Bol je ishod sukoba. Bol nastaje kada postoji suprotstavljena motivacija u ličnosti. Motivacija, ili namjera naše Istinske ličnosti, je upravljena prema svjetlosti, životu, rastu, potvrđivanju, ljepoti, ljubavi i istinskom zadovoljstvu. Kada postoji suprotna namjera, ili motivacija “ranjenog djeteta”, stvara se uznemirenost. Takva napetost u ličnosti stvara bol. To je ono što stvara patnju. Kada se prestanemo opirati bolu, bol prestaje.

Kada se borimo protiv uznemirenosti na krivi način, mi negiramo suprotstavljene namjere u nama, jer smo svjesni samo dobre namjere. Borimo se da bi se osjećali dobro, a to povećava uznemirenost i bol. Da smo svjesni suprotne namjere “ranjenog djeteta” u nama, borba bi trenutno prestala, jer bismo bili svjesni da se negativna namjera ne može ostvariti. Ta nesvjesnost o postojanju suprotne negativne namjere je odgovorna za to da ne vidimo uzrok i posljedicu. Uzrok je negativna namjera ili želja, a posljedica je napetost, odnosno uznemirenost. Dvije suprotstavljene tendencije se nastavljaju i tako nastaje bol.

Primijenimo to na praktičnom primjeru. Recimo da želite partnera, a ne možete ga naći, ili vam nedostaje novca. Na svjesnom nivou je dobra, pozitivna namjera, ali u nesvjesnom je, u prvom primjeru, strah od ljubavne veze, a u drugom, vrlo vjerojatno vjerovanje da ne zaslužujete više novca od onog kojeg imate. Da biste ostvarili pozitivnu želju, koja se ne ostvaruje, morate postati svjesni suprotne namjere u sebi. To možete jedino tako da prihvatite i proživite sadašnji bol zbog neispunjenja želje. To nije mazohističko uživanje u bolu, odnosno onaj bol kojim sami sebe kažnjavate, jer takav bol čini negativnu želju još jačom. Trebate potpuno prihvatiti ono što je sada u vama, ma kako nepoželjno to moglo biti, i na taj način bol prestaje kada se prihvati. Tako se ne borite protiv zla u sebi, nego ga prihvaćate da biste ga promijenili. To je princip ne borbe, odnosno ispravna pasivnost, ili prihvaćanje onog što ne mogu mijenjati sve dok to ne prihvatim. Bolna situacija u životu se mijenja kada je prihvatim, naučim nešto iz nje. Jer ništa nam ne dolazi što bi bilo bez smisla. To znači živjeti u “sada”. U nama je i negativnost i Istinska ličnost koje se bore međusobno. Tu bitku nikako ne možemo dobiti dok negiramo tamni dio u nama. Kako ćemo mijenjati nešto za što vjerujemo da ne postoji? Dakle, trebamo imati hrabrosti da vidimo dio nas koji nam se ne sviđa.

Uzmimo jedan drugi primjer kojeg svi poznajemo. Nešto jako želite, ali se bojite tražiti. Takva suprotstavljena motivacija dere vas na komadiće, to više što je želja jača. Umjesto da se pitamo čega se bojimo, a to je u krajnjoj liniji odbijanje, mi stojimo u mjestu sve dok si ne nanesemo toliko bola da, ili odustanemo od želje, ili konačno pitamo. No, da smo na vrijeme spoznali koju štetu nam čini takav proces, brzo bismo se odlučili za jednu od dvije mogućnosti - ili da odustanemo od želje jer je strah preveliki, ili da tražimo. U oba rješenja uštedjeli bismo sebi puno muke i napetosti.

Kod sagledavanja naše negativne namjere treba imati na umu da negativnost može željeti samo jedan dio naše ličnosti, a nikada cijela ličnost. Jer kada u nama ne bi bilo Istinske ličnosti, nego samo negativnost, tada borbe ne bi ni bilo, jer ne bi bilo suprotstavljene motivacije. To će vam smanjiti strah da vidite negativnu namjeru. Uvijek će postojati drugi dio psihe, ili Istinsko ja, koji se suprotstavlja negativnoj želji, tako da iz toga mora proisteći bol. Negativnost u nama je ono što uvijek možemo promijeniti i s tim saznanjem onda možemo prekinuti borbu. Prihvaćanjem takve negativnosti ona gubi snagu, jer ne djeluje iz nesvjesnog. Bol i patnja su uvijek rezultat suprotstavljenih namjera od kojih jedna vuče u smjeru života, a druga protiv života, jedna prema ljubavi, a druga suptilno prema mržnji, izolaciji i strahu.

