VEĆINU ONOGA ŠTO ZNAM O PISANJU NAUČIO SAM
ZAHVALJUJUĆI SVAKODNEVNOM TRČANJU

Desetog rujna rastao sam se od otoka Kauaija i vratio se u Japan na dva tjedna. Sada se svakodnevno vozim autom od naše kuće u prefekturi Kanagawi do ureda u Tokiju. I dalje ustrajno trčim, ali s obzirom na to da već neko vrijeme nisam bio u Japanu čeka me mnoštvo poslovnih obveza i kojekakvih sastanaka. Volim se brinuti o svim, makar i nebitnim poslovnim detaljima i osobno se sresti sa svakom strankom. Ne mogu trčati onako bezbrižno kao što sam mogao u kolovozu. Zato, kad god iskrsne slobodan trenutak pokušavam trčati što je dulje moguće. Otkako sam se vratio, dvaput sam istrčao po dvadeset km, a jednom čak i trideset km. Tako gotovo uspijevam održati prosječnu normu od deset kilometara na dan.
Također sam se namjerno odlučio trčati po obližnjim padinama i uzvisinama. Oko moje  kuće nalazi se niz padina, a njihova visina otprilike odgovara visini petokatnice i jednom zgodom taj sam krug istrčao čak dvadeset i jedan put. Bilo mi je potrebno sat i četrdeset pet minuta. Bio je jako topao i vlažan dan, pa sam se prilično umorio. Newyorski maraton uglavnom se trči po ravnom terenu, ali prelazi preko sedam mostova od kojih su većina tzv. viseći mostovi, pa im je središnji dio blago uzdignut. Na Newyorskom maratonu do sada sam
sudjelovao tri puta i te relativno blage uzbrdice i nizbrdice uvijek me umore više nego što očekujem.
Posljednja dionica tog maratona trči se u Central Parku. Nakon ulaza u park ima nekoliko oštrih uzvisina koje me redovito uspore. Kad ujutro izađem trenirati po Central Parku, to su blage uzbrdice koje mi ne predstavljaju problem, ali u posljednoj dionici maratona prije mi izgledaju kao zid koji se ispriječio ispred umornog trkača. Ti usponi izvlače iz mene posljednji atom snage koji sam čuvao za sam kraj. Cilj je preda mnom, uvijek si ponavljam,
ali tada već trčim nošen isključivo snagom volje i imam osjećaj da sam stalno na jednakoj udaljenosti od cilja. Žedan sam, ali ne i moje tijelo. Na tom mjestu i moje noge počinju se strašno buniti.
Prilično sam uspješan u trčanju uz uzbrdicu i uglavnom volim utrku u kojoj ima mjestimičnih strmina i uzvisina jer baš na takvim mjestima mogu prestići ostale trkače. Ali kad je riječ o uzbrdicama u Central Parku, sasvim sam nemoćan. Ovog puta želim se, barem donekle, zabaviti trčeći tih nekoliko posljednjih kilometara, i proći kroz cilj s osmijehom na licu. Ovoga puta, to je moj cilj.
Ukupan broj kilometara koje pretrčim možda se smanjuje, ali barem se pridržavam jednoga od svojih temeljnih pravila trčanja: nikada si ne dopustim da ne trčim dva dana zaredom. Mišići se ponašaju poput dresiranih životinja -jako brzo shvaćaju zapovijed. Ako umjereno i postupno povećavate zahtjeve, oni će ih naučiti izvršavati. Sve dok svojim mišićima objašnjavate ono što od njih očekujete, zadajući im rad koji trebaju obaviti, vaši mišići će vas slušati i postupno će biti sve snažniji i izdržljiviji. Dakako, to se ne događa preko noći. Ali sve dok se ne žurite i to činite postupno, oni se neće žaliti - osim što im tu i
tamo neće biti po volji - ali, ipak će strpljivo i poslušno izvršavati vaše zapovijedi i malopomalo biti sve otporniji i snažniji. Ponavljajući vježbe vaši mišići će shvatiti poruku koju im šaljete, kao i da takav i toliki napor očekujete od njih. Naši mišići vrlo su savjesni. Sve dok se pridržavamo valjanog postupka, oni se neće žaliti.
Ali, ako u njihovoj opterećenosti dode do stanke od jedva nekoliko dana, mišići
automatski pretpostavljaju da više ne moraju biti toliko aktivni i smanjuju svoje radne sposobnosti.
