V. Ugrožava li psihoanaliza religiju

Sve do sada pokušavao sam dokazati da na ovo pi- tanje možemo odgovoriti samo ako uočavamo raz- liku između autoritarne i humanističke religije, kao i između tzv. »savjeta za prilagođavanje« i »liječenja duše«. Međutim, do sada još nisam raspravljao o različitim aspektima religije, koje treba međusobno razlikovati, da bi se odredilo koje od njih psihoana- liza i drugi faktori u suvremenoj kulturi ugrožavaju a koje ne. Posebno bih s ovog gledišta želio raspra- viti iskustveni, znanstveno-magijski, ritualistički i semantički aspekt.

Pod iskustvenim aspektom mislim osjećaj vjere i ljubavi. Bavljenje dušom i razvijanje snaga ljubavi i uma najviši je cilj čovjekovog života u učenjima osnivača svih velikih istočnih i zapadnih religija. Psi- hoanaliza nipošto ne ugrožava ovaj cilj, naprotiv, ona u velikoj mjeri može pridonijeti njegovom os- tvarenju. Ovaj aspekt ne može ugroziti ni neka dru- ga znanost. Teško je zamisliti da bi bilo koje otkriće iz područja prirodnih znanosti moglo postati prijet- nja religioznom osjećaju. Naprotiv, proširena svijest o prirodi svemira u kojem živimo može samo po- moći čovjeku da stekne više samopouzdanja i skrom- nosti. Slično je s društvenim znanostima, njihovo sve potpunije poniranje u ljudsku prirodu i razu- mijevanje zakona koji upravljaju sudbinom čovjeka, prije će pridonijeti razvitku ovog stava negoli ga ugroziti. Opasnost se ne krije u znanosti nego u uo- bičajenoj praksi svakodnevnog života. Danas čovjek ne traži više najvišu svrhu življenja u sebi samom, već je dozvolio da postane sredstvo koje služi eko- nomskom stroju što ga je sam stvorio. Više se brine za efikasnost i uspjeh nego za vlastitu sreću i razvoj svoje duševnosti. Još određenije, orijentacija moder- nog čovjeka, koju sam nazvao »tržišnom orijentaci- jom«, najveća je opasnost za religiozni stav, čovjeko- vu vjeru.1

Tržišna orijentacija kao karakterna struktura postala je dominantna tek u moderno doba. Na tržištu ličnosti pojavljuju se sve profesije, zanimanja i društveni statusi. Poslodavac, namještenik i slobod- na profesija - svakom od njih materijalni uspjeh za- visi od toga kako ga kao ličnost prihvaćaju oni koji se koriste njegovim uslugama.

Ovdje, kao i na robnom tržištu, upotrebna vri- jednost nije dovoljna da odredi razmjensku vrijed- nost. »Faktor ličnosti« ima prioritet pred stručnosti u procjeni tržišne vrijednosti i najčešće igra odlučuju- ću ulogu. Premda je točno da ni najprodornija lič- nost ne može nadoknaditi potpuni nedostatak struč- nosti - zaista, naš ekonomski sustav ne bi na takvoj osnovi mogao funkcionirati - rijetko kad su struč- nost i poštenje sami dovoljni za uspjeh. Formule za uspjeh izražavaju se terminima kao što su »plasirati se«, »živahnost«, »agresivnost« i tako dalje; sve su to etikete na omotnici uspješne ličnosti. I druge neopip- ljive vrijednosti, kao što su porodično porijeklo, klu- bovi, veze i utjecaji, također su važna i poželjna svojstva, koja će se nenametljivo reklamirati kao os- novni elementi ponuđene robe. Pripadnost nekoj vjeroispovijesti i vršenje vjerskih običaja općenito se smatra jednim od uvjeta za uspjeh. Svaka struka, svako područje ima svoj prototip uspješne ličnosti.

Trgovac, bankar, poslovođa i natkonobar udovolja- vaju zahtjevima, svaki na drugačiji način i u različi- tom stupnju, ali se njihove uloge mogu poistovjetiti: svi moraju ispuniti bitni uvjet - moraju biti traženi.

