Vatreni prsten

»POTREBNO je razviti strategiju koja će koristiti sve što je oko nas. Najbolji način da se pripremimo za izazov jest da se naoružamo s beskonačno mnogo mogućih odgovora.«

Konačno sam se uspio spojiti na internet. Morao sam se prisjetiti svega što sam naučio o Putu Mira.

»Potraga za mirom jedan je način molitve, koji u konačnici stvara svjetlost i toplinu. Zaboravite malo na sebe i znajte da je u svjetlosti skrivena mudrost, a u toplini suosjećanje. Dok kročite ovim planetom, pokušajte uočiti istinski oblik neba i zemlje. To će biti moguće ako se ne budete dali paralizirati strahom i ako odlučite da vaše geste i stajališta zaista odgovaraju onome što mislite.«

Netko kuca na vrata. Tako sam usredotočen da jedva shvaćam što se događa. Moj je prvi impuls da jednostavno ne odgovorim, ali pomislim da bi moglo biti nešto hitno — pa tko bi imao hrabrosti probuditi drugu osobu u ovo doba?

Dok prilazim vratima da ih otvorim, shvaćam da postoji jedna

osoba koja ima dovoljno hrabrosti za to.

Hilal stoji pred vratima u crvenoj majici i hlačama od pidžame. Bez riječi ulazi u moju sobu i ispruži se na krevet.

Legnem pored nje. Ona mi se približi i privijem je u zagrljaj.

—  Gdje si bio? — pita.

»Gdje si bio?« više je od običnog pitanja. Onaj tko to pita, isto- vremeno kaže i: »Nedostajao si mi«, »Željela sam biti s tobom«,

»Želim čuti tvoje korake«.

Ne odgovaram, nego joj samo milujem kosu.

— Nazvala sam Tatjanu i provele smo večer zajedno — odgova- ra ona na pitanje koje nisam postavio, niti sam odgovorio na nje- zino. — Ona je jedna tužna žena, a tuga je zarazna. Ispričala mi je da ima sestru blizanku, ogrezlu u drogu, koja ne može naći nikakav posao, niti imati normalnu ljubavnu vezu. Ali Tatjanina tuga ne do- lazi odatle, nego iz činjenice da je ona uspješna, lijepa, privlačna muškarcima, ima posao koji joj se sviđa i, iako je rastavljena, upo- znala je drugog muškarca koji je ludo zaljubljen u nju. Problem je u tome što je, svaki put kad vidi svoju sestru, obuzme užasan osjećaj krivnje. Ponajprije zato što ne može ništa učiniti. A zatim jer njezi- ne pobjede čine sestrine poraze još gorčima. Točnije rečeno, nikada neće biti sretna, bez obzira na okolnosti. Tatjana nije jedina osoba na svijetu koja tako misli.

Ja joj i dalje milujem kosu.

—  Sjećaš se što sam ispričala u veleposlanstvu, zar ne? Svi su uvjereni da sam iznimno nadarena, da sam velika violinistica i da će moja karijera biti prepuna slave i priznanja. Moja profesorica ti je to rekla i još je dodala: »Ona je jako nesigurna, nestabilna.« To nije istina; ovladala sam tehnikom, znam gdje trebam uroniti da pronađem inspiraciju, ali nisam za to rođena i nitko me ne može uvjeriti u suprotno. Violina je moj način da pobjegnem od stvar- nosti, moja vatrena kočija koja me može odvesti dovoljno daleko od mene, i njoj trebam zahvaliti što sam živa. Preživjela sam da bih pronašla osobu koja će me spasiti od sve mržnje koju osjećam. Čitajući tvoje knjige, otkrila sam da si ti ta osoba. Naravno.

—  Naravno.

—  Pokušala sam pomoći Tatjani i ispričala sam joj da od najra- nije mladosti uništavam svakog muškarca koji mi se približi, samo zato što je jedan od njih nesvjesno pokušao uništiti mene. Ali ona mi ne vjeruje; misli da sam još djevojčica. Pristala je naći se sa mnom kako bih joj omogućila pristup k tebi.

Ona se pomiče, prilazi još bliže. Osjećam toplinu njezina tijela.