Postigli smo veliki napredak ako smo postali svjesni negativnih namjera u sebi. Naravno da i u tome postoje stupnjevi, pa ta svjesnost može biti privremena da bi se opet zaboravila. Što postoji više svjesnosti o negativnim namjerama, to ćemo imati veću kontrolu nad sobom, životom i to ćemo se manje osjećati bespomoćno i slabo. Kada nismo svjesni tih negativnih namjera, patnja mora biti neizmjerno veća, nego kada shvatimo da smo je sami proizveli. Nedostatak takve svjesnosti mora stvoriti psihičku klimu u kojoj se osjećamo odvojeno od drugih i odbačeno. Kad ne vidimo uzrok našoj patnji, ona mora biti neizmjerno veća, jer nam se čini kao kazna. To stvara zbunjenost, sumnju i beznadnost. Kada kroz rad na sebi dođemo do negativne motivacije u nama jasno nam je što stvara vanjske poteškoće i to smanjuje bol, čak i prije nego što smo sposobni da se odreknemo negativnih želja. Osim toga spoznaja da sami kreiramo svoj život mora nam dati novu nadu i nove nazore.

Problem je u tome što većina ljudi ne može zamisliti da u nesvjesnom imaju negativne želje. Kada god imate problem u životu, sigurno je da ga je stvorila negativna namjera u nesvjesnom. Molite se i meditirajte sa željom da pronađete ono što je u vama. Zamolite Boga da vam pokaže taj dio vas koji ne vidite zbog straha. Možete sebi uštedjeti mnogo teških sati tako da se okrenete Bogu i zatražite pomoć.

Bol se jako povećava kada god ulazimo u interakciju s drugim pojedincem. Uzmimo, primjerice, jedan aspekt ljubavne veze - potrebu za zajedništvom. Već je dovoljno bolno da se, s jedne strane, želimo vezati, a s druge, da se bojimo vezanosti, a toga ne moramo biti svjesni. To postaje neizmjerno složenije kada se to pomnoži s drugom osobom koja vodi sličnu borbu u sebi. Da je ta druga osoba u savršenoj ravnoteži i da je zbog toga potpuno svjesna naše negativnosti, ona ne bi mogla biti u sukobu s nama. No, mi privlačimo ljude slične zrelosti, a da to i nije tako, mi bismo i dalje bili u bolu zbog vlastite podijeljenosti.

Kada se zaljube dvije osobe u interakciju stupaju i njihove negativnosti koje se onda ne udvostručuju nego učetverostručuju. Tako pogrešna shvaćanja, pogrešne prosudbe i povrede stvaraju daljnju negativnost. Zamislimo dvoje ljudi. Recimo da oboje trenutno izražavaju pozitivno usmjerenje prema zajedništvu. Ali, jedan partner se prestraši bliskosti, povlači se i odbacuje drugoga. Sada ovaj odbačeni partner upada u sumnju da li se bliskost isplati, negira potrebu za bliskošću i povlači se povrijeđen. U međuvremenu, bol zbog izolacije postaje nepodnošljiv partneru koji se prvi povukao i sada on želi bliskost, ali povrijeđeni partner to ne želi. Nakon što su i jedan i drugi partner bili dugo u bolu, slijedi ponovno zbližavanje, ali se nije razriješio unutarnji sukob u svakom partneru, pa se takvi periodi zbližavanja i povlačenja nastavljaju do krize, sve dok partneri ne nauče da u svakom sukobu pogledaju u sebe i pronađu negativni dio koji je uzrokovao sukob. To vrijedi za sve odnose, jer dublji smisao odnosa je spoznavanje sebe. Važno je u takvim teškoćama moliti Boga da nam pokaže cjelokupnu ličnost osobe s kojom imamo teškoće, dakle da nam pokaže njenu Istinsku ličnost, jer u teškoćama smo skloni da vidimo samo loše u drugoj osobi, to je crno-bijela percepcija “ranjenog djeteta” u nama.

