Jedanaesta izreka...

Isus je rekao:

“Podignut je grad na visokoj planini, grad utvrden,

grad koji niti može pasti niti može sakriven biti “.

Isus je rekao:

“Ono što cuješ da ti je receno od uha do uha,

to propovijedaj sa krovova;

jer nijedna svjetiljka koja se upali

ne stavlja se pod mjericu niti na skriveno mjesto,

vec se stavlja na postolje

tako da svi, koji ulaze i izlaze,

mogu vidjeti njenu svjetlost “.

Isus je rekao: “Ako slijepac slijepca vodi,

obojica na kraju padaju u jamu “.

VI STE CILJ, VI STE ODREDIŠTE

Citav problem covjecanstva sastoji se iz izbora izmedu trenutacnog i vjecitog. Ako izaberete trenutno,

vi onda gradite kucu od pijeska - a ona ce pasti, u to nema sumnje. Ako izaberete vjecno, tada ste ostvarili

nešto što je trajno.

A ništa manje - osim onog vjecitog - nije u stanju zadovolji vas. Trenutacne stvari donose olakšanje,

ali ne i zadovoljenje. Upravo suprotno: trenutacne stvari cine vas još žednijim i gladnijim. One su baš kao

maslac koji se baca u vatru da bi se ova ugasila... Medutim, to postaje dodatna hrana za plamen i vatra ce

da naraste kao kvasac. Trenutno je kao maslac u vatri vaših želja - pomaže umu da izludi od želja; on je

vitaminska hrana. Samo vjecno može ugasiti tu žed; ne postoji neki drugi put.

Ali, kada kažem: “Ako izaberete vjecno, samo tad gradite svoj dom na visokoj planini, na necemu

stabilnom i trajnom, i vaš napor nece biti uzaludan”, što ja suštinski mislim pod tim “biranjem vjecitog”? - jer

ono vjecno ne može da se izabere. Ako vec možete birati, onda cete uvijek odabrati prolazno; izbor je stvar

koja se po pravilu uvijek tice trenutnog. Pa što je onda ono što podrazumijevam pod “izabrati vjecno”? Ako

možete shvatiti da je sve što je trenutno potpuno beskorisno da cete biti žedni i gladni vec sljedeceg minuta,

da ta vrsta vode nece ugasiti žed; ako to razumijete, trenutno otpada, postaje neupotrebljivo, i vi jednostavno

dolazite do trenutka kada shvacate ništavnost prolaznog. I tek kada to otpadne, vjecno je izabrano - vi sami

ga nikada ne birate.

Kada trenutno otpadne, ono što je vjecno stupa na snagu, ali prolazne stvari moraju postati apsolutno

neplodne. S trenutnim, vaš neuspjeh mora biti sveobuhvatan. “Blaženi su oni koji nisu uspeli u ovom svijetu”

- to blaženstvo mora biti pridodano ostalim Isusovim blaženstvima.

Nemojte uspeti u ovom svijetu! No vi pokušavate upravo suprotno biti što uspješniji. Ali, baš kada ste

ostvarili uspjeh, to ce biti istinski neuspjeh, zbog toga što ste tada ostali u okvirima trenutnog ali nitko nikad

ne uspijeva do kraja. Blago nama što je tako. Sve što možete je da odlažete neuspjeh, i to je sve. Možete to

odložiti i do sljedeceg života, do tko zna koje inkarnacije, ali nitko nikada ne uspijeva do kraja u ovom svijetu,

jer kako bilo tko može da realizira uspjeh usred ove prolaznosti, gdje nam sve bježi iz ruku? Kako se na

tome može podici kuca? Kako se povrh te nestalnosti može napraviti dom? U trenutku kada je projekt gotov,

povoljan trenutak je nestao. Zbog toga vi bez prekida osjecate kako ste osujeceni, no uvijek ispocetka cinite

jednu te istu stvar.