—  Pitala me može li s nama putovati do Bajkalskog jezera. Re- kla mi je da, iako vlak svakoga dana prolazi kroz Novosibirsk, ni-

kada nije imala pravi razlog ukrcati se na njega. Sada ima.

Kao što sam i mislio, sada kada smo zajedno u krevetu, osjećam jedino nježnost prema toj djevojci do mene. Gasim svjetlo i soba ostaje osvijetljena samo iskrama čelika koji se kali u vatri na obli- žnjem gradilištu.

— Rekla sam joj da ne može. I da, čak i da se ukrca, nikada neće moći stići do tvojeg vagona. Čuvari ne dopuštaju prijelaz iz jedne klase u drugu. Shvatila je da je ne želim u blizini.

—  Ovi ljudi rade cijelu noć — kažem.

—  Slušaš li me uopće?

—  Slušam, ali te ne razumijem. Još jedna osoba traži me u istim okolnostima u kojima si me i ti tražila. Umjesto da joj pomogneš, ti je potpuno udaljavaš.

—  Jer se bojim. Bojim se da će ti se previše približiti i da ćeš izgubiti zanimanje za mene. Budući da ne znam točno ni tko sam ni što ovdje radim, sve može nestati u tren oka.

Pomičem lijevu ruku, pronalazim cigarete i palim jednu za sebe i jednu za nju. Pepeljaru stavljam na prsa. — Želiš li me? — upita.

Želim joj reći: »Da, želim te kada si daleko, kada si samo mašta- rija u mojoj glavi. Danas sam se gotovo sat vremena borio misleći na tebe, na tvoje tijelo, na tvoje noge, tvoje grudi, i borba je uspjela potrošiti samo majušni dio te energije. Ja jako volim i želim svoju ženu ali ipak želim i tebe. Nisam jedini koji te želi i nisam jedini oženjeni muškarac koji želi drugu ženu. Svi mi činimo preljub ba- rem u mislima, tražimo oprost i opet ga činimo. I nije strah od gri- jeha taj koji me sprječava da te dodirujem, iako te držim u naručju. Ne osjećam taj vid krivnje. Ali postoji nešto puno važnije od toga hoću li sada voditi ljubav s tobom ili ne. Zbog toga sam miran po- red tebe, dok gledam sobu hotela osvijetljenu iskrama s obližnjeg gradilišta.«

—    Naravno da te želim. Jako. Ja sam muškarac, a ti si jako pri- vlačna žena. Osim toga, osjećam silnu nježnost prema tebi, koja je svakim danom sve veća. Divno mi je kako se s lakoćom pretvaraš iz žene u djevojčicu i iz djevojčice u ženu. Poput gudala koje dodi-

ruje žice violine i svira neku božansku melodiju.

Žar na dvije cigarete pojačava se. Dva dima.

—  Zašto me onda ne dodiruješ?

Gasim svoju cigaretu i ona čini isto. Nastavljam joj milovati kosu i požurujem putovanje u prošlost.

—  Moram učiniti nešto jako važno za nas oboje Sjećaš se Alepha? Moram proći kroz ona vrata koja su nas uplašila.

— A što ja trebam učiniti?

—  Ništa. Samo budi sa mnom.

Počinjem zamišljati prsten zlatne svjetlosti koji se penje i spu- šta oko mojeg tijela. Počinje kod nogu i uspinje se do glave, pa se vraća nazad. U početku mi je teško usredotočiti se na taj pokret, ali malo— pomalo, prsten se kreće sve brže i brže.

—  Smijem li govoriti?

Da, smije. Vatreni prsten nije iz ovoga svijeta.

—  Nema ništa gore nego kad te netko odbije. Tvoja svjetlost su- sretne svjetlost druge duše, pomisliš da će se prozori otvoriti, sunce će ući i rane prošlosti konačno će zacijeliti. A onda, odjednom, ne događa se ništa od onoga što si zamišljao. Možda plaćam zbog svih muškaraca koje sam povrijedila.

Zlatna svjetlost, koja je maločas bila tek plod moje mašte, dobro poznat način ulaska u putovanje kroz vrijeme, sada se pokreće ne- ovisno  o  meni.