Stav čovjeka prema sebi neizbježno je uvjetovan ovim mjerilima uspješnosti. Njegov osjećaj samopo- štovanja ne temelji se prvenstveno na njegovim spo- sobnostima i njihovoj upotrebi u danom društvu, već zavisi od njegove prodajne vrijednosti, ili o miš- ljenju drugih o njegovoj »atraktivnosti«. Čovjek do- življava sebe kao robu, čiji je cilj da postigne najpo- voljniju, najvišu cijenu. Što je ponuđena cijena viša, veća je potvrda njegove vrijednosti. Čovjek-roba s mnogo nade izlaže svoju naljepnicu, pokušava se iz- dvojiti iz robe na tezgi i postići najvišu cijenu, ali ako njega mimoiđu a drugi budu razgrabljeni, tad je osuđen na osjećaj bezvrijednosti i inferiornosti. Ko- liko god visoko bio ocijenjen i prema ljudskim vri- jednostima i prema kriteriju korisnosti, ipak može imati nesreću - i snositi krivnju što nema prođe.

Od ranog djetinjstva uči da biti u modi znači biti tražen te da se i on mora prilagoditi tržištu ličnosti. Ali vrline kojima su ga učili, kao što su ambici- oznost, osjetljivost i prilagodljivost zahtjevima dru- gih, previše su općenite da bi pružile obrazac za us- pjeh. On se obraća masovnim medijima, novinama i filmu, kako bi dobio određeniju predodžbu o uvjeti- ma za uspjeh i tamo nalazi najmoderniji i najnoviji model za oponašanje.

Ne iznenađuje da u takvim okolnostima mora teško trpjeti čovjekov osjećaj vlastite vrijednosti. Uv- jeti za samopoštovanje nalaze se izvan njegove kon- trole. On zavisi od odobravanja drugih i ima nepre- stanu potrebu za tim; neizbježni rezultati su bespo- moćnost i nesigurnost. U tržišnoj orijentaciji čovjek gubi svoj vlastiti identitet, postaje otuđen od samoga sebe.

Ako je uspjeh čovjekova najviša vrijednost, ako ljubav, istina, pravda, nježnost, milosrđe nemaju svrhe, on može propovijedati te ideale, ali se neće za njih boriti. On može misliti da obožava boga ljuba- vi, ali u stvari obožava idola koji je idealizacija nje- govih stvarnih ciljeva ukorijenjenih u tržišnoj orijen- taciji. Oni kojima je važno samo da religija i crkva nekako prežive mogu prihvatiti takvu situaciju. Čov- jek će tražiti okrilje crkve i religije, jer ga unutrašnja praznina goni da traži neki zaklon. Ali izjašnjavati se za religiju ne znači biti religiozan.

Ipak, ljudi zainteresirani za doživljaj vjere bili oni vjernici ili ne, neće biti oduševljeni time što vi- de da su crkve natrpane preobraćenicima. Oni će biti najoštriji kritičari načina na koji svakodnevno živi- mo, i uočiti da nije niti psihologija niti bilo koja dru- ga znanost stvarna opasnost za religiozni stav, već otuđenje čovjeka od samoga sebe, njegova indife- rentnost prema sebi i drugima, nešto što je uko- rijenjeno u cijeloj sekularnoj kulturi.

Međutim, napredak nauke sasvim drugačije ut- ječe na jedan drugi vid religije, na onaj znanstveno-- magijski.

U davnašnjim nastojanjima da preživi, čovjeka su mučili kako neshvaćanje sila prirode tako i nje- gova relativna bespomoćnost da ih iskoristi. Stvarao je teorije o prirodi, i dovijao se nekim postupcima kako da se s njom hvata u koštac, i to je postalo dio njegove religije. Taj vid religije nazvao sam znanst- veno-magijskim, budući da je zajedno sa znanošću sudjelovao u tumačenju prirode, kao bi se razvile tehnike za uspješno korištenje prirodnih bogatstava. Sve dok su čovjekovo poznavanje prirode i njegova sposobnost da njome ovlada bili slabo razvijeni, ovaj vid religije bio je neophodan i važan dio njegovog mišljenja. Ako se čudio kretanju zvijezda, rastu drveća, poplavama, munjama ili potresu, mogao je

