Znanje je nešto što se ne zaboravlja, To je postalo dio vas samih. Nema potrebe da sada to pamtite -

morate da pamtite samo ono što nije vaš vlastiti djelic.

“... grad utvrden, grad koji niti može pasti niti može sakriven biti”.

I vi to ne možete skrivati. Grad na vrhu brda bice poznat nadaleko - bice poznat vjekovima. Nema

nacina da se negdje sakrije. Kako biste sakrili jednog Buddhu? To je nemoguce! Ili Isusa? Nemoguce,

takoder. Pojava je tako uocljiva i jaka da ce trajati do sudnjeg dana.

Možete raspeti Isusa, ali ga ne možete zanemarivati, a oni. koji su ga prikovali na križ još uvijek

stradaju od toga. Jedan obican covjek, sin tamo nekog stolara raspet i ubijen - ništa važno, ništa vrijedno

spomena - mora da su Židovi mislili na takav nacin. No zbog tog raspeca, Židovi su stradali više od tisucu i

devet stotina godina - generacija za generacijom. Zbog jednog raspeca razapeli su citav narod. To izgleda

vrlo nelogicno, i Židovi nastavljaju ponavljati: “Nismo ništa uradili!” Oni su na neki nacin u pravu, jer oni koji

su Isusa prikovali za križ odavno ne postoje.

Ali Isus je bezvremen - i što se njega samog tice, razapinjanje ce trajati tko zna koliko. To nije prošlost

- to je još uvijek neposredna cinjenica: on je razapet. Židovi mogu misliti: “Mi smo to ucinili prije dvije tisuce

godina, a oni koji su ga prikovali više nisu živi. Možda pripadamo onima koji su pocinili zlocin, ali nitko zbog

toga ne može nas teretiti”.

Izgleda da ce trenutak Isusovog raspeca biti vjecita cinjenica. Tu cinjenicu nije moguce smjestiti u

prošlost - bice to živa rana. A Židovi su propatili možda i previše, jer uništiti milijune zbog jednog jedinog

covjeka zaista je previše. Stvar zaista miriše na nepravdu.

Ali vi ne znate tko je taj covjek - zbog toga vam sve to djeluje krajnje nepravedno. On je vredniji od

milijarde. Židovi su se poigrali s vatrom kada su razapeli stolarevog sina. Oni su to pokušali da sakriju ali

stvar je takva da je vidljiva iz svih dimenzija. Kršcani su zabilježili taj dogadaj, ali ne i Židovi. Ali, vi to ne

možete sakriti, a Židovi su poceli da nestaju, i patili su zbog toga, jer su pokušali da sklope oci pred

cinjenicama. A bijeda citavog dogadaja sastoji se u tome što je Isus Židov.

On nikada nije bio Kršcanin - rodio se, živio je i umro kao Židov. A Židovi su ga, da stvar bude gora,

cekali nekoliko hiljada godina. Svi njihovi proroci odvajkada su propovijedali: “Uskoro ce doci covjek koji ce

98

vas preporoditi, doci ce onaj koji ce nas spasiti.” Proroci su sa krovova uzvikivali radosne vesti, a Židovi su

cekali i cekali. Molili su se i cekali - i to je stvarno cista ironija: kada je covjek napokon došao, oni su ga

odbili! Kada je Isus naposljetku zakucao na njihova vrata, Židovi su svi u glas povikali: “Ti nisi onaj koji nam

je obecan!” Zašto?

Za um nije problem da ceka, jer nastavlja da se nada, da moli, da želi i sanjari. Ali, kada Bog pokuca

na vrata, zapamtite, i vi cete ga odbiti. Možda ste se molili svim srcem - ali u cemu je onda problem kada

Bog napokon dode? Zašto odbijate? Zbog toga što u kuci ima mjesta samo za. jednoga. Kada Bog pokuca,

vi morate nestati - eto, u tome je, problem.

Dok cekate, vaš ego nije ugrožen. Židovi su vrlo egoisticni – jer izabrani covjek roditi ce se u njihovoj

rasi. Oni su izabrani, Bog ih je odabrao, pa ce se sin Božji pojaviti zasigurno u židovskoj porodici. Za ego je

to najradosnija vijest. Ali, kada je Izabrani zakucao na vrata i rekao: “Došao sam da ispunim obecanja!”, svi

su se razderali: “Ne, nisi ti taj kog smo cekali, i ako nastaviš da se lažno predstavljaš, mi cemo te ubiti!” Ali u

cemu je problem?

