VEDE

Nadosjetilna iskustva starih hindu-vidovnjaka utjelovljena su u Vedama, svetim spisima hinduizma1.

Hindusi smatraju da Vede sadrže istine koje se tiču duše univerzuma i Konačne Stvarnosti, da su vječne (nitya), bez početka (anadi) i njihovo autorstvo se ne može pripisati niti jednom ljudskom biću (apauruseya). One su koegzistirajuće s Kreatorom (jednako stare kao i Stvoritelj) te tvore samu osnovu stvaranja. Ove se istine otkrivaju s vremena na vrijeme srcima muškaraca i žena koji su se pročistili praksom samo-kontrole i meditacije. Takve sretne duše zovu se rišiji ili vidioci Istine. Pojam rišija ne može se ograničiti na određenu klasu ili vjeru, vrijeme ili zemlju ili na spol. On uključuje i muškarce i žene, domaćine i sannyasine te također ljude izvan kaste brahmana. Mnoge su recenzije Veda izgubljene. Vedski učitelji o kojima mi danas znamo, bili su većinom kućedomaćini. Oni su poučavali po napučenim kraljevskim dvorovima ali i izvan gradova. Vedska učenja su se prenosila riječ po riječ usmenom predajom. Prema vedskim riječima Hindusi se odnose s najvišim poštovanjem; jer su putem njih otkrivane velike spiritualne istine. Stoga im ne bi palo na pamet da izmijene ma i jedan slog u ovim knjigama. Oduvijek se znalo da hinduski dječaci imaju izvanredno pamćenje. Ovi su spisi došli do nas u neiskrivljenom obliku.

Mnogo kasnije, veliki mudrac Krišna Dvaipayana, također poznat pod imenom Vyasa, priredio je vedske spise u četiri knjige zvane: Rig Veda, Yajur Veda, Sama Veda i Atharva Veda. Prema hindu tradiciji, vedsko učenje cvjetalo je u vrijeme Bharate i Bhagavadgite. Međutim, treba imati na umu da su Vede postojale mnogo stoljeća prije Vyase, koji je bio samo njihov kompilator a ne njihov autor.

Nema usaglašenog stava među Hindu učenjacima i učenjacima sa Zapada što se tiče određivanja starosti vedskih spisa. Po tom pitanju oni se veoma razlikuju. Međutim, neće biti ni od kakve koristi da sad raspravljamo o tom veoma kontraverznom pitanju. U skladu s prevladavajućim mišljenjem među hindusima, starost Veda nije u tijesnoj vezi s njihovim značenjem. U Vedama se raspravlja o bezvremenskoj vječnoj Istini i stoga ih možemo zvati vječnima i nepovezanima s ljudskim autorstvom. Slično tome, skoro ništa ne znamo o vedskim vidovnjacima kao osobama. Izgleda da su više brinuli o Istini nego o sebi. Svakako je točno da narod drevne Indije nije kultivirao smisao za povijest onako kako mi to danas shvaćamo.

PODJELA VEDA

U Vedama se raspravlja o dva ideala koja racionalni um teži ostvariti.

To su materijalna sreća ovdje i poslije (abhyudaya) te Najveće Dobro (nihśreyasa).

Materijalna sreća na zemlji ili na nebu ostvaruje se poštivanjem etičkih zakona, dobrim djelima i obavljanjem/izvršavanjem dužnosti u svjetovnom životu te udobrovoljenjem bogova, nudeći im žrtve kao što je to navedeno u Vedama. Starim hindusima je izgledalo da ovi bogovi, personificirani oblici Kozmičke Svjesnosti, znatno upravljaju ljudskim životom. Međutim, takva sreća kakvu je moguće uživati na nebesima čak milijunima godina, ograničena je vremenom, prostorom i zakonom uzroka i posljedica te ju stoga treba smatrati prolaznom, gledajući sa stajališta Vječnosti. S druge strane, Najveće Dobro koje postižemo putem Znanja o Jastvu transcendira/nadilazi zakon o uzroku i posljedici, isto kao i vrijeme i prostor, te je stoga Vječno.