izmisliti hipoteze koje objašnjavaju te pojave u ana- logiji s njegovim ljudskim iskustvom. Pretpostavio je da iza takvih događaja stoje bogovi i demoni, isto kao što je u zbivanjima u vlastitom životu uočavao samovoljnu vlast i utjecaje drugih ljudi. Dok su ljud- ske proizvodne snage u zemljoradnji i zanatstvu bile još nedovoljno razvijene, mogao je moliti bogove za pomoć. Ako je trebao kišu, molio je za nju. Ako je trebao bolju žetvu molio se božicama plodnosti. Ako se bojao poplave i potresa molio se bogovima koje je smatrao nadležnima za te događaje. Zapravo iz povijesti religije moguće je zaključiti o stupnju znanosti i tehničkog razvoja u raznim povijesnim periodima. Čovjek se obraća bogovima da mu zado- volje one praktične potrebe, koje ne može sam u do- voljnoj mjeri zadovoljiti; ono za što ne moli već je unutar dosega njegovih vlastitih snaga. Što čovjek bolje razumije prirodu, to mu sve manje treba reli- gija i za znanstveno objašnjenje i kao magijsko sred- stvo za vlast nad prirodom. Ako je čovječanstvo spo- sobno proizvesti dovoljno da prehrani sve ljude, ono ne treba moliti za svakodnevni kruh. Čovjek to može sam osigurati vlastitim naporom. Daljnjim razvojem znanosti i tehnike sve je manja potreba da se religija optereti zadatkom koji je religiozan samo u povije- snom smislu, a ne i u smislu religioznog iskustva. Religija Zapada učinila je taj znanstveno-magijski aspekt suštinskim dijelom svog sustava i tako sama sebe osudila na opoziciju progresivnom razvitku ljudskog znanja. Drugačije je sa velikim religijama Istoka. One su uvijek nastojale oštro razlikovati reli- giozni dio, koji se bavi čovjekom, od onih aspekata koji pokušavaju objasniti prirodu. Tako pitanja, koja su prerasla u žestoke rasprave i progone na Zapadu, kao npr. je li svemir konačan i je li svijet vječan, i slično, hinduizam i budizam tretiraju s finom iro- nijom i humorom. Kad bi učenici upitali Buddhu za mišljenje o tom problemu, on bi odgovarao: »Ne znam, i to za mene i nema značenja, jer kakav god odgovor bio to neće pridonijeti rješenju jedinog bit- nog problema: kako smanjiti ljudsku patnju.« Isti duh lijepo izražava jedna od Rg-veda:

»Tko uistinu zna i tko nam to može reći, kako se rodi svijet i odakle ishodi? Bogovi su došli na- kon stvaranja svijeta. Tko dakle zna kako je to bilo na početku? I što je Ono, veliko počelo, I da li stvori svijet ili ga ne stvori? Onaj čije oči vla- daju tim svijetom na najvišim nebesima, On ui- stinu to zna, ili možda ni on ne zna«-2

Sa strahovitim razvojem znanstvene misli i na- pretkom industrije i poljoprivrede, sukobi između vjerskih postavki i moderne znanosti postajali su sve žešći. Većina antireligioznih argumenata prosvjeti- teljskog razdoblja nije bila usmjerena protiv reli- gioznog stava nego protiv svojatanja prava, da se re- ligijski znanstveni pogledi moraju prihvatiti na riječ. U novije doba i teolozi i izvjestan broj znanstvenika pokušavaju dokazati da je sukob vjerskih pogleda i pogleda koji proizlaze iz najnovijih dostignuća pri- rodnih znanosti manji nego što se to pretpostavljalo prije pedeset godina. Izloženo je obilje podataka da bi se podržala ova teza. Ali ja mislim da ti argumenti promašuju glavni predmet rasprave. Čak i ako netko kaže da je židovsko-kršćanski pogled na stvaranje svijeta znanstvena hipoteza, koja je održiva koliko i bilo koja druga, taj se argument odnosi na znanst- veni vid religije, a ne na religiozni. Jednako kao i onda kad je to zapisano u vedama ili kad je to go- vorio Buddha, i da vrijedi odgovor, da je važno ono što se tiče dobrobiti duše, a da pretpostavke o pri- rodi i njenom nastanku nisu od značenja za taj bit- ni problem.

