06. (Uzak) put do slobode

Možda će vas to iznenaditi, ali već znate podosta o kabali. Vratimo se unatrag i ponovimo. Znate da je kabala nastala prije otprilike 5000 godina u Mezopotamiji (današnji Irak). Ot­ krili su je oni koji su tragali za svrhom svojih života. Ti su ljudi otkrili da smo svi rođeni zato da bismo primali najviši užitak postajanja poput Stvoritelja. Izgradili su grupe koje su proučavale kabalu i širili su se svijetom.

Ti prvi kabalisti rekli  su  nam  da  smo  potpuno  sazdani od želje za primanjem užitka i podijelili su je na pet razina

– nepokretnu, vegetativnu, animativnu, govornu i duhovnu. Želja za primanjem vrlo je bitna zato što je pokretač svega što činimo na ovom svijetu. Drugim riječima, stalno pokušavamo primiti užitak i što više imamo, to više želimo. Kao rezultat, neprestano se razvijamo i mijenjamo.

Naučili smo da je kreacija formirana kroz proces od četiri faze, gdje korijen (sinonim za Svjetlost i Stvoritelja) stvara želju za primanjem. Želja za primanjem htjela je dati, zatim odlučuje primati u obliku davanja i napokon želi još jedanput primiti. No ovaj put želi primati znanje kako biti kao Stvoritelj, Davatelj.

Nakon četiri faze, volja za primanjem bila je podijeljena na pet svjetova i jednu dušu, nazvanu Adam ha Rishon. Adam ha Rishon se raspao i materijalizirao u našem svijetu. Drugim riječima, svi smo mi zapravo jedna duša, povezani i ovisni jedni o drugima kao stanice u tijelu. No, kako je želja za primanjem rasla, postali smo egocentrični. Prestali smo osjećati da smo svi jedno. Umjesto

toga, danas osjećamo samo sebe. Čak i ako se povežemo s drugima, činimo to da bismo primili užitak kroz njih.

Egoistično stanje naziva se »razlomljena duša Adama ha Ri­ shona« i naš je zadatak, kao dijela te duše, ispraviti je. Zapravo, ne moramo je ispraviti, nego moramo biti svjesni da nismo u stanju osjetiti pravi užitak u svojoj sadašnjoj poziciji, a zbog za­ kona volje za primanjem: »Kada imam ono što želim, više to ne želim.« Kada to shvatimo, počet ćemo tražiti puteve za izlazak iz klopke tog zakona, klopke egoizma.

Traženje slobode  od  ega  dovodi  do  pojavljivanja  »točke u srcu«, želje za duhovnošću. »Točka u srcu« je poput svake druge želje; ona se pojačava i smanjuje kroz utjecaj okoline. Stoga, ako želimo povećati svoju želju za duhovnim, trebamo izgraditi okolinu koja podržava duhovnost. To zadnje (ali najbitnije) poglavlje u našoj knjizi govorit će o tome što treba učiniti da bismo dobili temelj za duhovnu okolinu na osobnoj, društvenoj i međunarodnoj razini.

Tama prije zore

Najmračnije je doba noći ono pred zoru. Slično tome, pisci Zohara rekli su, prije gotovo 2000 godina, da će najmračnije doba za čovječanstvo doći točno prije njegova duhovnog buđenja. Stoljećima, počevši s Arijem, autorom knjige Drvo života, koji je živio u 16. stoljeću, kabalisti su pisali da se Zohar posebno osvrće na kraj 20. stoljeća. Nazvali su ga zadnjom generacijom.

Nisu time mislili da ćemo nestati u nekom apokaliptičnom, spektakularnom događaju. U kabali, generacija predstavlja duhovno stanje. Zadnja je generacija posljednji i najviši stupanj koji se može doseći. Kabalisti su rekli da vrijeme u kojem mi živimo – početak 21. stoljeća – jest vrijeme kada ćemo vidjeti generaciju duhovnog uspona.

Ali ti su kabalisti također ustanovili da se ne smijemo na­ staviti razvijati na način na koji smo to činili do sada. Rekli su

da je danas neophodan svjestan i slobodan izbor ako želimo rasti.

Kao i sa svakim početkom ili rođenjem, nastanak zadnje generacije, generacije slobodnoga izbora, nije lak proces. Do­ nedavno smo se razvijali u svojim nižim željama – od neživog do govornog – izostavljajući duhovnu razinu. Ali sada du­ hovni reshimot (duhovni »geni«) izranjaju u milijunima ljudi i zahtijevaju biti provedeni u stvarnom životu.

Kada se reshimot pojave u nama, još uvijek nam nedostaje prikladna metoda za rad s njima. Oni su poput sasvim nove tehnologije s kojom se tek moramo naučiti služiti. Zato, dokle god učimo, pokušavamo shvatiti nove vrste reshimot svojim starim načinom razmišljanja, zato što su nam ti načini pomogli shvatiti reshimot nižih želja. Ali ti načini nisu adekvatni za ru­ kovanje novim reshimot i stoga ne uspijevaju izvršiti taj zadatak, ostavljajući nas praznima i nezadovoljnima.

Kada ti reshimot izrone, u osobi raste nezadovoljstvo, a za­ tim depresija, dok se ne nauči pravilno odnositi prema tim novim željama. To je uobičajeno tijekom rabljenja mudrosti kabale, koja je izvorno dizajnirana za izlaženje na kraj s tim duhovnim reshimot, kao što smo opisali u prvome poglavlju.

No ako ne može pronaći rješenje, osoba može potonuti u radoholizam, svakojake ovisnosti i druge pokušaje za potis­ kivanje problema novih želja, pokušavajući izbjeći nositi se s neizlječivom boli.

Na osobnoj razini, takvo je stanje vrlo stresno, ali ne predstavlja dovoljno velik problem da bi narušilo socijalnu strukturu. No kada se duhovni reshimot pojavi u milijunima ljudi u otprilike isto vrijeme, te osobito, ako se dogodi u puno zemalja u isto vrijeme, imate globalnu krizu. A globalna kriza zahtijeva globalno rješenje.

Očito, čovječanstvo je danas u globalnoj krizi. Depresija raste do nepredviđenih granica u Sjedinjenim Državama, ali slika

nije ništa svjetlija ni u drugim razvijenim zemljama. Godine 2001. Svjetska zdravstvena  organizacija  (WHO)  izvijestila  je da je »depresija vodeći uzrok nestabilnosti u SAD­u i cijelome svijetu«.

Drugi veliki problem u modernim društvima zabrinjavajuće je obilje uporabe droge. Iako su droge oduvijek bile u upotrebi, u prošlosti su se upotrebljavale uglavnom u medicini i ritua­ lima, dok se danas upotrebljavaju u mnogo mlađoj dobi, pr­ venstveno za olakšavanje emocionalne praznine koju osjeća velik broj mladih ljudi. I zato što se depresija širi, širi se i upotreba droga i kriminala vezanih uz nju.

Druga je strana krize u obiteljima. Institucija obitelji koja je upotrebljavana kao ikona stabilnosti, topline i zaštite, to više nije. Prema Nacionalnom centru za zdravstvenu statistiku SAD–a, na svaka dva para koji se vjenčaju, jedan se rastavi i te su brojke slične u cijelom zapadnom svijetu.

Štoviše, situacija više nije takva da parovi trebaju proći kroz veliku krizu ili sukob osobnosti kako bi se odlučili razvesti. Danas, čak i parovi s 50 i 60 godina života ne mogu naći razlog da ostanu zajedno nakon što njihova djeca napuste dom. S obzirom na to da su njihovi prihodi osigurani, nisu u strahu od okretanja novih stranica u životu, što se samo par godina unazad smatralo neprihvatljivim. Imamo čak i simpatično ime za to: »sindrom praznoga gnijezda«. No zaključak je da se ljudi rastaju jednom kada djeca napuste dom pa nema ništa drugo što bi roditelje držalo zajedno jer između njih jednostavno nema ljubavi.