1   Religija Indoarijaca općenito je poznata pod nazivom hinduizam ili brahmanizam. Obje riječi su skovali stranci. Rijeku Sind koja utječe u arapsko more te stvara dio zapadne granice Indije, stari Perzijanci su zvali "Hindu". Grci su posudili ovaj naziv i promijenili ga u "Indos", što je mnogo kasnije pretvoreno u engleski naziv "Indus". Grci su zvali zemlju istočno od "Indosa" Indijom. Njeni stanovnici su postali poznati kao Hindusi a religija kao hinduizam. Rani europski putnici i kršćanski misionari skovali su riječ "Brahmanizam" zato što je kasta brahmana dominirala hinduskim društvom i religijom. Ali Hindusi svoju religiju radije nazivaju Sanathana Dharmom, Vječnom Religijom, jer se ona osniva na vedskim učenjima. Svoju zemlju zovu Bharata ili Bharatavarša, jer je Bharata bio stari indijski kralj, sin Dušyante i Śakuntale, koje je Kalidasa učinio besmrtnima u svojoj velikoj drami: Śakuntalam.

Tako se Vede mogu grubo podijeliti na dva dijela; na Karmakandu koja obrađuje rituale i žrtve te na Jñanakandu koja poučava filozofskoj mudrosti. Svrha jedne je postignuće materijalnog blagostanja ovdje i nakon smrti a svrha druge postignuće Najvećeg Dobra. Upanišade spadaju u Jñanakandu.

Prema ortodoksnim vedskim učenjacima, Vede se sastoje od Mantri i Brahmana. Mantre također uključuju Samhite i posvećene su žrtvama i ostalim vrstama ritualnog obožavanja. Brahmane ustanovljuju pravila za upotrebu himni, navodeći također njihovo porijeklo i dajući detaljne informacije ponekad s poduljim ilustracijama u obliku legendi ili priča.

Brahmane uključuju Aranyake i Upanišade. Aranyake su proučavali stanovnici šuma. One uglavnom obrađuju simboličko predstavljanje žrtvovanja2. U skladu s hindu tradicijom, različiti dijelovi Veda ne predstavljaju nikakav vremenski slijed. Oduvijek su postojali  istovremeno; budući da su ljudi od samog početka poznavali želju kako za materijalnom srećom tako i za duhovnom.

UPANIŠADE

Upanišade, uz jednu ili dvije iznimke tvore, završna poglavlja Aranyaka. Stoga su poznate pod nazivom Vedanta, završna poglavlja (anta) Veda. Različite obitelji rišija, specijalizirani za različite dijelove Veda i za određena poglavlja, štoviše, različito su tumačila ova učenja a slijedile su ih različite škole. Učenja su se prenosila usmeno s oca na sina ili s učitelja na učenika. Nestankom obitelji, njihovih čuvara, nestali su također i mnogi dijelovi Veda i Upanišada zajedno s različitim tumačenjima. Preostalo je 108 Upanišada od čega je 11 poznatih kao glavne Upanišade. To su: Aitareya, Taittiriya, Ćandogya, Brihadaranyaka, Mundaka, Mandukya, Iśa, Kena, Katha, Praśna i Śvetaśvatara.

Kao što ćemo vidjeti, Upanišade tvore osnovu Vedante iako su samu filozofiju razvili kasnije mislioci poput Vyase, Guadapade, Śankare, Ramanuje i Madhve. Uglavnom postoje tri škole Vedante: Advaita ili nedualistička, Viśištadvaita ili ograničeno/nepotpuno nedualistička te Dvaita ili dualistička a glavni zagovarači dotičnih škola bili su: Śankara, Ramanuja i Madhva. Śankara je napisao komentare za glavne Upanišade iako se ponekad sumnja u to je li komentar na Śvetaśvatara Upanišadu njegov ili nije. Iako sâm Ramanuja nije napisao niti jedan komentar za Upanišade, neki njegovi učenici i sljedbenici to su učinili. Madhva je napisao komentare za neke glavne Upanišade.

Što znači riječ Upanišad? Etimološki ona označava mudrost koja, kad ju učimo od (UPA) kompetentnog učitelja, potpuno (NI) oslobađa i uništava (SAD) učeničku privrženost relativnom svijetu, te ga tako osposobljava da postigne Vrhunsku Slobodu i Blaženstvo. Ona poučava Znanje o Brahmanu i stoga se zove Brahmavidya. Brahman proizlazi iz sanskrtskog korijena BRIMHA, što znači: rasti, povećavati se. Brahman jest entitet čijem širenju ili čijoj veličini nema granica. To je Apsolut, Vrhunska Stvarnost, Supstrat i Temelj vidljivog svijeta, Sveprožimajuća Svjesnost, Duh “iza” svijeta/univerzuma, Vrhovni Bog, iz kojeg nastaju sva živa bića, pomoću kojeg se održavaju na životu i u kojeg se konačno apsorbiraju. Putem Znanja o Brahmanu, aspirant postiže Najveće Dobro, Oslobođenje, Besmrtnost i Spokoj Bivanja. Ako njeguje ovo Znanje s marljivošću, ljubavlju, poniznošću, s vjerom i predanošću, on se oslobađa ponovnog rađanja u relativnom svijetu, koji je povezan s parovima suprotnosti te također s bolestima, sa starošću, sa smrću i drugim oblicima patnje.