—  Ne, ni za što ne plaćaš. Ni ja ne plaćam ni za što. Sjeti se što

sam govorio u vlaku: sada živimo sve što je bilo u prošlosti i što će biti u budućnosti. Točno u ovome trenutku, u hotelu u Novosibir- sku, svijet se stvara i razara. Iskupljujemo sve svoje grijehe, ako to želimo.

Ne samo u Novosibirsku, nego na svim mjestima u Svemiru, vrijeme kuca poput divovskog Božjeg srca, šireći se i skupljajući. Ona mi se još više približava i osjećam kako njezino maleno srce također kuca pored mene, sve jače i jače.

Baš kao što se sve brže pomiče i zlatni prsten oko mojega tijela.

Prvi put kad sam izvodio tu vježbu — odmah nakon što sam

pročitao knjigu koja govori o tome »kako otkriti tajne prošlih živo-

ta« — odmah sam se našao u Francuskoj, sredinom 19. stoljeća, i vidio sam se kako pišem knjigu o istim temama kojima se bavim i danas. Otkrio sam svoje ime, svoju adresu, vrstu pera kojim sam se koristio za pisanje i rečenicu koju sam upravo tada napisao. Tako sam se jako uplašio da sam se istog časa vratio u sadašnjost, na pla- žu Copacabanu, u sobu u kojoj je moja žena mirno spavala pored mene. Sljedećeg sam dana istražio sve što sam mogao o osobi koja sam bio i, tjedan dana kasnije, odlučio sam ponoviti eksperiment i susresti se sa samim sobom. Nije mi uspjelo. I koliko god sam poslije pokušavao, i dalje nije uspijevalo.

Pričao sam o tome s J .- om. Rekao mi je da sam prvi put imao

»početničku sreću«, koju nam je Bog darovao kako bi nas uvjerio da je sve moguće; ali ta se situacija brzo preobrati i putovanje po- stane teško kao i svako drugo. Predložio mi je da se više ne bavim time, osim ako se ne dogodi da moram riješiti nešto jako važno iz nekog od mojih prošlih života; u protivnom, to je samo običan gubitak  vremena.

Nekoliko godina kasnije, upoznao sam jednu ženu iz Sao Paula.

Liječnica homeopatije, vrlo uspješna u životu i s dubokim suosje- ćanjem za svoje pacijente. Svaki puta kad bismo se susreli, imao sam dojam kao da je već otprije poznajem. Razgovarali smo o tome i rekla mi je da i ona osjeća isto. Jednoga dana bili smo na balkonu hotela u kojem sam bio odsjeo i promatrali smo grad, a ja sam joj predložio da zajedno pokušamo izvesti eksperiment s prstenom. Zajedno smo odbačeni do istih onih vrata koja sam vidio kada smo Hilal i ja otkrili Aleph. Toga se dana liječnica oprostila od mene s osmijehom na licu, ali više nikad nisam uspio s njom stupiti u kon- takt. Nije mi više odgovarala na telefonske pozive, nije me htjela primiti kada sam otišao u kliniku u kojoj je radila i shvatio sam da nema smisla dalje inzistirati.

Međutim, vrata su se otvorila; mala pukotina u brani pretvorila

se u rupu kroz koju je voda nadirala sve jače. Tijekom godina, su- sreo sam se s još tri žene koje su u meni pobudile taj osjećaj da se otprije poznajemo — samo što s njima nisam ponovio pogrešku koju sam počinio s liječnicom i sam sam izveo eksperiment. Nijed- na od njih nikada nije saznala da sam odgovoran za nešto strašno što im se dogodilo u prošlim životima.

Spoznaja moje pogreške ipak me nikada nije paralizirala. Bio sam iskreno naumio ispraviti je. Osam je žena bilo žrtvom trage- dije i bio sam siguran da će mi jedna od njih jednom ispričati kako je točno završila ta priča. Jer ja sam saznao gotovo sve; sve osim prokletstva koje je bačeno na mene.

I tako sam se ukrcao na Transsibirsku željeznicu i, više od deka- de kasnije, ponovno sam uronio u Aleph. Sada pored mene leži peta od tih žena i priča mi o stvarima za koje počinjem gubiti interes jer se vatreni prsten sve brže i brže okreće oko mene. Ne, ne želim je povesti sa sobom onamo gdje smo se ranije susreli.