Problem je jednostavno naprosto ljudski: ako Isus postoji, s vama je svršeno, jer vi morate da

išceznete pred njim - predanost je neizbježna. Jako je lijepo da naš ego misli kako ce obecani covjek doci

iskljucivo nama, ali je vrlo teško prihvatiti tog istog covjeka kada on napokon dode.

Ubili su Isusa, a o tome nisu ostavili nijedan pisani dokument. Željeli su da sve zaborave kako bi mogli

da se nadaju ispocetka. I stvarno Židovi se još uvijek nadaju: “Doci ce nam Izabrani”. A ja vam kažem, ako

on ponovo dode - a nece, jer je iz prethodnog iskustva naucio mnogo toga - ako dode, opet ce ga razapeti. A

Židovi su se napatili samo zbog toga što su pokušavali ignorirati grad sagraden “na visokoj planini”.

Pokušali su sakriti taj grad - da sakriju istinu. Oni su, u stvari, istinu razapeli. Ali, nitko nije u stanju ubiti

istinu - ona je vjecna, besmrtna. I Židovima još uvijek nije jasno zbog cega pate vec dvadeset vjekova.

Krivica! Oni je još uvijek osjecaju. Židov nikad nije bez krivice - ona ga prati kao sjenka. Ona se sastoji iz

toga što je odbijen onaj kojeg su svi proroci najavljivali, I Židovi znaju duboko u sebi da su pocinili najteži

moguci grijeh: odbiti Boga koji je napokon zakucao na naša vrata.

Bog nece ispuniti vaša ocekivanja - kada god doci, bice stranac, jer ako je tu samo da bi ispravio

nekakva išcekivanja, onda on i nije Bog. Bog je uvijek stranac, uvijek ono nepoznato, nepoznato koje kuca

na vrata onog poznatog. On ne može doci u obliku poznatog, zbog toga što to nije moguce - on uvijek ostaje

nešto misteriozno. Vi bi voljeli da on dode kao neka formula, ali on ne dolazi na tracnicama, jer nije mrtav -

formulu slijedi samo beživotna materija. Postojanje je uvijek tajna; uvijek nepoznato, uvijek misterija.

“Podignut je grad na visokoj planini, grad utvrden, grad koji niti može pasti niti može sakriven

biti”.

Isus je rekao: “Ono što cuješ da ti je receno od uha do uha, to propovijedaj sa krovova; jer

nijedna svjetiljka koja se upali ne stavlja se pod mjericu niti na skriveno mjesto, vec se stavlja na

postolje tako da svi, koji ulaze i izlaze, mogu vidjeti njenu svjetlost”.

Isus kaže svojim ucenicima: “Sve što ste culi prenosite sa krovova, tako da svi cuju radosnu vest, jer

“... nijedna svjetiljka koja se upali ne stavlja se pod mjericu niti na skriveno mjesto”.

Isus kaže: “Recite svima da je nepoznati došlo u oblast poznatog. Napokon je tajna prodrla u ovaj

svijet mrtvila i rutine. Sa krovova propovijedajte da bi vas i drugi mogli cuti - neka svi imaju koristi od toga!”

U vezi svega toga postoji jedan zaista veliki problem. To je veoma teško - oduvijek je tako bilo, i

Isusovim ucenicima stvarno nije bilo lako - reci drugima da je sin Božji napokon stigao. Vrlo teško! Ljudi ce

se smijati, misliti ce da su ovi poludjeli, nece vjerovati u Isusa Krista. Ako kažete: “Isus je Bog”, ljudi ce

pomisliti da ste sišli s uma: “Vama treba psihijatar, ili netko uspavljujuce sredstvo” - jer mišljenje mase je da

nešto sa vama zasigurno nije u redu.

Zaista je užasno teško ljudima reci da je netko ostvario prosvijetljenje. Zbog cega? Zato što to boli, to postaje strašna psihološka uvreda - vi bi željeli biti isti, ali ste propustili priliku. Dolazi do neizbježnog

poredenja, i ego pocinje da krvari: “Taj Isus je sin Božji? A ja nisam? Trebalo bi da je obrnuto, jer ja - ja pa ja

- kako Isus, sin tamo nekog stolara, može biti Božji sin?” I stvarno, lakše je osporiti nego preobraziti sebe i

postati sinom Božjim. Lakše je, jer NE je najlakša stvar na svijetu: samo recite “ne”, i stvar je gotova. “Ne” je

uvijek kraj, zbog toga što je “da” uvijek pocetak.