Mudrost sadržanu u Upanišadama također zovemo Atmavidya, Znanje o Atmanu ili o Jastvu.

2  Vidi poglavlje o ČETIRI STADIJA U ŽIVOTU.

Atman, Najintimniji Duh u čovjeku, po prirodi je Čista Svjesnost te je prema nedualistima identičan s Brahmanom.

Očito je da duboko znanje Upanišada može pojmiti samo kompetentan student; nije svatko za to sposoban. Ćandogya Upanišada određuje da učitelj treba prenijeti takvo znanje samo svom učeniku ili najstarijem sinu. Ono se ne može prodati, čak ni za cijeli svijet i za sva njegova bogatstva; zato što je mnogo veće (značajnije) od zemlje i njenih bogatstava. Kandidat podoban za primanje takvog znanja treba se odlikovati poniznošću, samo-kontrolom te unutarnjim spokojstvom. Prije brižljivog njegovanja takvog Znanja o Brahmanu, on je trebao, bilo u ovom životu bilo u prethodnom, prinositi obavezne žrtve; trebao je prakticirati devociju prema božanstvima i trebao je obavljati sve dužnosti i odgovornosti iz života domaćina. Učenik treba proći različite testove prije nego li mu učitelj podari Znanje o Brahmanu. Čitamo npr. u Katha Upanišadi da je mladi Naćiketa pristupio Yami, kralju smrti, radi Znanja o Jastvu. Da bi provjerio njegovu iskrenost i ozbiljnost Yama ga je pokušao odgovoriti od traganja za Znanjem te mu je ponudio umjesto toga sinove i unuke koji bi živjeli stotinu godina, stoku, slonove, zlato i konje u neograničenom broju. Iskušavao je mladog aspiranta pomoću nebeskih plesačica izuzetne ljepote, te s bogatstvom, dugovječnošću, vlašću nad cijelom zemljom i obećanjem bilo čega drugog što bi mogao poželjeti. Tražio je od Naćikete da ne razbija glavu oko tako beskorisnog pitanja kao što je priroda Atmana. Dječak je na to kralju smrti produhovljeno odgovorio: "Sve je to prolazno i teži ka propadanju snage/jedrosti naših osjetila. Čak je i najdulji život na zemlji doista kratak u usporedbi s Besmrtnošću. Neka bojna kola, muzika i plesačice ostanu kod tebe." Ustanovivši da je čvrst i nepokolebljiv u svojoj odluci, kralj smrti podario je Nićiketi onu blagodat koju je želio.

Ćandogya Upanišada opisuje Indru, kralja bogova i Viroćanu, kralja demona kako pristupaju učitelju Prajapatiju radi Znanja o Brahmanu. Prajapati je od njih tražio da žive s njim 32 godine kao brahmaćarini, prakticirajući suzdržljivost, istinoljubivost i druge duhovne mjere. Nakon isteka ovog perioda dao im je uputstva koja su oni shvatili kao identificiranje Duše s tijelom. Kralj demona, na račun svog prirodno plitkog intelekta bio je zadovoljan i otišao. Ali Indra, rođen sa čišćim umom, tražio je više znanje. Prajapati je rekao Indri da ostane s njim daljnje 32 godine kao brahmaćari. Čak i tada Indra nije bio u stanju pojmiti istinu koja se tiče (engl. regarding) Brahmana; tada mu je rečeno da provede i treći period od 32 godine na isti način. Prema Upanišadama, trebao je živjeti 105 godina veoma ozbiljnim/strogim životom, da bi tek onda shvatio tajne Brahmana.

Od tragatelja za Brahmavidyom zahtjevali su se Čistoća Uma, poniznost duha, te nepokolebljiva samo-kontrola. Śri Krišna je opisao u Bhagavadgiti ovo Znanje o Brahmanu kao "kraljevsku tajnu". Ono je jedinstveno postignuće indoarijske kulture i trajna osnova hinduskog društva.