Pogledajmo jedan aspekt negativnost koji često ne nazivamo pravim imenom, a javlja se kada god imamo neki problem koji ne možemo riješiti. To je zavidnost, ili jal. Ono što uzrokuje zavist je ponovno dječji način razmišljanja crno-bijelo, ili pristup “ili/ili”. “Ili imam ja, ili drugi” je priroda zavisti. Zavist je nevjerovanje u pravednost i u duh obilja. Jer sve što zatražimo od Boga, On će nam dati. Problem je da mi na svjesnom nivou želimo sve dobro, a na nesvjesnom se tog obilja bojimo, jer “ranjeno dijete” u nama misli da zaslužuje kaznu - o tome smo već govorili. Činjenica je da ono što ima druga osoba, da to nije nama oduzeto. Ono što mi imamo, nije oduzeto drugome. Svatko ima u skladu s onim u što vjeruje da treba imati, svjesno ili nesvjesno.

Međutim, to pogrešno shvaćanje donosi neizmjerne probleme. Ono ne samo da stvara zavist, već također i krivnju, a to nas sprječava da ostvarimo obilje bilo koje vrste u našem životu. To uzrokuje da vidimo probleme u iskrivljenom obliku. Ono proizvodi krivnju zbog toga što nešto želimo, a istovremeno zavist zbog onoga što drugi imaju. Zavidnost, kao i drugi aspekti negativnosti, nastaje iz pogrešnog zaključka malog djeteta da ono nije dobilo savršenu ljubav svojih roditelja zbog nekog drugog. Kao da je ljubav kolač koji kada se podijeli, više se ne može dobiti. To iskrivljeno opažanje života prenosi se u odraslo doba, a rezultat je opći natjecateljski stav, ili zavist. Moram biti bolji od drugih, a da se razlog za taj stav potpuno zaboravio. Emocionalno još uvijek pokušavamo impresionirati naše roditelje, u sadašnjosti preneseno na neki vanjski autoritet, da bismo dobili savršenu ljubav. Neprestano uspoređivanje između ljudi je potpuno nestvarno i ono stvara samo sukobe. Iz toga proizlazi da uvijek moramo biti u pravu, da budemo savršeni, posebni. A Bog svako svoje dijete jednako voli. Ta potreba da budemo posebni, bolji ukazuje na želju da pobijedimo druge, to je stav da smo protiv drugih ljudi. Često smo ovdje govorili da nikad ne idemo protiv drugih ljudi, nego za istinom. Kada se borimo protiv nekoga ili nečega, mi tome dajemo snagu. Jer sve što postoji, čak i nešto loše, služi Božjoj pravdi, ali mi to ne vidimo. Biti protiv znači da ne činimo iz ljubavi, nego iz straha i odmazde, tako da se začarani krug mržnje samo pojačava i mora dovesti u još veću krizu. To znači da ne okrećemo drugi obraz, ne činimo iz ljubavi - obranimo sebe konstruktivno, a drugog smo spriječili da napravi grešku. I tada nikada nećemo suditi jer ćemo razumjeti, tj. vidjeti u drugome i “ranjeno dijete”, ali i njegovu Istinsku ličnost. Razumjet ćemo da svatko ima ljubav u sebi, iako momentalno čini iz straha. Trebamo shvatiti da mi nikako ne možemo do kraja razumjeti što netko uči, ili kakav je njegov križ. To može samo Bog. Zato se ne treba uspoređivati i suditi.

Kada smo zavidni, taj stav i osjećaj dolazi u sukob s našom Istinskom ličnost, tako da je vanjska borba zapravo odraz borbe u nama samima. To nas paralizira, čini nas pasivnima i suzdržanima, ili čak okrutnima, a to donosi krivnju i stvara vanjske nepovoljne okolnosti. To također stvara zbunjenost i osjećaj nemoći. To jedino možemo riješiti ako počnemo razlikovati te dvije suprotne namjere. Kada želimo biti posebni da bismo pobijedili druge, kada naša jedinstvenost postoji na račun drugih ljudi i kada se uspoređujemo s drugima, takav način procjenjivanja nas samih je destruktivan i mora voditi u nebrojene probleme. Ali kada shvatimo da smo mi jedinstveno biće, Božje dijete, bez da se takmičimo s drugima u tome, mi ćemo razviti ono najbolje u nama, bez da diramo u potrebe drugih ljudi. Upravo suprotno, naša najbolja namjera će doprinijeti drugima, i mi ćemo to izraziti bez potrebe da varamo i da dobivamo više nego što dajemo. Sloboda snage volje stvorit će još više snage. Jer zavist, krivnja, neiskrenost, impresioniranje drugih i umanjivanje drugih, oduzima nam snagu. Spoznaja takvih negativnih namjera u nama omogućuje nam da ih mijenjamo, te da dobijemo ljubav koju i pružamo.