Ako kažete da Isus jeste sin Božji, tada morate da se mijenjate, da se mijenjate bez odlaganja. Tad ne

možete vjecno ostati uz svoje “da” - morate uciniti nešto izravno sa sobom. Ako kažete “ne”, problem je

svršen prije no što je i poceo. Tad vam je ugodno ma što bili, ma gdje se nalazili - u dolini, usred smrti, u

mrklom mraku. Isus ili Buddha, oni uvijek stvaraju kaos i nelagodnost, i mi smo zato spremni na osvetu - jer

kako je uopce moguce da su oni ostvarili a mi nismo? Bolje je tvrditi da je prosvijetljenje jedna obicna

glupost, da to nema veze s istinom i slicne stvari, jer tad nam je udobno u našem sljepilu, i problema nema -

jer ne pristajemo da ga vidimo.

Isusi i Buddhe su tvorci velike napetosti, jer oni vas iskorjenjuju iz doline, tresu vas iz sve snage i

govore: “Mici se odatle - to nije mjesto za stanovanje!”

Postoji jedna Isusova izreka: “Ovaj svijet je samo most. Nastavi da se kreceš! Na mostu ne možeš

sagraditi svoj dom. Premosti taj dio puta i ne zaustavljaj se. Most nije teren na kome treba udariti temelje”.

Ovaj je svijet samo jedan obican most, a vi ste nasred te cuprije podigli kucicu za sebe. Vama nije

drago da vas bilo tko upozorava: “Pa jesi li normalan - skucio si se na mostu!”, jer što ce se onda dogoditi sa

99

svim vašim naporima i ulaganjima u ovaj život? I sada odjednom dolazi neki “beskucnik” koji vam govori

kako stvari stoje. Vama ne pada na pamet da ga slušate, ili još gore, suociti se sa rijekom koja tece ispod

vaše kucice.

Zašto je ovaj život samo jedan obican most? A Isus i ljudi slicni njemu ne koriste rijeci bez dubokog

smisla koji se skriva u njima. Ovaj život je most, jer se nalazi na rijeci trenutnog i prolaznog. Vrijeme je samo

trenutna rijeka a Heraklit kaže: “Nemoguce je stati nogom u rijeku dva puta.” - jer kada poželite stati u nju i

drugi put, ona je vec protekla .

Do vas sada dopire neka druga voda, rijeka samo lici na jednu te istu vodu, ali, u suštini, rijeka znaci

promjenu: dolazak, odlazak, dolazak, odlazak - neprekidni tok. I zašto je Isus ovaj svijet proglasio za most?

Zbog toga što ste vlastito postojanje zasnovali na prolaznom: na rijeci vremena koja otice. Bježite s mosta!

To zaista nije mjesto za podizanje kuce.

Ali ako netko dode i kaže vam kako stoje stvari.., a vi vec pedeset godina odvajate od usta da bi se

nekako skucili, i kuca je skoro gotova - zapamtite, ona nikad ne može da se dovrši, ali je uvijek “skoro

gotova”. Ona ne može da se dovrši, jer to nije u prirodi stvari. No, kada je kucica skoro spremna, dolazi

covjek koji tvrdi da je kuca podignuta nasred mosta, vi ste ljubazni samo u tom smislu što ga ne ubijate

odmah, vec ga otjerate kao posljednju budalu. Medutim, što je covjek uporniji, to ste vi sve bješnji i bješnji.

Zbog toga je Isus razapet - bio je suviše uporan.

Sokrat je otrovan zbog toga što je uzbunio citavu Atenu. Hvatao je ljude na svakom cošku i stvarao im

nelagodnost - bio je napast i opasnost za sve gradane Atene. I Sokrat i Buddha i Isus - svi su oni muke i

napast za sve slijepce iz doline. Svi oni stvaraju vrlo neprijatne trenutke za vaš san, i svojim pitanjima radaju

trajnu sumnju u vama. Isus kaže: “Što to radite? Ovo je rijeka a ovo most - i vi tu udarate temelje za vlastitu

kucu? Potražite ono što je trajno - ne gradite na prolaznim osnovama”. Masama takve rijeci ne odgovaraju -

zbog toga je Sokrat otrovan, a zbog slicnih stvari Isusa su razapeli.

