12.  POGLAVLJE

Uvijek nešto novo iz Afrike

Odavno su utihnule rasprave oko javanskog i pekinškog čovjeka, a osobito čovjeka iz Castenedola i europskih eolita. Što se tiče znan­ stvenika koji su u njima sudjelovali, većina od njih leži u svojim grobovima, gdje im se kosti polako raspadaju ili fosiliziraju. No, danas u Africi, zemlji australopiteka i Homo habilisa, još uvijek je živo bojno bolje na kojemu znanstvenici vode okršaje s ciljem nametanja svojih nazora o podrijetlu čovjeka.

RECKOV KOSTUR

Prvo značajno otkriće u Africi, dogodilo se početkom 20. st. Godine 1913., prof. Hans Reck s Berlinskog sveučilišta, vodio je istraživanja u klancu Olduvai u Tanzaniji, koja je tada bila njemačka istočnoafri- čka kolonija. Jedan od Reckovih mjesnih skupljača, koji je tražio fosi­ le, uočio je da iz zemlje viri komadić kosti. Nakon što je uklonio površinski gruh, (šljunak, sitan ugljen) ugledao je dijelove potpunog, ljudskog kostura ukopanog u kamenu. Pozvao je Recka, koji je potom naredio da se kostur izvadi zajedno s teškim blokom krutog taloga.  Ostaci  ljudskog kostura,  uključujući  potpunu  lubanju  (slika 12.1.), morali su se iskopati pomoću čekića i dlijeta. Kostur je potom otpremljen u Berlin.

Reck je ustanovio da u klan­ cu Olduvai postoji pet niza slo­ jeva. Kostur je iskopan iz gor­ njeg dijela Sloja II. za koji se da­ nas pretpostavlja da je star 1,15 milijuna godina. Gornji slojevi

 

SLIKA 12.1.: Ova lubanja dio je ko­ stura potpuno razvijenog čovjeka, kojeg je 1913. otkrio H. Reck u klan­ cu Olduvai u Tanzaniji.

Reckova nalazišta (Slojevi III, IV i V), bili su veoma erodirani. No, Sloj II je još uvijek bio pre­ kriven  gruhom  svijetlo-crvenog

Sloja III., te Sloja V (slika 12.2.). Prije otprilike samo 50 godina, to nalazište je možda bilo prekriveno Slojevima III i V, uključujući sloj kalcirudita nalik vapnencu. Sloj IV je očito nestao erozijom prije taloženja Sloja V.

Svjestan značaja svog otkrića, Reck je podrobno razmotrio mo­ gućnost da je ljudski kostur možda bio pokopan u Sloju II. Napisao je: "Zid groba imao bi jasne rubove, koji bi pokazivali da su odvo­ jeni od netaknutog kamena. Talozi u grobu bi pokazivali neuobiča­ jenu strukturu i heterogenu mješavinu iskopanih materijala, kao i lako prepoznatljive komadiće kalcirudita. Usprkos najpodrobnijem istraživanju, takvi znakovi nisu uočeni. Naime, kamen u izravnoj blizini kostura, ne razlikuje se od obližnjeg kamenja ni bojom, čvr­ stoćom, debljinom slojeva, gradom ni poretkom."

Louis Leakey je pregledao Reckov kostur u Berlinu, no pretpo­ stavio je da je mnogo mlađi nego što je tvrdio Reck. Godine 1931., Leakey i Reck su posjetili nalazište na kojemu je kostur otkriven. Tada je Leakey potvrdio Reckovo stajalište da je kostur anatomski suvre­ menog čovjeka iste starosti kao i Sloj II.

U veljači 1932., zoolozi C. Forster Cooper s Cambridgea i D. M.

S.    Watson  sa sveučilišta u Londonu,  rekli  su kako činjenica da je

 

SLIKA 12.2.: Ovaj presjek sjeverne padine klanca Olduvai, prikazuje lokaciju na kojoj je H. Reck 1913. otkrio kostur potpuno razvijenog čo­ vjeka u gornjem Sloju II. Sloj II. je star 1,15-1,17 milijuna godina.

Reckov kostur bio potpun, jasno ukazuje na to da je nedavno poko­ pan.

Leakey se složio s Cooperom i Watsonom da je Reckov kostur za­ kopan u Sloju II., no smatrao je da je to učinjeno u doba oblikovanja Sloja II.

U pismu upućenom časopisu Nature, Leakey je tvrdio da je crven- kasto-žuti gornji dio Sloja II, prije samo 50 godina vjerojatno bio prekriven netaknutim slojem svjetlocrvenog Sloja III. Ako je kostur zakopan nakon taloženja Sloja II, među grobnim naslagama bi se trebala nalaziti mješavina svjetlocrvenih i crvenkasto-žutih taloga. Leakey je napisao: "Imao sam sreću što sam osobno pregledao ko­ stur u Munchenu dok je on još uvijek bio netaknut u svom izvornom kalupu, pri čemu nisam uočio nikakve tragove tako izmiješanih taloga ili poremećaja."

