Da bismo nešto postigli, ma o čemu se radilo, mora postojati sinteza kreativnosti, mašte i ideja, s jedne strane i izvršenja s druge. Dakle, uvijek prvo postoji duhovno stvaranje, a onda materijalno stvaranje. Ta dva stava - ideju i izvršenje - nazivamo uzajamnošću. Uzajamnost je načelo stvaranja bilo o čemu da se radi. To je kretanje prema ujedinjenju. Kreativnost proizvodi ideje, a naporan rad, trud, ustrajnost i disciplina ih provodi u djelo. Kreativni smo kada smo emocionalno i duhovno otvoreni i imamo disciplinu da te ideje ostvarimo. Kada nemamo disciplinu, tada se nismo spremni suočiti s poteškoćama, pokušajima i pogreškama. A kada nismo kreativni, to je zbog toga što potiskujemo svoje osjećaje, pa smo zgrčeni zbog straha. Ta dva stava u osobi se počinju usklađivati kada osoba krene na put razvoja. Zdrava i uravnotežena osoba, koja je našla sebe, je kreativna i u toj kreativnosti nalazi svoje zadovoljstvo i ispunjenje.

Ta neravnoteža je naročito vidljiva u području međuljudskih odnosa. Kako se često događa da početni stvaralački čin međusobnog privlačenja spoji dvoje ljudi u ljubavi odnos koji se izgubi jer smo zanemarili naporni rad na razrješavanju problema, budući da djetinjasto vjerujemo da bi sve trebalo teći glatko i bez našeg truda. Da bi došlo do uzajamnosti mora postojati skladno međusobno davanje i primanje, uzajamna suradnja i pozitivna otvorenost.

Međutim, u svakom čovjeku postoji strah da se otvori drugom ljudskom biću, ali postoji sram da se to vidi u sebi i prizna, jer pogrešno vjerujemo da moramo biti savršeni. Radije biramo kontrolu, jer se tako osjećamo sigurnijima, ali ona je proizvod straha i stvara zgrčenost koja onemogućava kreativnost. U mjeri u kojoj kontroliramo život, mi onemogućavamo uzajamnost. To ne znači da u nama ne postoji potreba za bliskošću, ali i to potisnemo, zatvaramo se, a iza zidova je usamljeno. No, to nam izgleda kao manja prijetnja.

Kako se razvoj nastavlja, ta čežnja postaje snažnija i svjesnija. Postoji voljnost da se osoba otvori, ali ona se još uvijek boji tog otvaranja. Pogrešno misli da je njena čežnja stvarna spremnost za odnos. Kada se to ne dogodi, jer njen nesvjesni strah blokira ostvarenje čežnje, ona to pripisuje manjku sreće da sretne pravog partnera. Kada se partner i pojavi, on nije ono što je osoba očekivala, odnosno partner je upravo onakav kakav je u našem nesvjesnom očekivanju. Neuspjeh u odnosu pokazuje da osoba nije spremna na istinsku uzajamnost.

Mnogi ljudi naizmjenično prolaze periode usamljenosti i periode neuspješnih odnosa. Razočaranje koje slijedi iz toga još pojačava nesvjesni strah od otvaranja, i toga da tečemo sa životom. Bol i zbunjenost su rezultat tog stanja. Kada bol postane prejak, odnosno kada je kriza ispunila svoju funkciju, osoba postaje spremna da spozna unutarnji uzrok kolebanja između zatvaranja i otvaranja. Uzrok bolu je nedostatak svjesnosti o stvarnom značenju kolebanja. Kada osoba u samoći bude spremna da se otvori u relativnoj sigurnosti tako da ona prepozna teškoće s kojima se susretala kada je bila u odnosu, ona je napravila veliki korak naprijed. Ali, na jednoj točki razvoja, svaki pojedinac, shvati značenje ovog bolnog kolebanja između usamljenosti i bolne povezanosti, a tada on postaje sposoban za otvorenu uzajamnost i ispunjenje, za međusobnu suradnju. To znači napuštanje lažne sigurnosti, jer smo spremni za učenje u odnosu, spremni smo pokušati i riskirati uzajamnost, ljubav, zadovoljstvo i sigurnost u otvorenosti.

