O fenomenu doživljene smrti više sam doznao iz ove knjige, nego iz svih svojih životnih iskustava i čitavog mog desetogodišnjeg proučavanja iskustava 'tik do smrti', baziranog na razgovorima s djecom i odraslima koji su preživjeli kliničku smrt. Ova priča nije samo puka pripovijest Betty Eadie o svom umiranju za vrijeme operacije i ponovnom povratku među žive; to je stvarno putovanje u smisao našeg postojanja. Sjećam se dječaka koji je nakon preživljenog infarkta u povjerenju rekao svojim roditeljima: 'Moram vam otkriti divnu tajnu - upravo sam se popeo stepenicama koje vode u Nebo.' Taj je dječarac bio premalen da pobliže objasni što je doživio. Ova knjiga opisuje tu istu divnu tajnu. I treba reći: tu se ne radi o tajni života poslije smrti, već o tajni samoga života.
Iskustvo doživljene smrti u stvari je iskustvo umiranja. Svi ćemo mi, bili bogati ili siromašni, ubojice ili sveci, u trenutku umiranja iskusiti takav isti doživljaj. Nekada sam mislio da umiranjem jednostavno ulazimo u svijet tame i da time naš život završava. Kao liječnik na odjelu intenzivne njege imao sam prilike da prisustvujem brojnim umiranjima, kako djece tako i odraslih, i nisam nikada posumnjao u takvo svoje razmišljanje. Tek nakon što sam se potrudio da upitam neke od onih što su preživjeli kliničku smrt što im se u tim trenucima događalo, shvatio sam da proces umiranja može biti i radostan i produhovljen; na kraju života ne čeka nas tama, već, naprotiv, svjetlost ispunjena ljubavlju - svjetlost 'u kojoj ćemo naći puno lijepih stvari', kako je to sjajno reklo jedno dijete.
Iskustva doživljene smrti nisu uzrokovana prestankom dotoka kisika u mozak, ili upotrebom narkotika, ili psihološkim stresom uslijed straha od smrti. Dvadesetgodišnje naučno istraživanje dokumentirano je pokazalo da su takva iskustva prirodan i normalan proces. Čak smo dokumentirano utvrdili područje u mozgu koje nam omogućava doživljavanje takvog iskustva. To znači da su iskustva doživljene smrti apsolutno stvarna te da se ne radi o halucinacijama uma. Dakle, ona su stvarna kao i ostale ljudske sposobnosti; stvarna su onoliko koliko je stvarna matematika ili jezik.
Prošlo je osam godina otkad je moj istraživački tim sa Univerziteta Washington i Dječje bolnice u Seattleu objavio svoje nalaze o ovom fenomenu u američkim medicinskim časopisima. Iako su slična istraživanja vršili i drugi istraživači širom svijeta, uključujući kolege sa Univerziteta Florida, iz Dječje bolnice u Bostonu, i sa Univerziteta Utrecht u Holandiji, šira javnost još uvijek nije dovoljno upoznata s ovim fenomenom. Nažalost, naša zajednica još uvijek nevoljko prihvaća naučna dostignuća koja nam olakšavaju razumijevanje procesa umiranja, a koja su ostvarena u posljednjih dvadesetak godina. Više je nego nužno da se prisilimo i da konačno shvatimo da nismo samo biološke mašine već i duhovna bića. Brojni problemi s kojima se naše društvo susreće, uključujući krizu u zdravstvu, krizu dostojanstvenog umiranja, kult pohlepe koji je upropastio našu ekonomiju, nacionalnu sramotu - problem beskućnika, proističu upravo iz činjenice da nismo u stanju shvatiti da smo duhovna bića koja međusobno ovise jedni o drugima.
Ova knjiga nas uči da su naši pojedinačni životi važni i da su spunjeni smislom. Uvijek me iznova uzbuđuje saznanje da oni koji se vraćaju 'iz mrtvih' svi odreda donose istu jednostavnu i divnu poruku: 'Ljubav iznad svega... Samo vladavina ljubavi... Ono što nas okružuje stvaramo svojim mislima... Ovdje smo da živimo punim životom, da uživamo stvarajući, da iskusimo uspone i padove, da svojom voljom obogaćujemo vlastiti život.' Betty se nije vratila iz kliničke smrti sa fantastičnim poslanjem da osnuje novu crkvu ili da izumi čudotvorni lijek za neizlječive, već sa jednostavnom porukom ljubavi. Smisao iskustva doživljene smrti leži u onome što svi znamo ali olako zaboravljamo: 'Tu smo da se volimo, da budemo dobri jedni drugima, da budemo tolerantni, da pomažemo jedni drugima.'
Ova knjiga je zaista udžbenik za učenje o iskustvu doživljene smrti. Pisana je jednostavnim jezikom priče koju ćemo svi lako razumijeti. Ja lično nikada nisam iskusio fenomen doživljene smrti, pa čak ni neko slično spiritualno iskustvo, i uvijek sam pomalo bio skeptičan prema ljudima koji su samnom željeli podijeliti to svoje iskustvo. I zaista, jednom skeptiku najteže pada upravo razumijevanje tog stanja u kome se nalazite izvan vlastitog tijela, ili, na primjer, činjenice da smrt može da bude prijatno iskustvo. Ova knjiga savršeno dočarava sve faze iskustva doživljene smrti i upućuje nas na poimanje neshvatljivog.