Izgleda da vi uopce niste svjesni, da ne znate što to radite - cini mi se da ništa niste izvukli, nikakvu

pouku, iz dosadašnjih iskustava. Ostali ste neznalica; možda imate mnogo takozvanog znanja, možda znate

kako se gradi kuca - možda ste inženjer ili arhitekta - ali još uvijek niste spoznali da se na prolaznim

temeljima ne može podici trajan dom. To je prva stvar koju Isus naglašava.

“Podignut je grad na visokoj planini, grad utvrden, grad koji niti može pasti niti sakriven može biti”.

Unutar ove izreke ima toliko toga; prvo: “Grad... na visokoj planini...·,

Vi uvijek gradite nešto u dolini! Sve su to simboli: “dolina” je mrkla noc, a “planinski vrh” predstavlja

nešto mnogo svjesnije, jer što ste svjesniji, to ste se više uzdigli. Kada ste apsolutno svjesni, nalazite se na

Everestu. Zbog toga Hindusi kažu da Šiva - vrhovni Bog - prebiva na Gaurišankaru, ili Everestu, jer Šiva je

simbol najviše svijesti. Taj Bog nije licnost, vec stanje te apsolutne svjesnosti. Savršena svijest živi na

Gaurišankaru, na najvišoj planini.

Kada ste nesvjesni padate u mrak doline - vaša noc je dolina, vaš san isto tako. Kada ste svjesni,

pocinjete se uspinjati. Onog trenutka kada ste potpuno nesvjesni, došli ste do najniže tocke postojanja - na

nivo stijenja, minerala, na posljednju ljestvicu. Ni kamen nije mrtav, ali je apsolutno nesvjestan. Medutim, i on

raste, sazrijeva, stari i umire. Stijene prolazi kroz iste faze baš kao i vi, ali nesvjesno - oni su posljednja

94

precaga života. Vi ste ponekad baš kao kamen: kada ste u dubokom snu, kakva je razlika izmedu stijene i

vas? Kada iz vas ne dopire ni tracak svjesnosti, po cemu se tad razlikujete od zemlje po kojoj hodate? Nema

razlike.

U snu se pomicete ka dolini. “Grešnik” je onaj koji je neprestano u snu, a “svetac” onaj koji je budan

cak i u najdubljem snu. U “Bhagavad Giti”, Krišna kaže Arjuni: “Kada su svi u snu, jogi je potpuno budan”.

Cjelovitost jednog jogija nikad nije savladana snom. Tocka svjesnosti uvijek je budna, i on je u stanju biti

svjedok cak i vlastitom snu. Kroz san padate, kroz budnost se uzdižete. Kada u vama ništa ne spava, kada

se citava vaša svjesnost pretvorila u svjetlost, i kada od nesvjesnog nema ni traga, kada je citavo vaše bice

ispunjeno sjajem - to je ono što se podrazumijeva pod Kristovom ili Buddhinom prirodom: nema nesvjesnosti

- to je najviši vrh. To je simbolicko znacenje Isusovih rijeci: “Podignut je grad na visokoj planini...”

Vi svoje gradove i kuce gradite u dolini, i izgleda da vam onaj obican san nije dovoljan - trebaju vam

droge da bi vam se san produbio. Vi cak tražite metode koje ce vas gurnuti u dublju nesvjesnost - jer svijest

je povezana sa bolom i tjeskobom. Ali, zašto? Buddha i Isus kažu da je svijest najvece moguce blaženstvo,

a za vas, svijest je neizdrživo bolna. Zbog cega? I zašto vi uopce želite sve zaboraviti? Zašto je svjesnost

bolna i tjeskobna?

Ona je bolna samo ako je devedeset i devet postotaka vas samih nesvjesno, i ako je samo jedan

postotak preostao svjestan. Tad taj jedan postotak pati, jer uocava kaos svuda oko sebe. Videci svih

devedeset i devet postotaka u sveopcem ludilu taj jedan postotak neshvatljivo pati, i onda, zbog patnje, traži

anestetike: drogu, alkohol, ili seks, muziku, mantru - samo da bi stvorio stanje autohipnoze. Dakle, onda i taj

jedan postotak strada i postaje dio cjeline. Tad vam je lakše, jer pošto nitko nije svjestan problema - problem

naizgled nestaje.