To je svakodnevnica doline: ako covjek koji vidi dode u grad slijepaca, ovi ce ga rastrgati - ili, ako su

ljubazniji, oslijepiti ce ga. Ali, u svakom slucaju, slijepci ce poduzeti nešto, jer sam dolazak takvog jednog

bica svjedoci o njihovom sljepilu. Oni o svom stanju nisu ni imali pojma, a onda dolazi netko tko vice: “Pa vi

ste svi slijepi kod ociju!” On to cini da bi ili osvijestio, ali to rada prije osvetoljubivost nego zahvalnost.

Isus savjetuje svojim ucenicima da sa krovova propovijedaju ono što su culi. Zašto sa krovova? Zbog

toga što su ljudi gotovo gluhi, oni niti cuju niti žele da cuju. Cak i kada cuju, to im ne dopire do mozga; kada

klimnu glavom, to je samo zbog toga što im je dosadno. Oni istinu mogu trpjeti, ali nisu u stanju uživati u njoj.

Zašto? Zbog toga što Istina uvijek stvara jednu nevjerojatnu nelagodnost - jer svi vi živite u dolinama laži i

izmišljotina.

Citav vaš život nije ništa drugo do jedna velika laž: lagali ste sebe, lagali druge, i sve što je stvoreno,

stvoreno je oko laži kao stožera. I sada odjednom dolazi netko tko govori istinu i ništa drugo. Do bolesnika

koji je zaražen svim i svacim dolazi osoba koja mu govori: “Ne zaluduj se - bolestan si da bolesniji ne možeš

biti”. Bolesnik, naravno, njegovu pojavu doživljava kao loš predznak, kao nešto što ga stvarno cini bolesnim,

jer, eto, prije nego što je taj glasnik došao, on je bio sasvim zdrav. Isus vas budi, predocava vam istinu,

uništava snove i kule sagradene od pijeska.

Isus kaže svojim ucenicima: “Idite, i sve ono što sam vam rekao, propovijedajte s krovova, jer nijedna

svjetiljka koja se upali ne stavlja se pod mjericu niti na skriveno mjesto - ne stidite se onog što ste

saznali, budite neustrašivi. Svjetlost je tu - nemojte je kriti, jer svaka se svjetiljka stavlja na postolje, tako da

svi, koji ulaze i izlaze, mogu vidjeti njenu svjetlost”.

To je oduvijek bila velika nevolja: i Buddha i Mahavir i Lao Tzu i Isus i Muhamed i Zaratustra - svi su

oni govorili svojim ucenicima da prošire ono što su culi. Zbog toga što mogucnost da se te rijeci cuju nece

potrajati, poruka se mora prenositi preko ucenika - jer tijelo Ucitelja nije vjecno. Ako niste u stanju prepoznati

Majstora dok je na fizickom nivou, kako cete shvatiti tko je on kada bude napustio ovaj svijet? Ako njegovo

tjelesno prisustvo ne može biti otkrovenje za vas, kakvo vam otkrovenje može biti njegovo išceznuce u

univerzalnom?

Vrlo rijetko se dogodi da se covjek prosvijetli, i u samoj svojoj suštini pojava je takva da ne traje dugo -

zbog toga je Isus stalno u nekoj žurbi. On je dobro znao što ce se desiti. Imao je zaista ograniceno vrijeme:

umro je u trideset i trecoj godini. Poceo je propovijedati u tridesetoj, što ce reci da je govorio tek tri godine -

bio je u istinskoj žurbi. Pošto je znao da je razapinjanje neizbježno, savjetovao je ucenicima da što prije

razglase njegovu poruku: “Idite i osvješcujte ljude - vrata su sada širom otvorena, i put ka božanskom je cist”.

Ali ucenici se uvijek neckaju - poceli su propovijedati tek nakon Uciteljeve smrti. I to je takoder

redovna pojava, jer tek kada Ucitelj nestane, ucenici shvate tko je bio taj covjek i kakve je promjene izazvao

u njihovom unutrašnjem životu. Nakon Isusove smrti ponovo su upali u mrak, i tada su napokon uvidjeli

kakvu su svjetlost propustili. No, sve što je bilo moguce izvesti bilo je dostupno za Isusova života - sada je

malo toga ostvarivo.

I ista stvar se nastavlja vjekovima: crkva propovijeda vec milenijumima da je Isus živa svjetlost, ali

sada sve te rijeci ne pomažu puno: vrata su se zatvorila, a Isus je odavno nevidljiv. On može pomoci, ali ga

vi niste mogli prepoznati dok je bio u vidljivom obliku... kako biste ga prepoznali nevidljivog? Ako ne možete

proci kroz vrata koja su uocljiva i otvorena, kako cete onda proci kroz ona koja ne samo da su zatvorena,

nego su i nevidljiva? Teško, vrlo teško.

