VI  NISTE   UM

NAJVEĆA PREPREKA  PROSVJETLJENJU

Prosvjetljenje - što je to?

Više od trideset godina prosjak je sjedio pokraj ceste. Jednoga dana naišao je neki stranac. »Imaš malo sitnoga?« promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru bejzbolsku kapu. »Nemam ti što dati«, odgovorio je stranac. Tada je upitao: »Na čemu to sjediš?« »Ni na če- mu«, odgovorio je prosjak. »To je samo neka stara kutija. Sjedim na njoj otkako pamtim.« »Jesi li ikada zavirio u nju?« upita ga stranac.

»Nisam«, odgovori prosjak. »A i čemu? Ničega nema u njoj.« »Ipak, pogledaj unutra«, bio je uporan stranac. Prosjak je uspio odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija ispunjena zlatom.

Ja sam taj stranac koji vam nema što dati, koji vam kaže da se za- gledate u vlastitu nutrinu. Ne u nutrinu bilo koje kutije, kao u ovoj paraboli, nego u nutrinu onoga što vam je najbliže: u vlastitu nutrinu.

»No ja nisam prosjak«, čujem kako kažete.

Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo - radost Bića koja zrači te duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posljedica te ra- dosti, prosjaci su, makar imali materijalnih bogatstava. Oni u vanj- skom svijetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, ondje traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo da obuhvaća sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svi- jet može pružiti.

Riječ prosvjetljenje u mislima vam predočava sliku nekakva nad- ljudskog postignuća, a egu se sviđa da tako  i ostane. A prosvjetljenje je jednostavno prirodno stanje proživljene jednote s Bićem. To je sta- nje povezanosti s nečim neizmjernim i neuništivim, nečim što ste, gotovo paradoksalno, u suštini vi sami, a ipak je mnogo veće od vas.

To je pronalaženje vlastite istinske prirode onkraj imena i oblika. Ni- ste li sposobni osjetiti tu povezanost, u vama se budi privid odvojeno- sti od sama sebe te od svijeta koji vas okružuje. Tada sebe svjesno ili nesvjesno shvaćate kao izdvojenu česticu. Javlja se strah, a vanjski i unutarnji sukobi postaju redovita pojava.

Sviđa  mi  se  Buddhina  jednostavna  definicija  prosvjetljenja  kao »okončanja patnje«. U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne? Naravno, kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvje- tljenje nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali, što preostaje, ako više nema patnje? Buddha o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to morati sami otkriti. On je izrekao negativnu definiciju tako da je um ne može pretvoriti u nešto u što bi povjerovao ili u nekakvo nadljud- sko postignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće doseći. Usprkos tome što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje rezervirano za Buddhu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.

Koristite se riječju Biće*. Možete li objasniti što time mislite?

Bfće je vječan, uvijek prisutan, jedan jedini Život onkraj mnoštva ži- votnih oblika što su podvrgnuti rađanju i smrti. Međutim, Biće se ne nalazi samo onkraj oblika, nego također duboko unutar svakog obli- ka, kao njegova najskrivenija, nevidljiva i neuništiva suština. To znači da vam je Biće dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priro- da. No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razu- mjeti. Spoznat ćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće možete osjetiti, ali nikada ga ne  možete  mentalno  razumjeti.  Pono- vno postizanje svjesnosti o Biću i prebivanje u tom stanju »osjećajne spoznaje«  jest  prosvjetljenje.

Kad kažete Biće, govorite li o Bogu? Ako govorite, zašto onda tako i ne kažete?

Riječ Bog tijekom tisuća godina zloporabe ostala je bez značenja. Kat- kad se njom koristim,  ali štedljivo.  Pod zloporabom mislim na to

Biće,  u  smislu  bivanje, postojanje,  bitak  (prim.  prev.)

PRVO   POGLAVLJE

kako se ljudi koji nikada nisu ni naslutili carstvo svetoga, beskonačno prostranstvo koje se krije iza te riječi, jako uvjerljivo njome koriste, kao da znaju o čemu govore. Ili tvrde da Bog ne postoji, kao da znaju što je to čemu niječu postojanje. Ta zloporaba dovodi do pojave ap- surdnih uvjerenja, tvrdnji i zabluda ega, kao što je ova tvrdnja: »Moj (naš) Bog jedini je istinski Bog, a tvoj je Bog lažan« ili Nietzscheova čuvena izjava: »Bog je mrtav«.

Riječ Bog postala je zatvoreni pojam. Onoga trenutka kad je iz- govorite, stvara se mentalna slika; to možda više nije slika starca s bi- jelom bradom, ali još je ipak mentalni prikaz nekoga ili nečega izvan vas. Isto tako, taj je prikaz gotovo neminovno u muškom obliku.

