Alan Ričardson
Uvod u mističnu Kabalu
1. Magija i simboli
Kada sam bio sasvim mlad pozajmio sam iz biblioteke knjigu A. E. Vejta "Knjiga o ceremonijalnoj magiji" i otišao kući u stanju polusna, kao da sam nosio dio krsta na kome je bio razapet Isus Hristos. Sjetio sam se svih priča koje sam znao o takvim knjigama, razmišljao sam o članovima klana Stjuart koji bi stavljali magične zaštitne trake od gvožđa preko čela, prije no što bi se i usudili da otvore misterioizni tom nazvan "Apinova crvena knjiga". Kada sam napokon stigao kući i otvorio Vejtovu knjigu, opčinio me je sjaj znakova, pečata i magijskih simbola. Proveo sam sate i sate kopirajući ih na papir i upotrebljavajući ih u raznim situacijama, iščekujući da se desi nešto čudesno. Nažalost, to iščekujem i dan danas.
Trebalo mi je vremena da shvatim da time samo uvježbavam svoje crtačke sposobnosti.
Sve vrijeme sam ipak bio siguran da ću uskoro otkriti neke istinski magične simbole koji će proizvesti rezultate koje želim, kao na primjer otvaranje vrata na dodir, projektovanje na astralni plan ili da me barem učine neodoljivim kod žena. Ništa se od svega toga nije dogodilo.
Naravno, bio sam potpuno zbunjen i smušen pretjeranim i površnim čitanjem okultnih knjiga i sopstvenom nevinošću. Moja lakovjernost je mogla da se poredi samo sa lakovjernošću pisaca čijim sam knjigama vjerovao bez ostatka; i oni i ja smo bili uvjereni da određeni tajni simboli posjeduju neiskazane moći.
Mnogo kasnije mi je postalo jasno da sami simboli nemaju apsolutno nikakve moći. Crtanje magičnih slika ili električnih kola nema nikakve unutrašnje moći, ali ako se tome dodaju principi koje oni šematizuju, dobijaju se izuzetni rezultati. Tako su petouglovi koje sam bezuspješno kopirao postali korisni tek kada sam razumio njihovu svrhu. Njih morate razumjeti da bi oni imali ikakvu vrijednost. Osoba koja se trudi da napreduje u magiji bez razumijevanja njene simbolike neće moći ništa da uradi, kao ni vozač koji ne poznaje saobraćajne znake.
Šta je magija?
Sve zavisi od toga šta neko podrazumijeva pod pojmom "magija". Prije svega, magija nema nikakve veze sa ovladavanjem nevjerovatnih sposobnosti, kao što ni sakupljanje novca nije jedini cilj života. Najbolja definicija magije do sada je "umjetnost kojom se izazivaju promjene u svijesti", ali svi mi uglavnom prilazimo tom polju toliko konfuzno, tako da ni ovako jednostavne tvrdnje nemaju nikakvog smisla.
Pojam ritualne magije ima tendenciju da izazove dvije reakcije u ljudima. Prva je (bez
sumnje i sam čitalac to osjeća) privlačnost njene romantičnosti i sjaja, iako ni sami niste sigurni šta je to konkretno, a druga je čista nevjerica i nejasan osjećaj zbunjenosti.
Ono što, međutim možemo da učinimo ovdje, je da odgovorimo na sopstveno pitanje time što ćemo razmotriti ove tipove ljudi koji u to ne vjeruju i vidjeti da su i oni koji se bave magijom, samo što toga nisu svjesni.
Prva vrsta nevjernika je ona koja ima čvrsta religiozna uvjerenja i sve ostalo smatra za aberaciju. Pa ipak, katolik koji, na primjer, ide na misu, praktikuje čin čiste ceremonijalne magije, koji bi neko sa strane mogao protumačiti da ima kanibalističke akcente, ali koji uprkos toga ima dubok emocionalni uticaj na učesnika. Došlo je do promjene u svijesti. On se zbog toga osjeća malo bolje i bliže bogu.