100

Ali ucenici postaju svjesni tek kada svjetlost zgasne, i tada pocinje kuknjava, naricanje, plac - i

saznanje. Zašto? Zato što vi saznajete samo kroz suprotnosti. Doživljavate vlastitu životnost tek u trenutku

kada umrete - prije toga i ne znate da ste živi. Dakle, života ste svjesni tek kada ste propustili priliku da nešto

ucinite s njim. Smrt vam objašnjava život - ali tada je kasno.., suviše kasno.

Isus je rekao: “Ako slijepac slijepca vodi, obojica na kraju padaju u jamu”.

I zato, ne budite stidljivi! Idite... Negdje se pojavio covjek koji ima oci da vidi - inace, ljudi zaista imaju

potrebu da ih netko vodi. Cak i ako niste u stanju naci Buddhu ili Isusa, vi cete svejedno vec naci nekoga -

jer potreba da se slijede tude stope stvarno je velika. Zašto? Zbog toga što vi ne znate gdje da idete; netko

vam kaže: “Ja znam”, i stvar je gotova.

Isus sada nije dostupan, Buddha se ne rada svakoga dana, ali potreba je preživjela! Ako niste u stanju

pronaci zdravu hranu, vi cete jesti sve i svašta - jer glad se javlja svakodnevno, bez izuzetka. Pronaci

slijepca vrlo je jednostavno, jer i vi ste slijepi - samim tim, imate zajednicki jezik. Vi pripadate istom svijetu

mraka, doline i laži. Vas ce lakše ubijediti jedan slijepac nego covjek koji vidi - jer oni koriste razlicite jezike, a

vi ste vec upoznati sa izrazima slijepca.

Oduvijek je bilo lakše slediti lažnog ucitelja, i to prvenstveno zbog toga što ste i sami lažni - toliko je

slicnosti izmedu vas da se odmah namirišete. Ali, Isus upozorava: “Ako slijepac slijepca vodi, obojica na

kraju padaju u jamu”.

Jednom se dogodilo: Mula Nasrudin je bio veliki ucitelj, i kada je umro, njegova dva najbliža ucenika

izvršila su samoubistvo - jer, mislili su: “Što cemo bez ucitelja na ovome svijetu?” Tako se, eto, desilo, da njih

trojica zajedno produ kroz nebeske dveri. Kada su bili pred kapijom, Nasrudin se okrenuo i rekao onoj

dvojici: “Pogledajte! To je ono što sam vam bio obecao - a ja uvijek ispunim svoje obecanje. Došli smo u raj!”

Kada su ušli, vodic im je objasnio kako stoje stvari: “Vi cete ovdje živjeti citavu vjecnost, i kakva god

da vam je potreba, samo mi recite, i ona ce odmah biti ispunjena”.

Nasrudin je sa divljenjem saslušao te rijeci, pa se opet obratio ucenicima: “Kao što vidite, vaš ucitelj se

uvijek drži svojih obecanja”.

Njihovo ushicenje trajalo je sedam dana, jer cim bi nešto poželjeli, željena stvar se misteriozno

pojavljivala pred njima. Sve njihove žudnje sa kojima su se družili hiljadama života bile su ispunjene u tih

tjedan dana - jer tu nije postojao ni najmanji napor, ili pak vremenski jaz. Ali, vec sedmog dana sva trojica su

pocela osjecati kako tu nešto nije u redu, jer, pošto su sve dobivali maltene odmah, nije bilo nikakvog

uživanja. I kada god nema razmaka izmedu želje i njenog ispunjenja dolazi do stanja zasicenosti - zbog toga

svi bogataši umiru od dosade. Siromašak još i može uživati u necemu, ali buržuj teško, stvarno teško.

Pogledajte kraljeve: jednostavno su otužni, dosada ih razjeda, jer im je sve dostupno. Dakle, vidimo da je

dostupnost mnogo veci problem od siromaštva jer siromah barem može da se nada.

Vec nakon sedam dana Nasrudin i njegovi ucenici bili su potpuno zasiceni, jer su uživali sa najljepšim

ženama, pili su najskuplja vina, oblacili najfiniju odjecu i jeli najprobraniju hranu. Sve u svemu, živjeli su kao

carevi. Ali - što dalje? Nakon samo tjedan dana, Nasrudin je potražio vodica: “Znate što, mi bismo željeli da

malo otvorite prozore kako bismo bacili pogled na Zemlju”.