To je ono što se naziva nojevom logikom, kada god noj primijeti nekog neprijatelja, on odmah zabije

glavu u pijesak. U trenutku kada ne može vidjeti, njegova logika radi otprilike ovako: “Ako nisam u stanju

uociti neprijatelja, onda on i ne postoji”. Izgleda da je noj savršeni ateist, jer ateisti kažu: “Ako mi ne možemo

vidjeti Boga, kako je moguce da On postoji? Nešto jeste - ali tek kada ga mi vidimo”. - kao da od vašeg

videnja zavisi citavo postojanje. Stvar ne postoji ako je vi ne vidite; tako bar ispada.

Noj zabija glavu u pijesak, sklapa oci, i strah automatski nestaje jer neprijatelja više nema. Ali, nijedan

neprijatelj ne vjeruje u tako blesav sistem logike, a vi ionako postajete svoja vlastita žrtva. Mogli ste pobjeci,

ali sada je bijeg nemoguc jer ste ubjedeni da neprijatelja nema. Možda zbog toga osjecate privremeno

rasterecenje - i to ne zato što neprijatelja nema, vec zbog toga što vi osjecate da on ne postoji. Vi osjecate

trenutnu srecu cim ste pod djelovanjem nekog opijata: tada problema nema, neprijatelji su išcezli, tjeskoba

više ne postoji - jer za prepoznavanje svega toga potrebna vam je svijest, a vi ste je u potpunosti izgubili.

Kada je citavo bice postalo svjesno, tad dolazi do blaženstva - jer sva je tjeskoba nestala - i Buddha je

potpuno u pravu. I vi ste takoder u pravu, jer vaše vam iskustvo govori da, što ste svjesniji, sve jasnije

uocavate probleme u kojima se nalazite. Zbog toga, ispada da je bolje biti u somnambulizmu, u jednom

doživotnom snu - upravo stoga svi mi gradimo svoje gradove u dolinama, a ne na vrhu brda.

Postoji još jedan razlog.

Isus je rekao: “Podignut je grad na visokoj planini, grad utvrden, grad koji niti može pasti niti

može sakriven biti”.

Mi svoje gradove gradimo na takav nacin, na tako prolaznoj osnovi, da su oni sasvim spremni da se

svakog trenutka pretvore u ruševine. Zašto? Zato što možemo vidjeti samo ono što je trenutno; naše

sagledavanje nije sveobuhvatno. Omoguceno nam je da vidimo samo ono što se nalazi u našoj neposrednoj

blizini. U stanju smo vidjeti samo trenutak - vidiš jedan jedini moment, on prode, pa zatim vidiš drugi, pa se

zatim i on izgubi, i tako dalje. Cjelovito sagledavanje uvijek nam izmice - vidamo samo trenutke koji dolaze i

prolaze.

Za savršeno sagledavanje potrebna je savršena svjesnost. Tad možete vidjeti citav život - i ne samo

to, nego i citav svijet. U tome je smisao dainskih rijeci da je Mahavir, nakon prosvijetljenja, mogao vidjeti i

prošlost i sadašnjost i buducnost - citavo vrijeme. Što to znaci? To znaci da vam je sveukupnost postojanja

postala jasna, i kada je cjelina takva, vi ste tada u stanju sazidati taj Isusov “utvrden grad”. Do tada, vi

možete samo graditi kule u pijesku.

Vi nemate pojma što ce vam se desiti u sljedecem trenutku. Što god da vi ucinite, sljedeci moment

može vam pokvariti sve planove. Sve što radite zavisi od trenutnog, a ne od vjecnog.

Jednom se dogodilo: Kineski Majstor je imao ucenika Amerikanca, i kada je ovaj trebao da se vrati u

svoju zemlju, Majstor mu je dao na poklon jednu predivnu drvenu kutijicu: “Ali”, rekao je na kraju svom

uceniku, “pod jednim uvjetom; cak i ako ovu kutijicu daš nekom drugom, odredene uvjete moraš poštovati.

