlazi. To je pravi basti: nema kratkih

zadržavanja, nema mijenjanja adrese, nema ulaska pa izlaska. Nismo se razumjeli. Vi, po svemu sudeci,

tražite da vam pokažem predgrade groblja - eno vam ga tamo! - i oprostite na nesporazumu”.

“Necije vrijeme došlo je danas, necije ce sutra doci, necije prekosutra ili tko zna kada, ali svako je u

tom gradu, tom predgradu groblja, i svako ceka da iz pred-bastija dospije u basti. Vi me pitate za mjesto u

kojem ljudi prebivaju? To je groblje, marghar, zar ne? Izvan njega su samo oni koji cekaju smrt, a tu unutra

je smrt sama, jer niceg drugog nema osim smrti”.

Život je samo cekanje na smrt; tako izgleda. Sve nas upucuje na taj zakljucak: život je pripremanje za

smrt. Ali, kako može život biti nešto trenutno? Zar je moguce da je život samo san - i da cemo se probuditi u

smrti? Tu je, ali kao da ga nema, i ondoci smrt - i života stvarno nema više! A život mora biti nešto beskrajno,

no ako i vi tražite nešto što ne prolazi, onda budite kao onaj razboriti trgovac: prodajte sve što ste stekli!

Prodajte množinu i kupite jedninu, onaj biser unutrašnjeg bica koji ne može završiti na dnu mora kada brod

života potone u oluji smrti - jer VI STE TAJ BISER! Samo sebe možete posjedovati - ništa vam drugo nije u

rukama. Možete se obmanjivati, ali to je nešto drugo.

Možete se obmanjivati iluzijama kako posjedujete veliku kucu, ovakvu ženu ili onakvog muža, kako

imate djecu, ali sve je to puka samoobmana; prije ili kasnije taj san ce išceznuti kao fatamorgana. Možete

posjedovati iskljucivo sebe, jer to je nešto što nikada nece nestati. Bice je vjecno, beskrajno, i ono je vaše

bez vremenskog ogranicenja. Samo vam vaše vlastito bice ne može biti oduzeto.

U tome je sva razlika izmedu svjetovnog i duhovnog traganja: religija traži samo ono što je vjecno, dok

svjetovnost luta samo za onim što je prolazno. Ovaj svijet postoji u vremenu, dok je religija bezvremena.

Posmatrajmo cinjenice: kada god sklopite oci i kada misli nestanu, vrijeme se gubi, nestaje, nema ga.

Vrijeme nestaje išceznucem misli, ali cim iskrsnu misli, pojavljuje se i vrijeme.

Svud oko vas nalazi se ocean vremena, dok je u vama otok bezvremenosti. To isto otok nikakva plima

ne može potopiti. Zbog toga, svi mudraci ovoga svijeta kažu da, cim prevazidete vrijeme, vratili ste se kuci,

ušli ste u sebe.

Jednom se dogodilo: siromašak je radio u tvornici, i pošto stvarno nije imao drugog prijevoznog

sredstva, na posao je dolazio i sa njega odlazio - na magarcu.

Medutim, problem je bio u tome što se s posla vracao vrlo kasno, a kada god bi se vratio, kada god bi

uspio da dobaulja do kuce, njegova žena je bila bijesna da bješnja ne može biti.

“Pokušaj”, rece joj on jednog dana, “barem shvatiti moj problem: kada god se oglasi pisak koji

oznacava kraj radnog vremena, magarac automatski krene kuci. Cak i ako zakasnim dvije ili tri sekunde, on

nece cekati - a ti valjda znaš kakva je gužva na izlaznoj kapiji. Svi bi željeli odmah stici kuci, i kada god bih

uspio iskobeljati se iz one ludnice, magarac se vec nalazio na putu prema kuci. Najviše što može cekati je

minut-dva, i ako mu za to vrijeme ne skocim na leda, ode on! Inace, ako slucajno ne stignem - a to se

najcešce dešava - onda moram nogu pred nogu, pa kada stignem da stignem”.

