Kosjenka Muk: 'Verbalna samoobrana'

Ova knjiga sinteza je iskustava sa seminara Verbalna samoobrana (a i iz života). Iscrpno se bavi strategijama samoobrane od neugodnog ponašanja: počevši od prevencije verbalnih napada, preko elemenata kvalitetne reakcije s osvrtom na pojedine stilove problematičnog ponašanja, do specifičnih savjeta za brze reakcije. Dodatak: postavljanje granica u obitelji i na radnom mjestu.

.

Isječak iz knjige:

Osnovne strategije verbalne samoobrane

Reagirajte odmah. Najosnovnije pravilo, ali često teško provedivo. Možda smo naučili prihvaćati povređivanje kao nešto normalno, možda se bojimo reagirati i automatski se povlačimo (primijetit ćete kako je to često više nesvjesna nego svjesna odluka), a možda nismo niti svjesni svojih osjećaja. No uz malo vježbe, možete stvoriti naviku automatske reakcije, posebno ako uz to još i uvježbate smirenu, zdravu reakciju i steknete iskustvo i sigurnost.

Prepoznajte igru u koju vas se nastoji uvući i skrivenu namjeru druge osobe. Važno je prvo sami sebi objasniti što osoba koja se neugodno ponaša pokušava postići, a zatim to objasniti njoj, što je korektnije moguće i sa što više poštovanja. Pokušava li netko u vama izazvati osjećaj krivnje? Pretjeruje li s kritikama vašeg ponašanja kako bi ispucao svoju frustraciju na vama? Pokušava li vas zbuniti ili omalovažiti kako bi skrenuo pozornost sa svojih pogrešaka i odgovornosti? Razjasnite svoje dojmove prvo sami sa sobom, a zatim ih, otvoreno ali smireno, opišite drugoj osobi, otprilike istim riječima kojima ste ih opisali sami sebi. Takve igre dobivaju moć onda ako pristanete na njih, ako ih ne prepoznate. Možete koristiti i (vrlo smirena) pitanja, npr. „Pokušavate li me uplašiti?“, „Želite li da se osjećam neugodno? Zašto?“ Razotkrivanje igre i direktno suočavanje druge osobe s njezinim neizrečenim namjerama, ima sličan učinak kao kad usred plesa ugasite muziku.

Ovo pravilo prepoznala sam razmišljajući o tome koju sam pogrešku napravila u jednoj karakterističnoj situaciji. Prije nekoliko godina bila sam u autobusu na jednom od redovitih putovanja iz Zagreba u Istru. Iza mene je sjeo stariji par koji je već pri ulasku u autobus pokazao snažnu tendenciju očekivanja da budu u središtu pažnje drugih i da njihove želje budu automatski ispunjene. Ja sam prije njihovog ulaska blago nagnula svoje sjedalo unatrag. To je do Karlovca promaklo neprimijećeno. Nakon kratke pauze u Karlovcu, u kojoj je to dvoje ljudi izašlo protegnuti noge, gospođa koja je sjedila iza mene primijetila je pri povratku da joj nagib mog sjedala ne odgovara. Njezina komunikacija je dalje išla ovako:

Gospođa (meni): „Gospodična, da li ovo sjedalo uvijek ovako stoji?“

Tada sam već vježbala verbalnu samoobranu, no kako sam još uvijek radila grešku da reagiram na riječi, umjesto na ponašanje, nisam smislila bolji odgovor nego „Ne.“

Slijedilo je pitanje: „Jeste li ga vi nagnuli?“ („Da.“ Primijetite da sam ovim odgovorima zapravo prihvatila igru te žene i time joj dala upravo ono što joj je bilo potrebno da nastavi.)

„Znate li da sam ja platila za ovu vožnju?“ (Na to sam šutjela.)

Slijedilo je još nekoliko sličnih upita, na koje sam se odlučila braniti šutnjom i ignoriranjem. No, šutnja i ignoriranje su upravo ono što nasilnicima daje s jedne strane ohrabrenje (ne suprotstavljate se i ne primjećujete igru), a s druge motivaciju (svatko tko se osjeća ignoriran, ima još jaču potrebu privući pažnju. To se odnosi kako na ljude, tako i na osjećaje koje potiskujemo.). Nakon što je postalo očito da me gospođa uza sve svoje verbalne vještine neće uspjeti navesti da reagiram, njezin suprug je odlučio primijeniti svoje komunikacijske strategije, te je zaprijetio fizičkim nasiljem.