Obecaj mi! Jer, i ja sam jednom ispunio to isto - a to nije nova stvar; rijec je o necem veoma drevnom, o

obicaju koji se prenosi sa generacije na generaciju”.

“Ispuniti cu sve što se od mene traži” - rece spremno ucenik. Bila je to stvarno prelijepa kutija, izuzetno

vrijedna i vrlo stara, i ucenik je zato obecao: “Bez obzira na uvjete, održati cu obecanje...”

“Uvjet je u suštini veoma jednostavan: moraš ovu kutiju držati u svojoj kuci okrenutu istocnoj strani

svijeta. Tako se od pamtivijeka radilo s njom, i bilo bi mudro da i ti poštuješ tradiciju”.

“Ne postoji problem”, rece ucenik. “Uciniti cu sve što kažete”.

95

Ali kada je postavio kutiju na odredeno mjesto - na istocnu stranu svijeta - shvatio je da se ona uopce

ne uklapa. Citava soba pocela je izgledati krajnje apsurdno. Zbog toga je odlucio da sve stvari u sobi podredi

Majstorovom poklonu. Ali, ni to nije pomoglo - sada je citava kuca izgledala smiješna. Na kraju je bio

primoran izmijeniti citavu kucu od vrha do dna - ali odjednom, vrt je bila nekako suvišan. Na kraju je ucenik

bio apsolutno iscrpljen, pa je posljednjom snagom napisao Majstoru pismo: “Ona kutija je veoma opasna, jer

da bi se uklopila morao sam promijeniti i kucu i okucnicu, ali ništa ne vrijedi. Sada izgleda, moram prijeci na

mijenjanje susjedstva...” Ucenik je, po svemu sudeci, bio vrlo senzitivan - zbog toga je i osjetio vrijednost

poklona.

Ako život gradite na trenutku, bice vam jako teško s cjelinom - jer stvar jednostavno nece htjeti da se uklopi. Sklad ce uvijek da vam izmice, jer nešto ce morati krenuti nizbrdo. Cjelina se mora osmotriti prije no

što prijedete na zidanje vlastitog grada. Tek nakon sagledavanja cjeline možete preci na izgradnju životnog

prebivališta. Tek tada ce vaše postojanje biti skladno i spokojno. Bez te pripreme, biti cete uvijek pomalo

ekscentricni, van svijeta, neukorijenjeni.

Svaki covjek je ekscentrik. rijec je predivna: nešto van centra, nešto cemu nedostaje središte, nešto

što nije kakvo bi trebalo biti. Zbog cega je svako ljudsko bice ekscentrik, bez centra? Zbog toga što svako

pokušava da svoj život uskladi s trenutacnim, a trenutak nije cjelina. Trenutak je sicušni djelic vjecnosti, i

kako cete se prilagoditi necemu što je vjecno - kada uporno pokušavate da se uskladite sa trenucima? Zbog

toga Isus kaže: “Stvori svoj život na takav nacin da uvijek bude u skladu s vjecnim, a ne sa trenutacnim”.

“Podignut je grad na visokoj planini, grad utvrden, grad koji niti može pasti niti sakriven može

biti”.

Vaši ce gradovi uvijek padati i biti u ruševinama. Tako stvari stoje! Nema potreba da pitate Isusa,

samo osmotrite vlastiti život: prosta ruševina; cak i prije no što ste ga sagradili, on je vec poceo da se ruši. Vi

jeste ruina od grada. Zašto se to dešava? Zbog trenutacnog. Neophodna vam je širina sagledavanja,

bezvremenost u pogledu.

Kako dolazi ta vrsta sagledavanja? Što viša svjesnost, to dublja vizija. Ona zavisi od nivoa svijesti.