—  Samo žene vjeruju u ljubav. Muškarci ne — kaže ona.

—  I muškarci vjeruju u ljubav — odgovaram.

I dalje joj milujem kosu. Otkucaji njezina srca se smiruju. Zami- šljam da su joj oči zatvorene i da se osjeća voljenom i zaštićenom, i da ju je osjećaj odbačenosti napustio isto tako brzo kao što se i pojavio.

Njezini udisaji postaju sve sporiji. Ponovno se pomiče, ali ovaj

put samo kako bi se ugodnije smjestila. I ja se pokrećem, mičem pepeljaru sa svojih prsa, stavljam je na noćni ormarić i obgrlim djevojku  rukama.

Zlatni prsten sada se okreće nevjerojatnom brzinom, putujući od

mojih nogu ka glavi i od glave k nogama. I odjednom osjećam da zrak oko mene titra, kao da je nešto u blizini eksplodiralo.

Naočale su mi zamagljene. Nokti su mi prljavi. Svijeća jedva

malo osvjetljava prostor, ali mogu vidjeti rukave odore koju nosim:

debele i grubo tkane.

Preda mnom stoji pismo. Uvijek isto pismo.

Cordoba, 11. srpnja 1492. Dragi moj,

malo nam je još oružja preostalo, a jedno od njih je i Inkvizicija,

koja je u zadnje vrijeme na meti žestokih napada. Zle namjere jednih i predrasude drugih, proglasile su inkvizitora maltene čudovištem. U ovome teškom i osjetljivom trenutku, kada ta tobožnja Reforma potiče pobunu u domovini i nerede na ulicama, klevećući ovaj Kristov sud i optužujući ga za mučenja i grozote, mi smo vlast! A vlast je obvezna izreći najstrožu kaznu onima koji opasno prijete općem dobru i am- putirati s bolesnoga tijela ud koji ga truje, te tako spriječiti druge da slijede njegov primjer. Upravo je zato pravedno da se smrtna kazna primijeni na one koji — uporno propovijedajući herezu — osuđuju mnoge duše na Pakleni oganj.

Te žene misle da imaju potpunu slobodu da objavljuju otrov svojih pogrešaka i da siju svijetom pohotu i obožavanje vraga. Vještice, to su one! Duhovne kazne nisu uvijek dovoljne. Većina ljudi nije ih u stanju shvatiti. Crkva mora imati — i ima — pravo prijaviti zlo i od vlasti zahtijevati radikalne poteze.

Te žene ovdje su da bi udaljile muža od žene, brata od sestre, oca od djece. Nema sumnje da je Crkva poput milosrdne majke uvijek spre- mna oprostiti svojoj djeci koja griješe. Naš je jedini cilj postići da se one pokaju kako bismo Svevišnjemu mogli predati njihove duše već očišćene od grijeha. Poput božanskog umijeća — koje se vodi za nadahnutim Kristovim riječima — razdijeli svoju kaznu po stupnje- vima, sve dok one ne priznaju svoje obrede, svoje spletke i čini koje su posijale gradom, osudivši ga na kaos i anarhiju.

Ove godine već smo uspjeli potisnuti Muslimane na drugu stranu Afrike, vodeni pobjedničkom Kristovom rukom. Gotovo su uspjeli po- koriti Europu, ali Vjera nam je pomogla da pobijedimo u svim bitka-

ma. I Židovi su također pobjegli, a oni koji su ostali preobratit će se milom ili silom.

Još gore od Židova i Arapa izdaja je onih koji tvrde da vjeruju u Krista, a pritom nam zabijaju nož u leđa. Ali i oni će biti kažnjeni kada to najmanje budu očekivali —  to je samo pitanje vremena.

U ovome trenutku trebamo usmjeriti svoje snage na one koji se pod- muklo uvlače u naše stado, poput pravih vukova obučenih u janjeću kožu. Vi imate priliku pokazati svima da zlo nikada neće proći nepri- mijećeno jer, kada bi te žene uspjele, vijest bi se proširila, loš primjer bi se ukorijenio, a vjetar grijeha pretvorio bi se u uragan — to bi nas oslabilo, Arapi bi se vratili, Židovi bi se ponovno okupili i tisuću i pet stotina godina borbe za Mir u Kristu bilo bi izgubljeno.