I to je stvarna praznina: odsustvo ljubavi. Ako se sjetimo da smo stvoreni kao egoisti od strane sile koja želi dati, možda imamo šanse za borbu. Ako ništa drugo, znat ćemo gdje tražiti rješenje.

Ali kriza je jedinstvena i to ne samo u svojoj univerzalnosti nego i u svojoj raznovrsnosti, što je čini još opsežnijom i težom

za baratanje. Kriza se događa na gotovo svim poljima ljudskog djelovanja – osobnom, društvenom, međunarodnom, u zna­ nosti, medicini i klimi. Na primjer, do prije samo nekoliko go­ dina, »vrijeme« je bilo povoljno utočište kada osoba nije imala što reći o drugim temama. Danas, naime, od svih se nas traži da pažljivo pričamo o klimi. Klimatske promjene, globalno za­ topljenje, podizanje razine mora i početak nove sezone ura­ gana goruće su teme.

»Veliko odleđivanje«  naslov  je  kojim  je  Geoffrey  Lean iz The Independenta ironično nazvao stanje našeg planeta u članku objavljenom 20. studenog 2005. Evo punog naziva Lea­ nova članka: »Veliko odleđivanje: globalna katastrofa koja će uslijediti ako se grenlandski ledeni pokrov otopi«. A podnaslov:

»Znanstvenici kažu kako nestaje mnogo brže nego što su oče­ kivali«.

Vrijeme nije jedina katastrofa koja vreba na horizontu. Izdanje Prirodoslovnog magazina izdanog na Kalifornijskom sveučilištu 22. lipnja 2006., izjavljuje da se već trebao dogo­ diti jedan »veliki« kod tektonske pukotine San Andreas. Pre­ ma Yuri Fialko iz Scripps Instituta za oceanografiju na Ka­ lifornijskom sveučilištu, »pukotina je značajna seizmička opa­ snost i spremna je za još jedan veliki potres«.

I naravno, ako preživimo oluje, potrese i uzdizajuću razinu mora, uvijek je tu Bin Laden u blizini da nas podsjeti kako naši životi mogu biti značajno kraći nego što smo očekivali.

Posljednje, ali ništa manje važno, tu su i zdravstveni pro­ blemi koji zahtijevaju našu pozornost: AIDS, ptičja gripa, krav­ lje ludilo i naravno, dežurni krivci: rak, bolesti srca i krvnih žila i šećerna bolest. Ima ih puno koje možemo spomenuti ovdje, no do sada ste vjerojatno shvatili poantu. Iako neki od ovih zdravstvenih problema nisu novi, ovdje su spomenuti jer se ubrzano šire svijetom.

Zaključak: drevna kineska uzrečica kaže da, kada želiš ne­ koga prokleti, reci: »Dabogda živio u interesantnim vremenima.«

Naše je doba zaista vrlo interesantno, ali to nije kletva. To je upravo kako je Knjiga Zohar obećala – tama prije zore. A sada, pogledajmo postoji li rješenje.

Hrabri novi svijet u četiri koraka

Potrebno je samo četiri koraka kako bi se promijenio svijet:

1.     Prepoznati krizu;

2.     Otkriti zašto postoji;

3.     Odrediti najbolje rješenje;

4.     Razviti plan za rješavanje krize. Proučimo ih jedan po jedan.

1.  Prepoznavanje krize

Postoji nekoliko razloga zbog kojih većina nas još uvijek nije svjesna da postoji kriza. Vlade i međunarodne kompanije tre­ bale su biti prve u borbi s problemom, no različitost interesa sprječava ih da udruže snage te da se učinkovito nose s kri­ zom. Uz to, većina još ne osjeća da nam kriza prijeti na svim razinama i stoga potiskujemo hitnu potrebu za rješenjem, prije nego se proces pogorša.

Najveći je problem što nemamo sjećanje na takav opasan događaj u našoj prošlosti. I zbog toga nismo sposobni točno procijeniti svoju sadašnju situaciju. To ne znači da se katastrofe nisu događale i prije, no naše je vrijeme jedinstveno u smislu da se danas to događa na svim područima u isto vrijeme – u svakom aspektu ljudskog života i po cijelome svijetu.

2.  Otkrivanje razloga

Kriza se događa kada se sudare dva elementa i jači elementi nadvladaju one slabije. Ljudska priroda,  odnosno  egoizam, jest otkrivanje činjenice da je ona u suprotnosti s Prirodom, tj.

altruizmom. Zato su toliki ljudi pod stresom; depresivni su, nesigurni i frustrirani.

Ukratko, kriza se u biti ne događa izvana. Iako se zaista čini da zauzima fizički prostor, ona se zapravo odvija u nama. Kriza je ogromna bitka između dobra (altruizma) i zla  (egoizma). Kako je tužno što moramo igrati negativnu ulogu u stvarnom reality showu. No ne gubite nadu – jer sve ukazuje na to da nas očekuje sretan završetak.

3.  Određivanje najboljeg rješenja

Što više prepoznajemo uzrok krize – vlastiti egoizam – to više saznajemo što treba biti promijenjeno u nama i našem društvu. Čineći to, bit ćemo u stanju smanjiti krizu te dovesti i društvo i ekologiju do pozitivnog, konstruktivnog rezultata. Više ćemo govoriti o tim promjenama kada budemo proučavali ideju o slobodi izbora.

4.  Razvijanje plana za rješavanje krize

Nakon što smo završili  prva tri stupnja plana,  možemo ga detaljnije isplanirati, ali ni najbolji plan ne može uspjeti bez aktivne podrške vodećih, međunarodno prepoznatih orga­ nizacija. Stoga, plan treba imati široku bazu međunarodne podrške među znanstvenicima, filozofima, političarima, Uje­ dinjenim narodima, kao i u medijima te društvenim organi­ zacijama. Zapravo, zato što se razvijamo iz jedne razine želja u drugu, sve što se sada događa, događa se prvi put na duhovnoj razini želja. Ako se sjetimo da smo na tom stupnju, možemo upotrijebiti znanje onih koji su povezani s duhovnim svijetom na isti način na koji upotrebljavamo znanje koje nam pruža ovdašnja znanost.

Kabalisti, koji su već stigli do duhovnih svjetova, korijena našeg svijeta, vide reshimot (duhovni korijen) kao uzrok ovog stanja i mogu nas izvesti iz problema čiji su izvori u duhovnom

svijetu. Na taj bismo način krizu riješili lako i brzo jer bismo znali zašto se te stvari događaju i što treba učiniti. Mislite o tome na ovaj način: kad biste znali da postoje ljudi koji mogu vidjeti ishod sutrašnje lutrije, ne biste li ih željeli kraj sebe dok se kladite?

Ovdje nema magije, samo znanje o pravilima igre u duhov­ nom svijetu. Kroz oči kabalista, mi nismo u krizi, nego smo samo malo dezorijentirani i stoga se nastavljamo kladiti na krive brojeve. Kada pronađemo svoj smjer, rješavanje (nepo­ stojeće) krize bit će lako. I tako ćemo osvajati zgoditke. Ljepota kabalističkoga znanja leži u tome da nitko ne pridržava prava na to znanje: ono pripada svima.

Upoznajte svoja ograničenja

Stara molitva

Gospode, podaj mi snage da promijenim ono što mogu mijenjati, hrabrosti da prihvatim ono što ne mogu pro­ mijeniti i mudrosti kako bih znao razliku između to dvoje.

U vlastitim smo očima jedinstveni i neovisni pojedinci. To je uobičajena ljudska karakteristika. Samo pomislite na stoljeća bitaka koje su ljudi prošli, samo da bi smogli ograničenu oso­ bnu slobodu koju imamo danas.

Mi nismo jedini koji patimo kada nam se oduzme naša sloboda. Nema niti jednog bića koje se ne bori kada je zatočeno. To je urođeno, prirodno obilježje za odbijanjem  bilo  kojeg vida potčinjenosti. No već ako razumijemo da sva bića imaju pravo biti slobodna, to ne znači da znamo što zapravo znači biti slobodan, niti kako je to povezano s procesom korekcije ljudskog egoizma.