U našoj raspravi u ranijim poglavljima zanema- rio sam ritualistički aspekt religije, premda rituali spadaju u najvažnije elemente svake religije. Psiho- analitičari su obratili posebnu pažnju na rituale, bu- dući da im je promatranje pacijenata obećavalo no- ve uvide u prirodu tih religijskih običaja. Ustanovili su da neki tipovi pacijenata izvode ritualne radnje privatne prirode, koji nemaju ništa zajedničko s nji- hovim religioznim uvjerenjima ili vjerskim obredi- ma, ali su ipak vrlo slični vjerskim običajima. Psiho- analitičkim se istraživanjem može pokazati da je pri- silno, ritualno ponašanje izraz intenzivnih afekata, koje pacijent ne doživljava kao takve, nego se s nji- ma bori, tako reći, iza svojih leđa, u formi rituala. Na primjer, u slučaju prisilnog pranja, otkriva se da je ritual pranja pokušaj da se pacijent oslobodi snaž- nog osjećaja krivice. Taj osjećaj krivice nije izazvan ničim što je pacijent stvarno počinio, nego destruk- tivnim porivima kojih nije svjestan. Ritualom pranja on stalno uklanja destrukciju, koju je nesvjesno pla- nirao a koja nikad ne smije doći do svijesti. On treba taj ritual pranja da bi izašao na kraj s osjećajem krivnje. Jednom kad postane svjestan postojanja de- struktivnih poriva može se njima baviti direktno, i otkrivajući porijeklo svoje destruktivnosti može je možda smanjiti bar do snošljive granice. Prisilni ri- tual ima dvosmislenu funkciju. On štiti pacijenta od nepodnošljivog osjećaja krivnje, ali i čini te porive trajnim, jer se njima bavi samo indirektno.

Ne čudimo se što su oni psihoanalitičari, koji su obratili pažnju na vjerske rituale, bili zapanjeni slič- nošću privatnih prisilnih rituala, koje su zamijetili kod svojih pacijenata, s društveno uobličenim vjer- skim ceremonijama. Očekivali su da će vjerski ritua- li slijediti isti mehanizam kao i neurotske prisile. Tra- gali su za nesvjesnim porivima, kao na primjer, de- struktivnom mržnjom prema liku oca, predstavljenog Bogom, koja bi morala biti bilo direktno izražena, bilo preusmjerena u ritual. Slijedeći taj pravac, psi- hoanalitičari su nesumnjivo napravili važno otkriće o prirodi mnogih vjerskih rituala, iako u specifičnim objašnjenjima možda nisu uvijek bili u pravu. Na- ime, zaokupljeni patološkim pojavama, često nisu uočavali da ti rituali nisu nužno iracionalne prirode kao što je to slučaj kod neurotske prisile. Oni nisu razlikovali te iracionalne rituale koji se temelje na potiskivanju iracionalnih impulsa i racionalne ritua- le, koji su potpuno različite prirode.

Mi ne samo da osjećamo potrebu za osnovnom orijentacijom koja daje smisao našem postojanju, i koja nas ujedinjuje s našim bližnjima, mi također osjećamo potrebu da zajedničkim djelovanjem izra- zimo našu odanost općepriznatim vrijednostima. Ri- tual je, u širem smislu riječi, zajedničko djelovanje, koje izražava zajedničke težnje, bazirane na zajed- ničkim vrijednostima.

Racionalni ritual se razlikuje od iracionalnog prvenstveno po svojoj ulozi, on ne služi preusmjera- vanju potisnutih poriva, nego izražava stremljenja, koja čovjek smatra vrijednima. U skladu s tim on ne- ma opsesivno-prisilan karakter, tipičan za iracional- ni ritual; naime, ako se iracionalni ritual samo jed- nom ne izvrši, potisnuto prijeti da izbije na površi- nu, pa zato svaki prekršaj pravila izaziva znatnu strepnju. Izostavljanje racionalnog rituala nema tak- vih posljedica. Neizvršavanje se može žaliti, ali neće izazvati strah. Zapravo, iracionalni ritual se uvijek može prepoznati po stupnju straha koji izaziva nje- govo kršenje na bilo koji način.

Naši običaji pozdravljanja s drugim ljudima, nagrađivanje umjetnika pljeskpm, iskazivanje po- štovanja mrtvome, kao i mnogi drugi, jednostavni su primjeri suvremenih sekularnih racionalnih ri- tuala.

Vjerski rituali nipošto nisu uvijek iracionalni. (Promatraču, koji ne razumije njihovo značenje oni naravno uvijek izgledaju iracionalni). Vjerski ritual pranja može se objasniti kao smisleni i racionalni iz- raz unutrašnjeg očišćenja bez ikakve opsesivne ili iracionalne komponente; to je simbolični izraz naše želje za unutrašnjom čistoćom, izveden kao ritual pripreme za aktivnost, koja zahtijeva punu koncen- traciju i posvećenost. Slično tome, rituali kao što su post, religiozne ženidbene ceremonije, vježbe kon- centracije i meditacije, mogu biti potpuno racional- ni rituali, i nema potrebe za njihovom analizom, osim takve koja bi dovela do razumijevanja njihove namjene.