Ni Bog ni Biće, ni bilo koja druga riječ, ne mogu definirati ili objasniti neobjašnjivu stvarnost koja se krije iza njih, tako da je jedi- no važno pitanje ovo: predstavlja li ta riječ pomoć ili otežava doži- vljaj Onoga na što ukazuje. Ukazuje li na nešto onkraj sebe, na onu transcendentalnu stvarnost ili si je olako dopustila da postane tek mentalni idol, puka ideja u vašim mislima u koju vjerujete?

Riječ Biće ništa ne objašnjava, ali to ne čini ni riječ Bog. Među- tim, Biće ima tu prednost da predstavlja otvoreni pojam. Ono ne svo- di beskonačno nevidljivo na konačnu pojavu. Nemoguće je obliko- vati mentalnu sliku Bića. Nitko ne može tvrditi da posjeduje isklju- čivo pravo na posjedovanje Bića. Ono predstavlja samu vašu suštinu. Možete mu neposredno  pristupiti  kao  osjećaju vlastite  prisutnosti, kao spoznaji Ja jesam koja prethodi tvrdnji: »Ja sam ovo« ili: »Ja sam ono«. Tek mali korak dijeli riječ Biće od iskustva Bića.

Koja je najveća prepreka doživljaju te stvarnosti?

Poistovjećivanje s vlastitim umom, zbog čega misao postaje prisilna. Nemoć da prekinete razmišljanje zastrašujuća je poteškoća, ali mi to ne shvaćamo jer gotovo svi od toga patimo, zato se takvo stanje sma- tra normalnim. Ta neprestana mentalna buka sprečava vas u pronala- ženju carstva unutarnje smirenosti koja je neodvojiva od Bića. Ta bu- ka također stvara lažno, misaono ja, koje baca sjenku straha i patnje. Kasnije ćemo to potanje razjasniti.

Filozof Descartes vjerovao je kako je  pronašao  temeljnu  istinu kad je izrekao čuvenu tvrdnju: »Mislim, dakle jesam.« Zapravo,  izra- zio je temeljnu pogrešku: izjednačiti mišljenje s Bićem i identitet s mišljenjem. Prisilni mislilac, što se odnosi na gotovo svakog čovjeka, živi u stanju očite odvojenosti, u bezumno kompleksnom svijetu traj- nih problema i sukoba,  u svijetu koji  odražava sve veću fragmentaci- ju uma. Prosvjetljenje je stanje cjelovitosti, postojanja »u jednoti« i, samim tim, u spokojstvu, sjedinjenost sa životom u njegovu očitova- nom vidu, svijetu, kao i sjedinjenost s vlastitim najdubljim ja i ne- očitovanim životom - sjedinjenost s Bićem. Prosvjetljenje ne samo da označava okončanje patnje i trajnih, unutarnjih i  vanjskih  sukoba, nego isto tako i okončanje zastrašujućeg robovanja razmišljanju.  Ka- kvo je  to  nevjerojatno  oslobođenje!

Poistovjećivanje s umom stvara nepropustan zastor pojmova, eti- keta, slika, riječi, prosudbi i definicija koje onemogućuju sve istinske odnose. Taj  zastor postavlja se između vas i vaše prirode, između vas i vaših bližnjih muškaraca i žena,  između vas i prirode,  između vas i Boga. To je zastor misli koji stvara privid odvojenosti, privid kako s jedne strane postojite vi, a s druge potpuno odvojeni »drugi«. Tada za- boravljate  suštinsku činjenicu  da ste,  ispod  razine  tjelesne  pojavnosti i odvojenih oblika, jedno sa svime što jest. Kad kažem da zaboravlja- te, time  hoću reći da jednotu više ne možete osjetiti kao bjelodanu stvarnost. Možda vjerujete da postoji, ali više ne znate da je tako. Uvjerenje može pružiti utjehu. Međutim,  samo  uvjerenje  putem vla- stita  iskustva  donosi  slobodu.

Razmišljanje je postalo bolest. Bolest se pojavljuje kad nestane ravnoteže. Primjerice, nema ničeg pogrešnog u tome što se stanice u tijelu razdvajaju i umnažaju, ali kad se taj proces nastavlja bez obzira na cjelokupnost organizma, stanice se pretjerano množe i tada dola- zi do bolesti.

Koristimo li se njim na pravi način, um može biti iznimno dobar instrument. Koristimo li se pogrešno, međutim, postaje razoran. Da se točnije izrazim, najčešće nije riječ o tome da se pogrešno služite umom - najčešće se njim uopće ne služite. On se koristi vama. To je bolest. Vjerujete da ste vi taj um. To je zabluda. Instrument je preu- zeo vlast u svoje ruke.

Ne slažem se sasvim s tim. Istina je da često besciljno razmišljam, kao i većina ljudi, ali ipak mogu odlučiti koristiti se umom da nešto dobijem i postignem, a to činim cijelo vrijeme.

Samo zato  što  možete  riješiti  križaljku  ili  izgraditi  atomsku  bombu, to ne znači da se koristite umom. Upravo kao što psi vole žvakati ko- sti, tako i um voli gurati nos u različite probleme. Zato i rješava kri- žaljke i gradi atomske bombe. Vas ne zanima nijedno ni drugo. Do- pustite mi da vas upitam: možete li se osloboditi uma kad god to po- želite? Jeste li pronašli tipku za isključivanje?