Cooper i Watson još uvijek nisu bili zadovoljni. U lipnju 1932., napisali su u pismu časopisu Nature, da su crveni obluci iz Sloja III možda izblijedjeli. To bi objasnilo zašto Reck i Leakey nisu u Sloju III vidjeli oblutke u matrici, koja je okruživala kostur. Međutim, A.

T.    Hopwood se nije složio s tumačenjem da su obluci iz Sloja III izgubili svoju svjetlocrvenu boju. On je istaknuo da je gornji dio Sloja II, u kojem je otkriven kostur, također bio crvenkast i rekao: "Crvenkasta boja matrice suprotstavlja se teoriji da su bilo koji sa­ stojci Sloja III  izgubili boju."

Usprkos Cooperovom i Watsonovom neslaganju, Reck i Leakey su ustrajali u svojim tvrdnjama. No, u kolovozu 1932., P. G. H. Bos- well, geolog s Imperial College-a u Engleskoj, objavio je svoje zbunjujuće izvješće na stranicama časopisa Nature.

Profesor T. Mollison je iz Miinchena poslao Boswellu primjerak, za koji je tvrdio da je kalup koji je okruživao Reckov kostur. Treba spomenuti da Mollison nije bio posve nepristran. Naime, on je još 1929. izrazio svoje mišljenje da kostur pripada pripadniku plemena Masai, koji je pokopan u bližoj prošlosti.

Boswell je izjavio da Mollisonov uzorak sadrži: "a) svjetlocr- vene oblutke veličine zrna, poput onih iz Sloja III i b) krhotine stvrd­ nutog vapnenca istovjetnog onome iz Sloja V." Boswell je na teme­ lju toga zaključio da je kostur zakopan nakon taloženja Sloja V, koji sadrži čvrste slojeve stepskog vapna ili kalcirudita.

Prisutnost svjetlocrvenih oblutaka iz Sloja III i krhotina vapnen­ ca iz Sloja V, u uzorku koji je poslao Mollison, nedvojbeno zahtije­ va objašnjenje. Reck i Leakey su pozorno pregledali kalup nekoliko puta u razdoblju od 20 godina. Nisu spomenuli nikakvu mješavinu materijala ili krhotina vapnenca iz Sloja III, iako su isključivo tražili takav dokaz. Dakle, zanimljivo je kako su se iznenada pojavili cr­ veni obluci i krhotine vapnenca. Mogli bismo pretpostaviti da je barem jedan od sudionika u otkriću i kasnijim raspravama, kriv za iznimno  neoprezno  opažanje - ili  prijevaru.

Polemika oko starosti Reckova kostura, postala je još zamršeni­ jom nakon što je Leakey donio nove uzorke tla iz Olduvaija. Bos- well i J. D. Solomon su ih proučili na Imperial College of Science and Technology. Rezultate su objavili 18. ožujka 1933. u časopisu Nature, u pismu koje su potpisali i Leakey, Reck i Hopwood.

Pismo je sadržavalo sljedeću veoma zanimljivu tvrdnju: "Uzorci Sloja II, koji su skupljeni na 'nalazištu čovjeka', na istoj razini i u neposrednoj blizini mjesta na kojemu je otkriven kostur, sastoje se od čistog i nedvojbeno tipičnog materijala Sloja II i izrazito se razli­ kuju od uzoraka iz kalupa kostura, dobivenih od prof. Mollisona iz Miinchena." To znači da uzorak, koji je Mollison izvorno predao Bos- wellu, možda ne pripada materijalu, koji je neposredno okruživao Reckov kostur.

No, Reck i Leakey su očito na temelju novih promatranja zaklju­ čili da je uzorak kalupa Reckova kostura, ustvari neka vrsta grobne nakupine, koja je različita od tipičnog materijala Sloja II. Koliko nam je poznato, oni nisu na zadovoljavajući način objasnili svoje prvotno mišljenje da je kostur otkriven u čistom materijalu, koji nedvojbeno pripada Sloju II.

Umjesto toga, i Reck i Leakey su se pridružili Boswellu, Hopwo- odu i Solomonu, iznijevši sljedeći zaključak: "veoma je moguće da je kostur naknadno ušao u Sloj II, te da se to nije dogodilo prije velike diskordancije, koja odvaja Sloj V od nižih slojeva."