Druga vrsta nevjernika je onaj koji je racionalista i ateist, i koji je siguran da ritualna
magija ne igra nikakvu ulogu u njegovom životu. Ali, osim ako on nije takva osoba koja se nikad nije zaljubila ni u najmanjem stepenu, nimalo nije u pravu. Čin zaljubljivanja je sam po sebi ceremonijalna magija, koja je u stanju da izazove najdalekosežnije promjene u svijesti, više nego bilo šta drugo. Ljubljeno biće treba samo da se nasmiješi ili da namršti obrve pa da zaljubljeni zatreperi iz dubine duše. Zaljubljeni parovi dijele između sebe male rituale, akcije i tajne riječi koje su čista glupost za ljude sa strane, ali koje su za zaljubljene pune skrivenog značenja. Sitni gestovi poprimaju zastrašujuće dejstvo. Kakav god da je ishod ljubavne veze, samo njeno postojanje proširuje psihu zaluđenih. To je magija u svom najjačem dejstvu - promjene do kojih dolazi u svijesti. Magiju koju ćemo proučavati u ovoj knjizi moramo posmatrati baš u tom smislu. Moramo vidjeti njene tehnike kao sredstva za otkrivanje samog sebe i samousavršavanje. Krajnji cilj svakog čovjeka koji se bavi magijom mora neizbježno biti isti kao i cilj svakog sveštenika: potpunost, i ljudska i božanska. Da li magijske discipline prouzrokuju ikakve sporedne efekte na psihičkom planu je sasvim nebitno ukoliko one ne pomažu čovjeku da postane bolja i mudrija osoba.
Moramo priznati na samom početku da većina ljudi prilazi magiji sa nekim nejasno
definisanim iako snažnim porivom da zadobije moć. Ni ovaj pisac nije izuzetak u tome. Većina nas živi prilično dosadnim životima, nezadovoljno i često patetično. Zato se čini da magija nudi sredstva za zaobilaženje uobičajenih puteva do zemaljske moći i uz pomoć nekoliko simbola i minimum napora, nagovještava beskrajne mogućnosti. Međutim, mada u stvarnosti beskrajne mogućnosti doista postoje, ideja o minimumu napora ne može biti dalje od istine.
Pravi mag ne čini ništa manje od stremljenja ka apsolutnom (kako god da to definiše). Metaforički govoreći, psihička magija je sredstvo koje nam omogućuje da se okrenemo sebi iznutra, da ščepamo sebe za potiljak i uzdignemo se do najviših ciljeva kojima težimo.
To smo, u stvari, svi i činili kad smo bili djeca. Dijete se razvija i sazrijeva u muževnost
time što kopira odrasle, uči od njih posmatrajući ih, i u igri imitira svijet odraslih. Dijete se prilagođava svijetu reprodukujući njegova pravila u svojim igrama i postepeno proširuje svoje pojmove, sve dok ne dođe vrijeme da može da odbaci oponašanje odraslih. Na sličan način i mag evoluira ka božanskom, koristeći rituale čiji je cilj da reprodukuju unutrašnje svjetove. Evolutivni put je od djeteta do čovjeka i od čovjeka do boga, iako smo svi skloni da se na tom putu pomalo zaglibimo.
Značenje simbola
Ali otkud simboli u svemu tome? Opet, pogledajte svijet oko sebe...
Gestovi saobraćajnog policajca su bazirani na određenom sistemu. Svaki pokret ruke ima simboličko značenje, koje, ako se pogrešno razumije, može da ima ozbiljne posljedice. Svako slovo na ovoj stranici je simbol koji se koristi za izražavanje ideja i misli u vidljivom obliku. Ova slova su daleko moćnija nego bilo koji egipatski hijeroglifi, jednostavno zbog toga što možete da ih razumijete, i zbog toga što imaju dejstvo na vašu svijest. Formule i jednačine koje se koriste u nauci izražavaju korisniku ideje jasno i jednostavno, ali ostaju nerazumljive za neupućene. Simboli su sredstvo za komunikaciju, neka vrsta stenografije, i u njihovoj primjeni nema ničeg ezoteričnog. Njih koriste pjesnici, koriste ih slijepi i gluvi; čarobnjaci i djeca takođe koriste simbole da bi ih doveli u vezu sa stvarnošću oko sebe.
Magijski simboli počivaju na zdravorazumskim principima. Kako bi inače? Kada je neki magijski pojam ili tehnika u suprotnosti sa vašim zdravim razumom, onda ih napustite i očekujte dodatna objašnjenja ili drugačije tehnike. U ritualnoj magiji svaki gest mora da ima neko značenje. Oni se ne koriste radi estetskih kvaliteta, već zbog toga što fizički predstavljaju unutrašnju realnost. Kada neki mag, na primjer, formuliše kabalistički krst, on to čini zbog toga što je to logičan i neophodan gest, a ne radi dramskog efekta.
Iskusan mag operiše na nivoima svijesti koji su donekle različiti od obične svijesti. Jedini način na koji on može te nivoe da opiše je uz pomoć simbola koji su nam poznati i koji su niži analozi onoga što on opisuje. Ovo se može uporediti sa izvještajima o primitivnim ljudima u susretu sa razvijenom tehnologijom, koji pokušavaju da opišu moderne tehničke uređaje. Simboli su veza između poznatog i nepoznatog, spoljašnjeg i unutrašnjeg.