Sjedite pod. neko drvo na ulici i gledajte: imate viziju - možete vidjeti sve do najbližeg kuta, i tu videnje

prestaje. Nakon toga, popnite se na drvo i bacite pogled - vaša ce vizija biti daleko šira. Zatim udite u avion -

iz pticje perspektive imati cete grad kao na dlanu. Što odete više, vaše ce sagledavanje biti šire. Imamo na

tisuce precaga na ljestvicama svijesti. Ako ste na vrhu, gledajte: vjecnost vam je razotkrivena.

Jeste li posmatrali cak i neke vrlo male stvari? Sjedite ispod drveta i posmatrate svijet, gledate u

pravcu istoka i ne vidite bukvalno ništa. Netko tko je na drvetu ispod kojeg sjedite vam uzvikne: “Pogledaj -

približava nam se volovska zaprega!”

“Ja ništa ne vidim”, odgovarate, “i kako uopce može postojati ono što ja nisam u stanju vidjeti?” Za vas

se ta volovska zaprega nalazi u buducnosti, ali za covjeka na drvetu objekt je u sadašnjosti. Zbog toga,

nemojte misliti da sadašnjost svima isto znaci. Vaša je sadašnjost ogranicena vama - to, možda, nije

sadašnjost za mene. Ono što je sadašnjost za mene ne mora biti sadašnjost za vas. Kao što vidimo, sve to

zavisi od nivoa svjesnosti.

Za Buddhu je sve sadašnjost, zbog toga što za njega buducnost više ne postoji - njegovo

sagledavanje je upotpunjeno. Za Isusa, sadašnjost je sve: za njega prošlost ne postoji, jer on može vidjeti;

takoder za njega ni buducnosti nema. Sa najvišeg vrha svijesti cjelina je vidljiva, i zato je iz te perspektive

sve ovdje i sada - nema ni prošlosti ni buducnosti. Buducnost postoji samo zbog ogranicenosti vašeg

sagledavanja, a ne zbog toga što je ona neizbježna. Ona samo pokazuje plitkocu vizije: nešto što izlazi iz

vizije je prošlost, a ono što još nije ušlo u nju predstavlja buducnost. Ali stvari, same po sebi, nalaze se u

vjecnosti.

Vrijeme je vaša izmišljotina, zbog toga što živite u dolini. Otuda, sve tradicije svijeta su naglašavale da

vrijeme nestaje cim udete u stanje duboke meditacije, samadhija, unutrašnje ekstaze. Što to znaci? To znaci

da se gubi podjela vremena na prošlost, sadašnjost i buducnost. Život jeste, ali bez podjela - bezvremen.

Neka vaš grad bude podignut na bezvremenim temeljima.

Ako ga sazidate na trenutacnoj osnovi, on ce biti i ostati ruševina, jer sadašnjost nestaje i postaje

prošlost. Što ja podrazumijevam pod tim da vam je grad ruševina još prije no što ste ga dovršili? Mislim

samo jedno: u trenutku kada ga gradite, taj trenutak je vec prošao - on više nije u vašim rukama! Zemlja vam

se neprestano pomice ispod nogu!

“Podignut je grad na visokoj planini, grad utvrden...”

Zašto Isus stalno ponavlja tu rijec “utvrden”? Takvi kakvi jeste, na mjestu na kom jeste - u dolini -

uvijek ste ispunjeni strahom, nesigurni, opasnost vam odasvud prijeti... Dolina je puna duhova i sjenki,

neprijatelji su iza svakog kuta, sve je puno mržnje.

Cuo sam da je jedna kucna muha letjela pored samoposluge, a kraj prozora je stajao insekticid na

kom je pisalo velikim crvenim slovima: “Novi sprej koji automatski ubija sve muhe ovoga svijeta!” Muha je

procitala poruku, poletjela, i reda radi, promumljala sebi u bradu: “Toliko je mržnje svuda oko nas”.

Vi živite u svijetu doline. Tu sve garantirano ubija - automatski! Prebivate u dolini smrti - samo vam je

smrt izvjesna tamo dole.