Mišići se uistinu ponašaju poput životinja i žele biti opušteniji što je moguće više; ako ih ničim ne opteretimo, oni se opuste i sasvim zaborave na prethodni rad. Ako ih redovito ne podsjećamo na dužnosti, ubrzo sve zaborave pa moramo ponoviti čitav ciklus treninga od samog početka i najlakših vježbi. Naravno, povremeno je nužno napraviti stanku i uzeti predah, ali u odlučujućem razdoblju kad treniram pred utrku, moram svojim mišićima pokazati tko je gazda. Nekako im moram dati na znanje što očekujem od njih. Isto tako,
moram ostati nemilosrdan prema samom sebi, ali ne u tolikoj mjeri da se iscrpim. To su važne taktičke mjere koje svi iskusni trkači s vremenom nauče.
Dok još boravim u Japanu, objavljena je moja nova zbirka kratkih priča Tōkyō Kitanshu i moram dati nekoliko intervjua. Također moram provjeriti probne otiske za knjigu glazbenih kritika koja će biti objavljena u studenom, pa se moram dodatno naći i s nekoliko ljudi koji će dizajnirati naslovnicu. Isto tako, želim još jednom provjeriti svoje stare prijevode sabranih djela Raymonda Carvera. Bit će to izdanje od nekoliko svezaka u mekom uvezu, pa želim preispitati i popraviti sve svoje rane prijevode, a to zahtijeva prilično vremena. Potom još moram napisati dug uvod za engleski prijevod zbirke kratkih priča koja će iduće godine biti objavljena u Sjedinjenim Državama pod nazivom Blind Willow, Sleeping Woman. Povrh svega toga, ustrajno radim i na ovim tekstovima o trčanju, premda takvu knjigu još nitko nije zatražio od mene. Poput kakvog sam radišnog seoskog kovača koji od jutra do mraka udara
po metalu. Također se moram pobrinuti za nekoliko poslovnih pojedinosti. Dok smo živjeli u Sjedinjenim Državama, djevojka koja je u mojem uredu za odnose s javnošću i književna prava u Tokiju radila kao tajnica, iznenada me obavijestila da se početkom iduće godine udaje i da je zbog toga prisiljena dati otkaz, pa se već sada moram pobrinuti za zamjenu. Nisam tako lako mogao zatvoriti ured usred ljeta. Osim toga, čim se vratim u Cambridge očekuje me
nekoliko predavanja na tamošnjem sveučilištu, pa se i za to moram pripremiti.
Nalazeći se u vremenskom tjesnacu, svim silama se trudim obaviti sva ta zaduženja što bolje znam i umijem. Također se moram nastaviti pripremati za Newyorški maraton. Čak i da postoje dva ista mene, ne bih uspio izvršiti sve te obveze. I pored svega, uspijevam trčati baš svakog dana. Svakodnevno treniranje za mene predstavlja oblik životnog spasa i to što sam zauzet drugim bitnim i važnim obvezama ne može me odvojiti od trčanja. Da svoju pretjeranu
poslovnu zauzetost ikada upotrijebim kao izliku kako se ne bih bavio trčanjem, nikad više ne bih niti pomislio na trčanje. Premda imam tek nekoliko osobnih razloga koji govore u korist trčanja, bezbroj drugih mi govore da je došlo vrijeme da prestanem trčati. Jedino što mi preostaje jest držati se tih nekoliko razloga.
Kad boravim u Tokiju, najčešće trčim oko parka Jingu Gaiena, tj. oko rubnih vrtova hrama Meijija, stazom koja prolazi pokraj stadiona Jingua. To područje uopće se ne može usporediti s Central Parkom u New Yorku, ali to je jedno od rijetkih mjesta u Tokiju gdje još ima malo zelenila. Trčim tom stazom već godinama i jako dobro poznam svaki njen dio i pojedinačnu udaljenost između njih. Zapamtio sam sve rupe, udubljenja i izbočine na toj stazi koja je idealna za treniranje a pri tome sam svakog trena svjestan kojom brzinom trčim.
Nažalost, oko tog kompleksa promet je strašno gust, da ne spominjem brojne pješake a, ovisno o satima dana, ni zrak nije čist; ali taj kompleks nalazi se usred Tokija, pa se to može i očekivati. To je najbolje čemu se mogu nadati. Smatram se pravim srećkovićem što se taj park nalazi blizu mojeg ureda.