Ako se zaista upitamo o značenju slobode, vjerojatno ćemo otkriti  da  će  vrlo  malo  naših  sadašnjih  misli  o  tome  ostati

nakon što završimo s postavljanjem tog pitanja. Zato,  prije nego budemo mogli govoriti o slobodi, moramo zaviriti u sebe i vidjeti jesmo li sposobni za ijedan svojevoljan i slobodan čin. S obzirom na to da naša volja za primanjem neprestano raste, u stalnoj smo potrazi za boljim i ugodnijim načinom života. Zapravo nemamo izbora u tom pogledu, zato što se vrtimo za svojim repom.

S druge strane, ako je naša volja za primanjem uzrok svim tim nevoljama, možda postoji način da je kontroliramo. Ako bismo to mogli, možda bismo mogli kontrolirati i probleme u kojima se nalazimo. Inače, bez te kontrole, igra bi se činila izgubljenom i prije nego što bismo je zaigrali.

Ali ako smo mi gubitnici, tko je onda pobjednik? S kim (ili čim) se natječemo? Idemo svojim poslom kao da događaji ovise o našim odlukama. Ali je li to zaista tako? Ne bi li bilo bolje da samo odustanemo od pokušaja mijenjanja naših života i prepustimo se struji?

S jedne strane, rekli smo da se Priroda bori protiv bilo kakvog potčinjavanja. S druge strane, Priroda nam ne pokazuje koje su naše akcije slobodne, ako je ikoja, te u čemu nas to nevidljivi kontrolor mami na mišljenje da smo slobodni.

Štoviše, ako Priroda radi prema Glavnom planu, mogu li sva ta pitanja i nesigurnosti biti dio plana? Možda postoji ono­ strani razlog koji nas čini izgubljenima i zbunjenima. Možda je  zbunjenost  i  razočaranje  lutkarev  način  da  nam  priopći:

»Hej, ponovno pogledajte kamo svi idete jer ako tražite mene, gledate u krivom smjeru.«

Malo će ih poreći da smo zaista dezorijentirani. No kako bismo odredili svoj smjer, moramo znati gdje treba početi tražiti. To nam može spasiti godine uzaludnih napora. Prva stvar koju želimo otkriti jest u čemu mi to imamo slobodan i neovisan izbor. Jednom kada to shvatimo, znat ćemo gdje trebamo usmjeriti svoje napore.

Uzde života

Cijela se Priroda vlada prema jednom jedinom zakonu: »za­ konu užitka i boli«. Ako je želja za primanjem užitka jedina supstancija u kreaciji, onda je potrebno samo jedno pravilo ponašanja: privlačenje užitka i odbacivanje boli.

Mi ljudi nismo iznimka u tom pravilu. Pratimo prethodno ugrađen nacrt koji u potpunosti diktira svaki naš pokret: že­ limo primiti najviše moguće, a raditi najmanje moguće. I još, ako ikako može, sve to želimo besplatno! Stoga, u svemu što činimo, iako toga nismo svjesni, uvijek pokušavamo izabrati užitak i izbjeći bol.

Čak i kada se čini da se žrtvujemo, ustvari primamo više užitka u »žrtvi« nego iz bilo kojeg drugog izbora koji možemo smisliti u tom trenutku. Uvjeravamo se u to da imamo altrui­ stične motive zato što je uvjeravanje samog sebe  zabavnije nego priznati si istinu. Kako je Agnes Repplier jednom rekla:

»Malo je golotinja tako neugodnih kao što je gola istina.«

U trećem poglavlju rekli smo da druga faza, čak i zbog toga što je motivirana istom voljom za primanjem kao u prvoj fazi, ustvari daje. To je korijen svake »altruistične« akcije koju

»dajemo« jedni drugima.

Vidimo kako sve što činimo prati »proračun o korisnosti«. Naprimjer, računam cijenu  robe  u  usporedbi  s  koristi  koju ću imati od toga. Ako mislim da je užitak (ili izostanak boli) imanja te robe veći nego cijena koju moram platiti, reći ću svom »unutrašnjem brokeru«: Kupuj! Kupuj! Kupuj!« paleći zelena svjetla kroz svoju mentalnu Wall Street ploču.

Možemo promijeniti svoje prioritete, usvojiti drukčije vri­ jednosti dobrog i lošeg, čak se i »istrenirati« da budemo ne­ ustrašivi. Štoviše, cilj  u  svojim  očima  možemo  učiniti  toli­ ko bitnim da će se bilo koja poteškoća na putu do njegova ispunjenja činiti beznačajnom, neopipljivom.

Ako, naprimjer, želim društveni status i dobru plaću koji idu uz položaj poznatog liječnika, godinama ću se naprezati,

znojiti i mučiti u medicinskoj školi i živjeti nekoliko godina bez sna tijekom stažiranja, nadajući se eventualnoj isplativosti u obliku slave i bogatstva.

Ponekad je računica trenutne boli zbog buduće dobiti toliko prirodna da je ni ne primjećujemo. Naprimjer, ako se teško razbolim i otkrijem da mi složena operacija može spasiti život, rado ću pristati na nju. Iako sama operacija može biti vrlo ne­ ugodna i predstavljati rizik sama po sebi, ona nije prijeteća koliko sama bolest. U nekim slučajevima platio bih veliku sumu novca da bih se podvrgnuo toj kušnji.

Promjena društvene okoline zbog promjene samoga sebe                                                       Priroda nas nije osudila na stalno izbjegavanje patnje i neprestanu potragu  za  užitkom,  nego  nam  je  uskratila  i  sposobnost  da

odredimo vrste užitka koji želimo. Drugim riječima, ne možemo

kontrolirati što želimo. Želje se u nama pojave bez prethodnog

upozorenja i pritom ne pitaju za naše mišljenje.

Ipak, Priroda nije samo stvorila naše želje nego nam je dala i način za njihovo kontroliranje. Ako se sjetimo da smo svi dio iste duše, dio Adam ha Rishon, s lakoćom ćemo uvidjeti da je način kontrole svojih želja ustvari djelovanje na cjelokupnu dušu, što znači čovječanstvo ili barem dio njega.

Gledajmo to na ovaj način: ako bi jedna stanica željela otići lijevo, a ostatak tijela želi ići desno, stanica bi također morala ići desno. Osim ako ne uvjeri cijelo tijelo ili nadjača većinu stanica, ili uvjeri »vladu« tijela da je bolje ići lijevo.

Stoga, iako ne možemo kontrolirati svoje želje, društvo može te to i čini. I zato što možemo kontrolirati vlastiti odabir društva, možemo izabrati vrstu društva koje će utjecati na nas na način za koji mi mislimo da je najbolji. Jednostavno rečeno, možemo odabrati društveni utjecaj koji će imati kontrolu nad našim željama. Stoga, kontrolirajući svoje želje, kontrolirat ćemo svoje misli te, na kraju, i svoje postupke.

Knjiga Zohar opisala je važnost okoline još prije  gotovo dvije tisuće godina. No od 20. stoljeća, kada je postalo očito da ovisimo jedni o drugima da bismo preživjeli, ispravno korištenje društvene ovisnosti postalo je ključno za naš du­ hovni napredak. Najveća važnost društva jest poruka koju je kabalist Yehuda Ashlag iznio vrlo jasno u dosta svojih eseja i ako pratimo liniju njegove misli, bit će nam jasno zašto.

Ashlag kaže da je svačija najveća želja, priznao on to ili ne, jest biti voljen od strane drugih i imati njihovo priznanje. Ne samo da nam to daje osjećaj sigurnosti nego potvrđuje i naše najdragocjenije vlasništvo – naš ego.  Bez odobrenja  okoline imamo osjećaj kako se ignorira naše samo postojanje, a ego ne može podnijeti to opovrgavanje. To je razlog zašto ljudi ponekad idu u ekstreme kako bi zadobili pažnju drugih.