Upravo kao što je simbolički jezik, koji susreće- mo u snovima i mitovima, specijalni način izražavanja misli i osjećaja kroz slike osjetilnog iskustva, tako je ritual simbolički izraz misli i osjećaja djelovanjem.

Psihoanaliza može pridonijeti razumijevanju ideala tako da ukaže na psihološke korijene potrebe za ritualnim djelovanjem i razgraniči prisilne i ira- cionalne rituale od onih koji izražavaju zajedničku odanost našim idealima.

Kakva je danas situacija s obzirom na ritualistič- ki aspekt vjere? Vjernik sudjeluje u različitim ritua- lima svoje crkve, i nesumnjivo je to sudjelovanje je- dan od najznačajnijih razloga za posjećivanje crkve. Budući da moderni čovjek ima malo prilike da svoje iskazivanje odanosti idealima podijeli s drugima, bi- lo koji oblik rituala jako je privlačan, čak i ako nije u vezi s njemu najvažnijim osjećajima i težnjama svakodnevice.

Vođe autoritarnih političkih sustava točno su ocijenili potrebu za zajedničkim ritualima. Oni nude nove oblike politički obojenih ceremonija koje zado- voljavaju tu potrebu, i time vežu prosječnog građa- nina uz nova politička uvjerenja. Moderni čovjek u demokratskim kulturama nema mnogo osmišljenih rituala. Zato ne začuđuje da potreba za ritualnim radnjama izbija na vidjelo u najrazličitijim oblicima. Rafinirani kućni rituali, rituali potaknuti patriotskim osjećajima, rituali povezani s uljudnim ponašanjem te mnogi drugi, izražavaju ovu potrebu za zajednič- kom djelatnošću, međutim, vrlo često pokazuju sa- mo degradaciju cilja vjere i udaljavanje od onih ide- ala, koje su službeno priznali vjera i etika. Privlač- nost bratskih organizacija, kao i zaokupljenost lije- pim ponašanjem o kojem se raspravlja u knjigama o bontonu, uvjerljiv je dokaz o potrebi modernog čov- jeka za ritualima, kao i o ispraznosti onih rituala koje vrši.

Potreba za ritualom nesumnjivo je silno potci- jenjena. Moglo bi se pomisliti da nam ostaju ove mo- gućnosti: ili postati vjernici i prepustiti se beznačaj- nim ritualnim običajima ili živjeti bez ikakvog udo- voljavanja tim potrebama. Kad bi bilo lako izumiti rituale, mogli bi se stvoriti novi, humanistički. Takav pokušaj napravili su zagovornici religije Razuma u osamnaestom stoljeću. Pokušali su to i kvekeri svo- jim racionalnim humanističkim ritualima, a i male humanističke kongregacije. Ali rituali se ne mogu fa- bricirati. Oni zavise od postojanja zajedničkih vrijed- nosti u koje se iskreno vjeruje, pa se može očekivati pojava smislenih, racionalnih rituala samo u onim razmjerima do kojih te vrijednosti izbijaju na povr- šinu i postaju dio ljudske realnosti.

Raspravljajući o značenju rituala već smo do- taknuli četvrti aspekt religije, onaj semantički. Kako u svojim učenjima tako i u ritualima vjera govori je- zikom koji je različit od jezika svakodnevice, to jest simboličkim jezikom. Bit simboličkog jezika je u to- me da su unutarnja iskustva, odnosno misli i osje- ćaji, izraženi kao da se radi o osjetilnim iskustvima. Svatko od nas govori tim »jezikom«, makar to bilo

samo onda kad spava. Međutim, jezik snova ne raz- likuje se od jezika koji susrećemo u mitovima i u re- ligioznom mišljenju. Simbolički jezik je jedini uni- verzalni jezik koji ljudski rod poznaje. To je jezik koji je upotrebljen u mitovima starim pet tisuća godina, kao i u snovima naših suvremenika. Taj jezik je isti u Indiji i Kini, u New Yorku i Parizu. U društvima, kojima je prvenstveno bilo važno razumijevanje unutrašnjih iskustava, taj se jezik nije samo govorio nego i razumio. U našoj kulturi, premda se on kroz snove još uvijek govori, rijetko se razumije. U osnovi nesporazum je u tome, da se sadržaji simboličkog jezika uzimaju kao realni događaji u domeni stvar- noga, umjesto kao simbolički izraz duševnog iskust- va. Na osnovi tog nesporazuma snovi se uzimaju kao besmisleni plodovi naše mašte, a religiozni mitovi promatraju se kao djetinjaste slike realnosti.