Ostaje tajnom zašto su Reck i Leakey promijenili mišljenje o istoj starosti Reckova kostura i Sloja II. Možda je Reck jednostavno bio suviše umoran od duge borbe protiv, kako se čini, mnogo jačih su­ parnika.  Nakon  otkrića pekinškog  čovjeka  i  drugih  primjeraka ja-

vanskog čovjeka, znanstvena zajednica je sve više prihvaćala ideju da je prijelazan oblik primata bio jedini stvaran stanovnik Zemlje u srednjem pleistocenu. Anatomski suvremen kostur Homo sapiensa otkriven u Sloju II u Olduvaiju, imao je smisla samo pod objašnjenjem da je zakopan u relativno mlađe doba.

Leakey se gotovo jedini suprotstavljao ideji da su javanski  čo­ vjek {Pithecanthropus) i pekinški čovjek (Sinanthropus) čovjekovi preci. Osim toga, on je otkrio i neke druge dokaze u Keniji, Kanamu i Kanjeri. Smatrao je da fosili, koje je ondje otkrio, predstavljaju neo­ sporan dokaz da je Homo sapiens živio istodobno s pitekantropom i sinantropom (i Reckovim kosturom). Dakle, možda je odustao od borbe oko Reckovog iznimno kontroverznog kostura kako bi osig­ urao potporu za svoja otkrića u Kanamu i Kanjeri.

Postoji mnogo indicija koje potvrđuju tu hipotezu. Leakeyeva izjava kojom je napustio svoje prvotno stajalište o starosti Reckova kostura, pojavila se u časopisu Nature istog dana, kada se sastalo vijeće koje je trebalo odlučiti o otkrićima iz Kanama i Kanjera. U tome su vijeću sjedili neki od najglasnijih protivnika Reckova kostu­ ra, poput Boswella, Solomona, Coopera, Watsona i Mollisona.

Iako su Reck i Leakey povukli svoje prvotno mišljenje da je Reckov kostur iste starosti kao i Sloj II, njihova izmijenjena izjava kako je kostur zakopan u Sloju II u razdoblju stvaranja Sloja V, ipak upućuje na neobično veliku starost kostura razvijenog  čovjeka. Baza Sloja V, kako se danas procjenjuje, stara je oko 400 000 godi­ na. Međutim, većina današnjih znanstvenika vjeruje da su se ljudi nalik nama, prvi put pojavili prije otprilike 100 000 godina, na što ukazuju otkrića iz špilje Border u Južnoj Africi.

Kameno oruđe koje se svrstava u skupinu 'aurignacian', otkri­ veno je u nižim razinama Sloja V. Arheolozi su prvi put upotrijebili izraz aurignacian za označavanje fino izrađenih predmeta kroma- njonskog čovjeka (Homo sapiens sapiensa), otkrivenih u francuskom mjestu Aurignacu. Prema standardnom tumačenju, oruđe aurignaci- janskog tipa nije se pojavilo prije 30 000. god. pr. sadaš. To oruđe potvrđuje ideju da su anatomski suvremeni ljudi, na što ukazuje i Reckov kostur, postojali u tom dijelu Afrike prije barem 400 000 go­ dina. S druge strane, oruđe bi se moglo povezati s Homo erectusom.

No, to bi značilo da je Homo erectus raspolagao mnogo većom sposob­ nošću izrađivanja oruđa, nego što mu to danas priznaju znanstvenici.

Godine 1935., u svojoj knjizi The Stone Age Races of Kenya ("Vrste iz kamenog doba u Keniji"), Leakey je ponovio svoje mišlje­ nje da je Reckov kostur dospio u Sloj II s površinskog sloja zemlje, koji je postojao u doba oblikovanja Sloja V. No, poslije je isticao da se to dogodilo mnogo kasnije u tom razdoblju. Smatrao je da Reckov kostur nalikuje onima otkrivenima u Gamble's Cave-u, nalazištu starom oko 10 000 godina. No, s gledišta geologije, može se samo reći (s obzirom na hipotezu o pokapanju u Sloju V) da kostur može biti star od 400 000 do možda nekoliko tisuća godina.

Reiner Protsch je poslije pokušao ispraviti tu situaciju utvrđiva­ njem starosti samog Reckova kostura, radioaktivnim ugljikom. Go­ dine 1974. je objavio da je kostur star 16 920 godina. No, postoje neki problemi vezani uz to datiranje.

Prije svega, nije posve sigurno da je kost doista bila dio Reckova kostura. No, lubanja se smatrala suviše vrijednom da bi bila podvr­ gnuta testiranju,  a ostatak kostura je nestao  iz munchenskog muzeja tijekom Drugog svjetskog rata. Upravitelj muzeja je dao Protschu neke male fragmente kosti, za koje je ovaj rekao da 'najvjerojatnije' pripadaju  izvornom  kosturu.