Jedan krug oko kompleksa Jingu Gaiena iznosi oko tisuću i dvjesto metara, i baš mi je drago što su vlasti postavile oznake za udaljenost od jednog do drugog ulaza u kompleks. Kad god želim uskladiti brzinu trčanja - recimo u ritmu od devet ili osam ili sedam i pol minuta za prijeđeni krug, uvijek trčim tom stazom. Kad sam još u samom početku počeo trčati tom stazom, Toshihiko Seko još uvijek se aktivno bavio trčanjem i trčao je baš istom stazom kao
ja. Svakodnevno je naporno trenirao za Olimpijske igre u Los Angelesu. Pred očima mu je stalno bila zlatna medalja. Na Olimpjiskim igrama u Moskvi ta šansa je propala, i to jedino zbog ekipnog japanskog bojkota tih igara pa su Igre u Los Angelesu bile njegova posljednja šansa da osvoji olimpijsko zlato. Oko njega je vladala gotovo tajanstvena, zavjetna atmosfera, a vrsta herojske odlučnosti jasno se vidjela u njegovim očima. Trener ondašnje momčadi prehrambene tvrtke S&B bio je živa legenda Nakamura, a u momčadi je imao čitav niz sjajnih trkača koji su tada bili na vrhuncu svojih sportskih sposobnosti. Članovi momčadi S&B svakog dana su trčali tom istom stazom i s vremenom smo se svi poznavali i to, kao što se govori, iz viđenja. Jednom zgodom čak sam otputovao u Okinawu kako bih napisao članak o
njima jer su ondje trenirali.
Rano izjutra i prije posla svaki od tih trkača na duge staze trčao je izdvojeno od ostalih, a poslijepodne bi svi zajedno trenirali. U ono vrijeme običavao sam trčati prije sedam sati kad promet nije bio odveć gust, zrak je bio još nezagađen, a i pješaka je bilo manje. Često bih se mimoišao s članovima momčadi S&B kimnuvši im glavom, a i oni bi meni uzvratili. Kišnih dana obično bi mi se osmjehivali kiselim osmijehom koji je značio: ružna li vremena. Osobito
dobro sjećam se dva mlada trkača: Taniguchija i Kaneija. Obojica su se bližila tridesetima i bili bivši članovi atletske ekipe Sveučilišta Waseda za koju su sudjelovali u znamenitom japanskom maratonu od Tokija do Hakonea. Kada je Seko postavljen za trenera momčadi S&B, očekivalo se da će njih dvojica postati zvijezde cijele ekipe. Bili su jako dobri trkači pa se javnost nadala da će obojica osvojiti zlatne medalje na idućim Olimpijskim igrama.
Svakodnevni, iznimno naporni trenizi uopće im nisu teško padali. Nažalost, obojica su poginula u teškoj prometnoj nesreći u vrijeme kada je čitava momčad tog ljeta trenirala na Hokkaidu. Vlastitim očima svjedočio sam njihovom iznimno napornom režimu treniranja i uistinu sam se osjećao tužno i zaprepašteno kad sam čuo vijest o njihovoj pogibiji. To mi je
strašno teško palo i to je bio golem gubitak za japanski i uopće svjetski sport.
Nekoliko puta zakratko smo popričali i nisam ih dobro poznavao. Tek nakon njihove pogibije doznao sam da su se obojica bili tek oženili. Ipak, kao njihov drug u trčanju na velike udaljenosti, susretao sam ih iz dana u dan, pa sam imao dojam da se jako dobro razumijemo.
Čak i ako se cilj i postignuća među određenim ljudima razlikuju, postoje neke stvari koje jedino trkači razumiju i međusobno dijele. Iskreno vjerujemo u to.
Čak i u današnje vrijeme, kad trčim oko kompleksa Jingu Gaiena ili mamorijalnog parka Akasaka Gosha, kadikad se sjetim tih dvojice trkača. Kad izađem iz zavoja očekujem da ću ih ugledati kako trče prema meni, bijela para izlazi im iz usta na hladnom ranojutarnjem zraku.
Uvijek pomislim na njih i pitam se: toliko naporno i samoprijegorno su trenirali, ali kamo su nestale njihove misli, njihove nade i snovi? Kad ljudi umru, nestanu li jednostavno i njihove misli?