Upravo nam je Freud učinio pristupačnim taj zaboravljeni jezik. Svojim nastojanjima da shvati je- zik snova on je otvorio put prema razumijevanju osebujnosti simboličkog jezika i pokazao njegovu strukturu i značenje. Istovremeno Freud je pokazao da se jezik religioznih mitova u biti ne razlikuje od jezika snova, da je to smisleni izraz važnih ljudskih iskustava. Premda je istina da je njegovo tumačenje snova i mitova suženo pretjeranim naglašavanjem seksualnih poriva on je ipak položio kamen temeljac za novo razumijevanje religioznih simbola u mitu, dogmi i ritualu. To razumijevanje jezika simbola ne vodi povratku religiji, ali dovodi do novog vredno- vanja duboke i značenja pune mudrosti, koju religija izražava simboličkim jezikom.

Sva ova razmatranja pokazuju da odgovor na pitanje što predstavlja opasnost za religiju zavisi od toga na koji posebni vid religije mislimo. Nit, koja se provlači kroz prethodna poglavlja, jest uvjerenje da problem religije nije problem Boga nego problem čovjeka; religijske formulacije i simboli pokušaji su da se izraze neke vrste ljudskog iskustva. Presudno je pri tom kakva je priroda ovih iskustava. Sustav simbola je samo putokaz koji nas upućuje na ljud- sku zbilju koja se nalazi iza simbola. Nažalost, još od prosvjetiteljstva rasprave o religiji više su se ba- vile prihvaćanjem ili odbijanjem vjerovanja u Boga, negoli prihvaćanjem ili odbacivanjem određenih ljudskih stavova. Presudno pitanje pobornika vjere postalo je: »Vjeruješ li da postoji Bog?«, a isto tako poricanje Boga izabrano je kao polazište za borbu protiv crkve. Lako je uočiti da su mnogi, koji pro- povijedaju vjeru u Boga, u svojem ljudskom stavu obožavatelji idola ili ljudi bez vjere, dok su neki naj- vatreniji »ateisti«, posvećujući živote dobrobiti čo- vječanstva, djelima ljubavi i solidarnosti pokazali vjeru i duboko religiozni stav. Usmjeravanje raspra- ve na prihvaćanje ili poricanje simbola Boga onemo- gućuje shvaćanje problema religije kao problema čovjeka i priječi razvoj takvog ljudskog stava koji bi se mogao nazvati religioznim u humanističkom smislu.

Na više načina pokušalo se zadržati simbol »Bog«, s time da mu se dade drugo značenje od onog koje ima u monoteističkoj tradiciji.Jedan od najistaknu- tijih primjera je Spinozina teologija. Koristeći strikt- no teološki jezik on daje definiciju Boga prema kojoj Bog, u smislu židovsko-kršćanske tradicije uopće ne postoji. On je bio još toliko blizu duhovnoj klimi, u kojoj je simbol Boga izgledao neophodan, da nije bio ni svjestan činjenice da svojim novim definicija- ma zapravo negira postojanje Boga.

U napisima brojnih teologa i filozofa devetnae- stog stoljeća, a također i danas mogu se naći slični pokušaji da se zadrži riječ Bog, ali da joj se pridjene bitno različito značenje od onoga, što ga je imala za proroke u Bibliji ili za kršćanske i židovske teologe

srednjeg vijeka. Ne bi se trebalo prepirati s onima, koji zadržavaju simbol »Bog«, iako je pitanje ne ra- di li se o isforsiranim pokušajima da se zadrži sim- bol čije je značenje u osnovi povijesno. Kako god to bilo, jedno je sigurno: Stvarni konflikt nije između vjerovanja u Boga i »ateizma«, nego između huma- nističkog religioznog stava i stava koji je ekvivalen- tan idolatriji, bez obzira kako je to stanovište izra- ženo - ili maskirano - u svjesnom mišljenju.