Protsch je na temelju tih fragmenata uspio skupiti uzorak težak samo 224 g, Što je otprilike trećina uobičajene veličine uzorka za testiranje. Iako je utvrdio da je ljudska kost stara 16 920 godina, re­ zultati datiranja bili su mnogo drukčiji na temelju analize drugih materijala iz istog nalazišta, od kojih su neki bili stariji, a drugi mlađi.

Čak i da je primjerak doista pripadao Reckovom kosturu, možda je bio kontaminiran mlađim ugljikom. Time bi se dobila manja sta­ rost uzorka. Ostaci kostiju Reckova kostura, ako su to doista bili, ležali su u muzeju više od 60 godina, do 1974. Tijekom tog razdob­ lja, bakterije i drugi mikroorganizmi, koji sadrže mlađe naslage ug­ ljika, veoma su lako mogle kontaminirati fragmente kostiju. Osim toga, isto se moglo dogoditi i dok su kosti ležale pod zemljom. Dalje, kosti su bile uronjene u organski konzervans (saponin), koji je sadr­ žavao mlađi ugljik.

Protsch nije opisao koje je kemijske metode primijenio za elimi­ naciju mlađeg izotopa ugljika nataloženog saponinom i drugih kon-

taminata. Tako ne možemo znati u kojoj mjeri su uklonjeni konta- minati iz tih izvora.

Metoda datiranja radioaktivnim ugljikom primjenjiva je samo na kolagen, bjelančevinu u kostima. Ona se mora izvaditi iz ostatka kosti iznimno zahtjevnim postupkom purifikacije. Znanstvenici potom utvrđuju jesu li aminokiseline (koje izgrađuju bjelančevine) istovjetne onima u kolagenu. Ako nisu, to znači da su aminokiseline možda ušle u kost izvana. Te aminokiseline, koje su drukčije starosti nego kost, mogle bi utjecati na pogrešno datiranje  radioaktivnim  uglji­ kom,  odnosno pokazati manju starost.

Idealno bi bilo datirati svaku aminokiselinu posebno. Ako se utvrdi različita starost ijedne od njih, to bi značilo da je kost konta­ minirana i da se na nju ne može primijeniti datiranje radioaktivnim izotopom  ugljika.

Što se tiče Protschova datiranja Reckova kostura radioaktivnim ugljikom, laboratoriji u kojima je ono provedeno, sigurno nisu datirali svaku aminokiselinu posebno. Za to je neophodna tehnika datiranja tzv. ubrzivač spektrometrije mase, koja se počela upotrebljavati tek početkom 1970-ih. Isto tako, ti laboratoriji nisu poznavali ni stroge tehnike pročišćavanja proteina, koje se danas smatraju neophodnima. Možemo samo zaključiti da je Protschovo datiranje Reckova kostu­ ra izotopom radioaktivnog ugljika, nepouzdano. Štoviše, ono je naj­ vjerojatnije rezultiralo pogrešnim mlađim datumom.

Postoje zabilježeni slučajevi pogrešnog datiranja kostiju iz Oldu- vaija radioaktivnim ugljikom. Naprimjer, utvrđeno je kako je kost iz gornjih Ndutu-slojeva stara 3340 godina. Gornji Ndutu-slojevi, dio Sloja V, stari su od 32 000 do 60 000 godina. Prema tome, 3340 godina je barem deset puta mlađi, te je tako pogrešan datum.

Protsch je u svom izvješću o Reckovu kosturu napisao: "Teoret­ ski, nekoliko činjenica, kao što je morfologija, govori protiv velike starosti hominida." To navodi na pretpostavku da je suvremena morfologija kostura bila jedan od glavnih razloga zbog čega je Prot­ sch sumnjao da je kostur iste starosti kao i Sloj II ili barem baza Sloja V.

U našoj raspravi o Kini, uveli smo pojam mogućeg starosnog okvira kao najpouzdanijeg indikatora starosti kontroverznih otkrića.

Dokazi kojima raspolažemo ukazuju na to da bi Reckov kostur mogao biti svrstan u okvir, koji obuhvaća razdoblje od kraja kasnog pleis­ tocena (10 000 godina) do kraja ranog pleistocena (1,15 milijuna godina). Mnogi dokazi potvrđuju starost Sloja II, koju je izvorno utvrdio Reck. Osobito je uvjerljivo Reckovo opažanje da su tanki slojevi taloga Sloja II, koji su neposredno okruživali kostur, bili netaknuti. Protiv hipoteze o kasnijem pokapanju kostura, govori i velika čvrstoća Sloja II. Čini se da se izvješća koja su sklona dati­ ranju na temelju starosti Sloja V, osnivaju isključivao na teoretskim primjedbama, dvojbenim svjedočenjima, neodređenim rezultatima testiranja i veoma spekulativnim geološkim zaključcima. No, zane­ marimo li sporno datiranje radioaktivnim ugljikom, čak i iz tih iz­ vješća proizlazi da je Reckov kostur star oko 400 000 godina.