“Ali zašto?”, vodic se iznenadio.

“Pa, samo zbog toga da bismo povratili privlacnost svim ovim divnim stvarima, jer pogled na Zemlju

preporodio bi snagu naših želja”. Vodic im je uslišao i tu molbu, pa su njih trojica sa uživanjem posmatrali

jadne ljude koji se muce za svaku koricu kruha - i, pomocu kontrasta, oživjeli su vlastitu cežnju za malim

životnim radostima. Medutim, ta njihova radost potrajala je samo sedam dana, i vec nakon druge sedmice,

dosada je pocela da ih nagriza. Bilo im je mucno sve ono što su radili, a ponovni pogled na Zemlju više nije

mogao da im produbi otupljenu oštricu cula.

Tako je Nasrudin morao da po drugi put potraži vodica. Kada ga je ugledao, odmah je poceo: “Možda

ce te moj prijedlog zapanjiti, ali naša želja sastoji se iz sljedeceg: voljeli bismo da nam omoguciš da malo

bacimo pogled na pakao, jer Zemlja nam više ne pomaže. Zbog toga te najljepše molimo: raskrili nam rajske

prozore, da makar za tren zavirimo u pakao i povratimo ljubav prema užicima”.

Vodic je, u pocetku zacuden, poceo se grohotom smijati: “Pa, što vi mislite - gdje se nalazite?”

Mula Nasrudin i njegovi ucenici bili su usred pakla.

Ako se sve vaše želje ispune, naci cete se u paklu, jer vama nije poznato blaženstvo bezželjnosti - vi

znate samo za borbu i sukobe. Zbog toga svi pjesnici svijeta naglašavaju da sreca nije u susretu, nego u

išcekivanju susreta. Drugim rijecima, zadovoljstvo je u priželjkivanju, a ne u zadovoljenju želje. I što se vas

tice, pjesnici su apsolutno u pravu! Ako ostvarite bilo koje želje, što tada? Tada cete shvatiti da se nalazite

usred pakla.

Ali to se mora dogoditi ako slijedite slijepca: cak i ako pokucate na vrata raja, nakon ulaska osjetiti

cete paklenu jaru, jer slijepac ne može doci do raja. Zašto? Zbog toga što raj nije mjesto na geografskoj

karti, vec stanje svijesti - to nije nešto na globusu, nego nešto unutar vas! I kraljevstvo nebesko i svi krugovi

pakla nalaze se u vama, i ako slijedite slijepca, zar mislite da cete se uspinjati? On ce vas odvesti ravno u

dolinu. No, bilo kako bilo, u vama postoji potreba da slijedite bilo koga - budite svjesni te svoje potrebe.

Vi želite da vas vode, jer je onda odgovornost prišivena na tuda leda. Tako ispada da je bolje imati

slijepog vodu nego nijednog - takvo je trenutno stanje vašeg uma. Zbog toga Isus govori: “Idite, i kazujte

ljudima s krovova: “Majstor je stigao!””

101

Isus se pojavio, i prilika je zaista rijetka - velike su šanse da propustite tu mogucnost. Potrcite i

uhvatite tog covjeka, jer nebeska vrata otvorena su samo za kratko. Postoje trenuci kada je prosvijetljenje

vrlo blizu, jer taj covjek nije ništa drugo do vrata: prodite kroz njega i ostvariti cete istinu.

Majstor nije covjek koji vas uci, vec onaj koji vas budi iz sna. On vam ne pruža podatke i beskorisna

obavještenja - Majstor vam približava vaše vlastito bice! Ali u tome je problem: da je Isus šutio, nitko ne bi

imao razloga da ga razapne. No, pošto je žurio, morao je da se krece i da govori ljudima. To je stvorilo

nebrojene nevolje jer ga nitko nije razumio - u stvari, svi su ga shvatili apsolutno pogrešno. To se redovno

dešava zbog razlicitih dimenzija... razgovor je neostvariv. On je pricao o kraljevstvu nebeskom, o Božjem

kraljevstvu, a ljudi su mislili da je rijec o kraljevstvu ovoga svijeta.