Zadovoljan svojim rijecima, on se obrati ženi sa osjecanjem pravednika u glasu: “Da li ti je sada jasno

zašto kasnim? Da li razumiješ u cemu je stvar?”

“Kako da ne”, rece mu zlurado žena. “Cak i jedan magarac zna kada je vrijeme da se krene kuci!”

Dakle, cak i glupi magarci znaju kada se trebaju vratiti kuci - ali vi još niste svjesni gdje se vaša kuca

uopce nalazi. Lutate, kucate na tuda vrata, potpuno sludeni samozaboravom. I zato, ako vam je negdje

nelagodno, to vam se osjecanje ne ponavlja bez razloga. Nastavljate putovati s kraja na kraj svijeta - ali

otkuda to ludilo preseljenja; iz jednog grada u drugi, iz drugog u treci, i tako do smrti? Što vi to tražite? Kada

god netko skupi dovoljno sredstava, odmah se uputi na putovanje. Ljudi rade kao robovi, muce se od jutra

do sutra, i onda kupe kartu i tako tumaraju po svijetu - zašto? Što li dobivaju svim tim naporima?

Cuo sam pricu: neki americki lovac je, putujuci po svijetu, svratio i do nekog grckog vulkana. Kada je

došao do vrha, zagledao se u grotlo, a onda je, zapanjen, saopcio vodicu: “Pobogu! Pa ovaj vulkan lici na

pakao!”

“Ah, vi Amerikanci!”, uzdahnu vodic. “Cim budete mogli, otici cete vi i u pakao!”

Ali otkud ta nemogucnost da se covjek skrasi na jednom mjestu? Zbog cega je svatko lutalica duboko

u sebi? Jer, svako traži mjesto koje je samo njegovo - svako je u potrazi za vlastitim domom. Možda vam je

smjer pogrešan, ali u svakom slucaju, vaša nelagodnost dovoljno govori. Gdje god da se nalazite, niste u

kuci - e, u tome je problem! Zbog toga ste u neprestanoj potrazi - cak i do pakla možete ici - ali ništa necete

pronaci, i to samo iz jednog jedinog razloga: taj dom se nalazi u vama! A cak i jedan magarac zna kada je

vrijeme da se vrati kuci!

Krajnje je vrijeme! Ne tražite u drugima, ne tražite u stvarima ne tražite izvana - tamo cete sresti samo

množinu. To je ono što Hindusi nazivaju iluzijom - maya.

Maya znaci mnogo, množinu, ono što je bezbrojno. Vi nastavljate tražiti, tražite bez prestanka, a putu

kraja nema. To je caroban svijet, svijet opsjena - maya znaci magiju množine, caroliju bezbrojnog. Magija se

65

ne gubi - otuda vaše glavolomno potucanje po svijetu. Nikada ništa ne dostižete; a i kako bi - ovo je svijet

carolije! Kada god ste blizu bilo cega, ta ista stvar nestaje kao duga. Lijepa je samo iz daljine, jednostavno

vas mami, opija, i vi ste opsjednuti njome, i u snove vam zalazi - zaista bi željeli zgrabiti dugu, ali koliko ste vi

uporni u primicanju, toliko je ona uporna u uzmicanju.

Gdje god da stignete, shvatiti cete da niste ni do cega došli: duga je bila samo san koji sa stvarnošcu

nikakve veze nema. Hindusi su ovaj svijet od pamtivijeka nazivali svijetom množine - to je maya - kao da je

ovaj plan stvorio neki prepredeni madionicar. Ništa ne postoji stvarno, jer sve što jeste, jeste samo kroz želje

i snove. Vi sve te privlacne stvari stvarate iz vlastitih želja; da nije želja, ne biste mogli biti stvaralac - želja je

tvorac svijeta množine.