LUBANJE IZ KANJERE I ČELJUST IZ KANAMA

Louis Leakey je 1932. objavio vijest o otkrićima u Kanamu i Kanje- ri, koji se nalaze u blizini jezera Victorija u zapadnoj Keniji. Vjerovao je da kanamska čeljust i lubanje iz Kanjere, predstavljaju čvrst dokaz o postojanju Homo sapiensa u ranom i srednjem plei- stocenu.

Kada su Leakey i Donald Maclnnes 1932. posjetili Kanjeru, ondje su otkrili kamene ručne sjekire, ljudsku bedrenu kost i fragmente pet ljudskih lubanja, koje su označene kao Kanjera 1-5. Naslage fosila u Kanjeri istovjetne su Sloju IV u Olduvaiju, koji je star od 400 000 do 700 000 godina. No, morfološki, dijelovi lubanja iz Kanjera su prilično suvremene.

Leakey je u Kanamu najprije otkrio zube mastodonta, te jedan zub Deinotheriuma (izumrlog sisavca nalik slonu), kao i neka pri­ mitivna kamena oruđa. Leakeyju je 29. ožujka 1932., njegov skup­ ljač Juma Gitau, donio drugi zub Deinotheriuma. Leakey ga je zato uputio da nastavi kopati na istome mjestu. Iskopavajući nekoliko metara dalje od Leakeya, Gitau je naišao na blok travertina (čvrstog taloga kalcij-karbonata), kojeg je potom razbio pijukom. Ugledao je kako iz jednog komadića travertina izviruje zub, te ga pokazao Mc- Innesu, koji je zaključio da pripada čovjeku. Maclnnes je potom po­ zvao Leakeya.

Uklonivši pijukom travertin koji je okruživao Gitauovu iskopinu, ugledali su prednji dio donje čeljusti čovjeka s dva pretkutnjaka. Leakey je smatrao da čeljust otkrivena u kanamskoj formaciji iz ranog pleistocena, veoma nalikuje onoj Homo sapiensa, pa je o tome pismom obavijestio časopis Nature. Kanamski slojevi stari su barem 2 miliju­ na godina.

Leakey je bio uvjeren da fosili iz Kanama i Kanjere pokazuju da je hominid sličan suvremenom tipu čovjeka, postojao u doba javan- skog i pekinškog čovjeka, a možda i prije njih. Ako je to točno, tada javanski i pekinški čovjek (danas Homo erectus), kao ni čovjek iz Piltdowna s majmunolikom čeljusti, nisu izravni preci ljudi.

U ožujku 1933., sastali su se predstavnici Odsjeka za biologiju pri Kraljevskom antropološkom institutu, kako bi raspravili o Lea- keyevim otkrićima u Kanamu i Kanjeri. Pod presjedanjem sir Ar- thura Smitha Woodwarda, 28 znanstvenika je objavilo izvješća o četiri kategorije dokaza: geološkim, paleontološkim, anatomskim i arheološkim. Vijeće geologa je zaključilo da su ljudski fosili iz Ka­ njere i Kanama, iste starosti kao i slojevi u kojima su otkriveni. Vijeće paleontologa je izjavilo da kanamski slojevi potječu iz ranog pleistocena, a slojevi u Kanjeri iz srednjeg pleistocena. Arheološko vijeće je istaknulo da se kameno oruđe u Kanamu i Kanjeri, nalazilo u istim slojevima u kojima su otkriveni ljudski fosili. Vijeće anato- ma izjavilo je da lubanje iz Kanjera: "ne sadrže nikakve značajke kojima bi se razlikovale od tipa Homo sapiensa". Isto je rečeno i za bedrenu kost iz Kanjere. Što se tiče kanamske čeljusti, anatomski stručnjaci su rekli da je neobična iz nekoliko razloga. No: "na pri­ mjerku nisu uočili nijednu pojedinost koja se ne podudara s tipom Homo sapiensa".

Nedugo nakon što je vijeće 1933. dalo svoj glas potpore Leake- yevim otkrićima, geolog Percy Boswell je počeo propitkivati starost fosila iz Kanama i Kanjere. Leakey, koji je već imao iskustva s Boswellovim napadima na Reckovo datiranje kostura, odlučio je odvesti ga u Afriku, nadajući se da će time otkloniti njegove sumnje. No, plan se nije odvijao kako je zamislio.

