JE LI PONIZNOST U suvremenoj zapadnjačkoj kulturi bezgranično potcijenjena? Mnogi ponos i agresivnost smatraju vrlinama, a poniznost
i skromnost manama. Je li razlog to što ne shvaćaju istinsko značenje »Poniznosti«? Je li moguće da neki ljudi, zbog nedostatka spoznaja i razumijevanja, »poniznost« izjednačuju s pasivnošću, patnjama i osjećajem manje vrijednosti?

Istinsko značenje poniznosti leži u spoznaji da je osobno »ja« samo posrednik u djelovanju jedne više sile. Isus je rekao: »Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čini svoja djela« (Ivan 14:10). I drugi su vjerski vođe spoznali da istinska mudrost u sebi sadrži dubok osjećaj osobne poniznosti. Veliki znanstvenik Albert Einstein imao je snažno izražen osjećaj poniznosti i bio je poznat po djetinjoj jednostavnosti.

Walter Russell, jedan od svestranih genija, primijetio je:
»Dok ne nauči kako se izgubiti, čovjek se ne može ni pronaći.
Nužno je odbaciti osobni ego i zamijeniti ga univerzalnim«.

U čemu je razlika između univerzalnog i osobnog ega?
Osobni ego mogao bi biti ono što mnogi odvažno nazivaju »svojim ja«. Identificira se s izgledom, postignućima, imovinom, odvojenošću, samostalnošću i osobnim stavovima. Može biti vrlo natjecateljski raspoložen, sklon nadziranju i osjećati se povrijeđeno i Ijutito kada ne dobije što želi. Osobni ego često nastoji riješiti probleme posredstvom čovjekova napora bez traženja pomoći u duhovnoj mudrosti. Bi li kruta vjera također mogla biti oblik osobnog ega?

Univerzalni ego, duhovno »ja«, individualizirano je središte božanske svijesti. To više »ja« najčešće ne »vidimo« jer nas zasljepljuje identifikacija sa samoživim egom. Kao da pokušavate vidjeti zvijezde pod blistavim podnevnim suncem. One svakako postoje u svemiru, ali ih zakriva sunčevo svjetlo. Tek sa zalaskom sunca vidimo njihov nebeski sjaj. Kad pokažemo više spremnosti za oslobađanje od sebičnoga ega, možemo li otvoriti vrata boljoj komunikaciji s univerzalnim egom ili Božanskim duhom?

Bi li poniznost mogla biti pravi temelj razvijanja duhovnog života? Poniznost se smatra vratima koja vode do višeg stupnja razumijevanja. Može li poniznost označiti početak procesa pomaganja čovjeku da postane produktivniji i otvoreniji? Bi li poniznost mogla razviti svijest o svetome jedinstvu sa svim ljudima? Kada steknemo osjećaj jedinstva s drugima, širimo li odmah svoju svijest, duhovnost i sreću?

U svojim učenjima u vezi s putevima discipline nužno potrebnima onima koji nastoje spoznati Boga, Jalalu'ddin Rumi priča priču o tri bisera. Kada je Bog stvorio čisto Adamovo tijelo, stvorio ga je od zemlje i udahnuo mu svoj sveti život, govoreći Gabrijelu:
»Iz mora Moje svemoći uzmi tri bisera, položi ih na pladanj svjetla i predoči Adamu, tako da odabere jedan«. Tri su bisera bila razum, vjera i poniznost.

Gabrijel ih je ponudio Adamu i prenio mu Božju želju.
Prosvijetljen božanskim svjetlom, Adam je odabrao biser razuma. Gabrijel je htio pladanj s dva preostala bisera vratiti u more Svemoći,
no zbog težine ih nije mogao podići. Biseri vjere i poniznosti tada mu rekoše: »Ne možemo se odvojiti od svetog društva svojeg prijatelja Razuma; bez njega se ne možemo čvrsto ostvariti, čak ni postojati. U drevno smo doba svi bili dragulji rudnika Božanske slave; biseri Mora svemoći jednostavno su nedjeljivi«.

Tada zagrmi Božji glas: »Gabrijele, ostavi bisere gdje jesu i vrati se!« Razum se tako smjestio na vrhunac čovjekova intelekta;
vjera se smjestila u Adamovo čisto i osjetljivo srce; dok je poniznost vladala njegovim svetim licem.

Ta su tri bisera naslijede Adamove djece. Svako dijete poteklo od Adama, a koje ne ukrašavaju ta tri bisera i od njih ne blista, odvojeno je od Svjetla i uskraćena mu je izvorna spoznaja.

Želimo li se duhovno razvijati, koliko osobnog ega mora nadići božanski univerzalni ego? Postajemo li čišćim kanalima neograničene ljubavi i božanske mudrosti kada nismo zaokupljeni sobom? Može li ikako doći do »gubitka« kada prijeđemo na sljedeću razinu korisnosti i svijesti? Ili jednostavno dolazi do razvoja?
Kako učenje poniznosti vodi do veličine u našem životu?

Svi su oblici služenja besmisleni ako se ne
pružaju s ljubavlju. — Sai Baba

Kad čovjek svijetu može nešto istinski ponuditi, postaje li tada ponizniji? Možemo li pojačavanjem svakodnevne svijesti otkriti da je poniznost sama sebi nagrada? Pokazuje li ponizno priznanje da znamo tek maleni dio Božje istine da smo agnostici? Ako liječnik otvoreno može priznati da još nitko nije shvatio sve bolesti, simptome i lijekove, možemo li ponizno i skromno priznati da trebamo stostruko više tražiti više duhovnih informacija? Zahvaljujući poniznosti, možemo početi stjecati dublju i točniju perspektivu u vezi s kreativnim procesom, našim mjestom u njemu i načinima na koje možemo pomoći.