Blizu moje kuće u prefekturi Kanagawi mogu se baviti sasvim drugačijim oblikom treniranja. Kao što sam već prije napomenuo, u blizini moje kuće nalazi se staza za trčanje s čitavim nizom uzvisina i padina. Postoji još jedna staza u blizini, ali da bih je cijelu pretrčao trebaju mi tri puna sata - to je idealna staza za trkače na velike udaljenosti. Staza je većinom
ravna i paralelna s rijekom i morem, i, što je još važnije, promet je slab, a nema ni mnogo semafora koji bi me usporili. Zrak je čist, za razliku od onoga u Tokiju. Istina, ponekad je dosadno trčati sasvim sam i to puna tri sata, ali zato slušam glazbu s walkmana i, s obzirom na to da znam što me čeka, mogu uživati u trčanju. Jedini problem s tom stazom jest to što se na polovici puta razdvaja i vraća drugim krakom, pa ako se umorite ne možete tako lako odustati.
Nema drugog načina da se vratim kući, čak i ako moram puzati korak po korak. Ali, ipak je to jako lijep ambijent za trčanje.
Zakratko se vraćam romanima.
U gotovo svakom intervjuu postave mi pitanje koja je najvažnija značajka koju
romanopisac mora posjedovati. Mislim daje, barem taj odgovor, sasvim jasan: dar za pisanje.
Bez obzira na to koliko entuzijazma i napora uložili u pisanje, ako doista nemate dara za pisanje, pametnije vam je što prije odustati. Istina, to je mnogo više preduvjet nego nešto što je nužno potrebno. Ako u spremniku nemate ni kap goriva, ni najbolji auto ne možete voziti.
Osnovni problem s darovitošću jest taj što u većini slučajeva dotična osoba ne može kontrolirati količinu ili kvalitetu te darovitosti. Možda vam se čini da količina nije dovoljna, pa je želite povećati, ili možete pokušati biti štedljivi kako bi sve skupa potrajalo duže. Ali, ni u jednom ni u drugom slučaju, ne ide tako lako. Darovitost je osobita vrsta sposobnosti koja izbije kad se njoj prohtije. Isto tako, kad presuši, gotovo je s njom. Naravno, pojedini pjesnici i rock pjevači koji su pravi genijalci, pa su zbog toga postali slavni - ili umjetnici poput
Schuberta ili Mozarta, čije su tragične i prerane smrti od njih učinile legende - privlače golem dio javnosti, ali za golemu većinu nas prosječnih, to nije uzor koji bismo mogli slijediti.
Ako mi postave pitanje koja je druga najvažnija značajka romanopisca, i to je lak odgovor: usredotočenost, mogućnost da sve svoje ograničene sposobnosti usmjerite na istu stvar, bez obzira na to o čemu je riječ. Bez takve sposobnosti ne možete postići ništa hvalevrijedno. Ali, ako se znate učinkovito usredotočiti, možda možete nadoknaditi prosječnost ih čak potpun nedostatak talenta. Uopćeno govoreći, ja se svim svojim snagama koncentriram na pisanje tri ili četiri sata svakog jutra. Sjedim za pisaćim stolom i sasvim se predajem onomu što pišem. Ne vidim ništa drugo, ne razmišljam ni o čemu drugome. Čak ni
pisac koji je obdaren velikim talentom i ima mnoštvo sjajnih ideja, vjerojatno neće moći valjano pisati ako ga jako zaboli zub. Svaki oblik boli onemogućuje našu usredotočenost na bilo što. Na to mislim kada kažem da bez usredotočenosti čovjek ne može postići ništa vrijedno.
Nakon usredotočenosti, prema mojem mišljenju, najvažnija sljedeća stvar za pisca jest, bez ikakve dvojbe, ustrajnost. Čak i ako se uspijete usredotočiti na pisanje tri ili četiri sata svakodnevno, ali poslije tjedan dana osjetite umor i iscrpljenost, vjerojatno nećete biti u stanju napisati dugo djelo. Ono što je piscu beletristike nužno potrebno - barem onome koji se nada da će napisati roman - jest snaga da se usredotoči na pisanje iz dana u dan barem pola godine,
godinu ili čak dvije. Takav način rada može se usporediti s disanjem. Ako za slikovit primjer uzmemo da je koncentracija proces u kojem zadržavate dah, ustrajnost je umjetnost usporenog i smirenog disanja dok istodobno zadržavate zrak u plućima. Ne uspijete li pronaći ravnotežu između tih dviju bitnih odrednica, bit će vam jako teško pisati zanimljive romane iz godine u
godinu. Da budem jasniji, morate znati disati dok istodobno zadržavate dah.