Priča se da je sud Svetog oicija uveo mučenja. Kako je to daleko od istine! Upravo suprotno: kada je Rimsko pravo dozvolilo mučenja, Crkva ga je u početku odbacila. Sada smo ga, pritisnuti okolnostima, jednostavno prisiljeni prihvatiti, ali njegova je uporaba OGRANIČE- NA! Papa je dopustio — ali ne i zapovjedio — da se mučenje primje- njuje u izuzetno rijetkim slučajevima. A i ta se dozvola odnosi isključi- vo na heretike. Svi kodeksi ovog Inkvizicijskog suda, tako nepravedno ozloglašenog, mudri su, pošteni i razboriti. Nakon svake prijave, bez iznimke dopuštamo grešnicima milost svete ispovijedi prije nego što izađu pred Nebeski sud, gdje sve tajne bivaju otkrivene. Naš je osnov- ni cilj spasiti te jadne duše, a inkvizitor ima pravo ispitivati i propisati metode koje smatra nužnima kako bi okrivljeni PRIZNAO Tu ponekad dolazi do primjene mučenja, ali isključivo u ranije opisanome obliku.

Usprkos tomu, protivnici božje slave optužuju nas da smo krvnici bez srca, a ne vide da Inkvizicija primjenjuje mućenja s mjerom i po- pustljivošču nepoznatima ijednome civilnome sudu našega vremena! Mučenje se može primijeniti samo JEDNOM u svakome procesu i zato se nadam da nečete propustiti tu jedinu priliku koju imate. Ako ne postupite ispravno, diskreditirat ćete ovaj sud i morat ćemo osloboditi te žene koje su došle na ovaj svijet samo da bi po njemu sijale sjeme grijeha. Svi smo mi slabi, samo je Gospod jak. Zato nas On osnažuje kada nam omogući čast da se borimo za slavu Njegova imena.

Vi nemate pravo na pogrešku. Ako su te žene krive moraju to prizna- ti i ispovijediti svoje grijehe prije nego što ih predamo Božjoj milosti.

I, iako vam je to prvi put i vaše je srce puno onoga što smatrate su- osjećanjem, ali zapravo nije ništa drugo doli slabost, sjetite se da Isus nije oklijevao izbičevati trgovce u Hramu. Poglavar će se pobrinuti za to da vam ukaže na ispravne postupke, tako da ćete, ubuduće kada dođe vaš čas za djelovanje, moći upotrijebiti bič, kotač, ili bilo što drugo što vam bude na raspolaganju a da to ne oslabi vaš duh. Sjetite se da ne postoji ništa pobožnije od smrti na lomači To je najnepatvo- reniji način pročišćenja. Plamen pali meso, ah čisti dušu, koja se tada može uzdići k Božjoj slavi!

Vaš je rad od temeljne važnosti za održanje reda, kako bi naša ze- mlja mogla nadići unutarnje poteškoće i kako bi Crkva ponovno pre- uzela moć ugroženu zlobnim klevetama, a riječ Jaganjčeva ponovno odjekivala u ljudskim srcima.Ponekad je potrebno koristiti se strahom da bi duša mogla pronaći pravi put. Ponekad je potrebno poći u rat da bismo na kraju mogli živjeti u miru. Nije nam važno kako nas sada osuđuju jer će nas budućnost opravdati i priznati naš rad.

Štoviše, čak i ako ljudi u budućnosti ne budu imali razumijevanja za ono što mi radimo i ako zaborave da smo bili prisiljeni ostati čvrsti kako bi svi mogli živjeti u blagosti koju je propovijedao Sin Božji, mi znamo da nas naša nagrada čeka u Nebesima.

Sjeme zla treba iščupati iz zemlje prije nego li proklije i ukorijeni se. Pomozite svojem Poglavaru da ispuni svetu zadaću — bez mržnje prema sirotim bićima, pokazujući milosrđe prema Zlu.

Sjetite se da na Nebu postoji još jedan sud, i da ćete njemu polagati račune o tome kako ste provodili Božju volju na zemlji.

F. T. T„ O. P.