Hoćete reći da potpuno prestanem misliti? Ne, ne mogu ga se osloboditi kad to poželim, osim na trenutak-dva.

To znači da se um koristi s vama. Vi se nesvjesno poistovjećujete s njim, tako da čak i ne znate kako ste njegov rob. Gotovo kao da ste opsjednuti, a da to i ne znate i zato smatrate da ste vi to biće koje vas je opsjelo. Početak slobode jest spoznaja kako vi niste to biće koje vas opsjeda - mislilac. Ta vam spoznaja omogućuje da promatrate mis- lioca. Onoga trenutka kad počnete nadzirati mislioca, aktivira se viša razina svjesnosti. Tada počinjete shvaćati kako onkraj misli postoji prostrano carstvo inteligencije, kako je misao samo sićušan vid te in- teligencije. Također shvaćate kako sve one stvari koje su uistinu važne

- ljepota, ljubav, stvaralaštvo, radost, unutarnje spokojstvo - izranja- ju iz područja onkraj uma. Počeli ste se buditi.

OSLOBODITE SE UMA

Sto točno mislite reći kad govorite o »nadziranju mislioca«?

Ode li čovjek liječniku i kaže: »Čujem glasove u glavi«, vjerojatno će ga liječnik poslati psihijatru. Činjenica je da na vrlo sličan način do- slovce svi u glavi neprestano čujemo glasove: to su nesvjesni misaoni procesi, a ne shvaćate kako imate moć zaustaviti ih. Riječ je o trajnim monolozima ili dijalozima.

Vjerojatno ste na ulici susreli »lude« ljude koji bez prestanka raz- govaraju sa sobom ili mrmljaju. To se ne razlikuje mnogo od onoga što radite vi i svi drugi »normalni« ljudi, osim što ne govorite naglas. Glas iznutra komentira, nagađa, prosuđuje, uspoređuje, žali se, nešto mu se sviđa, nešto ne i tako u nedogled. Taj glas ne mora biti pove- zan sa situacijom u kojoj se upravo nalazite; možda oživljava davnu ili nedavnu prošlost, možda uvježbava ili zamišlja moguće buduće situacije. Razmišlja li o budućnosti, nerijetko zamišlja kako će stvari krenuti u pogrešnom smjeru ili zamišlja negativan ishod; to naziva- mo zabrinutošću. Katkad su ta razmišljanja praćena vizualnim slika- ma ili »mentalnim filmovima«. Čak i ako se glas odnosi na trenuta- čnu situaciju, protumačit će je pojmovima prošlosti. To je zato što glas pripada uvjetovanom umu, koji je rezultat sveukupne vaše pro- šlosti, kao i kolektivnog kulturalnog misaonog sklopa koji ste naslije- dili. Dakle, sadašnjost promatrate i prosuđujete očima prošlosti i do- bivate potpuno iskrivljenu sliku. Nije neuobičajeno da taj glas pred- stavlja čovjekova najgoreg neprijatelja. Mnogi ljudi žive s mučiteljem u glavi koji ih neprestano  napada, kažnjava i  iscrpljuje im životnu energiju. To je uzrok neizrecive bijede i nesreće, kao i bolesti.

Dobra je vijest to što se uistinu možete osloboditi vlastita uma. To je jedino istinsko oslobođenje. Upravo sada možete poduzeti pr- vi korak. Počnite što je češće moguće osluškivati glas u svojoj glavi. Osobito obratite pažnju na sve misaone obrasce koji se ponavljaju, one stare gramofonske ploče koje se već godinama okreću u vašoj gla-

vi. To sam htio reći kad sam govorio o »nadziranju mislioca«, odno- sno: slušajte glas u svojoj glavi i budite ondje u ulozi svjedoka.

Kad slušate taj glas, slušajte ga nepristrano. Hoću reći, ne prosu- đujte. Ne prosuđujte i ne osuđujte ono što čujete, jer bi to značilo ka- ko taj isti glas ponovno ulazi kroz stražnja vrata. Uskoro ćete shvati- ti: ondje je glas, a ovdje Ja jesam, osluškujem ga i nadzirem. Ta spo- znaja Ja jesam, taj osjećaj vlastite prisutnosti nije misao. Ona izrasta negdje onkraj misli.

Zato, slušate li misao, svjesni ste ne samo misli, nego i sebe kao nje- zina svjedoka.  Probudila se  nova dimenzija svjesnosti.  Osluškujete li misao, osjećate svjesno prisustvo - svoje dublje ja  -  u  pozadini  ili ispod misli. Misao tada gubi moć nad vama i brzo se povlači, jer više ne pružate energiju umu poistovjećujući se s njim. To je početak kra- ja  nesvjesnog  i  prisilnog  razmišljanja.