Dok je umirala, Betty je osjetila da joj je tijelo sve slabije. 'Tada sam osjetila navalu energije koje se oslobodila negdje u mojoj nutrini. Prvi utisak je bio osjećaj slobode. Doživljaj nije bio nimalo neprirodan'. Poslije je susrela čuvare duša koji su joj pomogli da razumije važne aspekte svog života i da shvati svojoj odnos prema porodici. Oni su joj pomogli da lakše pređe u stanje smrti. Ušla je u tamu i zatim putovala dugim mračnim tunelom. 'Tada sam pomislila da sam stigla u Dolinu smrti. Nikada nisam osjećala veću smirenost nego tada.'
Njeno iskustvo pruža odgovore na sva ona pitanja koja su mi ljudi godinama postavljali, a na koja ja jednostavno nisam znao odgovoriti. Ona živo opisuje 'film' svoga života s onu stranu i govori kako joj nisu sudili drugi koliko je ona sama sebe osuđivala za određene postupke. Također, objašnjava značenje i uzroke nekih negativnih iskustava doživljene smrti i zašto takva iskustva uznemiruju ljude koji su ih proživjeli. Betty nam tumači zašto je život nerijetko težak i zašto se loše stvari često dešavaju dobrim ljudima. Isto tako, objašnjava nam zašto se često događa da mnogi koji su umrli nerado pristaju da se vrate u svoje ovozemaljsko tijelo. 'Nezgrapna težina i hladnoća tijela budili su u meni osjećaj odvratnosti. Nakon radosti koju donosi duhovno oslobođenje, ponovo sam bila prisiljena biti zatočenik tijela.'
Betty nije imala iskustvo doživljene smrti samo u svojim zrelim godinama već je za njega bila pripremljena sličnim iskustvom koje je imala kao djevojčica. Iskustva doživljene smrti kod djece su čista i jednostavna, neopterećena religioznim i kulturološkim očekivanjima. Djeca ne nastoje potisnuti svoja iskustva, poput odraslih, i ne ustručavaju se prihvatiti sve implikacije koje proizlaze iz susreta s Bogom. Nikad neću zaboraviti jednu petogodišnjakinju koja mi je plaho došapnula: 'Pričala sam s Isusom. Bio je vrlo drag i rekao mi da još nije došao moj čas.' Djeca se puno bolje sjećaju svojih iskustava doživljene smrti i to im pomaže da, kasnije, kao odrasli ljudi bolje razumijevaju svoju duhovnost. Ako kojim slučajem slično iskustvo dožive kasnije, kao odrasli, onda je ono obično izuzetno snažno i mnogo potpunije.
Betty nas svojom knjigom podsjeća da vrijednost ovih iskustava leži u onome što nas ona uče o životu. Tek u posljednjih nekoliko stotina godina čovjek je došao do zaključka da duša ne postoji - odnosno da nakon smrti nema života. Takva spoznaja nas je dovela do neprirodnog straha od umiranja. Taj strah nas toliko prožima da jednostavno nismo u stanju svoj život živjeti kako treba. Betty nas uči da saznanje o umiranju kao o nečem duhovnom ne potiče našu želju da što prije umremo već želju da živimo punijim životom. 'Sada znam da Bog postoji. Više ne vjerujem samo u neku Univerzalnu Energiju... jer vidjela sam biće koje je stvorilo kozmos...'
Jedna mala djevojčica rekla mi je da je, nakon što je umrla, otkrila da 'živi novi život.' Još mi je povjerila da, iako je čula na vjeronauku da Nebo postoji, u to baš i nije vjerovala. Pošto je umrla pa se opet vratila medu žive, osjetila je da se 'više ne boji umiranja, jer ipak već nešto o tome zna.' Nije imala želju da opet umre, nego je shvatila 'da je život za živjeti a svjetlost je za poslije.' Upitao sam je po čemu je ona sad drugačija, a ona je, nakon poduže pauze, odvratila: 'Lijepo je biti dobar.'
Ova knjiga nosi istu poruku. 'Budemo li dobri, bit ćemo nagrađeni radošću.' Kad je upitala Isusa 'Zašto to prije nisam znala?', on joj je odgovorio 'Prije nego osjetiš radost moraš spoznati bol.' Ovaj jednostavan odgovor promijenio je moje poimanje života. To je nešto što sam i 'prije' znao; u stvari o tome sam slušao čitavog života. Pročitavši ovu knjigu, shvatio sam da se, zahvaljujući ovoj priči, moj vlastiti život promijenio i da se moram vratiti onim jednostavnim istinama za koje sam oduvijek znao ali koje sam uvijek potiskivao u stranu.
Betty, rođena američka Indijanka, školovana u internatu, sjeća se natpisa na svojoj školi: 'Ljudi bez vizije propadaju'. Naše društvo je izgubilo sposobnost razumijevanja svojih vlastitih uvjerenja i vizija. Direktna posljedica takvog stanja duha je i užasna zbrka nastala oko umiranja, pa nam pacijenti umiru sakriveni u bolnici u društvu hladnih medicinskih naprava, a ne u prisustvu rodbine i prijatelja. Zaboravili smo kako se umire, kao da umiranje nije više dio naših običnih života. Istovremeno, zaboravili smo i kako se živi. Čuveni mitolog Joseph Campbell tvrdi da mnogi naši suvremeni problemi, od uživanja droga do nasilja u gradovima, proizlaze iz kolektivnog nedostatka duhovne vizije. Smetnuli smo s uma da naši obični životi imaju duhovni značaj.
U ovoj je knjizi i jedna velika tajna. Tu tajnu svi već znamo. To je nešto što nam veliki proroci i duhovni vođe pokušavaju saopćiti unazad nekoliko hiljada godina. Betty Eadie ju je otkrila umirući. Tajna o kojoj govorimo ima moć da vam potpuno izmijeni život.
Dr. Melvin Morse