Vrativši se u Englesku, Boswell je u časopisu Nature objavio svoje negativno  izviješće o  Kanamu  i Kanjeri:  "Nažalost,  nismo uspjeli

pronaći točna mjesta otkrića." Boswell je smatrao da su geološki uvjeti na nalazištima nejasni. Rekao je: "glinasti slojevi bili su često podvrgnuti poremećajima u obliku potonuća." Zaključio je: "nesi­ gurne okolnosti otkrića ... prisiljavaju me da pripišem čovjeku iz Kanama i Kanjere  'neizvjestan status'."

Odgovarajući na Boswellove optužbe, Leakey je rekao kako je uspio pokazati Boswellu lokacije na kojima je otkrio svoje fosile. Napisao je: "U Kanjeri I sam mu pokazao točno mjesto na kojemu se nalazila preostala nakupina taloga u kojoj je otkrivena kanjerska lubanja br. 3 in situ ... činjenicu da sam prof. Boswellu doista poka­ zao nalazište, dokazuje djelić kosti koji je otamo iskopan 1935. i koji se podudara s jednim od fragmenata otkrivenih  1932. god."

Što se tiče nalazišta kanamske čeljusti, Leakey je napisao: "Iz­ vorno smo učinili ravan presjek preko jaraka zapadnog Kanama, kori­ steći se tzv. Zeiss-Wattsovom razuljom, na temelju čega smo mogli locirati položaj do samo nekoliko desetaka centimetara - to smo doista učinili."

Boswell je pretpostavio da je čeljust, čak i da je otkrivena u kanam- skoj formaciji iz ranog pleistocena, na neki način ondje ušla odozgo - "potonućem" sloja ili kroz pukotinu. Na to je Leakey poslije odgovo­ rio: "Ne mogu prihvatiti to tumačenje za koje ne postoji nikakav dokaz. Stupanj očuvanja fosila u svim je aspektima istovjetan onome fosila otkrivenih u sloju donjeg [ranog] pleistocena." Leakey je tvr­ dio da mu je Boswell rekao kako bi možda prihvatio autentičnost kanamske čeljusti da nema čovjekoliku bradu.

Bez obzira, Boswell je pobijedio. No, Philip V. Tobias iz Južne Afrike je 1968. rekao: "Na prvi pogled, postoji dobar razlog za po­ novno otvaranje slučaja Kanjera." To je doista i učinjeno. Leake- yeva biografkinja Sonia Cole, napisala je: "U rujnu 1969., Louis je sudjelovao na konferenciji o podrijetlu Homo sapiensa u Parizu, koja je održana pod pokroviteljstvom UNESCO-a... otprilike 300 izasla­ nika jednoglasno je prihvatilo da lubanje iz Kanjere potječu iz sred­ njeg  pleistocena."

Tobias je rekao sljedeće o čeljusti iz Kanama: "Ništa što je rekao Boswell nije ozbiljno naštetilo, čak ni oslabilo Leakeyevu tvrdnju da mandibula pripada navedenom stratumu."

Znanstvenici su na različite načine opisivali kanamsku čeljust, koja je imala anatomski suvremenu bradu. Godine 1932.. vijeće sa­ stavljeno od engleskih anatoma, objavilo je da ne postoji nijedan razlog zbog kojeg se čeljust ne bi mogla povezivati s Homo sapiensom. Vodeći britanski antropolog, sir Arthur Keith, također je smatrao da kanamska čeljust pripada Homo sapiensu. No, Keith je 1940-ih izjavio da najvjerojatnije pripada australopiteku. Godine 1962., Philip Tobias je rekao da kanamska čeljust najviše nalikuje čeljusti iz srednjeg pleistocena, otkrivenoj u Rabatu, Maroko, te čeljustima iz kasnog plei- stocena, otkrivenim u Cave of Hearths ('špilja ognjišta") u Južnoj Africi, te Dire-Dawi u Etiopiji. Prema Tobiasu, te čeljusti imaju neandertalske značajke.

Louis Leakey, koji je povukao svoje prvotno stajalište da kanam­ ska čeljust ima značajke sapiensa, 1960. je rekao da pripada ženki Zinjanthropusa. Leakey je otkrio zinjantropa 1959. u Olduvaiju. Neko vrijeme je promovirao to majmunoliko stvorenje kao prvog tvor­ ca oruđa i, prema tome, prvog pravog čovjekolikog stvorenja. Ne­ dugo nakon toga, u Olduvaiju su otkriveni fosili Homo habilisa. Lea­ key je zato odmah skinuo svog zinjantropa s položaja izrađivača oruđa, smjestivši ga među robusne australopiteke (Australopitecus boisei).