Kad se misao povuče, osjetit ćete kako je u mentalnoj struji došlo do prekida - to je pukotina u kojoj nema misli. U početku će ti pre- kidi biti kratkotrajni, trajat će možda samo nekoliko sekundi, ali po- stepeno će se produživati. Kad dođe do prekida, u nutrini ćete osje- titi duboku tišinu i spokojstvo. To je početak prirodna stanja doži- vljene jednote s Bićem, koja je najčešće zamagljena umom. Osjećaj duboke tišine i spokojstva s praksom će se produbiti. Zapravo, nema kraja njihovoj dubini. Također ćete osjetiti kako se iz dubina nutrine uzdiže tanano zračenje radosti: to je radost Bića.

To ne nalikuje na stanje transa. Uopće mu ne nalikuje. Ovdje ne dolazi do gubitka svijesti. Istina je upravo suprotna. Kad bi cijena spokojstva bilo sužavanje svijesti, a cijena duboke tišine smanjenje ži- votnosti i budnosti, tada ih ne bi bilo vrijedno imati. U takvom sta- nju unutarnje povezanosti postat ćete mnogo živahniji i budniji nego u stanju u kojem se poistovjećujete s umom. Bit ćete potpuno prisu- tni. To stanje također pojačava učestalost vibracija energetskog polja koje daje život fizičkom tijelu.

Što se dublje spuštate u carstvo bez misli, kako se to ponekad na- ziva na Istoku, spoznat ćete stanje čiste svijesti. U tom stanju vlastitu prisutnost osjećate s takvom snagom i radošću da sveukupno razmi- šljanje, emocije, fizičko tijelo, kao i cijeli vanjski svijet, postaju relati- vno beznačajni u usporedbi s tim stanjem. Pa ipak, to nije sebičnost, nego stanje nesebičnosti. Odnosi vas onkraj onoga o čemu ste prije razmišljali kao o »vlastitom ja«. Ta prisutnost ste vi sami, a istodob- no je nezamislivo veća od vas. Ovo što vam pokušavam prenijeti mo- že zvučati paradoksalno, pa čak i proturječno, ali nema nikakva dru- gog načina na koji bih to mogao izraziti.

Umjesto da »nadzirete mislioca«, prekid u struji misli možete izazva- ti sasvim jednostavno, usmjerivši žarište pažnje u sadašnji trenutak. Postanite snažno svjesni sadašnjeg trenutka. To će u vama probuditi duboko zadovoljstvo. Na taj način odvlačite svijest od umnih aktiv- nosti i stvarate prekid u mislima te postajete iznimno budni i svjesni, ali ne razmišljate. To je suština meditacije.

To u svakodnevnom životu možete provoditi tako što ćete se po- zabaviti bilo kojom rutinskom aktivnošću koja vam inače predstavlja samo sredstvo do nekog cilja, dajući joj potpunu pažnju, tako da sa- ma sebi postane ciljem. Primjerice, svaki put dok hodate uz i niz stu- be u svojoj kući ili na radnom mjestu, pomno usmjerite pozornost na svaki korak, pokret, pa čak i na disanje. Budite potpuno prisutni. Kad želite oprati ruke, obratite pozornost na sve osjetilne opažaje po- vezane s tom aktivnošću: zvuk i dodir vode, pokreti ruku, miris sapu- na i tako dalje. Kad ulazite u automobil, nakon što ste zatvorili vrata, zastanite nekoliko sekundi i promatrajte ritam disanja. Postanite svje- sni tihog, ali moćnog osjeta prisutnosti. Postoji samo jedno sigurno mjerilo kojim možete odrediti koliko ste uspjeli u toj praksi: stupanj unutarnjeg  spokojstva.

Najvažniji korak na vašemu putovanju prema prosvjetljenju jest ovaj: naučite raskinuti poistovjećenost s vlastitim umom. Svaki put kad izazovete prekid u struji misli, pojačava se svjetlost vaše svijesti.

Jednoga dana možda ćete shvatiti da se smijete glasu u glavi, kao što biste se nasmijali vragolijama djeteta. To znači da sadržaj uma više ne shvaćate ni izbliza tako ozbiljno, budući da vaš osjećaj vlastitog ja ne ovisi o njemu.

PROSVJETLJENJE: UZDIZANJE IZNAD MISLI

Nije li razmišljanje najvažnije za opstanak u ovom svijetu?

Um je instrument, oruđe. Postoji kako bi izvršavao stanovite zadat- ke, a kad je zadatak izvršen, oruđe možete odložiti. Kako sada stvari stoje, rekao bih kako osamdeset do devedeset posto ljudskoga razmi- šljanja ne samo da se ponavlja i da je beskorisno, nego je zbog svoje neučinkovitosti i često negativne prirode uvelike i štetno. Promatrajte um i vidjet ćete da je to istina. To dovodi do ozbiljna gubitka život- ne energije.