Za Upanišade se ne može reći da su formalna i sistematska filozofija u uobičajenom smislu riječi. Hindusi smatraju da one sadrže otkrovenja nadosjetilnih istina koja se tiču duše, univerzuma i Konačne Stvarnosti. Vede se zovu Śruti (čujenje), jer se poučavaju usmeno riječ po riječ. Upanišade naoko sadrže kontradiktorne izjave, tako da se dugo vremena raspravljalo o tekstovima kako bi se mogle utvrditi točne ideje rišija. Vyasa je napisao raspravu znanu pod imenom Vedanta-sutre ili Brahma-sutre u kojoj je izmirio mnoge naizgled kontradiktorne stvari. Ovo djelo se danas smatra standardnom raspravom o filozofiji Vedante, prvim uspješnim pokušajem da se sistematiziraju gledišta iz Upanišada, i komentirali su ga Śankara, Ramanuja i Madhva, a isto tako i drugi osnivači religijskih i filozofskih sistema/sustava.

U skladu s ortodoksnom Hindu-tradicijom, nikome osim "dvaput rođenom", uključujući tri više kaste, ne može se dozvoliti čitanje, čak ni slušanje Śrutija ili Veda. Međutim, članovima četvrte kaste bilo  je dopušteno  proučavanje religijskih knjiga drugorazrednog značaja  poznatih pod

imenom Smriti (sjećanje), čije je autorstvo pripisano ljudima i čije je važenje ovisilo o Vedama. Epovi poput Ramayane i Mahabharate, različite Purane i Manuov zakonik te slične rasprave spadaju u ovu kategoriju. Oni se bave u konkretnom i popularnom obliku sa zakučastim idejama Upanišada. Spiritualne discipline u praksi, propisane ovim knjigama omogućuju iskrenim aspirantima da konačno postignu Oslobođenje. Prosječni hindu dobivao je privolu za svoju religijsku praksu od Smritija. Oni su osnova indijskih narodnih religijskih vjerovanja.

Filozofska misao drevnih hindusa određena je i sažeta u šest glavnih sustava. To su Purva Mimamsa, pripisana Jaiminiju, Uttara Mimamsa ili Vedanta, pripisana Vyasi, Samkhya pripisana Kapili, Patañjala pripisana Patañjaliju, Nyaya pripisana Gautami i Vaiśesika pripisana Kanandi. Sustavi se zovu ortodoksnima ne zato što prihvaćaju Boga kao Stvoritelja ili Konačnu Stvarnost, već zato što svi svoj autoritet temelje na Vedama te tvrde da postoji Atman ili Duša koja je različita i neovisna o tijelu i umu.

Patañjalijev sustav yoge govori bez sumnje o Bogu te o potrebi da Ga se obožava, ali ne smatra da je ovo vjerovanje apsolutno nužno da bi se postiglo Oslobođenje.

Samkhya ne priznaje postojanje Boga. U drugim sustavima, Bog se pojavljuje u različitim ulogama.

Nasuprot ortodoksnim filozofijama nalaze se 4 škole budizma, sistem džainizma i materijalistički sistem Ćarvake, a zovemo ih heterodoksnima jer ne prihvaćaju konačnu neospornost Veda. Čak je i beskompromisnom ateistu poput Ćarvake dan status filozofa ili mislioca.

VEDANTA

Prema Sadanandi3 , Vedanta uključuje Upanišade, Brahma-sutre, Bhagavadgitu i komentare koji osvjetljavaju ove tekstove.

Uglavnom na tekstovima Vedante nastala su dva filozofska podsistema, naime nedualizam ili Śankarin Apsolutizam i teizam Ramanuje, Madhve i drugih filozofa. Prema nedualistima, Brahman ili Čista Svjesnost je jedina Stvarnost; univerzum imena i oblika je nestvaran, a čovjek u svojoj istinskoj bîti jest jedno s Brahmanom. Teisti prihvaćaju Božansku Osobu kao Konačnu Stvarnost; On je povezan s univerzumom te je utjelovljen u dušama u različitim stupnjevima. Prema Ramanuji, zagovaratelju Viśištadvaite ili ograničenog nedualizma, Stvarnost jest Brahman; ali pojedinačne duše i univerzum su također stvarni, te su dijelovi Brahmana ili načini Njegove manifestacije. Brahman, s univerzumom i pojedinim dušama, sačinjava cijelu Stvarnost. Filozofi ove škole to ilustriraju metaforom o plodu nara (šipka). Sjemenke su živuće duše a kora je univerzum. Ne može se zamisliti plod bez sjemenki ili kore. Prema Madhvi, dualistu, univerzum i živuće duše odvojene su od Boga. Dok je univerzum materijalni entitet, duše su po prirodi duhovne. Duše, iako odvojene od Boga, ne mogu postojati bez Njega. Njihovo postojanje potpuno ovisi o Bogu. Madhva govori o živim bićima kao o božjim slugama.