Na sreću - koncentriranost i ustrajnost predstavljaju suprotnost prirodnom talentu, s obzirom da se mogu naučiti i čak poboljšati upornim vježbanjem. Naravno, dobar dio ljudi naučit će se koncentrirati i biti ustrajan ako svakog dana budu sjedili za stolom i vježbali usredotočivanje na jednu jedinu stvar. To me u mnogome podsjeća na vježbanje mišića o kojemu sam malo prije pisao. Svojim cijelim tijelom čovjek mora biti usredotočen na predmet
koncentracije, ali i biti siguran da sve to temeljito razgrađuje kako bi mogao pisati svakog dana i biti duboko svjestan onoga o čemu piše. Tako će se vaše sposobnosti početi postupno povećavati. Gotovo neprimjetno, vaš cilj će biti sve izazovniji. To je proces koji je jednak trkačevom svakodnevnom treniranju mišića i opće tjelesne izdržljivosti. Tome još dodajte osobnu pobudu i ne klonite duhom čak ni kad vam je teško. Na tom i takvom putu strpljivost i
ustrajnost su nužni, ali uvjeren sam da će u tom slučaju rezultati biti vidljivi.
U jednom od svojih pisama sjajni i tajnoviti Raymond Chandler priznao je da je, čak i kad ništa ne bi zapisao, ipak svakog dana sjeo za stol i koncentrirao se. Mogu razumjeti pravu svrhu takvog njegovog ponašanja. To je način na koji je Chandler stjecao tjelesnu izdržljivost koja je potrebna profesionalnom piscu, smireno i pribrano jačajući snagu volje. Takva vrsta dnevnog treninga bila mu je prijeko potrebna.
Prema mojem mišljenju, pisanje romana uglavnom je fizički rad. Zapravo, sam čin pisanja intelektualni je rad, ali stvaranje opsežnog romana mnogo je bliže fizičkom radu.
Dakako, nije riječ o dizanju teških utega, brzom trčanju ili skokovima u vis. Ljudi uglavnom vide površinsku stranu pisanja i o piscima razmišljaju kao o osobama koje se bave tihim, intelektualnim radom u miru svojih radnih soba. Ako imate snage podignuti šalicu kave, već vjeruju da možete napisati roman. Ali kad to sami pokušaju, ubrzo otkriju da to nije tako lako i jednostavno kao što im se čini. Čitav taj proces - sjediti za stolom, naprezati se umno poput
laserske zrake, zamišljati nešto na pustom obzoru, smišljati priču, izabrati prave riječi, jednu po jednu, održavati razvoj događaja - sve to zahtijeva mnogo veću energiju i mnogo više vremena nego što većina ljudi može uopće zamisliti. Možda čovjek ne mora izvoditi naporne tjelesne pokrete, ali zato se duboko u njemu zbiva težak, dinamičan rad. Naravno, svatko koristi glavu kad razmišlja. Ali, pisac se služi pripovjednim stilom i razmišlja čitavim svojim
bićem i taj postupak zahtijeva od njega svu njegovu tjelesnu snagu, a često i veliko naprezanje.
Oni pisci koji su blagoslovljeni književnim talentom prolaze kroz taj proces gotovo nesvjesno, ne znajući za nj. Osobito ako su još mladi i prirodno daroviti, pisanje romana ne pada im teško. Lako se oslobađaju raznih zabluda i smetnji. Kad je čovjek mlad, njegovo tijelo je ispunjeno prirodnom vitalnošću. Moć koncentriranja i ustrajnost javljaju se kad god su mu potebni i, što je još važnije, nikad se ne mora naprezati da bi do njih došao. Ako ste
mladi i daroviti, kao da imate krila.