Ta vrsta prisilnog razmišljanja zapravo predstavlja ovisnost. Cime se odlikuje ovisnost? Vrlo jednostavno: osjećate da više ne možete prestati po svojoj volji. To o čemu ste ovisni čini vam se snažnijim od vas. Također vam pruža lažan osjećaj zadovoljstva, zadovoljstva koje se neminovno pretvara u bol.

Otkud tvrdnja da smo ovisni o razmišljanju?

Otud što ste se poistovjetili s njim, a to znači da osjećaj vlastitog ja crpite iz sadržaja i aktivnosti uma. Zato što vjerujete da biste presta- li postojati kad biste prestali razmišljati. Tijekom odrastanja stvarate mentalnu sliku o tome tko ste, utemeljenu na osobnim i kulturalnim uvjetovanjima. To fantomsko ja možemo nazvati egom. Ono se sa- stoji od umne aktivnosti, a održava se isključivo neprestanim razmi- šljanjem. Pojam ega različitim ljudima označava različite stvari, ali ja ovdje njime označavam lažno ja, stvoreno nesvjesnim poistovjećenjem S umom.

Sadašnji trenutak za ego jedva da postoji. Važnima smatra samo prošlost i budućnost. To potpuno iskrivljavanje istine objašnjava či- njenicu potpune neučinkovitosti uma u kontekstu ega. Ego se nepre- stano bavi oživljavanjem prošlosti, jer, tko ste bez prošlosti? Nepresta- no se projicira u budućnost kako bi se pobrinuo za opstanak i ondje pronašao nekakvu vrstu oslobođenja i ispunjenja. Ego kaže: »Jednoga dana, kad bude ovako ili onako, kad se nešto dogodi, tada ću biti do- bro, bit ću sretan i miran.« Čak i onda kad se čini da je ego zaoku- pljen sadašnjošću, on ne vidi sadašnjost: potpuno je pogrešno zapaža jer promatra očima prošlosti. Ili je svodi na sredstvo za postizanje ne- kakva cilja koji uvijek leži u budućnosti u koju se um projicira. Pro- matrajte svoj um i vidjet ćete da tako djeluje.

Sadašnji trenutak čuva ključ oslobođenja. Ali sadašnji trenutak ne možete pronaći sve dok ste potpuno poistovjećeni s umom.

Ne želim izgubiti sposobnost analiziranja i razlikovanja. Ne bi mi sme- tah da naučim jasnije razmišljati, na usredotočeniji način, ali ne želim izgubiti um. Dar mišljenja najdragocjenije je što imamo. Bez njega bili bismo samo još jedna životinjska vrsta.

Prevlast uma nije ništa drugo nego stupanj u evoluciji svijesti. Sada tre- bamo prijeći na sljedeći, i to hitno, inače će nas um, koji se pretvorio u čudovište, uništiti. Kasnije ću o tome potanje govoriti. Razmišljan- je i svijest nisu istoznačnice. Razmišljanje je samo mali vid svijesti. Misao ne može postojati bez svijesti, ali ona svijesti uopće nije po- trebna.

Prosvjetljenje znači uzdizanje iznad misli, a ne vraćanje na razi- nu ispod misli, na razinu životinje ili biljke. U prosvijetljenom stanju i dalje ćete se, kad god to bude potrebno, koristiti umom, ali na mno- go usredotočeniji i učinkovitiji način nego prije. Koristit ćete se nji- me uglavnom za neke praktične stvari, ali bit ćete oslobođeni od ne- svjesnog unutarnjeg dijaloga i u vama će vladati unutarnje spokojst- vo. Kad se budete koristili umom, osobito kad će vam biti potrebno stvaralačko rješenje, svakih nekoliko minuta kretat ćete se između misli i tišine, između uma i stanja ne-uma. Ne-um je svjesnost bez misli. Samo na taj način moguće je stvaralački razmišljati, jer samo na taj način misao posjeduje neku stvarnu moć. Sama za sebe, kad vi- še nije povezana s mnogo prostranijim carstvom svijesti, misao ubrzo postaje jalova, bezumna i razorna.

Um je u suštini stroj za preživljavanje. Napad na druge umove i obrana od njih, skupljanje, pohrana i raščlanjivanje informacija - u tim je poslovima um dobar, ali oni uopće nisu kreativni. Svi istinski umjetnici, bez obzira na to jesu li toga svjesni ili nisu, stvaraju u sta- nju ne-uma, u unutarnjoj dubokoj tišini. Um tada daje oblik stvara- lačkom nagonu ili uvidu. Čak i veliki znanstvenici govore kako do proboja stvaralačkih ideja dolazi u razdoblju mentalne tišine. Iznena- đujući rezultat opsežne ankete provedene medu najčuvenijim mate- matičarima Sjedinjenih Američkih Država, uključujući Einsteina, o njihovim radnim metodama, jest kako razmišljanje »igra tek podre- đenu ulogu u kratkoj, odlučnoj fazi samog stvaralačkog čina.« Rekao bih kako se jednostavan razlog zbog kojeg većina znanstvenika nije kreativna ne krije u tome što ne znaju razmišljati, nego u tome što ne znaju kako bi mogli prestati razmišljati!

