POLOŽAJ TIJELA KOD UMIRANJA

Po tradiciji položaj tijela koji se preporučuje kod umiranja jest leći na desni bok, zauzimajući položaj „lava koji spava", a koji je stav tijela u kojem ja Buda umro.

Lijeva ruka je položena na lijevom bedru; desna ruka se nalazi ispod brade, zatvarajući desnu nosnicu. Noge su ispružene i vrlo malo savi­nute.

Na desnoj se strani tijela nalaze izvjesni kanali koji potpomažu „karmički vjetar" obmane. Ležeći na njima u položaju spavajućeg lava, i sa zatvorenom desnom nosnicom, zatvoreni su kanali i osobi je olakšano pre­poznavanje svjetlosti kada se pojavi u smrti.

To također pomaže svijesti da napusti tijelo kroz otvor na kruni glave, budući da su svi drugi otvori kroz koji bi mogla izaći zapriječeni.

VANJSKO UMIRANJE: OSJETILA I ELEMENTI

Vanjsko je umiranje kad se osjetila i elementi postupno izgube. Kako možemo točno doživjeti kada mi umremo?

Prvo stanje kojega bismo mogli biti svjesni je kako naša osjetila prestaju djelovati. Ako ljudi oko našega kreveta razgovaraju, doći će se do trena kada možemo čuti zvuk njihovih glasova ali ne možemo shvatiti riječi. To znači da je svijest sluha prestala djelovati.

Gledamo neki predmet pred nama, i možemo jedino vidjeti njegov obris, bez detalja. To znači da je svijest gle­danja prestala.

I isto se događa sa sposobnošću njuha, okusa i dodira. Kada osjećaji više nisu potpuno doživljeni, to označava prvu fazu procesa umiranja.

Sljedeće četiri faze slijede umiranje elemenata:

Zemlja

Naše tijelo počinje gubiti svu svoju snagu. Iscrpljena nam je sva energija. Ne možemo ustati, stati uspravno, niti išta držati. Ne možemo više pridrža­vati glavu. Osjećamo kao da padamo, toneći pod zemlju, ili kao da smo zdro­bljeni velikim teretom.

Neki tradicionalni zapisi navode da je to kao da nas ogromna planina pritišće, i mi smo zgnječeni. Osjećamo se teškima i neu­dobno u svakom položaju. Možemo tražiti da nas pridignu, da nam jastuk podignu na više, ili da sklone pokrivač sa nas.

Boja kože nam blijedi i sivilo se spušta na njega. Obrazi upadaju, i tamne se mrlje pojavljuju na zubima. Postaje teže otvoriti ili zatvoriti oči. Budući da oblik u cijelosti nestaje, posta­jemo slabi i krhki. Um nam je uznemiren i u bunilu, a onda tone u drijemež.

To su znaci da se element zemlje povukao u element vode. To znači da je vjetar srodan elementu zemlje postao manje sposoban osigurati osnovu za svijest, a mogućnost elementa vode je više izražena. Zato je „tajni znak" koji se ukazuje u umu priviđenje svjetlucajuće vizije.

Voda

Počinjemo gubiti kontrolu tjelesnih izlučina. Nos nam počinje curiti i sli­niti. Moglo bi biti istjecanje iz očiju i možda postanemo nespososbni zadržati mokraću.

Ne možemo pomaknuti jezik. Počinjemo osjećati oči suhe u šupljinama. Usne su nam ispijene i beskrvne, a usta i grlo ljepljivi i začepljeni. Nosnice se uleknjuju, i postajemo vrlo žedni. Drhtimo i trzamo se.

Zadah smrti se počinje nadvijati nad nama. Budući da se osjećaji u cijelosti rasplinjuju, tjelesni dojmovi iščezavaju, izmjenjujući se između bola i ugode, vrelog i hladnog.