Automobil, neki prelijepi automobil se ovdje nalazi. Da nema covjeka na ovoj Zemlji, u cemu bi onda bila

vrijednost tog objekta? Tko bi ga cijenio? Ptice bi bile ravnodušne, životinje isto tako. Nikog ne bi bilo briga - i

automobil bi se vremenom pretvorio u smece. Ali, ako je tu negdje prisutan i covjek, pojavljuje se i

vrednovanje. Odakle to pridavanje vrijednosti dolazi? - iz želje. Ono što želite, po vama je vrijedno.

Vrijednost iscezava cim ne pokazujete nikakvu želju. Dakle, smisao nije u vrijednosti nego u želji koja je

stvara.

Stari zakon ekonomije glasi: gdje god je potražnja, tu je ponuda. Ali, sada se zakon potpuno promijenio:

vi nešto nabavite, i onda se dogodi potražnja i zahtjev. Možete li zamisliti: neka osoba, u Buddhinom

vremenu, sanja o automobilu? To nikada nije bio problem, jer opskrbe nije bilo - kako cete onda željeti ono

cega nema? Sada citav svijet biznisa pociva na stvaranju novih ponuda. Oni prvo stvore ponudu, a zatim idu

oglasi, reklame, propaganda - i na kraju se vi zalijecete, jer vidite: "Pa, ovo je prava stvar! U tome je smisao

života. Do ovog trenutka tracio sam svoje dane, ali sad - sad je cilj napokon spoznat! Jednom kad ga

ostvarim, ostvario sam sve na svijetu!"

Ali biznismeni nastavljaju izmišljati sve novije i novije stvari, i propagandom ne prestaju pobudivati želje.

Svake godine, ama baš svake godine, poslovni ljudi izbace na tržište cas novi automobil, cas novi tip kuce,

cas ovo, cas ono, ali novi "životni ciljevi” pristižu bez predaha. Biznismeni vas bez prestanka opskrbljuju

razlozima da se pokrenete prema vani - ne dopuštaju vam ni sekundu da malo bolje razmislite o svemu.

Možda su vaša kola sasvim u redu, ali poslovni mudraci kažu: “Izašao je novi model, a on je mnogo bolji".

Sada je skoro sramota voziti onaj stari model. Možda taj novi automobil uopce nije bolji – možda je stari

duplo kvalitetniji - ali ovogodišnji model se mora nabaviti pod svaku cijenu. Željeti cete nova kola samo zbog

toga što su vaši susjedi vec kupili ista, zbog toga što svi pricaju samo o tome.

Jedna je gospoda došla kod doktora moleci ga da joj ovaj izvrši bilo kakvu operaciju:

“Kako, molim?", zaprepastio se doktor. "Pa dobro, jeste li poludjeli? Što ce vama operacija, objasnite

mi, molim vas. Koliko ja mogu primijetim, vi ste potpuno zdravi".

"Paaa", poce žena, "to je jako teško objasniti. Kad god odem u ženski klub, svaka prica svoju pricu:

jednoj su izvadili krajnike, drugoj slijepo crijevo, i ja se osjecam nekako abnormalno - jer jednostavno nemam

što reci. Izvadite mi bilo što, preklinjem vas, jer mi se cini da ce misliti da se izdvajam!"

Cak je i bolest bojno polje! Morate biti ispred svih, na celu, na prvom mjestu, bez obzira na žrtve.

Kakve god da su posljedice, vi morate prvi zabosti svoju zastavicu na vrh.

Tri covjeka, koja su zbog posla morali svakodnevno putovati vlakom pricali su jednom prilikom i o

svojim ženama. Prvi je rekao: "Ja sam se sa svojom suprugom oženio prije jedno deset godina, ali ona i

dalje, svake noci kad se vracam, dolazi na stanicu da me doceka". Nemoguce!