Jeste li primijetili da je u životu sve neizvjesno - osim smrti? Trebalo bi biti obrnuto, ali jedina sigurna

stvar je vaša vlastita smrt. Sve drugo je nesigurno i neizvjesno - može se desiti, ne mora se desiti. Pa kakav

96

je to život kada vam je jedino smrt zagarantirana? No tako mora biti, jer u mraku doline samo smrt može da

postoji. Nesvjesno je precica do smrti.

Kada god želite biti nesvjesniji nego što jeste, vi u stvari želite umrijeti. U vama je taj nagon zaista

dubok, jer da nije, vi biste se vec poceli uspinjati. Pred sam kraj svog života Frojd je nabasao na jednu

nevjerojatnu cinjenicu: otkrio je “Tanatos” - želju da se umre. Citava njegova filozofija bila je stvorena oko

“libida” - oko teorije koja kaže da je covjek voljan da živi i da preživljava. Ali, što je više pronikao u tu voljnost,

to je postajao sve nesigurniji, što je više otkrivao volju da se živi, to se sve cešce suocavao sa voljom da se

umre.

To je za Frojda bio nepremostiv problem, jer on je bio linearan mislilac, jednodimenzionalan logicar -

baš kao i Aristotel. Sve je bilo tako proturjecno, jer iza libida - žudnje za životom, nalazio se tanatos - želja za

smrcu. Frojd je tim saznanjem bio veoma uznemiren. Ali, to je ono što su Buddha, Isus i mnogi drugi

ponavljali od pamtivijeka: takvi kakvi jeste, potpuno ste neupotrebljivi, citav vaš život nema ni trunke smisla u

sebi, i zbog toga želite prekinuti sa svim tim užasom.

Kada god uzmete nešto da bi produbili vlastitu nesvjesnost u tome postoji želja za smrcu - jer

nesvjesno je privremena smrt. Cak ni par dana vi niste u stanju živjeti bez sna, jer i san, sam po sebi, zaista

jeste neka vrsta kratkotrajne smrti. Vama je to potrebno. Ako svakoga dana ne budete mrtvi jedno osam do

deset sati, necete biti sposobni za život iduceg dana - jer citav vaš život je samo jedan zastrašujuci kaos; biti,

to nije blaženstvo - u stvari ispada da je blaženo iskljucivo “ne biti”. Dakle, kada god se možete izgubiti,

vama je dobro. Ako možete postati nacista i da se izgubite u gomili - divno! Osjecate se predivno, jer je

utapanje u masu isto što i smrt - vas nema, samo se bezlicna gomila talasa i dere.

Zbog toga diktatori uspijevaju - zbog toga što želite umrijeti. Oni uspijevaju cak i u dvadesetom vijeku,

jer vam pružaju priliku da nestanete. To je razlog dugovjecnosti svih svjetskih sukoba i ratova, jer sve vam to

omogucuje da umrete bez problema. Covjek se ne preobražava. Ratovi ce se nastavljati, jer svi su spremni

da nestanu. Želite da ubijate zbog toga što ni sami ne želite živjeti. Život je takva jedna muka da je, naizgled,

samoubistvo najbolje rješenje. Ako do sada niste ispalili sebi metak u glavu, nemojte odmah pomisliti kako

ste drugaciji, kako vam je stalo do života, kako volite postojati. Ne! Samo se plašite. Vi zaista ne volite život,

jer da tako stoje stvari, vi biste se uspinjali jer što je viši vrh, dublji je život. To je ono Isusovo obecanje:

“Hodite k meni, jer ja cu vam dati obilje života”.

Zbog toga Isus naglašava: “Ja sam život! Krenite prema meni”. Ali, to je veoma teško, jer vi ste uložili

toliko toga u život u dolini, tako da se u stvari plašite životnosti. Vi sebe onemogucavate, ne dopuštate sebi

da oživite, i postojite na istinskom životnom minimumu. Malo vam nedostaje biti robot, jer sve se ionako

pretvorilo u mrtvu i dosadnu rutinu - vi cak nemate ni potrebu da živite usred sve te mehanike.