S obzirom na to da je naša najveća želja zadobiti odobrenje društva, primorani smo usvojiti i prilagoditi se zakonima svoje okoline. Ti zakoni ne određuju samo naše ponašanje, nego uje­ dno kreiraju naš stav i pristup svemu što radimo i mislimo.

Ta nas situacija čini nesposobnima za odabir bilo čega – od načina na koji živimo, naših interesa, kako trošimo svoje slobodno vrijeme pa čak i hrane koju jedemo i odjeće koju nosimo. Štoviše, čak i kada biramo obući se suprotno trenutnoj modi ili ne obazirući se na nju, još smo uvijek (pokušavamo biti) ravnodušni prema određenom društvenom pravilu koje smo odabrali ignorirati. Drugim riječima, da moda koju smo izabrali ignorirati ne postoji, ne bismo je ignorirali i vjerojatno bismo izabrali drugačiji pravilnik o oblačenju. U konačnici, jedini način za promjenu sebe jest da promjenimo društvene norme svoje okoline.

Četiri faktora

Ali ako nismo drugo doli produkt svojega okruženja, ako nema prave slobode u onome što činimo, u onome što mislimo i u onome što želimo, može li nas se držati odgovornima za ono što činimo? A ako nismo odgovorni, tko je?

Kako bismo odgovorili na ta pitanja, prvo moramo razu­ mjeti četiri faktora koji nas određuju te kako možemo raditi s njima u namjeri stjecanja slobode izbora. Sudeći prema tu­ mačenju kabale, svi smo pod kontrolom četiri faktora:

1.     »Nasad« (gredica, lijeha), zovemo je i »prva materija«

2.     Nepromjenjive osobine nasada

3.     Osobine koje se mijenjaju kroz vanjske sile

4.     Promjene u vanjskom okolišu

Pogledajmo što za nas znači svaka od njih:

1.  Nasad, prva materija

Naša nepromjenjiva srž naziva se »nasad«. Mogu biti sretan ili tužan, domišljat, ljutit, sam ili s drugima. U kojem god ras­ položenju ili u kojem god društvu, osnovno ja se nikada ne mijenja.

Kako  bismo  razumjeli  četverofazni  koncept,  promislimo o cvjetanju i umiranju biljaka. Zamislite stabljiku žita. Kada se sjeme žita raspadne, ono izgubi svoju formu. No iako je u potpunosti izgubilo svoju formu, iz tog sjemena opet će izniknuti samo stabljika žita i ništa drugo. To je zato što se nasad nije promijenio; bit sjemena ostaje ista.

2.  Nepromjenjive osobine nasada

Baš kao što je nasad nepromjenjiv i žito uvijek rodi novo žito, način na koji se sjeme žita razvije također je  nepromjenjiv. Jedna stabljika može proizvesti više sjemena nego stabljika u novom ciklusu rasta, mogu se promijeniti količina i kvaliteta, no sam nasad, bit prijašnjeg izgleda žita, ostat će nepromijenjen. Jednostavno rečeno, niti jedna druga biljka ne može izrasti iz sjemena žita osim žita i sve žito prolazi isti obrazac rasta od trenutka kada iznikne do trenutka kada uvene.

Slično tomu, sva djeca sazrijevaju istim slijedom rasta. Zbog toga (više­manje) znamo kada bi dijete trebalo početi razvijati određene vještine i kada može početi jesti određenu vrstu hrane. Bez tog utvrđenog slijeda ne bismo mogli pratiti krivulju rasta djece ili bilo čega drugoga.

3.  Osobine koje se mijenjaju kroz vanjske sile

Iako sjeme ostaje ista vrsta sjemena, njegov se izgled može mijenjati pod utjecajem okolnog utjecaja kao što su sunčeva svjetlost, tlo, gnojivo, vlaga i kiša. I dok vrsta biljke ostaje žito, njezin »omot«, osobine esencije žita mogu se mijenjati kroz vanjske elemente.

Slično tomu, naše se raspoloženje mijenja u prisutnost dru­ gih ljudi ili u različitim situacijama, iako mi sami (nasad) os­ tajemo isti. Ponekad, kada utjecaj okoline traje duže vrijeme, ono može promijeniti ne samo naše raspoloženje nego i naš karakter. Nije okolina ta koja kreira nove osobine u nama; boravljenje među određenim ljudima potiče određene aspekte naše prirode da postanu aktivniji.

4.  Promjene u vanjskoj okolini

Okolina koja utječe na sjeme sama je po sebi već pod utjecajem drugih vanjskih faktora, poput klimatskih promjena, promjena u kvaliteti zraka te susjednih biljaka. Zbog toga uzgajamo biljke u staklenicima i umjetno gnojimo tlo. Pokušavamo bilj­ kama stvoriti najbolji okoliš za rast.

U našem ljudskom društvu oglašavamo nove proizvode, idemo u razne škole, biramo vladu i provodimo vrijeme s prijateljima. Stoga, da bismo kontrolirali vlastiti razvoj, tre­ bamo naučiti kontrolirati izbor vrste ljudi s kojima ćemo pro­ voditi vrijeme. Ali ono najbitnije je birati ljude na koje ćemo se ugledati. To su ljudi koji će najviše utjecati na nas.

Ako se želimo ispraviti – i postati altruistični,  trebamo znati koje će društvene promjene unaprijediti korekciju i pratiti ih. S tim zadnjim faktorom – promjene u vanjskoj okolini – oblikujemo svoju bit i mijenjamo osobine svoga tijela. Posljedično tome, određujemo svoju sudbinu. U tome je naša sloboda izbora.

Odabir pravog okoliša za korekciju

Iako ne možemo odrediti osobine svojega nasada, možemo utjecati na vlastite živote i sudbinu birajući svoju društvenu okolinu. Drugim riječima, zato što okolina ima utjecaj na oso­ bine nasada, vlastitu budućnost možemo odrediti tako da gradimo svoju okolinu na način da ona promovira ciljeve koje želimo postići.

Jednom kada odaberem svoj put i izgradim okolinu koja me tamo usmjerava,  mogu  upotrijebiti  društvo  kao  poticaj za ubrzavanje svog napretka. Ako, naprimjer, želim novac, mogu se okružiti ljudima koji isto žele novac, mogu govoriti o njemu i naporno raditi kako bih ga stekao. To će me također potaknuti na naporan rad i pretvorit će moj um u tvornicu planova za zaradu novca.

Evo još jednog primjera. Ako sam pretio i želim to pro­ mijeniti, najlakši je način okružiti se ljudima koji misle, raz­ govaraju i potiču jedni druge na gubljenje tjelesne težine. Zapravo, mogu učiniti i više od okruživanja sebe ljudima u svrsi stvaranja okoline; mogu pojačati utjecaj okoline knjigama, filmovima i isječcima iz časopisa. Sva sredstva koja podupiru i pojačavaju moju želju za gubitkom težine dobro će doći. Sve je u okolini. AA (Anonimni alkoholičari), institucije za liječenje ovisnosti prekomjerne težine... svi oni upotrebljavaju moć društva za pomoć ljudima kada si oni ne mogu pomoći. Ako uporabimo svoju okolinu na ispravan način, možemo postići stvari koje se ne usuđujemo ni sanjati. A najbolje od svega je to

što ne bismo ni osjećali da ulažemo neki prevelik napor kako bismo to postigli.

Braća po perju

U prvom poglavlju, govorili smo o principu »jednakosti forme«. Isti se princip upotrebljava i ovdje, no na fi­ zičkoj razini. Slični se ljudi osjećaju ugodno kada su zajedno jer imaju iste želje i iste misli. Svi znamo da svaka ptica svome jatu leti. No mi možemo obrnuti taj proces. Birajući svoje jato, možemo odrediti vrstu ptica koja ćemo u konačnici postati.