Ispalo je da Isus sebe proglašava za kralja, i da ce, samim tim, skinuti s prestolja kralja koji je do tada

vladao Judejom. Govorio je da ce ponizni naslijediti Zemlju, i naravno, ljudi su bili ubjedeni da se on na taj

nacin ulaguje najbližim ucenicima. Politicari su ga se pribojavali, jer su svi ti pojmovi - “kraljevstvo”, “kralj”,

“nasljedivanje Zemlje” - strogo politicki. Takoder, i svecenici nisu bili za njega, jer su vjerovali da Isus ne

poštuje ni moralne ni religiozne zakone.

Ljubav je oduvijek bila iznad svih zakona, jer ona je bila, ona jeste, i ona ce biti vrhovni zakon - zakon

nad zakonima. Kada volite, tada je sve u redu, jer ljubav sama po sebi ne može griješiti. U njoj ne postoje

upravljanje, pravila i norme; sve je to neophodno ako nema ljubavi zbog toga vas i pritišcu ta vanjska

pravila... samo zbog toga što nemate dovoljno ljubavi u sebi! Otuda sve te norme - da ne biste povrijedili

druge. Ali, ako volite, zašto biste morali biti opasni po svoju okolinu? Pravila išcezavaju!

Isus govori samo o jednom zakonu, i to baš o onom najvišem - o ljubavi. Zbog toga su i svecenici i

politicari i gradski oci drhtali od straha, jer su mislili da ce Isus uvesti anarhiju kao novi poredak, što bi

stvorilo kaos po citavoj zemlji. Razapeli su ga zato što su mislili da ce prouzrokovati mali milijun nevolja.

Ali kaos pociva u samoj prirodi stvari. Tako se dešavalo od pamtivijeka, ali sada se to rijetko zbiva, jer

smo mnogo toga naucili nakon svih tih Buddha, Isusa, Mahavira, Zaratustri i Muhameda - sada smo daleko

oprezniji i budniji.

Ipak ne! Slucaj izgleda neizljeciv - kao da covjek nije u stanju da savlada cak ni najjednostavnije

lekcije. Zaista, ljudska glupost je vjecna, jer covjek je stvarno bistar - on uvijek izracionalizira svaki idiotizam

koji ucini. On se cak utvrduje u sopstvenom neznanju: svakoga tko mu na prvi pogled oduzima nešto on

proglašava za doživotnog neprijatelja. Prijatelji izgledaju kao protivnici, neprijatelji kao savjetnici. Oni koji

mogu da vode ne poduzimaju ništa, a oni koji su slijepi kod ociju predstavljaju sebe kao lidere.

Prvo morate shvatiti vlastitu potrebu da vas netko vodi. Ta je potreba suštinski dobra, jer pokazuje

želju da se traži - ali nemojte biti ishitreni. Birajte malo pažljivije. Ali, kako cete odabrati? Kakvi su kriteriji? Za

tragaoca, to je problem koji najviše zbunjuje: kako razlikovati slijepca i Isusa? Izvjesnost je naizgled

nemoguca, ali odredene iskrice sigurnosti ipak postoje. Od samog pocetka, izvjesnost zaista nije moguca, jer

slijepac ne može procijeniti: tko je taj što ima oci? Odluka može pasti samo kada on sam progleda. Tada ce

biti sposoban odluciti, ali tad više nece biti potrebe da ga netko drugi vodi. Kada postanete Buddha, vi cete

biti u stanju da prepoznate Buddhu, ali, kada ste sami Isus, onda nije neophodno da se slijede stope nekog

drugog Isusa. To je paradoks.

Slijepi ste, a morate da odlucite - kako? Pomocu rijeci? Ako vam je to mjerilo, onda cete zasigurno biti

prevareni, jer su panditi, ucenjaci i svecenici neprolazni kada su rijeci u pitanju. Nitko njih rijecima ne može

ušutkati, jer oni svoj biznis rade od pamtivijeka. Isus pored njih izgleda kao mutav - židovski prvosvecenik je

mogao da ga izgazi rijecima, frazama i logikom. To i nije neka velika vještina ili mudrost. Dokaz može

ušutkati i Buddhu i Kabira; što ce reci: ako procjenjujete tudu sposobnost pomocu rijeci, osiguran vam je

promašaj. Zaista, rijeci ne bi smjele biti vam osnovni kriterij.

Isus se može osjetiti samo kroz njegovo vlastito bice: budi kraj njega. Ne slušaj ono što govori -

slušajte ono što on jeste. U tome je tajna: samo budite pored njega! Hindusi su tu blizinu nazivali satsang -

biti blizu istine. Samo se približite, i ne ukljucujte se intelektualno u razmjenu rijeci, vec egzistencijalno - u

razmjenu bica.

