8.   Uvjeti za mijenjanje čovjeka i osobine novog čovjeka

Uz pretpostavku da je premisa ispravna - da nas jedino te- meljita promjena ljudskog karaktera iz prevlasti modusa ima- nja u prevladavajući modus bivanja može spasiti od psihičke i ekonomske katastrofe — postavlja se pitanje: da li je moguća opća promjena karaktera, a ako jest — kako je postići?

Smatram da se ljudski karakter može mijenjati ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

1.      Patimo i svjesni smo patnje.

2.      Uviđamo uzrok naše patnje.

3.      Uviđamo da postoji put za prevladavanje patnje.

4.      Uviđamo da radi prevladavanja patnje moramo slijedi ti neke životne norme i mijenjati dosadašnji način života.

Ove četiri točke odgovaraju četirima plemenitim istinama koje tvore osnovu Buddhinog učenja o općem stanju ljudske egzistencije, premda ne i ovisno o specifičnim ili društvenim okolnostima.

Isti princip promjene, koji karakterizira Buddhinu meto-

du, u temelju je i Marxove ideje o izbavljenju. Da bismo to mo- gli razumjeti nužno je biti svjestan da za Marxa, kao što je sam govorio, komunizam nije konačan cilj već korak u povijesnom razvitku koji ljudska bića treba osloboditi od društveno-eko- nomskih i političkih uvjeta koji su ljude činili neljudskima — zarobljenicima stvari, strojeva i njihove vlastite pohlepe.

Marxov prvi korak sastojao se u tome da radničkoj klasi njegovog vremena, najotudenijoj i najbjednijoj klasi, ukaže da pati. Pokušavao je razoriti iluzije koje su težile prikrivanju svijesti radnika o njihovoj patnji. Njegov drugi korak sasto- jao se u pokušaju da pokaže uzroke te patnje i u ukazivanju da se nalaze u prirodi kapitalizma i karakteru pohlepe te škr- tosti i zavisti koje proizvodi kapitalistički sistem. Ova analiza uzroka patnji radnika (ali ne samo radnika) predstavlja glavnu udarnu snagu Marxova djela, analizu kapitalističke ekonomije.

Trećim korakom želio je pokazati da se patnja može uklo- niti ako se uklone uvjeti koji uzrokuju patnju. U četvrtom je koraku prikazao nov način života, nov društveni sistem koji bi bio oslobođen patnje koju je stari sistem nužno morao pro- izvoditi.

Freudova metoda liječenja u biti je slična. Bolesnici su do- lazili Freudu jer su patili i jer su bili svjesni da pate. Ali naj- češće nisu bili svjesni od čega pate. Obično je prva zadaća psi- hoanalitičara pomoći bolesniku da napusti svoje iluzije o svojoj patnji i da mu ukaže na pravi sadržaj njegove bolesti. Dijagnoza prirode individualne ili društvene bolesti je stvar tumačenja i razni je tumači mogu različito tumačiti. Bolesni- kova slika o uzroku njegove patnje obično je najnepouzdanija osnova za dijagnozu. Bit psihoanalitičkog procesa je pomaga- nje bolesniku u osvještavanju uzroka njegovog nezdravog sta- nja.

Na osnovu takvog znanja bolesnik može učiniti sljedeći korak: uvid da je njegovo nezdravo stanje izlječivo pod uvje- tom da i uzroci koji su do toga doveli budu uklonjeni. Prema Freudu, to je značilo uzdizanje određenih potisnutih događa- ja iz djetinjstva. Međutim čini se da se tradicionalna psiho- analiza u biti ne slaže da je na putu ozdravljenja potrebna i četvrta točka. Izgleda da su mnogi psihoanalitičari vjerovali da sam uvid u ono potisnuto ima ozdravljujući učinak. Tome je zaista često tako, naročito kad bolesnik pati od nekih vrsta simptoma kao što su histerija ili opsesija. Ali ne vjerujem da se išta trajno može postići kod osoba koje pate od općenite nezdravosti i kojima je nužna promjena karaktera, ako, dakle, ne promijene svoj način života prema željenoj promjeni karak- tera. Na primjer, moguće je analizirati zavisnost pojedinaca do sudnjega dana no svi ti uvidi neće ništa postići sve dok do- tični pojedinci ostaju u istim životnim uvjetima u kojima su živjeli prije no što su došli do tih uvida. Evo jednog primjera: žena čije su patnje ukorijenjene u zavisnosti od oca, čak i kad su joj jasni dublji uzroci te zavisnosti, neće se stvarno promi- jeniti sve dok ne promijeni svoj način života, na primjer dok se ne odvoji od svoga oca, prestane primati njegovu pomoć, ne prihvati rizik i trud koji sadrže ti praktični koraci prema nezavisnosti. Uvid odvojen od prakse ostaje nedjelotvoran.