Želja za duhovnošću nije iznimka. Ako želim duhovnost i že­ lim povećati svoju želju za njom, trebam imati prave prijatelje, knjige i filmove oko sebe. Ljudska će priroda učiniti ostalo. Ako grupa ljudi donese odluku postati poput Stvoritelja, ništa im ne može stati na put, čak niti sam Stvoritelj. Kabalisti za to kažu »Moji Me sinovi pobijediše«.

Zašto onda ne vidimo navalu duhovnosti? Pa, postoji mala začkoljica: ne  možeš osjetiti  duhovnost ako  je već  ne  posjeduješ. Problem je u tome što, ako ne osjetimo ili ne vidimo cilj, vrlo ga je teško uistinu željeti, a već smo uvidjeli da je vrlo teško išta postići ako nemamo veliku želju za tim.

Razmišljajte o tome na sljedeći način: sve što želimo u svom svijetu rezultat je nekog vanjskog utjecaja na nas. Ako volim pizzu, to je zato što su mi prijatelji, roditelji, TV, nešto ili koliko je dobra. Ako želim biti odvjetnik, to je zato što mi je društvo na neki način dalo utisak da se isplati biti odvjetnik.

No gdje u društvu mogu pronaći nekoga ili nešto što će mi reći da je super biti kao Stvoritelj? Štoviše, ako ne postoji takva želja u društvu, kako se ona odjednom pojavila u meni? Je li iskočila ni iz čega?

Ne, nije ni iz čega, nego iz reshimot. To je sjećanje o buduć­ nosti. Objasnimo to. U četvrtom poglavlju rekli smo da su re­ shimot bilješke, sjećanja koja su zapisana u nama kada smo bili visoko gore na duhovnim ljestvama. Ti reshimot leže u našoj podsvijesti i izranjaju jedan po jedan; svaki budi nove i jače želje iz naših prijašnjih stanja.

Štoviše, zbog toga što se svi mi nalazimo na točki visoko gore na ljestvama, svi osjetimo buđenje želje za  vraćanjem istim tim duhovnim stanjima kada dođe naše vrijeme da is­ kusimo duhovnu razinu želja. Zato su reshimot  sjećanja  na naša vlastita buduća stanja.

Stoga, pitanje ne bi trebalo biti: »Kako to da imam želju za nečim što mi okolina nije predstavila?« Umjesto toga, trebamo pitati: »Jednom  kada  dobijem  tu  želju,  kako  izvući  najviše iz nje?« Odgovor je jednostavan: odnosi se prema tome kao što bi se odnosio prema bilo čemu drugom što želiš postići – razmišljaj o tome, pričaj o tome, čitaj o tome i pjevaj o tome. Čini sve što možeš kako bi to učinio važnim i tvoj će se napredak ubrzavati proporcionalno tome.

U Zoharu postoji inspirativna (i istinita) priča o mudracu zvanom Rabbi Yosi Ben Kisma, najvećem kabalistu svoga vremena. Jednog dana prišao mu je bogati trgovac iz drugog grada i ponudio mu je selidbu u drugi, bogatiji grad, kako bi započeo seminar za ljude žedne mudrosti. Trgovac je objasnio kako u njegovu gradu nema mudraca te da je gradu potreban duhovni učitelj. Ne treba ni reći da je rabi Yosiju jamčio velikodušno zadovoljenje svih njegovih osobnih i obrazovnih potreba.

Na veliko iznenađenje trgovca, rabi Yosi odlučno je odbio ponudu, govoreći kako nikada i ni pod kojim okolnostima ne bi mogao odseliti na mjesto gdje nema drugih mudraca. Zatečeni trgovac probao ga je razuvjeriti riječima kako je rabi Yosi najveći mudrac generacije te da on više ne treba ni od koga učiti.

»Uz to«, dodao je trgovac, »seleći se u naš grad i učeći naše ljude, činio bi veliku duhovnu uslugu, budući da ovdje već postoji velik broj mudraca, a u našem gradu nema niti jednoga. To bi bio značajan doprinos duhovnosti cijele generacije. Hoće li veliki Rabi barem razmisliti o mojoj ponudi?«

Na to, rabi Yosi odlučno dgovori: »Čak i najmudriji mudrac brzo postane nemudar kada se kreće među nemudrim ljudima.« Nije da rabi Yosi nije htio pomoći trgovčevim sugrađanima; on je jednostavno znao da bi, bez odgovarajuće, podržavajuće okoline, izgubio dvostruko – ne bi uspio u prosvjetljenju svojih učenika i izgubio bi svoju duhovnu razinu.

Nema anarhista

Prijašnji dio mogao vas je navesti na stav prema kabalistima kao o anarhistima koji su voljni ometati društveni poredak i poticati izgradnju duhovno orijentiranih društava. Ništa ne može biti dalje od istine.

Yehuda Ashlag objašnjava vrlo jasno; svaki sociolog i antro­ polog potvrdit će da su ljudi društvena bića. Drugim riječima, nemamo izbora nego živjeti u društvima jer smo izdanak jedne zajedničke duše. Stoga je jasno da se i mi trebamo pri­ lagoditi pravilima društva u kojem živimo i brinuti za njegovo blagostanje. Jedini način da to postignemo jest vezati se uz pravila društva u kojem živimo.

NoAshlagtakođerizjavljujedausvakojsituacijikojanijevezana za društvo, društvo nema pravo ili opravdanje za ograničavaje ili oduzimanje slobode pojedincu. Ashlag ide čak toliko daleko da one koji to čine naziva »kriminalcima«, izjavljujući da, što se tiče duhovnog napretka pojedinca, Priroda ne obvezuje pojedinca na poslušnost prema volji većine. Čak naprotiv, duhovni je rast osobna odgovornost svakoga od nas. Čineći tako, poboljšavamo ne samo svoje živote, nego i živote cijeloga svijeta.

Izuzetno je bitno shvatiti razliku između naših obaveza prema društvu u kojem živimo i prema osobnom duhovnom razvoju. Znajući gdje trebamo povući granicu i kako možemo doprinijeti u oba slučaja, oslobodit ćemo se velike zbunjenosti i krivih predodžbi o duhovnosti. U životu bi trebalo postojati jednostavno i izravno pravilo: u svakidašnjem životu sluša­ mo pravila zakona; u duhovnom životu slobodni smo indivi­ dualno se razvijati. Ispada da se osobna sloboda može steći samo kroz naš izbor u duhovnom razvoju, gdje se drugi ne smiju miješati.

Neizbježna smrt ega

Ljubav prema slobodi ljubav je prema drugima; ljubav prema moći ljubav je prema sebi.

– William Hazlitt (1778. – 1830.)

Razmotrimo još jednom osnove stvaranja. Jedina stvar koju je Stvoritelj stvorio naša je želja za primanjem, naš egoizam. To je naša bit. Ako naučimo kako »deaktivirati« svoj egoizam, obnovit ćemo svoju vezu sa Stvoriteljem jer ćemo, bez sebičnosti, ponovno ostvariti jednakost forme s Njim, kakva već postoji u duhovnim svjetovima. Obustavljanje egoizma početak je našeg uspona duhovnim ljestvama, početak procesa ispravljanja.

Ironični je humor Prirode u tome što ljudi koji teže sebičnim užicima ne mogu biti sretni. Za to postoje dva razloga: 1) kao što smo objasnili u prvom poglavlju, egoizam je kvaka­22: ako imaš ono što želiš, više to ne želiš. I 2) sebična želja ne uživa samo u zadovoljenju svojih hirova, veći u nezadovoljstvu drugih.

Da bismo bolje razumjeli drugi razlog, trebamo se vratiti osnovama. Prva faza u četiri osnovne faze želi samo primati zadovoljstvo. Druga je faza već profinjenija i želi primati kroz davanje jer je davanje odlika Stvoriteljeva postojanja. Kada bi

se naš razvoj zaustavio na prvoj fazi, bili bismo zadovoljeni u trenutku ispunjenja naših želja i ne bismo marili o onome što drugi imaju.