Velike i male misterije
Ovo ne znači da se okultna učenja ne mogu asimilirati putem metafora. U magiji postoje Male i Velike misterije. Ove prve su osnova učenja čiji je intelektualni sadržaj dostupan svima. Velike misterije se mogu razumjeti samo kroz iskustvo; one se ne mogu učiti riječima. Najbolje što se tu može uraditi je upotrebiti simbole koje učenik može koristiti kao sočiva da bi izoštrio sopstvene nejasne slutnje o nečemu većem od njega samog. Zato je beskorisno kopati po knjigama u potrazi za bilo kakvom istinskom Tajnom. Ona ne postoji. Knjige i učitelji samo mogu dati nekoliko neadekvatnih metoda za postizanje mudrosti koja se ne nalazi nigdje drugo do u samom onom koji traži.
U jednoj od svojih knjiga Alister Krouli se žali što mu prilikom inicijacije nisu dali ništa
više do nekoliko astroloških simbola i trivijalnih detalja koje je on već bio poznavao. Pa ipak, to je sve što bilo koja istinska grupa uopšte može dati - osnovnu šemu simbola koju učenik mora da nauči da bi se razvio. Ovo je teško progutati, pošto smo svi mi skloni da gomilamo enciklopedijsko poznavanje rituala i svojstava super-svijesti i da očekujemo sve više i više informacija, a ne manje. Kakva je onda vajda od gomilanja okultnih detalja, ako oni ne rezultiraju u nekoj progresiji iskustva? To je kao malo dijete koje skuplja zbirku ljubavnih pjesama i anegdota o ljepoti zaljubljenosti. Ono može ući u pubertet sa znanjem o svim simptomima i dejstvima ljubavi, ali to znanje se raspada u prah pred stvarnošću. Slično, učenik može analizirajući simbolizam koji se odnosi na, recimo, Hermesa, steći dobru predstavu o tome kakav je taj bog, ali sve dok stvarno ne dođe u neku vrstu Hermes kontakta, neće zaista znati.
U Zapadnoj magiji, dakle, najviše i najmanje što nam se može dati su dva osnovna simbola: Keltski krst i Drvo života. Ostalo je na nama, jer ne postoji nikakva dogma, nikakva tajna učenja, nikakvi tajanstveni Adepti niti bilo šta drugo što nam može pomoći da izbjegnemo obiman rad na njihovom oživotvorenju, na osnovu dijagrama iz knjige, u ogromne potencijale unutar naših ličnih univerzuma.
Idealno bi bilo, naravno, da na ovom mjestu završimo sa ovom knjigom, ali pošto je
ljudska priroda takva kakva je, postoji obaveza da provedemo učenika kroz more - neko bi možda rekao močvaru - simbola i tehnika u okviru magijske tradicije. Međutim, uvijek morate imati na umu da bez obzira kakvim sjajem da neki od njih sijaju, postoje samo dva simbola koja su važna: Keltski krst i Drvo života. Ako njih dobro ne shvatite, sve ostalo je puka igrarija. Oni su električna kola u koja ćemo pokušati da pustimo električnu energiju.
Takođe, ne smijemo zaboraviti da su sve date slike naši sopstveni proizvodi. Kada
govorimo o bogovima, boginjama, anđelima i arhanđelima, imamo na umu personifikacije apstraktnih kvaliteta. Te slike koristimo da bismo dali našem umu "da se uhvati za nešto". Ove personificirane slike se koriste da nam omoguće kontakt sa dobroćudnim unutrašnjim inteligencijama, ali njihovi oblici su potpuno naša kreacija. Kada koristimo jedan od tradicionalnih magijskih sistema, možemo, na primjer, navesti arhanđela Gabrijela i element Vodu; ali pri tom moramo biti svjesni ovoga: voda je fizička paralela izvjesnih svojstava u našoj psihi; lik Gabrijela je simbol ovih istih svojstava na određenom nivou operisanja. Kao što ćemo pokazati kasnije, postoje i drugi simboli koji se mogu koristiti ako judeo-hrišćanski elementi više nisu pogodni, ali u svakom slučaju oni su naša sopstvena kreacija. Nećemo nikad pretjerati ako ovo stalno ponavljamo.
Asociranje pojmova
Učenici koji dolaze u dodir sa Kabalom po prvi put, vrlo brzo će pronaći razne knjige koje protivriječe jedna drugoj u vezi sa dodjeljivanjem simbola određenim Sferama. Istina je da je svaki izvor u pravu onoliko koliko daje rezultate, a njih u stvari postižemo upravo asocijacijom pojmova.