Ratovi i nasilje ce preživjeti, a covjek ce i sutra ubijati sve oko sebe. Kao da je citav napor oduvijek

bio: stvoriti sredstvo za jedno globalno samoubistvo - i evo, sada je i ono otkriveno: hidrogenska bomba.

Zašto su naucnici citav svoj život posvetili stvaranju tako destruktivnih izuma? Zbog toga što je to oduvijek

bila najdublja covjekova želja: umrijeti na bilo koji nacin. Ta želja nije svjesna, naravno, jer ako covjek

osvijesti tu svoju potrebu, poceti ce se preobražava. Mnogo puta vam se desilo da kažete: “Bilo bi bolje da

se nikada nisam rodio!”

Jedan grcki filozof, Filo mu je ime, jednom je napisao: “Prvi je blagoslov ne roditi se, a drugi - umrijeti

što prije”. On kaže da su to jedini blagoslovi koji postoje. Prvi je ne roditi se uopce - ali nitko još nije baš

toliko sretan. Dakle, dostupan nam je samo onaj drugi blagoslov: umrijeti - što prije to bolje. Filo je živio

devedeset i sedam godina, i zato ga je netko upitao: “Ali kako je moguce da ti sam nisi izvršio samoubistvo?”

“Izdržavao sam život samo da bi drugima prenio tu poruku - jer umrijeti, to je jedino rješenje”, bio je

njegov odgovor.

Samoubistvo je duboko usaden instinkt. Cim nešto krene nizbrdo, u vama se vec rodi želja da uništite

sebe. Duhovan je svako tko je svjestan toga da je ova želja skrivena u covjeku. Zašto je ta želja uopce u

nama? Morate unijeti mnogo više svijetla u sebe kako biste osvijetlili tu smrt koja vas bez prestanka jede

iznutra. Vi ne umirete jednom - odumirete svakoga dana pomalo. Smrt nije pojava koja dolazi na kraju života

ona otpocinje vašim rodenjem. Svaki je dan neprekidnost umiranja; nakon sedamdeset ili više godina, ciklus

je dovršen, i tad nastupa konacna smrt.

Ali vi ste umirali odvajkada, i samo ste cekali onaj trenutak kada cete konacno umrijeti - što prije to

bolje. Niste izvršili samoubistvo, jer ste se plašili: što ce se dogoditi? Zbog toga ste u stanju biti trpeljivi u

odnosu na vlastiti život - nekako ga podnosite, i samo cekate trenutak kada cete ga se osloboditi.

Jednom se desilo: Tomas Alva Edison bio je pozvan na veceru. Skupilo se nekoliko prijatelja, no pošto

je Edison bio cutljiv covjek, uvijek bi bio uznemiren u vecoj gužvi. Bio je usamljeni radnik u svojoj laboratoriji,

i prisustvo drugih uvijek je doživljavao kao nešto nepoželjno i neprijatno. A te veceri je bilo zaista mnogo

svijeta: svi su nešto brbljali, mljeli, ogovarali, pa je pomislio: “Ovo je pogodan trenutak da se izvucem

odavde”. I taman kada je pogledom tražio vrata kroz koja bi pobjegao, domacin ga je uhvatio: “Gospodine

Edisone, na cemu sada radite?”

“Na izlazu”.

Ali svi rade na izlazu - budite svjesni toga!

Zbog cega niste u stanju uživati u životu, u životu koji nije ništa drugo do dar s neba? Vi ga niste

zaslužili - zbog toga, možemo ga smatrati milošcu. Postojanje vam je omogucilo život - možemo ga zvati

97

Bogom- i to je jednostavno dar, cist poklon predat iz nepoznatog izvora. Niste ucinili ama baš ništa da biste

ga stekli. Zašto ne možete biti zahvalni i uživati u njemu? On mora biti proslavljen plesom, pjesmom i

radošcu - u cemu je problem? Da bi se uživalo u tom blaženstvu, neophodna je svjesnost; da bi se trpjela

tjeskoba, budnost nije nužna. Cak je potrebna smanjena svjesnost - potrebna je noc, a ne dan. Budnost je

nužna samo za blaženstvo.