Čak i sa strogo monoteističkog gledišta upotre- ba riječi Bog zadaje probleme. Biblija inzistira na to- me da čovjek ne smije stvarati sliku Boga ni u kojem obliku. Bez sumnje, jedan od aspekata te zapovijedi je zabrana spominjanja imena, koja osigurava stra- hopoštovanje prema Bogu. Drugi aspekt je ideja da Bog simbolizira sve ono što postoji u čovjeku, ali i ono što čovjek nije; on je simbol duhovne realnosti, čijoj realizaciji u sebi težimo, ali je nikad ne možemo opisati ni definirati. Bog je kao horizont koji postav- lja ograničenja našem pogledu. Naivnom umu on iz- gleda kao nešto stvarno, što se može dohvatiti, ali ići za horizontom znači ići za opsjenom. Kako se mi primičemo horizont postaje širi, ali i dalje ostaje za- mišljena crta, a nikad stvar, koja bi se mogla dohva- titi. Ideja da se Bog ne može definirati, jasno je iz- ražena u biblijskoj priči o božjem otkrivenju Mojsiju. Mojsije, dobivši zadatak da nagovori Izraelce i po- vede ih iz ropstva u slobodu, ali i svjestan duha po- kornosti i idolatrije u kojem žive, obraća se Bogu:

»Gledaj, ako dođem Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju ka- ko mu je ime? - Što ću im odgovoriti? A Bog reče Mojsiju: JA SAM KOJI JESAM, i nastavi: Ovako kaži Izraelcima: JA JESAM posla me k vama.«5

Značenje ovih riječi postaje još jasnije ako obrati- mo pažnju na hebrejski tekst: »Ja sam koji jesam« (ehje asher ehje) što bi bilo točnije prevesti glagolskim oblikom originala: »Ja sam postojanje koje postoji« (bivstvujući koji sam bivstvujući). Mojsije pita Boga za ime, budući da je ime nešto opipljivo za što se čovjek može uhvatiti i obožavati. Kroz čitavu Knjigu Izlaska Bog s ljubavlju radi ustupke idolatrijskom stanju duha djece Izraela, pa tako popušta i kad kaže Mojsiju svoje ime. Međutim, duboka je ironija u tom imenu. Ono prije izražava proces bivstvovanja nego nešto što je konačno, čemu bi se moglo pridje- nuti ime kao nekom predmetu. Značenje teksta bilo bi preciznije izraženo kad bismo ga preveli: »Moje ime je BEZIMENI.«

U razvoju kršćanske i židovske teologije nalazi- mo česte pokušaje da se dođe do čišćeg pojma Boga, bez i tračka pozitivnog opisa ili definicije Boga (Plo- tin, Maimonid). kao što je veliki njemački mistik Meister Eckhart rekao: »Ono što se kaže da je Bog, to on nije; ono što netko ne kaže za njega više je on od onog što netko kaže da on jest.«6

Logička konsekvenca monoteističkog stajališta da se priroda Boga ne može dokazati; ni jedan čov- jek ne bi smio misliti da posjeduje neko znanje o Bo- gu, koje bi mu davalo pravo da kritizira ili osuđuje drugog čovjeka ili da zahtijeva da se njegova ideja Boga prizna kao jedina ispravna. Iz takvog zahtjeva proističe vjerska netrpeljivost, tako karakteristična za religije Zapada, koja, psihološki govoreći, ima ko- rijen u nedostatku vjere ili nedostatku ljubavi. To je razorno djelovalo na religiozni razvoj, i dovelo do novog oblika idolatrije. Izgrađena je slika Boga, ne u drvu ili kamenu već u riječima, i ljudi se mole pred tim oltarom. Prorok Izaija osuđuje ovo izvrtanje mo- noteizma sljedećim riječima:

»Zašto postimo ako ti ne vidiš«, kažu oni, »zašto mučimo duše svoje ako ti ne znaš? Gle, u dan kad postite užitke nalazite i na posao nagonite rad- nike svoje. Eto, postite da bi se prepirali i svađali i

siromahe pesnicom tukli bezbožno, nemojte postiti tako kao danas, da bi se gore čuo glas vaš.

Zar je meni takav post po volji u dan kad se čov- jek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji i sterati poda se kostrijet i pepeo? Zar ćeš to zvati postom i danom ugodnim Gospodu?