Bice vibrira, ono cvjeta i širi svoj miris. Ako možete biti tihi pokraj Isusa, uskoro cete moci naslutiti

tišinu iza njegovih rijeci. Ta ce vas tišina uciniti blaženima - preplaviti ce vas ljubavlju i suosjecanjem: to je

kriterij. Ako se ispunjavate frazeologijom nekog ucenjaka, ubrzo cete biti filovani svim vrstama papirnatog

smeca koje je proglašeno za vrhovnu mudrost. Pandit ce vas ispuniti bijedom - jer to je njegovo suštinsko

stanje. Ako osluškujete njegovo bice, pulsaciju njegovog život shvatiti cete da je on jadan, baš kao i vi -

možda je cak i jadniji. Upravo je zbog toga on i postao covjek od rijeci: samo da bi prikrio svoju bijedu. On ne

zna, i zbog toga je prisiljen da raspreda o kojekakvim teorijama, sistemima, filozofijama...

Covjek koji zna ne zapocinje raspravu - on samo govori o cinjenicnom stanju stvari. Pogledajte malo

te Isusove izreke - on ne objašnjava mnogo, tu nema dokaza. Sve je vrlo jednostavno i jednostavno.

“Podignut je grad na visokoj planini, grad utvrden, grad koji niti može pasti niti može sakriven

biti” - bez razloga, cisto stanje stvari.

Isus je rekao: “Ona što cuješ da ti je receno od uha do uha, to propovijedaj s krovova; jer

nijedna svjetiljka koja se upali ne stavlja se pod mjericu niti na skriveno mjesto, vec se stavlja na

postolje, tako da svi, koji ulaze i izlaze, mogu vidjeti njenu svjetlost” - ni jednog jedinog dokaza! Isus ne

pokušava da dokaže nešto za što misli da je ispravno i istinito - jednostavno, govori bez zastupanja.

102

Rijec je o stanju stvari - on ih samo objelodanjuje. Te rijeci može daleko divnije upotrijebiti covjek od

takozvanog znanja, ali tada ce to postati samo teorija, a ona ne vodi do oslobodenja.

Isus je rekao: “Ako slijepac slijepca vodi, obojica na kraju padaju u jamu”.

I zato - kada god tražite Majstora, osluškujte njegovo bice. To je umjetnost - cuti bice. Budite u

njegovoj blizini, i slušajte ga svojim srcem; odjednom cete osjetiti kako se nešto pokrece u vama, kako se

mnogo toga mijenja, jer Majstor je velika magnetska sila. U njegovoj blizini doživjeti cete da se vaša

unutrašnjost ispunjava svjetlošcu nepoznatog porijekla - kao da su vas ogranicenja makar za trenutak

napustila, i kao da ste uz pomoc njegove blizine dobili krila. To je iskustvo otvoreno za svakoga, i samo ce

vas takvo jedno iskustvo ubijediti da postoje ljudi koji mogu vidjeti, a samim tim, i da vode.

Gdje ce vas on odvesti? Kuda? Ka vama samima. Ucenjak ce vas voditi “iza sedam gora i sedam

mora”, do nekakvog cilja koji se nalazi negdje u buducnosti. Ali, Isus i Buddha, oni vas vode ka vašem

vlastitom bicu - jer to je jedini cilj. Vi ste cilj, vi ste odredište.

Jedino mjerilo je: slušati srcem. Inace, na kraju cete sa slijepcem ispred vas završiti na dnu neke

jame.

I posljednja stvar u vezi jame: kada god Isus spominje jamu, on misli na maternicu. Jama je maternica

zbog toga što se i slijepac - voda i slijepac - sljedbenik ponovo radaju, i ponavljaju isti besmisleni život, isti

suludi krug. Drugim rijecima: ista tjeskoba, drugacije tijelo. Ništa se suštinski ne mijenja, prica ostaje kakva je

i bila, jer vanjska promjena ne dodiruje suštinu. Opet ste u paklu, opet u vjecito istoj tjeskobi. Maternica je

Isusova “jama”.

Kada vas Majstor vodi, nece vam se više desiti da završite na dnu jame. Radate se, ali sada u jednoj

višoj dimenziji, jer ste završili posao na ovom svijetu. Nestajete odavde i pojavljujete se tamo. To “tamo” je

Bog, Nirvana, srž postojanja.