Početkom 70-ih godina 20. St., Leakeyjev sin Richard, koji je is­ kopavao na jezeru Turkani u Keniji, otkrio je fosilne čeljusti Homo habilisa, koji su nalikovali kanamskoj. Budući da su čeljusti Homo habilisa iz jezera Turkane, otkrivene zajedno s faunom sličnom onoj iz Kanama, stariji Leakey je opet promijenio svoje mišljenje, pretpo- stavivši da bi kanamska čeljust možda mogla pripadati Homo habilisu.

Činjenica da su znanstvenici godinama pripisivali kanamsku če­ ljust gotovo svim poznatim hominidima (Australopithecus, Austra­ lopithecus boisei, Homo habilis, neandertalac, drevni Homo sapiens i anatomski suvremeni Homo sapiens), ukazuje na  teškoće  koje prate  ispravno klasificiranje  fosilnih  ostataka hominida.

Tobiasova pretpostavka da kanamska čeljust pripada tipu drev­ nog Homo sapiensa, s neandertalskim značajkama, općenito je pri­ hvaćena. No, kako se može vidjeti na slici 12.3., koja pokazuje obri­ se kanamske mandibule i mandibula drugih hominida, obris brade

 

SLIKA 12.3.: Obrisi mandibula (ne u stvarnom omjeru), izrađeni na te­ melju fotografija, osim a) i g), koje su izrađene na temelju crteža, a) Australopithecus, Omo, Etiopija; b) Homo erectus, Heidelberg (Mauer), Njemačka; c) drevni Homo sapiens, Arago, Francuska; d) Neandertalac, Shanidar. Irak; e) Homo sapiens rhodesiensis ('neandertaloid', prema P.

V. Tobiasu), Cave of Hearths, Južna Afrika; f) Homo sapiens sapiens, špi­ lja Border, Južna Afrika; g) Homo sapiens sapiens, suvremeni južnoafrič­ ki urođenik; h) Kanamska mandibula.

kanamske mandibule (h) nalikuje onoj iz špilje Border (f), koji se primjerak povezuje s Homo sapiens sapiensom, kao i bradi današnjeg južnoafričkog urođenika (g). Sve tri čeljusti sadrže dvije osnovne zna­ čajke brade suvremenog čovjeka, prije  svega, zakrivljene  su prema vrhu i izbočene su na dnu.

No, čak i da prihvatimo Tobiasovo gledište da je kanamska če­ ljust neandertalska, to bi bilo neobično jer se općenito smatra da ne­ andertalci nisu postojali u ranom pleistocenu, prije 1,9 milijuna go­ dina. Neandertaloidni hominidi razvili su se prije najviše 400 000 godina i, kako se danas vjeruje, postojali su do oko 30 000. ili 40 000. god. pr. sadašnjosti.

Kako bi utvrdio starost kanamske čeljusti i lubanja iz Kanjera, K.

P. Oakley iz Britanskog muzeja je proveo testiranja fluora, dušika i urana.

Kosti zakopane u zemlji upijaju fluor. Kanamska čeljust i luba­ nje iz Kanjera, imale su otprilike isti sastav fluora kao i druge kosti otkrivene u formacijama iz ranog i srednjeg pleistocena. Ti rezultati sukladni su hipotezi da su ljudske kosti iz Kanama i Kanjere, iste starosti kao i faunski ostaci na tim nalazištima.

Dušik je sastojak koštane bjelančevine. Kosti obično postupno, prolaskom vremena, gube dušik. Oakley je ustanovio da 4-ta lubanja iz Kanjere sadrži veoma malo  dušika (0,01  %), te da ga 3-ća lubanja uopće nema. Dušik nisu sadržavala ni dva testirana životinjska fosila. Oakley je rekao da prisutnost 'mjerljivih tragova' u fragmentu 4-te lubanje iz Kanjere, znači da su svi ljudski fosili "mnogo mlađi" od kanjerske  faune.

No, određene naslage, poput gline, čuvaju dušik katkad i više mi­ lijuna godina. Prema tome, možda je glina spriječila gubitak dušika u fragmentu 4-te lubanje iz Kanjere. U svakom slučaju, fragment 3- će kanjerske lubanje, kao i životinjski primjerci, nije sadržavao dušik. Tako je moguće da su sve kosti iste starosti.

Kako je prikazano na tabeli 12.1., omjer sastava urana u ljudskim fosilima iz Kanjera (8-47 čestica/milijun), preklapa se s omjerom urana u kanjeranskoj fauni (26-216 čestica/milijun). To bi moglo značiti da su iste starosti.

TABELA 12.1.