Međutim, druga faza – želja za davanjem – potiče nas da primjećujemo druge, kako bismo im mogli davati. No stoga što je naša temeljna želja ona za primanjem, sve što vidimo kada promatramo druge ljude je da »oni imaju svakakve stvari koje ja nemam«. Zbog druge faze, uvijek ćemo se uspoređivati s drugima, a zbog želje za primanjem u prvoj fazi, uvijek želimo biti iznad njih. Zato uživamo u tuđim nedostacima.

Usput, to je razlog zašto se u različitim zemljama crta siro­ maštva pomiče. Prema Websterovu rječniku, crta siromaštva je »razina osobnih i obiteljskih prihoda ispod koje se osoba označava kao siromašna prema državnom standardu«.

Kada bi svi oko mene bili siromašni kao ja, onda se ne bih osjećao siromašnim. Ali ako su svi oko mene bogati, a ja imam prosječne prihode, osjećao  bih  se  kao  najsiromašnija  osoba na planetu Zemlji. Drugim riječima, naše norme određene su spletom prve faze (ono što želimo imati) i druge faze (određene onim što drugi imaju).

Zapravo, naša je želja za davanjem, koja je trebala biti jam­ stvo da će naš svijet biti dobro mjesto za život, pravi razlog za sva zla na ovome svijetu. To je bit naše iskvarenosti, pa je promjena namjere za primanjem u namjeru za davanjem sve što trebamo ispraviti.

Lijek

Niti jedna želja ili osobina nije po prirodi zla; način na koji ih  koristimo  čini  ih  takvima.  Drevni  kabalisti  već  su  rekli:

»Zavist, požuda, i (potraga za) časti izvode čovjeka iz svijeta«, odnosno iz našeg svijeta u duhovni svijet.

Kako? Već smo vidjeli da zavist vodi do natjecateljskog raspoloženja, a natjecanje stvara napredak. No zavist vodi do

daleko viših rezultata od tehnoloških ili drugih zemaljskih blagodati. U Uvodu u knjigu Zohar, Ashlag piše da ljudi mogu osjetiti druge, zbog čega im nedostaje ono što drugi imaju. Kao rezultat toga, zavidni su i žele sve što drugi posjeduju, a što više posjeduju, to se praznijima osjećaju. Na kraju žele progutati cijeli svijet.

Konačno, zavist nas dovodi do toga da se ne možemo na­ miriti ni s čim manjim od Stvoritelja samoga. No tu se Pri­ rodin humor još jednom poigrava s nama: Stvoritelj je želja za davanjem, altruizam. Iako nesvjesni toga, želeći preuzeti upravljačko mjesto i time postati Stvoritelji, mi zapravo žudimo postati altruisti. Stoga, kroz zavist – najzlokobniju i najštetniju osobinu ega – naš se egoizam sam usmrćuje, baš kao što rak uništava svog domaćina sve dok ne umre zajedno s tijelom koje je uništio.

I ovdje možemo vidjeti važnost izgradnje pravog društvenog okruženja jer, ako smo prisiljeni biti ljubomorni, trebali bismo barem biti konstruktivno ljubomorni, znači, ljubomorni na nešto što će nam donijeti ispravljanje.

Kabalisti opisuju  egoizam  na  sljedeći  način:  egoizam je poput čovjeka s mačem koji na svom vrhu ima kap čudesno slatkog, ali smrtonosnog napitka. Čovjek zna da je napitak otrovan, ali ne može si pomoći. On otvara svoja usta, stavlja vrh mača na svoj jezik i guta...

Pravedno i sretno društvo ne može se temeljiti na kontroliranoj ili »usmjerenoj« sebičnosti. Možemo pokušati silom zakona obuzdati egoizam, no to će djelovati sve dok se okolnosti ne pogoršaju, što smo imali prilike vidjeli i u Njemačkoj – de­ mokratskoj zemlji, sve dok demokratski nije izabrala Adolfa Hitlera.   Također   možemo   pokušati   usmjeriti   egoizam   k

blagostanju društva, što je već iskušano, i nesretno propalo, u Rusiji za vrijeme komunizma.

Čak ni Amerika, zemlja slobode i kapitalizma, ne uspijeva usrećiti svoje stanovništvo. Prema časopisu New England Journal of Medicine, »godišnje, više od 46 milijuna Ameri­ kanaca u dobi od 15 do 54 godine, pati od depresivnih epi­ zoda«. Također, časopis Archives of General Psychiatry ob­ javljuje:  »Upotreba  snažnih  antipsihotika  za  liječenje  djece i adolescenata... povećala se više nego peterostruko između 1993. i 2002. godine« kao što je navedeno u izdanju The New York Timesa od 6. lipnja 2006. godine.

Zaključno, sve dok je egoizam na  vlasti,  društvo  će,  na ovaj ili onaj način, biti razočaravajuće i nepravedno prema svojim pripadnicima. Naposlijetku će sva društva temeljena na egoizmu sama sebe iscrpiti zajedno s egoizmom koji ih je stvorio. Mi to samo trebamo izazvati što brže i lakše možemo, za dobrobit svih nas.

Lažna sloboda

Nedostatak osjećaja Stvoritelja kabalisti nazivaju »skrivenost Stvoriteljeva lica«. Ta skrivenost stvara iluziju slobodnog izbora između našeg svijeta i Stvoriteljeva (duhovnog) svijeta. Kada bismo mogli vidjeti Stvoritelja, kada bismo zaista mogli osjetiti dobrobiti altruizma, nedvojbeno bismo preferirali Njegov svijet u odnosu na naš jer Njegov je svijet svijet davanja i užitka.

No zato što ne vidimo Stvoritelja, ne slijedimo Njegova pra­ vila, već ih, umjesto toga, stalno kršimo. Zapravo, čak i kada bismo znali Stvoriteljeva pravila, ali ne bismo vidjeli bol koju bismo,  kršeći  pravila,  nanosili  sebi,  najvjerojatnije  bismo  ih i dalje kršili zato što bismo mislili da je puno zabavnije ostati egoističan.

Ranije u ovom poglavlju, u dijelu »Uzde  života«,  rekli smo da cijela Priroda slijedi samo jedan zakon: zakon užitka

i boli. Drugim riječima, sve što činimo, mislimo i planiramo namijenjeno je ili smanjenju naše boli ili povećanju užitka. Mi nemamo slobodu u tome. Ali, zbog toga što ne vidimo da te sile upravljaju nama, mislimo da smo slobodni.

Skrivenost

Baruch Ashlag, sin Yehude Ashlaga i veliki kabalist, zapisao je u bilježnicu riječi koje je čuo od svoga oca. Bilježnica je poslije objavljena pod naslovom Shamati (Čuo sam). U jednoj od svojih bilježaka, napisao je da ako nas je Viša Sila stvorila, zašto je onda ne osjetimo? Zašto je skrivena? Kada bismo znali što želi od nas, ne bismo činili greške i ne bismo bili mučeni kaznom.

Kako bi jednostavan i radostan život bio kada bi Stvoritelj bio otkriven! Ne bismo sumnjali u Njegovo postojanje i svi bismo mogli prepoznati Njegovo vodstvo nad nama i nad cijelim svijetom. Znali bismo razlog i svrhu svog postojanja,  vidjeli  bismo  Njegove  reakcije na svoje djelovanje, komunicirali bismo s Njim i tražili bismo Njegov savjet prije svakog čina. Kako bi život bio lijep i jednostavan!

Ashlag završava svoje misli neminovnim zaključkom: naša bi jedina težnja u životu trebala biti otkrivanje Stvoritelja.

Međutim, da bismo zaista bili slobodni, najprije moramo biti oslobođeni uzda zakona užitka i boli. A kako naš ego od­ ređuje što je ugodno, a što bolno, vidimo da se da bismo bili slobodni, najprije moramo osloboditi svog ega.