Čudo stvaranja i održavanja života na Zemlji ili vašega tijela nije se dogodilo kroz um i razmišljanje. Na djelu je, očito, inteligencija koja je daleko veća od uma. Kako jedna jedina ljudska stanica, koja je dugačka 1/2540 cm u okviru svoje DNA, može sadržavati upute ko- je bi ispunile tisuću knjiga od po šesto stranica? Što više učimo o radu tijela, to više spoznajemo kakva golema inteligencija djeluje u njemu i kako malo znamo. Kad se um ponovno poveže s tom inteligencijom, postat će najčudesnije oruđe. Tada će služiti nečemu većem od sebe.

EMOCIJA: REAKCIJA TIJELA NA UM

A što je s emocijama? Mene više zaokupljaju emocije, nego um.

Um, u onom smislu u kojemu ga koristim, nije samo misao. On obu- hvaća i vaše emocije, kao i sve nesvjesne mentalno-emocionalne reak- tivne obrasce. Emocija se pojavljuje ondje gdje se susreću um i tijelo. Ona predstavlja reakciju tijela na um - ili biste mogli reći, odraz uma u tijelu. Primjerice, napadačka ili neprijateljska misao stvorit će u ti- jelu nakupinu energije koju nazivamo bijesom. Tijelo se priprema za borbu. Misao da vam netko prijeti, u tjelesnom ili psihološkom smis- lu, izaziva stezanje tijela, a to je tjelesni vid onoga što nazivamo stra- hom. Istraživanja su pokazala kako snažne emocije mogu čak izazva- ti promjene u biokemiji tijela. Te biokemijske promjene predstavlja- ju fizički ili materijalni vid emocija. Naravno, najčešće niste svjesni svih svojih misaonih obrazaca, i često ih možete osvijestiti tek pro- matranjem vlastitih emocija.

Što se više poistovjećujete sa svojim razmišljanjem,  s onim što volite i ne volite, s prosudbama i tumačenjima, odnosno, što ste ma- nje prisutni kao promatračka svijest, to će energetski naboj emocija biti jači, bez obzira na to jeste li toga svjesni ili niste. Ne možete li os- jetiti svoje emocije, ako ste se odvojili od njih, na kraju ćete ih isku- siti na čisto tjelesnoj razini, kao tjelesni problem ili simptom. Prote- klih godina mnogo je napisano o tom pitanju, stoga ne moramo ov- dje o tom govoriti. Snažan nesvjestan emocionalni obrazac može se čak očitovati kao neki vanjski događaj za koji vam se čini da vam se jednostavno dogodio. Primjerice, primijetio sam da će ljudi koji u se- bi nose mnogo bijesa, ako toga nisu svjesni i ako ga ne izražavaju, vrlo vjerojatno doživjeti napad, verbalan ili čak fizički - napast će ih drugi bijesni ljudi, često bez ikakva očita razloga. Oni zrače jakim bijesom, tako da neki ljudi to osjete, a to potiče njihov vlastiti usnuli bijes.

Imate li poteškoća s doživljavanjem vlastitih emocija, počnite Usredotočivati pažnju na unutarnje energetsko polje vlastita tijela. Osjetite tijelo iznutra. To će vas dovesti u dodir s vlastitim emocija- ma. To ćemo kasnije potanje objasniti.

Kažete kako je emocija odraz uma u tijelu. Ali katkad između to dvoje dođe do sukoba: um kaže: »Ne«, a emocija kaže: »Da« ili obratno.

Želite li uistinu upoznati um, tijelo će vam uvijek pokazati njegov točan odraz, stoga promotrite emociju ili je radije osjetite u svome tijelu. Postoji li medu njima neki očit sukob, misao će biti laž, a emo- cija će biti istinita. Nije to ona krajnja istina o tome tko jeste, nego relativna istina o stanju vašega uma u tom trenutku.

Sukob između površinskih misli i nesvjesnih mentalnih procesa prilično je uobičajen. Možda još niste  sposobni  aktivnost  nesvjesna uma prenijeti u svijest u obliku misli, ali ona će se uvijek kao emoci- ja odražavati u tijelu, a toga možete postati svjesni. Promatrate li emo- ciju na taj način, to je u osnovi isto kao kad osluškujete ili nadzirete misao, što sam opisao ranije. Jedina je razlika u tome što se misao na- lazi u glavi, a emocija posjeduje snažan tjelesni vid, stoga se prvenst- veno osjeća u tijelu. Kad je promatrate, možete joj dopustiti da ondje postoji, a u tom slučaju neće moći upravljati vama. Više niste emoci- ja, nego promatrač, prisutnost koja motri. Vježbate li to, sve ono ne- svjesno  u vama izronit će na svjetlost svijesti.

Dakle, promatranje emocija podjednako je važno kao i promatranje misli?