Do svega toga ne bi došlo da sam primijenila pravilo da prvo prepoznam igru, a zatim je razotkrijem. S mudrošću koja obično dolazi naknadno, sad bih reagirala otprilike ovako:
„Gospođo, vidim da želite da pomaknem sjedalo. No ne sviđa mi se što to pokušavate postići manipulacijom i izazivanjem krivnje umjesto da jednostavno direktno zamolite. Kad budete spremni pitati me na lijep način, bit će mi drago izaći vam u susret.“

Iz ove situacije također je proizašlo još jedno dodatno pravilo:

Govorite o načinu komunikacije, a ne o sadržaju. Kao u gornjem primjeru, česta je pogreška ako se damo navesti da raspravljamo o sadržaju riječi druge osobe (ili odgovaramo na njezina pitanja), a da to zapravo nema veze s biti problema. Bit verbalne agresije je češće u načinu i stavu iz kojeg kreće komunikacija, nego u konkretnim tvrdnjama i riječima. Recimo da izrazite povrijeđenost nečijim nekorektnim ponašanjem, a ta osoba vam odgovori da popijete tabletu za PMS ili da su sve žene sklone zanovijetanju. Umjesto da se uhvatite u raspravu imate li PMS ili nemate, i ako imate što može biti posljedica toga, a što ne, odnosno kakve su žene kao ljudska bića i smije li se generalizirati, prepoznajte i razotkrijte skrivenu namjeru te osobe da skrene vašu pažnju s njezinog ponašanja prema raspravi o ponuđenoj tematici. Recite jasno i jednostavno: „Ne skrećimo s teme. Želim razgovarati o tvom ponašanju.“

Tipičan primjer zapetljavanja u sadržaj riječi može biti ovako nešto:

A: Nikad mi ne pomažeš! Uopće ne brineš o djeci, o kućanskim poslovima, o tome što sve treba obaviti...
B: Kako ne? Pa jučer sam ih vozio u muzičku školu, prekjučer sam usisavao stan...
A: Da, jednom tjedno! A koliko puta sam ja morala (...)
B: Ja se trudim koliko mogu! Što ti zapravo hoćeš?
A: Da pokažeš malo odgovornosti!
B: Pokazujem, ali što god ja učinim, tebi nikad nije dovoljno!
A: Ma tko da s tobom uopće razgovara...!

Umjesto pokušavanja da odbaci kritike, osoba B bi mogla reagirati otprilike ovako: „Gle, želim ti pomoći i spreman sam na razgovor o tome, ali ljuti me kad sa mnom razgovaraš kroz ovakve optužbe (ovakvim tonom i sl.). Molim te da razgovaraš smireno i navedeš što ti konkretno smeta i što želiš, pa se možemo dogovoriti.“

Govorite o svojim osjećajima i željama, umjesto kritiziranja druge osobe. Ja-poruke (govorenje u Ja umjesto u Ti-licu) već su poznata komunikacijska strategija i jedan od temelja kvalitetne komunikacije. Temelje se na izbjegavanju davanja prosudbi namjere, osjećaja, ponašanja i osobnosti druge osobe (npr. “Misliš samo na sebe”, “Nije ti uopće stalo kako se ja osjećam”, “S tobom se ne može razgovarati”). Umjesto toga, govorite o svojim osjećajima i željama u vezi točno određenog ponašanja: “Kad vidim da vrlo površno obaviš svoj dio kućanskih poslova, zabrinuta sam da ću i to morati obavljati sama, a to bi za mene bilo vrlo frustrirajuće. Osjećala bih se necijenjena i ljutio bi me nedostatak podrške. Voljela bih ti pokazati kako točno obaviti pojedine poslove i razgovarati s tobom o tome kako da se to ne ponavlja ubuduće.”

Izrazite se zbog sebe, a ne da biste postigli promjenu kod druge osobe. To je mnogim ljudima iznimno teško. Imamo potrebu za moći i odobravanjem, te se često nadamo nekoj vrsti čarobnog štapića, “magičnim riječima” nakon kojih će se druga osoba pokloniti našoj mudrosti i perspektivi. Takva očekivanja vode frustraciji i nepotrebnom tjeranju “maka na konac”. Neka vaš cilj u verbalnoj samoobrani bude izražavanje sebe, a ne očekivanje određenih rezultata. Izrazite se zbog osjećaja protoka, snage, zauzimanja za sebe i povjerenja u vlastitu snagu koji su rezultat iskrene komunikacije, a reakciju druge osobe prepustite njoj samoj i njezinoj zrelosti.

Teško ćete promijeniti drugu osobu. Ljudi se teško mijenjaju čak i kad sami to odluče i prepoznaju potrebu, a još teže ako to samo okolina oko njih želi. Možda se možete nadati nekim blažim promjenama – ovisno o tome koliko je druga osoba inače zrela i odgovorna – ali u pravilu manjima nego što biste željeli.

Direktno se suočite. Jedno od nerealističnih očekivanja u primjeni verbalne samoobrane može biti nada da ćemo određenim tehnikama moći izbjeći potpunu iskrenost i razotkrivanje osjećaja, razgovor o samoj biti problema. To nije realistično. Svrha verbalne samoobrane je da vam pomogne biti što direktniji i iskreniji možete, na način koji će izazvati što manje neugodnih posljedica