Uvjeti za slobodan izbor

Ironično, istinska sloboda izbora moguća je samo ako je Stvoritelj skriven. Tomu je tako zato što ako nam se jedna mo­ gućnost čini boljom, naš nam egoizam ne ostavlja drugi izbor

nego odabrati tu mogućnost. U tom slučaju, čak i ako izaberemo dati, to će biti davanje u korist primanja, odnosno egoistično davanje. Da bi čin bio uistinu altruističan i duhovan, korist mora biti skrivena od nas.

Ako imamo na umu da je smisao stvaranja u konačnici biti oslobođen od egoizma, naša će djela uvijek biti usmjerena u pravom smjeru – prema Stvoritelju. Prema tome, ako imamo dvije mogućnosti i ne znamo koja bi nam od njih mogla donijeti više užitka (ili manje boli), tada imamo pravu priliku donijeti slobodan izbor.

Ako ego ne vidi poželjniji izbor, možemo birati prema dru­ gačijem sustavu vrijednosti. Naprimjer, umjesto da se pitamo što bi nam bilo zabavnije, mogli bismo se zapitati što bi bilo više u skladu s davanjem. Ako je davanje nešto što držimo vrijednim, to će biti lako učiniti.

Možemo biti ili egoisti  ili  altruisti,  misliti  ili  na  sebe  ili na druge. Druge mogućnosti ne postoje. Sloboda izbora mo­ guća je jedino kada su obje mogućnosti jasno vidljive i jed­ nako privlačne (ili neprivlačne). Ako mogu vidjeti samo jed­ nu mogućnost, morat ću je izabrati. Stoga, da bih slobodno izabrao, trebam vidjeti vlastitu prirodu i prirodu Stvoritelja. Samo ako ne znam što donosi više užitka, mogu zaista donijeti slobodan izbor i neutralizirati svoj ego.

Ostvarenje slobodnoga izbora

Prvo načelo duhovnog rada je »vjera iznad razuma«. Zato, prije nego počnemo govoriti o ostvarenju slobodnog izbora, trebamo objasniti kabalistička značenja pojmova »vjere« i »razuma«.

Vjera

U gotovo svakoj religiji i sustavu vjerovanja na Zemlji, vjera se upotrebljava kao sredstvo nadoknade za ono što ne možemo vidjeti ili jasno percipirati. Drugim riječima, zato što ne mo­

žemo vidjeti Boga, moramo vjerovati u Njegovo postojanje. U tom slučaju, upotrebljavamo vjeru da bismo nadoknadili našu nemogućnost da vidimo Boga. To se naziva »slijepa vjera«.

No vjera se ne upotrebljava kao nadoknada samo u religiji, nego gotovo u svemu što činimo. Naprimjer, kako znamo da je Zemlja okrugla? Jesmo li ikada odletjeli u svemir da bismo provjerili? Vjerujemo znanstvenicima koji nam govore da je okrugla jer mislimo da su pouzdani ljudi kojima možemo vjerovati kada kažu da su to provjerili. Mi im vjerujemo; to je vjera. Slijepa vjera.

Zato, kad god i gdje god sami nešto ne vidimo, koristimo vjeru za dodavanje dijelova slike koji nedostaju. No to nije pouzdana informacija – to je samo slijepa vjera.

U kabali značenje vjere upravo je suprotno od onoga što smo prethodno opisali. Vjera je u kabali opipljiva, jasna, potpuna, neslomljiva, neporeciva percepcija Stvoritelja – vladavine za­ kona života. Stoga je jedini način stjecanja vjere u Stvoritelja postati u potpunosti poput Njega. Inače, kako bismo drukčije, bez imalo sumnje, znali tko je On ili postoji li On uopće?

Razum

Websterov rječnik sadrži dvije definicije pojma »razum«. Prva je definicija »uzrok«, ali druga je ona koja nas zapravo zanima. Razum, prema Websterovom rječniku, ima tri značenja:

1.          Moć razumijevanja, donošenja zaključaka i razmišljanja, osobito na uređen i razuman način.

2.          Pravilna primjena uma.

3.          Skup intelektualnih moći.

Websterov rječnik kao sinonime (među ostalima) nudi sljedeće mogućnosti: inteligencija, um, logika.

Sada pročitajmo nekoliko pronicljivih riječi koje je kabalist Baruch Ashlag napisao u pismu učeniku, objašnjavajući »za­ povjedni lanac« stvaranja. To će razjasniti zašto trebamo ići iznad razuma.

»Volja za primanjem stvorena je zato što je svrha stvaranja bila činiti dobro Njegovim stvorenjima pa zbog toga mora postojati posuda za primanje užitka. Ipak, nemoguće je osjetiti užitak ako ne postoji potreba za užitkom, zato što se bez po­ trebe užitak ne može osjetiti.

Ta je volja za primanjem sve što je Stvoritelj stvorio od čovjeka (Adam). Kada kažemo da će čovjeku biti dan vječni užitak, mislimo na volju za primanjem, koja će primiti sav užitak koji joj Stvoritelj namjerava dati.

Volji za primanjem dane su sluge da je služe.  Kroz  njh ćemo primiti užitak. Sluge su ruke, noge, vid, sluh itd. Svi se oni smatraju slugama pojedinca. Drugim riječima, volja za primanjem je gospodar, a organi su njezini sluge.

A kako obično biva, sluge imaju svoga nadzornika koji pazi na sluge, vodeći računa da rade u željenu svrhu donošenja užitka jer to je ono što gospodar – volja za primanjem – želi.

I ako je jedan od sluga odsutan i zadovoljstvo koje je uz njega vezano također je odsutno. Naprimjer, ako je osoba glu­ ha, neće biti sposobna uživati u glazbi. A ako osoba ne može osjetiti miris, neće biti u mogućnosti osjetiti miris parfema.

Ali ako osobi nedostaje mozak (nadzornik sluga), koji je kao poslovođa koji nadgleda radnike, sav posao propada, a vla­ snik trpi gubitke. Ako osoba ima posao s puno zaposlenika, ali joj nedostaje dobar rukovoditelj, mogla bi izgubiti umjesto zaraditi.

No čak i bez rukovoditelja (razuma), gazda je (volja za pri­ manjem) još prisutan. Pa čak i ako rukovoditelj umre, gazda još uvijek živi. Oni su nepovezani.«

Ispada da ako želimo nadvladati volju za primanjem i postati altruisti, prvo moramo nadići njezina »šefa osoblja« – vlastiti razum. Prema tome, »vjera iznad razuma« znači da bi vjera – postati isti poput Stvoritelja – trebala biti iznad (bitnija nego) razuma – našeg egoizma.

Način dolaženja do toga je dvostruk: na osobnoj razini, to je grupa za učenje i krug prijatelja koji će pomoći u stvaranju društvene okoline koja ističe duhovne vrijednosti. Na ko­ lektivnoj razini, potrebno je da cijelo društvo nauči cijeniti altruistične kvalitete.

Ukratko

Sve što činimo u životu određeno je prema načelu užitka i boli: bježimo od boli i jurimo za užitkom. I što manje trebamo raditi za užitak, tim bolje.

Načelom užitka i boli upravlja volja za primanjem i ona ima kontrolu nad svime što činimo jer to je naša bit. Stoga, dok mislimo da smo slobodna bića, zapravo smo okovani dvjema uzdama života, užitkom i boli, koje egoizam drži u svojim rukama.

Četiri čimbenika određuju tko smo: 1) osnova, 2) nepro­ mjenjiva svojstva osnove, 3) svojstva koja se mijenjaju pod ut­ jecajem vanjskih sila i 4) promjene u vanjskoj okolini. Mi mo­ žemo utjecati samo na posljednji čimbenik, mada taj čimbenik utječe na ostale čimbenike.

Stoga, jedini način na koji  možemo  izabrati  tko  ćemo biti  jest  izborom  posljednjeg  čimbenika  i  time  nadgledati i mijenjati svoje vanjsko okruženje. Zbog toga što promjene u posljednjem čimbeniku mijenjaju sve druge čimbenike, njegovim mijenjanjem promijenit  ćemo  i  sebe  same.  Ako se želimo osloboditi egoizma, trebamo promijeniti vanjsko okruženje u ono koje podržava altruizam, ne egoizam.