Tako je. Naviknite se postavljati si pitanje: što se u ovom trenutku zbiva u meni? To će vas pitanje usmjeriti u pravom smjeru. Ali, ne- mojte analizirati, nego samo promatrajte. Usredotočite pažnju na nu- trinu. Osjetite energiju emocije. Nema li nijedne emocije, usmjerite pažnju još dublje, u unutarnje energetsko polje tijela. Ono predsta- vlja dveri koja vode Biću.

Emocija najčešće predstavlja proširen i energiziran misaoni obrazac, a zbog njezinog, nerijetko prejakog energetskog naboja, u početku nije lako ostati dovoljno prisutan kako biste je mogli promatrati. Ona bi vas željela prevladati i najčešće u tome uspijeva - ako niste dovolj- no prisutni. Ako zbog nedovoljne prisutnosti zapadnete u nesvjesno poistovjećivanje s emocijom, što je prirodno,  privremeno se pretvara- te u emociju. Između razmišljanja i emocija nerijetko  se  stvara krug bez kraja: oni hrane jedno drugo. Misaoni obrazac stvara  povećani odraz samoga sebe u obliku emocije,  a vibracijska frekvencija emoci- je hrani izvorni misaoni obrazac. Zadržite li se mentalno na nekoj si- tuaciji, događaju ili osobi koje smatrate uzrokom osjećaja, ta misao energijom hrani emociju, koja  zauzvrat  puni  energijom  misaoni obrazac i tako dalje.

U osnovi, sve emocije oblici su prvobitne, nediferencirane emo- cije koja vuče podrijetlo iz gubitka svijesti o tome tko ste s onu stra- nu imena i oblika. Zbog svoje nediferencirane prirode, teško je otkri- ti ime koje točno opisuje tu emociju. »Strah« približno odgovara ali, osim trajnog osjećaja prijetnje, ta emocija također obuhvaća dubok osjećaj napuštenosti i nepotpunosti. Možda bi najbolje bilo koristiti se pojmom koji je podjednako nediferenciran kao i ta temeljna emo- cija te ga jednostavno nazivamo »bol«. Jedan od glavnih zadataka uma jest boriti se protiv te emocionalne boli ili je otkloniti, što je jedan od razloga njegovoj neprestanoj aktivnosti, ali sve što um može postići jest privremeno prikrivanje te emocije. Zapravo, što se um ja- če bori da se oslobodi boli, to je bol veća. Um nikada ne može pro- naći rješenje, niti si može dozvoliti da vam dopusti da ga vi pronađe- te, jer on sam predstavlja unutarnji dio »problema«. Zamislite šefa policije kako pokušava pronaći palikuću, a zapravo je on sam taj pali- kuća. Boli se nećete osloboditi sve dok osjećaj vlastitoga ja ne presta- nete crpiti iz poistovjećivanja s umom, odnosno s egom. Um će se ta- da srušiti sa svoga mjesta moći, a Biće će se razotkriti kao vaša istin- ska priroda.

Da, znam što me namjeravate pitati.

Namjeravao sam pitati: stoje s pozitivnim emocijama, kao što su ljubav i radost?

Te su emocije neodvojive od vašega prirodnog stanja unutarnje pove- zanosti s Bićem. Uvidi u ljubav i radost ili kratki trenuci dubokoga spokojstva mogući su kad god dođe do prekida u struji misli. Za ve- ćinu ljudi ti se prekidi rijetko i samo slučajno događaju, u trenucima kad um »ostane bez riječi«, katkad potaknut velikom ljepotom, kraj- njim tjelesnim naporom ili još većom opasnošću. Iznenada se pojavi unutarnja duboka tišina. A u toj tišini javlja se tanana, ali snažna ra- dost,  ljubav i  spokojstvo.

Takvi su trenuci najčešće kratkotrajni, jer se um ubrzo ponovno vraća svojoj bučnoj aktivnosti koju nazivamo razmišljanjem. Ljubav, radost i spokojstvo ne mogu cvjetati dok se ne oslobodite prevlasti uma. Ali te tri stvari ne nazivam emocijama. One prebivaju onkraj emocija, na mnogo dubljoj razini. Stoga biste trebali postati potpu- no svjesni emocija i osjetiti ih prije nego što možete osjetiti ono što se krije u njihovoj pozadini. Emocija doslovce znači »uznemiravanje«. Ta riječ dolazi iz latinske riječi emovere, što znači »uznemiriti«.