Drugi je rekao: "To mogu shvatiti u potpunosti, jer ja sam u braku vec dvadeset godina, a dešava mi

se ista stvar - moja supruga dolazi svako vecer na stanicu". I to je, naravno, sasvim nemoguce.

Ali treci je uzviknuo: "Ha, ja sam najbolji. Pobijedio sam, pobijedio! Trideset godina sam u braku, a

jadna žena dolazi me cekati svake noci – mada ja nisam u braku s njom!"

Cak i ako ljudi lažu, vi morate biti na vrhu - i to bez obzira da li se radi o idiotizmu ili o mudrostima. Ako

se stil oblacenja promijenio, i ako vam se ne svida - recimo, ako je ocigledno neurotican i malouman - vi cete

ipak morati nositi to smece. Nitko nije kod kuce, i što je još cudnije, svatko kuca na tuda vrata.

Zapamtite dobro: za vas ništa ne treba biti cilj, osim vašeg vlastitog bica. Vi ste cilj i zbog toga morate

dostignuti sebe sve ostalo je bezvrijedno, o se usporedi sa sopstvom.

To je ono što Isus kaže:

"Kraljevstvo oca je kao covjek trgovac koji je imao trgovinu i pronašao biser.

"Trgovac je bio razborit. Prodao je trgovinu i kupio biser za sebe.

"Da li i vi tražite blago koje ne propada, koje preživljava, koje moljci ne napadaju niti crv

nagriza?"

Tražite ono što je besmrtno i ostanite budni: ne tracite svoje vrijeme sa stvarima koje su kratkorocne,

sa onim što se mijenja, s onim što je djelic ovoga svijeta.

I onda... što mislite: što je to što nikada ne propada? Da li ste pronašli išta što vam je stvorilo osjecaj

trajnosti, vjecnosti? Ovaj vidljivi svet je svuda oko vas - u njemu nema stvari koja ne propada. Cak ni planine

nece vjecno biti kakve su bile; i one ce ostariti, jer cak su i veliki svjetski kontinenti netragom iscezli.

Himalaji nisu bili gdje se danas nalaze. U danima Veda nema spomena o Himalajima, a to je stvarno

nemoguce! Njih nije tako lako zanemarivati! U izvornoj Rig Vedi nema ni slovca o himalajskom gorju. Zbog

toga je Lokmnja Tilak rekao da su Vede nastale prije sedamdeset i pet tisuca godina. Možda je to stvarno

66

tako; možda je pisani dio Veda nešto što se desilo prije desetak tisuca godina, ali je usmeno predanje barem

nekoliko puta duže od zapisa. Baš zbog toga, o Himalajima nema ni jedne jedine rijeci.

Sada naucnici kažu da je himalajsko gorje najmladi dio zemljine površine: najviši, ali i najmladi dio.

Himalaji još uvijek rastu, jer to je stvarno mlada planina - svake godine izrasta po nekoliko metara. Vindhya

je najstarija planina na Zemlji; možda se zbog toga savija kao neki starac koji polako umire. Hindusi u vezi te

planine imaju predivnu pricu...

Jedan prorok Agastya, na svom putu na jug, krenuo je preko Vindhye; bilo je gotovo nemoguce preci

je onih dana, jer nikakvih sredstava nije bilo. Ljepota price sastoji se iz ovoga: kada je Agastya zakoracio na

planinu, na sam dodir prorokovog stopala, planina se savila, kako bi Agastyi bilo lakše da je prijede.

“Ostani u istom položaju”, rece joj prorok, “ - ja cu uskoro doci”. Medutim, umro je na jugu, i nikada se

više nije vratio, a Vindhya je ostala svinuta kao neki starac - ona je ionako najstariji djelic zemljine površine.

Cak su i planine mlade i stare, jer i one se radaju, baš kao i ljudi. U vanjskom svijetu trajnost ne

postoji. Pogledajte drvece, rijeke: sve vam te pojave stvaraju osjecaj stalnosti, ali ako pogledate malo dublje,

taj ce osjecaj nestati u trenu.