U većini slučajeva međutim, kako mladost prelazi u sredovječnost taj oblik energičnosti i čilosti gubi svoju prirodnu vitalnost i oštroumnost. Nakon što doživite određene godine, stvari koje ste nekoć mogli učiniti bez i najmanjeg napora odjednom nisu više tako lake - baš kao što s godinama slabe brzina i okretnost bacača lopte u bejzbolu. Dakako, danas je moguće da
ljudi koji stare utječu na sam proces starenja, pa i na slabljenje prirodnog talenta. Kao kad se mladi bacač brzih lopti u bejzbolu preobrazi u mudrog bacača koji se oslanja na iskustvo i promjenu ritma u bacanju lopti. Ali, u svemu postoji ograničenje, kao i konačni osjećaj gubitka.
Isto tako, pisci koji nisu blagoslovljeni velikim talentom - oni čiji je uspjeh jedva zamjetan - moraju svoju snagu i ustrajnost graditi na sasvim drugačiji način. Moraju se naviknuti da se bolje usredotoče na pisanje i da budu ustrajniji. Oni su donekle prisiljeni koristiti se upravo tim vrijednostima umjesto svojim talentom. Budu li u tome uistinu uspješni, možda će zbilja otkriti i stvarni, skriveni talent u sebi. Znoje se, lopatom kopajući
duboku rupu pred sobom dok ne otkriju izvor vode. Dakako, to je ono što zovemo sreća, ali ono što je omogućilo da se taj sretni slučaj ostvari bilo je silno vježbanje koje im dalo snagu da ustraju u kopanju. Pretpostavljam da su gotovo svi pisci zakašnjelog uspjeha prošli kroz vrlo sličan proces.
Istini za volju, na ovom svijetu postoje i ljudi (ali vrlo rijetki) koji su blagoslovljeni nevjerojatno velikim talentom koji se od rođenja do smrti nije ni najmanje smanjio, i čija su djela redovito vrhunska ostvarenja. Ta nekolicina sretnika imaju izvor koji nikad ne presušuje, bez obzira na to koliko ga obilno i rasipno koristili. U književnosti, to je ono nešto na čemu morate biti iznimno zahvalni. Teško je zamisliti povijest književnosti bez pisaca kao što su
Shakespeare, Balzac i Dickens. Ali, ti velikani doista su grdosije, divovi, legendarni pisci.
Golema većina pisaca koji ne mogu dosegnuti takve visine (ubrajajući i mene, naravno) moraju ono što im nedostaje nadoknaditi kako god znaju i umiju. Inače je nemoguće nastaviti pisati romane bilo kakve književne vrijednosti. Metode i postupci kojima se pisac služi da bi došao do određenih rezultata postaju dio njegove ličnosti, ono što čini njegovu svojstvenost.
Većinu onoga što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući svakodnevnom trčanju. To su sasvim praktične, tjelesne lekcije. Dokle mogu forsirati samog sebe? Koliko odmora mi je potrebno, a koliko je pretjerano? Koliko daleko mogu otići, a još uvijek biti pun samopouzdanja i dosljednosti? Kada sve postaje prenapregnuto i odveć opterećujuće? Do koje mjere trebam biti svjestan vanjskog svijeta i do koje se točke trebam koncentrirati na svoj
unutarnji sklad? Do koje mjere se smijem pouzdati u svoje sposobnosti i kada trebam početi sumnjati u samog sebe? Jedino što znam jest - da nisam postao trkač na duge staze upravo u vrijeme kad sam se počeo baviti pisanjem, sva moja djela bila bi sasvim drugačija. Ali, koliko drugačija? Teško mije reći. Ali, mnogo bi toga ipak bilo drugačije.
U svakom slučaju, raduje me činjenica što sve ove godine nisam prestao trčati. Jer, ja volim romane koje sam napisao. Doista me zanima kakav će biti sljedeći roman koji ću napisati. Budući da sam pisac koji ima svoje nedostatke - nesavršena osoba koja živi nesavršen, manjkav život - činjenica što se još uvijek osjećam ovako, za mene predstavlja stvarno postignuće. Bilo bi pretjerivanje nazvati ga čudom, ah doista se tako osjećam. A ako
mi svakodnevno trčanje pomaže to postići, onda sam ponajviše zahvalan samom trčanju.
Ljudi ponekad podrugljivo gledaju one koji svakog dana trče, vjerujući da će baš takvi dulje živjeti. Ali, mislim da to nije razlog zbog kojeg većina ljudi trči. Koliko ja znam, većina trkača ne trči iz uvjerenja da će duže živjeti nego zato što žele živjeti zdravim životom. Ako želite ugodno provesti nailazeće godine, mnogo je pamenije živjeti ih s jasnim ciljevima i punim plućima nego u životnoj zbunjenosti, a ja vjerujem da u tome trčanje doista pomaže.