Jako zrela osoba je spremna biti u relativnoj uzajamnosti - ne u mašti, ne u čežnji, ne u “što ako” situacijama. Takva osoba stvara postojani odnos zasnovan na stvarnoj uzajamnosti. Ti različiti stupnjevi uzajamnosti, od najmanje do najveće, moguće da se preklapaju u jednoj osobi u raznim područjima života, ali i u različitim periodima.

Uzajamnost, odnosno otvorenost za razmjenu - davanje i primanje, može postojati u mjeri u kojoj se ne bojimo drugih ljudi. Drugih ljudi se bojimo, jer se bojimo vidjeti svoju tamnu stranu. Dakle u mjeri u kojoj smo osvijestili tamu u nama, i tako je i u najvećoj mogućoj mjeri pokorili, u toj mjeri sposobni smo za uzajamnost. Kada smo svjesni te destruktivnosti u nama, mi nećemo nesvjesno utjecati na destruktivnost u drugoj osobi, pa se ona neće zatvarati. Ako je nismo svjesni, to će utjecati negativno na odnos, i mi ćemo se osjećati neispunjeno. Najveći strah u nama je vidjeti tu nesvjesnu destruktivnost u nama i tako premostiti jaz između svjesne dobrote i nesvjesne destruktivnosti. Jer jaz u nama utječe i na jaz između nas i drugih ljudi. Toliko mnogo snage ulažemo da bismo negirali zlo u nama, a dok to činimo mi ne možemo biti ispunjeni i sretni. Ključ je svjesnost o svim dijelovima naše ličnosti. Samo tako neće zlo u nama upravljati sa nama.

Ako ne možemo prihvatiti zlo u nama, pa nesvjesno očekujemo da prvo moramo biti savršeni prije nego što možemo prihvatiti, voljeti i poštovati sami sebe, mi tada imamo ista očekivanja prema drugoj osobi. Dakle, ona mora biti svršena, ili je ne možemo voljeti, pa je odbacujemo u cijelosti. Ili je bijela, ili je crna. Naravno, to je rijetko svjestan stav, ali ako prevedemo naše emocije u svjesne misli, vidjet ćemo da upravo tako osjećamo i mislimo. Takav naš nesvjestan stav stvara zid odijeljenosti između nas i dugih, pa to stvara plitki odnos kojem nedostaju dubina i zadovoljstvo, i u kojem se tek djelomično razotkrivamo. Mi nismo svjesni naše netolerancije, kritičnosti i odbijanja da prihvatimo drugu osobu u njenoj cjelovitosti, pa nismo svjesni ni da to radimo i sa samima sobom. Doista je onda teško prihvatiti zlo u drugima, koji upotrebljavaju obranu koja je destruktivnija od onoga od čega se brane u sebi. Naša nesposobnost da se nosimo s destruktivnim ponašanjem drugih prema nama, odražava naš nedostatak svjesnosti o tome kada i kako mi radimo istu stvar - možda samo na drugačiji način. Kada budemo svjesni naših reakcija prema drugima, tada ćemo biti svjesni što radimo sebi. Negirajući neprihvatljive dijelova sebe, mi pojačavamo mržnju prema nama samima i produbljujemo rascjep u sebi. Tako princip uzajamnosti prvo mora biti primijenjen na nas same, na prihvaćanje sebe, a onda ćemo u mjeri u kojoj smo to uspjeli napraviti sa sobom, biti u stanju da učinimo i s drugima. Tada ćemo naučiti da i u odnosima ostanemo otvoreni jedno prema drugom.