Novi čovjek

Funkcija novog društva je poticanje nastanka novog čovjeka, bića čiju će karakternu strukturu resiti sljedeće osobine:

—    Spremnost odricanja od svih oblika imanja da bi bilo moguće potpuno biti.

—    Sigurnost, osjećaj identiteta i povjerenja zasnovani na vjeri u ono što netko jest, na potrebi za odnosom, ljubavlju, interesom, solidarnošću sa svijetom oko sebe, a ne na želji za imanjem, posjedovanjem, vladanjem svijetom i tako robova nju vlastitim posjedima.

—    Prihvaćanje činjenice da nitko i ništa izvan čovjeka sa mog ne daje smisao životu, ali da ta radikalna nezavisnost i ne-stvarnost mogu postati uvjet za najpotpuniju djelatnost posvećenu skrbi i dijeljenju.

—    Potpuna prisutnost, posvuda.

—    Radost davanja i dijeljenja, a ne gomilanja i izrabljivanja.

—   Ljubav i poštovanje prema životu u svim njegovim manifestacijama, u znanju da nije sveta nijedna stvar, ni moć, ni bilo što mrtvo, već život i sve ono što unapređuje njegov razvitak.

—   Maksimalno zalaganje za smanjenje pohlepe, mržnje i iluzija.

—   Život bez obožavanja, idola i iluzija, jer je dostignuto stanje u kojem iluzije nisu potrebne.

—    Razvijanje vlastitih sposobnosti za ljubav, zajedno sa

sposobnošću za kritičku, nesentimentalnu misao.

—   Prevladavanje narcisoidnosti i prihvaćanje tragičnih ograničenosti inherentnih ljudskoj egzistenciji.

—   Najvišim ciljem života proglasiti potpuni razvitak sebe i ostalih ljudi.

—   Znanje da su za dostizanje tog cilja nužni disciplina i uvažavanje stvarnosti.

—   Znanje da je zdrav samo onaj razvitak koji nastaje unu tar strukture, ali i znanje o razlici između strukture kao oso bine života i »poretka« kao osobine beživotnosti, smrti.

—   Razvijanje maštovitosti, ali ne radi bijega iz nepodno šljivih okolnosti već radi anticipacije stvarnih mogućnosti, kao sredstva uklanjanja nepodnošljivih uvjeta.

—   Nezavođenje drugih, ali i otpor pokušaju da nas zave du; nevinost ali ne i naivnost.

—   Poznavanje sebe, ali ne samo onog svjesnog već i ne svjesnog, o čemu svatko u sebi nosi osnovno znanje.

—   Osjećaj jedinstva sa svime što je živo pa stoga napu štanje cilja osvajanja, podređivanja, izrabljivanja, silovanja, uništavanja prirode koju valja pokušati razumjeti i s njom su rađivati.

—   Sloboda koja nije samovolja već mogućnost da se bu de svoj, ne gomila pohlepnih želja već profinjeno uravnotežena struktura koja je u svakom času suočena s alternativom napretka ili pada, života ili smrti.

—   Znanje da su zlo i destruktivnost nužne posljedice ne uspjelog razvitka.

—   Znanje da je samo nekoliko ljudi dostiglo savršenstvo u svim tim osobinama, ali bez ambicije »dostizanja cilja«, zna jući da je takva ambicija samo jedan oblik pohlepe, imanja.

—   Sreća u procesu stalno rastuće životnosti, ma što bilo najviša točka koju nam sudbina dopušta, jer najpotpuniji mogući život je do te mjere pun zadovoljstva da nema nika kve opasnosti da se razvije briga o onome što netko može ili ne može.

Navodi o tome što bi ljudi koji žive u suvremenom kiber- netskom birokratskom industrijalizmu - bilo da  se radi  o

»kapitalističkoj« ili »socijalističkoj« verziji — mogli učiniti da prekinu modus imanja i povećaju modus bivanja ne mogu biti obuhvaćeni ovom knjigom. Takvo razmatranje bi, zapra- vo, zahtijevalo jednu zasebnu knjigu kojoj bi se mogao dati naslov »Umijeće bivanja«. Ali posljednjih je godina objavlje- no mnogo knjiga o putovima ka blagostanju od kojih su neke uspješne, a mnoge druge štetne zbog varavosti, eksploa- tacije novog tržišta koje pothranjuje čovjekovu želju za izbje- gavanjem vlastite mlitavosti. Neke vrijedne knjige koje bi mogle pomoći onima koji se ozbiljno zanimaju za problem dostizanja dobrobiti navedene su u bibliografiji.