Um nam postaje mutan, osujećen, razdražljiv i nervozan. Neki izvori kažu da se osjećamo kao udavljeni u oceanu ili otplavljeni silnom rijekom.

Element vode je nestao u vatri, koja je preuzela mogućnost poduprijeti svijest. Zato je „tajni znak" priviđanje sumaglice sa spiralnim snopićima dima.

Vatra

Usta i nos potpuno presušuju. Sva toplota našeg tijela istječe, obično od stopala i ruku ka srcu. Možda toplo isparavanje izlazi iz krune glave.

Dah nam je hladan dok prolazi kroz usta i nos. Više ne možemo ništa piti ili pro­baviti.

Uočavanje u cijelosti umire, i um nam se ziba naizmjenično između jasnoće i pometnje. Ne možemo se sjetiti imena naše obitelji ili prijatelja, i čak prepoznati tko su oni. Postaje sve teže i teže zamijetiti bilo što izvan nas jer su zvuk i slika pobrkani.

Kalu Rinpoche opisuje: „Za osobu koja umire, unutarnji doživljaj je kao da je proždrijeta u plamenu, ili da je usred strahovitog plamena, ili možda kao da je cijeli svijet uništen vatrom."

Element vatre je nestao u zrak, i postao manje kadar djelovati kao osnova za svijest, dok je sposobnost elementa zraka da to učini očitija. Zato je „tajni znak" svjetlucanje crvenih varnica koje plešu iznad vatre, kao krijesnice.

Zrak

Postaje sve teže i teže disati. Čini se da zrak istječe krorz grlo. Počinjemo kreštati i dahtati. Naši udasi postaju kratki i naporni, a izdasi dulji. Oči nam se prevračaju uperene prema gore, i posve smo ukočeni.

Budući da se cijeli intelekt postupno gubi, um postaje zbunjen, nesvjestan vanjskog svijeta. Sve postaje mutno. Posljedni osjećaj veze sa našom fizičkom okolinom je iščezao.

Počinjemo halucinirati i imati priviđenja: ako je bilo mnogo negativnosti u našim životma, mogli bismo vidjeti užasavajuća stanja.

Ponavljaju se i salijeću nas grozni trenuci naših života, i čak bismo mogli pokušati kriknuti u užasu. Ako smo vodili život dobrote i suosjećanja, mogli bismo doživjeti blažene, božanstvene vizije, i „susresti" prijatelje pune ljubavi ili prosvjetljena bića.

Za one koji su vodili čestite živote, naći će u smrti umjesto straha, spokoj. Kalu Rinpoche priopćava:

„Unutarnje je proživljavanje umiruće osobe ono kada glavni vjetar otplavljuje cijeli svijet, obuhvativši umirućeg; jedan nevjerojatan vrtlog vihora, koji uništava cijeli svemir."

A događa se da je element zraka rasplinjen u svijest. Svi su se vjetrovi objedinili u „podupirući vjetar života" u srcu. Zato je „tajni znak" opisan kao priviđanje plamena baklje ili svjetiljke, crveno se odsijavajući.

Naši udasi nastavljaju biti sve plići, a izdasi dulji. U toj točci se krv saku­plja i ulazi u „kanal života" u centru srca. Tri se kapi krvi sabiru, jedna za drugom, uzrokujući tri duga, zadnja izdisaja. Tada, najednom, naše disanje završava.

Tek nam slabašna toplina nastaje u srcu. Svi su vitalni znaci otišli, i to je točka kada bi u modernim klinikama stanje bilo proglašeno kao „mrtvo."

Ali tibetanski učitelji govore o jednom unutarnjem procesu koji se još nasta­vlja. Kaže se da je vrijeme između kraja izdisanja i prestanka „unutarnjeg disanja" približno „duljina vremena koje treba da se pojede obrok", oko dva­deset minuta. Ali ništa nije sigurno i taj se cijeli proces može dogoditi vrlo brzo.

 

nastavlja se...