Naprezati se do krajnjih granica vlastitih mogućnosti: to je bit trčanja, i prava je metafora života - kako za mene tako i za moje pisanje. Vjerujem da bi se mnogi trkači složili s mojim mišljenjem.
Odlazim na masažu u gimnastički centar blizu mojeg ureda u Tokiju. Onako kako me maser masira manje je masaža, a više pomoć pri opuštanju mišića i nogu kad ja to ne mogu učiniti. Zbog svakodnevnog treniranja moji mišići su odveć umorni i prenapregnuti, i ako ponekad ne dobijem tu vrstu masaže, mogao bih izgubiti kontrolu nad tijelom i to prije same utrke. Opteretiti svoje tijelo do krajnjih mogućnosti svakako je važno, ali ako ih prekoračite,
možete dobiti neželjenu reakciju.
Zapravo osoba koja me masira mlada je sportska ma-serka, ali ima vrlo snažne i energične ruke. Način na koji me masira jako je - točnije bi bilo reći - strašno je bolan. Nakon polusatne masaže sve stoje na meni, uključujući i donje rublje, sasvim je mokro od znoja.
Uvijek se oduševi mojom tjelesnom kondicijom. "Vi doista opterećujete svoje mišiće do maksimuma. Sasvim su napeti. U većine ljudi već odavno bi došlo do puknuća. Baš sam zadivljena što se i dalje bavite trčanjem."
Upozorava me da će se, nastavim li mišiće opterećivati više nego što mogu podnijeti, prije ili kasnije dogoditi ozljede. Vjerojatno ima pravo. Ali isto tako imam osjećaj, zapravo vrstu nadanja, da nema pravo, jer na isti način opterećujem svoje mišiće već godinama. Kad god se usredotočim na treniranje, moji mišići su napeti. Kad ujutro navučem tenisice za trčanje i izađem vani, noge su mi sasvim ukočene pa mi se čini da ne mogu prijeći ni nekoliko
koraka. Polako počnem zagrijavati noge gotovo se vukući cestom. Starija gospoda iz susjedstva hitro korača ulicom, ali čak ni nju ne uspijevam prestći. Ali što dulje trčim, mišići se postupno opuštaju i nakon dvadesetak minuta mogu normalno trčati. Polako povećavam brzinu. Nakon toga mogu trčati gotovo mehanički, bez ikakvih problema.
Drugim riječima, mojim mišićima potrebno je više vremena da se ugriju. U samom početku sporo reagiraju. Ali kad se dobro ugriju, mogu dugo i bez prekida trčati a da ne osjetim umor. Upravo takvi mišići odgovaraju za utrku na duge staze, a uopće nisu prikladni za kraće utrke. Dok bi se moji mišići zagrijali dovoljno da uopće mogu početi ozbiljnije trčati, kraća utrka već bi završila. Baš ništa ne znam o tehničko-medicinskim značajkama takvih mišića, ali pretpostavljam daje to nešto stoje u velikoj mjeri prirođeno. Isto tako, čini mi se
daje takva vrsta mišića povezana s načinom na koji moj mozak reagira. Pitam se: upravlja li ljudskim mozgom tijelo, ili je sasvim suprotno? Uključuje li način na koji čovjek razmišlja i svjesno upravljanje tijelom? Ili se možda i mozak i tijelo uzajamno dopunjuju i djeluju jedno na drugo? Vrlo dobro znam da pojedini ljudi imaju određene prirođene sklonosti, i bez obzira na to sviđa li se to dotičnoj osobi ili ne, od njih ne mogu pobjeći. Naravno, određene se sklonosti mogu donekle prilagoditi, ali se njihova bit ne može nikada promijeniti.
Isto vrijedi za moje srce. Moje bilo uglavnom pulsira ritmom od oko pedeset otkucaja u minuti, što je, koliko znam, prilično sporo. (Čuo sam da je u osvajačice zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Sydneyu Naoko Takahashi bilo pulsiralo ritmom od jedva trideset otkucaja u minuti.) Ali poslije trčanja od tridesetak minuta kod mene se broj otkucaja poveća na oko sedamdeset otkucaja. Nakon dugog i brzog trčanja poveća se na oko stotinu otkucaja u minuti.