Jednom kada se oslobodimo volje za primanjem, okova egoizma, možemo napredovati u duhovnom smislu. Da bismo to učinili, slijedimo načelo »vjere iznad razuma«.

»Vjera« u kabali, znači potpuna spoznaja Stvoritelja. Vjeru možemo steći izjednačavanjem s Njim u našim osobinama, u našim željama, namjerama i mislima. Pojam »razum« odnosi se na naš um, »predradnika« našeg egoizma. Da bismo ga nadišli, moramo jednakost forme sa Stvoriteljem učiniti vre­ dnijom i dragocjenijom od bilo kojeg egoističnog užitka.

Na osobnoj razni, mi uvećavamo važnost Stvoritelja (al­ truizma) koristeći knjige (ili druga sredstva), prijatelje i uči­ telja koji nam pokazuje koliko je važno biti altruističan. Na društvenoj razini, pokušavamo prigrliti altruistične vrijednosti u društvu.

Međutim, i ovo je ključno za uspješnost promjene, altrui­ stičnim vrijednostima ne bismo trebali težiti samo da bismo svoje živote želimo učinili ugodnijima u ovom svijetu. To bi trebalo biti učinjeno radi izjednačavanja nas i društva s Pri­ rodom, odnosno s jedinim zakonom stvarnosti – zakonom altruizma – Stvoriteljem.

Kada se smjestimo u takvo okruženje, kao pojedinci i kao društvo, naše će se vrijednosti postupno mijenjati u skladu sa svojstvima tog okruženja i na taj način promijeniti naš egoizam u altruizam na prirodan, jednostavan i ugodan način.

Bnei Baruch neprofitna je organizacija koja širi mudrost ka­ bale kako bi ubrzala duhovni razvoj  čovječanstva.  Kabalist Rav Michael Laitman, dr.sc.,  učenik i osobni  asistent rabija Barucha Ashlaga, sina rava Yehude Ashlaga (autora Sulam ko­ mentara na Zohar), slijedi korake svoga mentora vodeći gru­ pu prema njezinoj misiji. Laitmanova znanstvena metoda pruža pojedincima svih vjera, religija i kultura precizan alat neophodan  za  stupanje  na  zadivljujuć  put  samootkrivenja i duhovnog uzleta. S fokusom usmjerenim prvenstveno na unutarnje procese koje pojedinci prolaze vlastitim koracima, Bnei Baruch poziva ljude svih dobi i životnih stilova da se uključe u ovaj nagrađujući proces.

Posljednjih godina, svijet proživljava masovnu potragu za odgovorima na životna pitanja. Društvo je izgubilo sposobnost pogleda na stvarnost kakva uistinu jest, a na njezinu mjestu pojavili su se plitki i često obmanjujući koncepti. Bnei Baruch stupa u kontakt sa svima koji traže više od uobičajene svjesnosti, s ljudima koji teže razumijevanju istinskog smisla našega postojanja. Bnei Baruch nudi praktičnu poduku i pouzdanu metodu za razumijevanje fenomena svijeta. Autentična metoda podučavanja, ostavština Yehude Ashlaga, ne samo da pomaže u nadvladavanju kušnji i patnji svakodnevnog života već i pokreće proces u kojem se pojedinci šire izvan uobičajenih granica i ograničenja današnjeg svijeta.

Rav Yehuda Ashlag ostavio je metodu učenja namijenjenu ovoj  generaciji,  koja  u  svojoj  biti  »trenira«  pojedince  da  se

ponašaju na način kao da su ovdje, u našem svijetu, već po­ stigli savršenstvo viših svjetova. Riječima rava Yehude As­ hlaga: »Ova je metoda praktični put za dosezanje Višeg Svijeta, izvora našeg postojanja, još za ovoga života. Kabalist je istraživač koji proučava vlastitu prirodu korištenjem do­ kazane, tijekom vremena provjerene  i  precizne  metode. Ovom metodom pojedinac postiže savršenstvo i kontrolu nad vlastitim životom. Na taj način, pronalazimo istinski smisao u životu. Kao što osoba ne može funkcionirati na pravilan način u ovom svijetu bez njegova poznavanja, tako i duša ne može funkcionirati na pravilan način u Višem Svijetu bez njegova poznavanja. Mudrost kabale pruža vam to znanje.«

KONTAKT ZA HRVATSKU:

bbcroatia@gmail.com

www.kabbalah.info/croatian

Rav dr. sc. Michael Laitman međunarodno je priznat autoritet za izvornu kabalu. Njegova biografija vrlo je neuobičajena za nekoga poznatoga po duhovnosti: znanstveno je obrazovan, ima titulu magistra biokibernetike i stvarao je uspješnu znanstvenu karijeru, okrećući se kabali kako bi produbio svoja znanstvena istraživanja. Doktorirao je filozofiju i kabalu na moskovskom Institutu za filozofiju Ruske akademije zna­ nosti.

Kabalu je započeo proučavati 1976. godine i nastavio sve do današnjih dana. Tražeći nove pravce u kabali 1979. godine nailazi na kabalista rabina Barucha Shaloma HaLevia Ashlaga (1906­1991), prvorođenca i nasljednika kabalista rabina Ye­ hude Leiba HaLevia Ashlaga (1884­1954), poznatog kao Baal HaSulam zbog svojega Sulam (hebr. ljestve) – komentara na Knjigu Zohar. Michael Laitman bio je toliko  impresioniran Baal  HaSulamovim  sinom,  da  mu  je  postao  najbliži  šegrt i osobni asistent, provodeći glavninu svojega vremena u društvu svog poštovanog mentora i upijajući koliko god je mogao iz njegovih učenja.

Danas ga smatraju najvećim autoritetom za kabalu. Autor je trideset knjiga o kabali koje su prevedene na deset jezika. Njegove lekcije uživo emitiraju se svakodnevno na kablovskoj televiziji i internetu diljem svijeta.

Posljednjihgodina,postaojetraženipredavačuakademskim krugovima Sjedinjenih Američkih Država i Europe.

Dr. Laitman osnivač je i predsjednik Instituta za poduča­ vanje i istraživanje kabale – Bnei Baruch, koji upravlja najve­ ćom i najsadržajnijom internetskom stranicom na temu kabale, www.kabbalah.info. Stranica omogućuje neograničen pristup kabalističkim tekstovima, video i audio sadržajima na preko dvadeset jezika, s 1,4 milijuna posjeta mjesečno.

Od 2000. godine Encyclopedia Britannica kabbalah.info navodi kao jednu od najvećih internetskih stranica po broju posjetitelja i količini edukacijskog i informativnog materijala o znanosti kabale.

Prof Ervin Laszlo

Prof. Ervin Laszlo, koji je bio ljubazan napisati uvod za ovu knjigu, utemeljitelj je i najistaknutiji predstavnik filozofije sustava i opće teorije evolucije.

Rođen u Budimpešti 1932. godine, Laszlo je debitirao kao koncertni pijanist s petnaest godina u New Yorku, o čemu su izvještavale novine Life, Time i Newsweek, kao i mediji izvan SAD­a.

Prof. Laszlo okrenuo se znanosti i filozofiji u svojim dva­ desetim godinama, da bi 1963. započeo objavljivati članke i knjige. Godine 1970. brani državni doktorat, najviši stupanj na pariškom sveučilištu Sorbonni. Poslije su mu dodijeljeni počasni doktorati u Sjedinjenim Američkim Državama, Kana­ di, Finskoj, Rusiji i Mađarskoj.

Kao priznanje njegovu sveobuhvatnom razumijevanju i razvoju, 2001. godine primio je nagradu Goi, mirovnu nagradu Japana. Napisao je sedamdeset dvije knjige, koje su do sada prevedene na osamnaest jezika.