Što vam onda preostaje: udite u sebe i posmatrajte vlastite misli - one su kratkotrajnije cak i od

vanjskih objekata. One se neprestano krecu: prije par sekundi bili ste ljuti i um je bio od vrha do dna

prepunjen mislima punim žestoke ljutnje. Nakon toga vas je obuzeo smijeh, jer su prethodne misli nestale -

kao da ih nije ni bilo. Misli dolaze i odlaze kao oblaci na nebu: stalno mijenjaju oblik - slicnost je apsolutna.

Meditirajte na oblake, i vidjeti cete da je njihov oblik u neprestanoj promjeni; ako ne gledate, toga

necete postati svjesni, ali cak ni za par sekundi oblak ne može zadržati jednu te istu formu. Ista se stvar

dešava i unutar uma: misao je mentalni oblak, i misaoni oblici mijenjaju se bez prestanka. Zbog toga je

ljudima teško koncentrirati se, jer pod koncentracijom se podrazumijeva stalnost misaonih formi. To je problem,

jer stvari se mijenjaju - stalnost je skoro nemoguca. Što god cinite, to se mijenja: jedna misao postaje

sada ovo, sada ono, jedna forma prelazi u drugu, i tako dalje i tako dalje. Svijet misli nije nešto što pokazuje

trajnost.

Planine se mijenjaju, mijenjaju se oblaci; samo nebo ostaje nepromjenljivo - ono istrajava. Isto je i

unutar vas: obicni oblaci mijenjaju se izvana, mentalni oblaci mijenjaju se iznutra - ali nebo sopstva, nebo

svedoceceg bica ostaje uvijek jedno te isto. To je taj biser: sopstvo koje svjedoci. Ono je bezoblicno - zbog

toga se i ne mijenja. Ako postoji forma, promjena je neizbježna. Ali, ako forme nema, otkuda onda

promjena? Što ce se promijeniti? Unutrašnje nebo je nepromjenljivo. Sopstvo koje svjedoci je nirakar,

bezoblicno.

Ako podete u susret tom bezoblicnom dijelu sebe, u pocetku ce vam ono izgledati prazno, jer vi ne

znate ono što je bezoblicno - upoznati ste samo s prazninom. Ali, ne plašite se, ne panicite: slobodno udite u

to. Kada se naviknete, tada ce ispraznost postati bezoblicnost, a kada to ostvarite, imate biser. Tada ste

kupili jedninu a prodali množinu. Vi sada, trenutno, cinite upravo suprotnu stvar: prodajom jednine dolazite

do množine. Jednina je biser, množina je beskorisno kamenje. Kamicci vam mogu izgledati vrijedni - ali to

nije tako, jer množina ne traje dugo. “

Ustrajnost, niryata, vjecnost, predstavlja kriterij za istinu; i zapamtite jednom za svagda. Što je istina?

Ono što istrajava vjecno. A što je san? Ono što pocinje i što se završava. I zato, potražite onaj biser kojeg

vam nitko ne može oduzeti - cak ni smrt. Smrt ce uništiti tijelo i misli ce išceznuti - ali vi? Vi cete nastaviti

postojati.

Smrt se dešava uvijek blizu vas, ali nikada vama samima. Dešava se u susjedstvu, ali ne i u vašem

domu. Dogada se na periferiji, ali nikada - ponavljam - nikada u središtu. Nikada niste iskusili smrt, niti cete

je ikada iskusiti. Planine nestaju, oblaci išcezavaju, ali nebo je uvijek jedno te isto. A vi ste to nebo. Priroda

sopstva je baš kao prostor: prazan, beskrajan, vjecan, bezoblican. Sve se dešava unutar njega, ali se ništa

njemu ne dešava. Na to je Isus mislio kada je rekao:

“Da li i vi tražite blago koje ne propada, koje istrajava, koje moljci ne napadaju niti crv

nagriza~”