Tako nekako ispada da je tek nakon završetka trčanja moje bilo na razini onog koje većina ljudi ima kad se odmara. To je također važna odlika tjelesne konstitucije trkača na duge staze.
Nakon što sam se počeo baviti trčanjem, bilo je u tijeku odmaranja također pulsiralo znatno sporije. Zapravo želim kazati kako je moje srce uskladilo otkucaje kako bi se prilagodilo funkciji trčanja na duge staze. Da su otkucaji mojeg srca bili ubrzani u stanju odmaranja, znatno bi se povećali za vrijeme trčanja i vjerojatno bi mi pozlilo ili bih čak bio životno ugrožen. Kad sam u Americi i neka bolničarka provjerava moje bilo, svaka mi kaže: "Ah, vi
ste sigurno trkač!" Pretpostavljam da većina trkača na velike udaljenosti, a koji već godinama trče, imaju slično iskustvo. Kad usred ljeta naiđete na trkače, lako je raspoznati početnike od veterana. Oni koji su zadihani pripadaju početnicima; oni drugi, smirenog i odmjerenog daha, veteranima. Njihovo srce, dok usredotočeno trče, polako otkucava vrijeme. Kad se mimoiđemo na ulici, osluškujemo jedan drugome ritam disanja i pokušavamo osjetiti ritam kojim srce radi. To me u mnogome podsjeća na dva pisca koji jedan drugome osluškuju stil i dikciju.
I tako, moji mišići upravo su dobrano napeti, a sve napornije vježbanje ne čini ih pokretnijima. Sada sam na maksimumu treniranja, ali čak i tako su neuobičajeno prenapregnuti.
Ponekad moram jednom ili dvaput udariti šakom u jednu i drugu nogu ne bih li ih malo opustio. (Da, to jako boli.) Moji mišići mogu biti uporniji čak i od mene. Oni dobro slijede moje namjere, izdržljivi su i na izvjestan način sve su bolji. Ali, nikad nisu spremni na kompromis. I nikad ne odustaju. Ovo je moje tijelo sa svim njegovim ograničenostima i hirovitostima. Baš kao što je moje lice samo moje, sve i ako mi se ne sviđa, nemam drugo pa se moram zadovoljiti njime. Sto sam stariji, to lakše prihvaćam takve stvari. Otvorite hladnjak
i možete skuhati ukusan, zapravo jako ukusan i vrlo domišljat obrok od ostataka koje ondje imate. Sve što imate u hladnjaku jesu jedna jabuka, jedan luk, komad sira i nekoliko jaja. Ali, ne očajavajte. Snađite se s onim što vam je pri ruci. To je jedna od boljih stvari u procesu starenja.
Već neko vrijeme opet trčim ulicama Tokija, koje su u rujnu prepune ljudi. Zaostala vrelina ljeta u gradu posebna je priča. Trčim tiho, čitavo tijelo mije znojno. Mogu čak osjetiti kako kapa na mojoj glavi postupno postaje sve vlažnija. Znoj je dio moje jasne sjene dok kaplje na tlo. Kapljice znoja padaju na pločnik koji ih istog trena upije.
Bez obzira na to kamo se uputili, izrazi na licima trkača na velike udaljenosti uvijek su isti. Svi izgledaju kao da o nečemu razmišljaju dok trče. Pri tome, možda baš ni o čemu ne razmišljaju, ali izgledaju kao da napeto razmišljaju. Zadivljujuće je što svi trče po ovakvoj vrućini. Ali, kad bolje razmislim, to i ja činim.
Dok trčim stazom oko kompleksa Jingu Gaiena, javlja mi se žena pokraj koje prolazim. Ispostavlja se da je čitateljica mojih knjiga. To se ne događa jako često, ali kadikad se ipak dogodi. Zastajem i malo porazgovaramo. "Čitam vaše romane već više od dvadeset godina", objašnjava mi. Počela ih je čitati kao tinejdžerica, a sada je u kasnim tridesetima. "Hvala vam", odgovaram joj. Oboje se osmjehujemo, rukujemo i pozdravljamo. Bojim se da mi je ruka bila jako znojna. Nastavljam trčati, a ona odlazi prema svojem odredištu. Ja nastavljam
trčati prema svojem odredištu. A koje je to? Naravno, New York.

5. 3. listopada 2005. • Cambridge, Massachusetts