A nije li ovo post što izabrah: Kidati okove ne- pravedne, razvezati remenje od bremena, pustiti na slobodu potlačene, slomiti svaki jaram?

Ne treba li da podijeliš kruh svoj s gladnima, uvedeš pod krov beskućnike? Kad vidiš golog da ga odjeneš i da se ne kriješ od vlastitog tijela?

Tada će sinuti poput zore tvoja svjetlost, i zdrav- lje će tvoje brzo procvasti: pred tobom će ići tvoja prava, a slava Gospodnja bit će ti zalaznicom.«7

Stari Zavjet, a posebno proroci, bave se isto to- liko negativnim - borbom protiv idolatrije - koliko i pozitivnim - prepoznavanjem Boga. Da li se mi još uvijek bavimo problemom idolatrije? Mi pokazujemo takvu zainteresiranost samo kad naiđemo na odre- đene »primitivne« idole za obožavanje od drva ili ka- mena,. Sebe smatramo bićima koja su daleko iznad takve vrste obožavanja, i koja su riješila problem ido- latrije zato, što mi ne obožavamo neki od tih tradi- cionalnih simbola idolatrije. Zaboravljamo da bit ido- latrije nije obožavanje ovog ili onog određenog idola, nego jedan specifično ljudski stav. Taj se stav može opisati kao deifikacija stvari i djelomičnih vidova svijeta, te čovjekovo podvrgavanje tim stvarima, na- suprot stavu u kojem se ljudski život posvećuje ost- varenju najviših principa života - ljubavi i umu, na- stojanju da postanemo ono što potencijalno jesmo: bića slična Bogu. Nisu idoli samo likovi u kamenu i drvu. Riječi mogu postati idoli, i strojevi mogu postati idoli, a tu ulogu mogu preuzeti i vođe, država, moć, i političke grupe. Znanost i javno mišljenje također mogu postati idoli, a Bog je postao idol za mnoge.

Dok je čovjeku nemoguće donijeti valjane zak- ljučke o pozitivnom, o Bogu, moguće je takve zak- ljučke donijeti o negativnom, o idolima. Nije li vrije- me da se prestanemo prepirati o Bogu, i da umjesto toga ujedinimo snage u demaskiranju suvremenih oblika idolatrije? Danas to nisu Baal i Astarta nego deifikacija države i moći u autoritarnim državama i deifikacija stroja i uspjeha u našoj vlastitoj kulturi, što ugrožava najdragocjenija duhovna dostignuća čovjeka. Bez obzira jesmo li vjernici ili nismo, bez obzira vjerujemo li u neophodnost nove religije ili u nastavak židovsko-kršćanske tradicije ili u religiju ne-religije, - ukoliko nas zanima srž a ne ljuska, is- kustvo a ne riječ, čovjek a ne crkva, možemo se uje- diniti u odlučnoj negaciji idolatrije i možda naći više zajedničke vjere u toj negaciji negoli u bilo kakvim pozitivnim tezama o Bogu. Sigurno ćemo naći više skromnosti i bratske ljubavi.

Bilješke uz peto poglavlje

1. Usporedi poglavlje o tržišnoj orijentaciji u knjizi Čov jek za sebe (3. svezak Djela E. Fromma, izdanje Na prijed - Nolit, 1986).

2. Himne Rg-vede (The Hvmns of the Rigveda, engleski prijevod R. T. H. Griffith, E. J. Lazarus and Co. 1897, II, 576).

3. Ovi jednostavni rituali nisu nužno tako racionalni, kao što bi iz ove rasprave moglo izgledati. Tako, na prim jer, u ritualima u vezi sa smrću može biti veća ili manja komponenta potisnutih iracionalnih elemenata, koji motiviraju ritual, npr. natkompenzacija za potisnuto neprijateljstvo prema mrtvoj osobi, reakcija na inten zivni strah od smrti, i magijski pokušaj da se čovjek zaštiti od te opasnosti.

4. Istinitost ovog stava lijepo je pokazao Joseph Camp bell u svojoj izvanrednoj knjizi Junak s hiljadu lica (The Hero with a Thousand Faces, Bollingen Founda tion, Inc. 1949).

5.     Knjiga Izlaska 3:13-14.

6.    Fr. Pfeiffer Majstor Eckhart (Meister Eckhart, 1857). 7.  Izaija 58:3-8.