I zato, ako vidite nekog sveca koji je tužan, znajte dobro da je njegovo svetaštvo potpuno lažno.

Zašto? Zbog toga što ce vam svjesnost podariti blaženstvo, svjesnost ce vam produbiti unutrašnji smijeh.

Svetac ce biti dijete: možda ce trcati za leptirima kao pubertetlija; uživati ce u hrani i najobicnijim stvarima -

jer život jeste dar s neba. Sve je milost Božja i on može biti zahvalan za svaki trenutak - cak i za svaki svoj

dan. On može uživati cak i u vlastitom disanju - ono je tako blaženo! Ako nabasate na sveca koji je tužan,

budite sigurni da nešto nije u redu: još uvijek živi u dolini. Da se pomakao, našli biste neustrašivost, sjaj na

njegovom licu, nezabrinutost djeteta, uživanje, radost.,.

Zašto vas svjesnost utvrduje? Što ste svjesniji, to više znate da je nemoguce umrijeti, da smrt u suštini

ne postoji. Ona jeste samo u dolini. Što ste svjesniji, to ste u dubljoj povezanosti sa božanskim - to je ta

utvrdenost. Vi trenutno nemate pojma tko ste i što ste: to je dolina nesvjesnog gdje se ne dešava ništa osim

smrti. Živite usred umiranja, drhtite, ispunjeni ste strahom. Ako pogledate unutra, u sebe, naci cete samo

strah pred smrcu, ništa drugo. To je prirodno: strah i smrt idu uvijek zajedno.

Ako se pocnete uspinjati, ljubav ce biti unutra, a vjecnost oko vas. Nece biti straha - njega ne može

biti, jer je uništenje vas samih apsolutno nemoguce. Kada ostvarite ljubav, ostvarili ste i besmrtnost u isti

mah. To je taj “utvrdeni grad” o kojem Isus govori.

“Podignut je grad na visokoj planini...” ali nemojte zaboraviti da se utvrdenost grada sastoji iz

visine na kojoj je postavljen. “... grad koji niti može pasti niti može sakriven biti”.

To je vrlo paradoksalno: u dolini padate bez prestanka, a na vrhu nikada. Paradoks je u tome što mi

stalno vidamo da ljudi padaju s vrha. Kako netko može pasti ako je na zemlji, na dnu doline? Netko se šeta

po zemlji, a onaj drugi pada s visine - to je mit! Što se unutrašnjeg svijeta tice, nitko sa visine ne može pasti.

Jednom kada je ostvaren taj unutrašnji vrh, covjek ostaje vjecno na njemu. Ništa vam ne može biti oduzeto

ako ste došli do tog unutrašnjeg Everesta. Mit je ispravan, ali u vanjskom svijetu.

Ljudi padaju kada god su na visinama, ali i te visine pripadaju dolini: to nije onaj istinski vrh. Ako ste

slavni, vaša ce slava proci prije ili kasnije. Ako ste na tronu, sici cete s njega kada tad. Bice vam oduzeto sve

ono što ste ostvarili u ovom svijetu, ali što se unutrašnjeg svijeta tice, stvari stoje nešto drugacije. Ono što

ste stekli iznutra, ostaje vaše za sva vremena. Znanje ne može da vam se otme: jednom kad ste nešto

spoznali, to postaje dio vašeg bica. To nije nešto što se može posjedovati - cim nešto može postati djelic

bica, vi to onda ne možete izgubiti zaboravom.

Jednom kada ste došli do tog uvida – da ste besmrtni - kako biste mogli to zaboraviti? Nema nacina

da se od toga oducite - naucili ste, i stvar je svršena. Covjek se ne može oduciti samo od istinskog znanja,

jer ono nema veze sa sjecanjem. Sve od cega se možete oduciti je pamcenje, a ne znanje. Ono što ne zavisi

od zaborava je znanje, a ne memorija.