Ljubav, radost i spokojstvo duboka su stanja bića ili, bolje reče- no, tri vida stanja unutarnje povezanosti s Bićem. Kao takvi nemaju nikakvih suprotnosti. To je zato jer izranjaju s mjesta onkraj uma. Emocije, s druge strane, budući da su dio dvojnog uma, podvrgnute su zakonu suprotnosti. To jednostavno znači da ne možete dobiti do- bro bez lošeg. U neprosvijetljenom stanju poistovjećenosti s umom, ono što se katkad pogrešno naziva radošću najčešće je kratkotrajna ugodna strana trajno promjenjivog kruga boli i zadovoljstva. Zado- voljstvo uvijek izaziva nešto izvan vas, dok radost izranja iz nutrine. Samo ono što vam danas pruža zadovoljstvo sutra će vam zadati bol ili će vas napustiti, pa će vam odsutnost izvora zadovoljstva nanijeti bol. Ono o čemu se nerijetko govori kao o ljubavi može neko vrije- me biti ugodno i uzbudljivo, ali to je ovisnička vezanost, stanje kraj- nje potrebe koja se za treptaj oka može pretvoriti u svoju suprotnost. Nakon početnog zanosa mnogi se »ljubavni« odnosi zapravo kreću iz- među »ljubavi« i mržnje, privlačnosti i napada.

Stvarna ljubav ne izaziva patnju. Kako bi i mogla? Ne pretvara se nenadano u mržnju, kao što se  ni  stvarna  radost  ne  pretvara u bol. Kao što sam rekao, čak i prije nego što postanete prosvijetljeni - prije nego što se oslobodite uma - možete na trenutak zaviriti u istinsku radost, ljubav i duboki unutarnji  mir,  nepomičan,  ali  titrav i živ. To su  vidovi  vaše  istinske  prirode,  koju  najčešće  prikriva  um.  Čak  i  u

»normalnom« ovisničkom odnosu može biti trenutaka kad se osjeti prisustvo nečeg pravog, nečeg neuništivog. Ali to su samo kratkotraj- ni uvidi koje uskoro ponovno prekriva aktivnost uma. Tada vam se može činiti da ste imali nešto vrlo dragocjeno i da ste to izgubili ili će vas um uvjeriti da je to u svakom slučaju bio samo privid. Istina je da to nije bio nikakav privid i da ga ne možete izgubiti. To je dio vašega prirodnog stanja koje um može zamagliti, ali ga nikada ne može uni- štiti. Čak i kad je nebo prekriveno teškim oblacima, nije riječ o tome da je Sunce nestalo. Sunce je još uvijek ondje, iza oblaka.

Buddha kaže da je uzrok boli ili patnje u želji ili žudnji te da moramo presjeći spone želje želimo li se osloboditi boli.

Žudnja je potraga uma za spasenjem ili ispunjenjem u stvarima vanj- skoga svijeta i u budućnosti,  a  predstavlja  zamjenu  za  radost  Bfća. Sve dok sam poistovjećen s umom, ja sam ta žudnja, potreba, želja, vezanost, nesklonost, a nema me osim u njima, a i tada postojim tek kao puka mogućnost, neispunjeni potencijal, sjeme koje nije prokli- jalo. U tom stanju čak i želja za oslobođenjem ili prosvjetljenjem sa- mo je još jedna žudnja za ispunjenjem ili ucjelovljenjem u  budu- ćnosti. Stoga ne tražite da se oslobodite želje ili da »postignete« pro- svjetljenje. Postanite prisutni. Budite promatrač uma. Umjesto da ci- tirate Buddhu,  budite Buddha,  budite »probuđeni«,  a to riječ buddha i znači.

Ljudi su već tisućljećima u kandžama bola, otkako su doživjeli pad iz stanja milosti, zakoračili u carstvo vremena i uma te izgubili svjesnost o Biću. U tom su trenutku sebe počeli opažati kao besmisle- ne djeliće u nekom stranom svemiru, nepovezane s Izvorom i s drugi- ma.

Bol je neminovna sve dok se poistovjećujete s umom, a to znači, duhovno govoreći, dok ste nesvjesni. Ovdje prvenstveno govorim o emocionalnoj boli, koja je ujedno glavni uzrok tjelesnog bola i bole- sti. Odbojnost, mržnja, samosažaljenje, krivnja, bijes, depresija, lju- bomora i tako dalje, čak i najblaža razdraženost, sve su to oblici boli. A svako zadovoljstvo ili emocionalni zanos u sebi sadrži sjeme boli: svoju neodvojivu suprotnost, koja će se s vremenom očitovati.

Svatko tko je ikada uzeo drogu da  bi  doživio  »zanos«  znat  će kako se zanos na kraju krajeva pretvara  u  pakao,  kako  se  zadovolj- stvo pretvara u neki oblik boli. Mnogi ljudi iz vlastita iskustva znaju kako se lako i brzo intimni odnos iz izvora zadovoljstva može pretvo- riti u izvor bola.  Sagledano  s višeg stajališta,  i  negativne  i  pozitivne suprotnosti samo su lica istoga novčića, dijelovi temeljne boli koja je neodvojiva od egoističnog stanja svijesti i poistovjećenosti s umom.

Dvije su razine boli: bol koju sada stvarate i bol iz prošlosti koja još živi u vašem umu i tijelu. Prestanite stvarati bol u sadašnjosti i ra- stvorite bol prošlosti - o tome sada želim govoriti.