Svi smo mi ponekad vidjeli kako junak u nekom filmu prisiljava negativca da mu se pokori
tako što se samo maši za holster u kojem drži revolver, a da ne mora ni da ga izvadi. Iza ovoga stoji jednostavna psihologija asociranja pojmova. Negativac zna da će, ako se revolver izvuče, otkoči, nanišani i opali, doći do hemijske reakcije koja će imati neprijatno dejstvo. Tako jednostavan gest izaziva snažna osjećanja straha. On takođe pokazuje da iz simbola dobijamo ono što stavimo u njih. Neuki divljak bi ostao neuplašen pred revolverom, jer taj gest ne bi asocirao sa trenutnom smrti.
Neozbiljan primjer? Ni najmanje. Zakoni magije su zakoni koji vladaju našom evolucijom. Magov zadatak je da obezbijedi da ovi zakoni funkcionišu u svakom aspektu života, bez obzira koliko prividno trivijalnom ili smiješnom.
Kad budemo počeli da radimo na slikama Drveta života i Keltskog krsta, toliko ćemo
unijeti sebe u određene oblasti, da kad budemo željeli da to sve oslobodimo, možemo to učiniti, pa i više, i usmjeriti našu svijest u izabranom pravcu i sa odlučnim intenzitetom. Sa iskustvom, na primjer intoniranje Bogo-imena za sferu Sunca, treba da nas pozitivno zapali sa osjećanjem ljepote i savršene ravnoteže, što su svojstva te Sfere kako se ona pojavljuje na Drvetu života. Prava promjena u svijesti. Istinski čin magije.
Za one koji su očekivali moći, okultno dominiranje i sve ostalo, ovo će doći kao pravo razočarenje. Da, treba priznati da magija može dati i njih kad bi učenik postavio svoje ciljeve tako patetično nisko, ali zar ne bi bilo bolje u krajnjoj liniji težiti istinskoj mudrosti, razumijevanju i otkrivanju života i svega živog?
Ako ništa drugo, magija može vratiti izvjestan sjaj modernom životu. Ona nam daje šansu
da pronađemo numinozno i u najovozemaljskijim događajima. Na tužnoj i umirućoj planeti ona nam može donijeti malo romantike i uvid u svjetove unutar i izvan ovog. Ni u kom smislu ona nije bježanje od stvarnosti. Svako ko je svakodnevno ulagao silan trud u sve aspekte magije, i intelektualne i praktične, i ko je platio cijenu koju će magija neizostavno tražiti i ko je, povrh svega toga, redovno obavljao svoj svakodnevni posao da bi svojoj porodici omogućio dobar život (ni to nije laka stvar) znaće da je pravo bjekstvo u tome da čovjek pogne glavu dolje i zaboravi sve misli o spiritualnim mogućnostima. Put magije je samotan i težak i njime se mora ići naporedo sa rutinskim putem - koji je i sam dovoljno samotan i težak.
Na razne načine, magija nam je potrebna više nego ikad. Švajcarski psiholog K. G.
Jung je dao da se sagradi kula na ivici jezera u Bolingenu po njegovom sopstvenom nacrtu, i ona je bila zatvorena za moderni svijet. Jung je želio da ostane u dodiru sa svojom elementarnom prirodom, pa bi tamo odlazio kada je osjećao poticaj da piše, komunicira sa samim sobom ili da bude sam. Čak je i u starosti sam cijepao drva za sebe, sam kuvao i vodio razgovor sa šerpama i loncima dok je to činio. Za njega je bilo od vitalne važnosti da Zapadni čovjek ponovo otkrije magiju. Vidio (vodio, živio) je život kroz mitove, rituale i religiozno traganje. Iznad svih samozvanih adepata i hijerofanata, Jung je bio daleko najveći psihički mag ovog vijeka. A bio je potpuno samouk, bez i najmanje pomoći od tibetanskih lama, ljudi iz svemira ili arapskih mistika koji bi ga vodili kroz tajna svetilišta.
Konačno, za one ljude koje magija privlači, ali koji još uvijek imaju tzv. "racionalne"
prigovore razgovorima o bogovima, boginjama i anđelima, možemo se utješiti izjavom Brodi-Insa, koju ovdje citiram po sjećanju: "Da li bogovi i demoni zaista postoje ili ne, nema nikakvog značaja; ono što je važno je da se vasiona ponaša na takav način kao da oni stvarno postoje." Sa ovom izjavom na umu, i ako magijsku šemu posmatramo kao jednu paradigmu, možemo zaista daleko otići. U bilo kom pravcu koji izaberemo.