Sastav urana u fosilima hominida iz Kanjere

Fosilna identifikacija	Opis testiranog fragmenta	Sastav urana (eU3O8) (čestica/milijun)
Kanjera 3	fragment orbite,  in situ	15
	dio desne tjemene kosti, in situ	21
	dijelovi  lubanje s površine	16,27,27,30,42
	dijelovi bedrene kosti s površine	8, 14
Kanjera 4	dijelovi čeone kosti s površine	11,21,35
Fauna	fragmenti  kostiju  sisavaca  iz	26, 131, 146, 159,216
Kanjerana

No, količina urana u ljudskim kostima iznosila je u prosjeku 22 čestice/milijun, dok je taj prosjek u ostacima sisavaca iznosio 136 čestica/milijun. Za Oakleya je ta velika razlika između prosjeka značila da su ljudske kosti "mnogo mlađe" od životinjskih. Slični rezultati analize sastava urana, dobiveni su i u Kanamu.

No, Oakley je isto tako istaknuo da se sastav urana u podzemnim vodama, može znatno razlikovati na pojedinim mjestima. Naprimjer, životinjske kosti iz kasnog pleistocena, otkrivene u Kugati pokraj Kanama, imaju više urana nego kosti iz ranog pleistocena otkrivene u Kanamu.

Značajno je istaknuti da podaci o sastavu urana, koje je Oakley objavio 1974., nisu bili prvi koje je izradio. U svom radu objavlje­ nom 1956., Oakley je napisao, neposredno nakon rasprave o analizi sastava urana u kanamskoj čeljusti: "Naša testiranja kostiju iz Ka- njera, nisu pokazala nikakva odstupanja između ljudskih lubanja i s njima povezanom faunom." Čini se da Oakley nije bio zadovoljan tim prvim testovima na kanjerskim kostima, pa ih je zato poslije po­ novio. Ti posljednji rezultati su mu više odgovarali.

Naš pregled kemijske analize fosila iz Kanama i Kanjere, navo­ di nas na sljedeće zaključke. Rezultati analize sastava fluora i urana, potvrđivali su istu starost ljudskih kostiju i s njima povezanom faunom. No, to tumačenje može biti i pogrešno. Rezultati analize sastava urana potvrđivali su da su ljudske kosti mlađe od s njima povezane faune. No, i takvo tumačenje se može pobijati.

Općenito, rezultati kemijskih i radiometrijskih testiranja ne is­ ključuju mogućnost da su ljudski fosili iz Kanama i Kanjere iste starosti kao i s njima povezana fauna. S obzirom na to, lubanja iz Kanjera, za koju se tvrdi da je anatomski suvremena, odgovarala bi starosti Sloja IV u Olduvaiju, koji se  oblikovao  prije  400 000  do 700 000 godina. Taksonomska klasifikacija čeljusti iz Kanama nije sigurna. Noviji istraživači je oklijevaju nazivati anatomski suvre­ menom, iako se ta oznaka ne može potpuno odbaciti. Ako čeljust potječe iz istog razdoblja kao i kanamska fauna, koja je starija od Sloja I u Olduvaiju, tada je kanamska mandibula stara više od 1,9 milijuna  godina.

ROĐENJE   AUSTRALOPITEKA

Josephine Salmons je 1924. uočila fosiliziranu lubanju  pavijana, koja je visjela iznad kamina u kući njezina prijatelja. Salmonsova, koja je tada bila studentica anatomije na sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu, Južna Afrika, odnijela je taj primjerak svom pro­ fesoru, dr. Raymondu A. Dartu.

Lubanja pavijana, koju je Salmonsica dala Dartu, potjecala je iz vapnenačkog rudnika u Buxtonu, koji se nalazi pokraj gradića Taung, oko 320 km jugozapadno od Johannesburga. Dart je zamolio svog prijatelja i geologa dr. R. B. Younga, da pregleda kamenolom ne bi li možda još nešto otkrio. Young je skupio neke komade kamenja s fosilima, te ih poslao Dartu.

U Dartovu kuću, u kojoj se taj dan održavalo vjenčanje njegova prijatelja, stigla su dva sanduka s fosilima. Iako ga je supruga pre- klinjala da ostavi fosile dok ne završi obred, Dart je otvorio san­ duke. U drugom sanduku je ugledao nešto što ga je iznenadilo: "Među njima sam ugledao gotovo potpun odljevak unutrašnjosti lu­ banje. Taj kalup mozga bio je velik poput onog u gorile." Dart je potom pronašao drugi komad kamena s kostima lica.

Nakon što su se gosti razišli, Dart je započeo mukotrpan posao odvajanja kosti iz njihove kamene jezgre. Kako nije imao prikladan alat, upotrijebio je suprugine igle za pletenje da bi oprezno odlomio kamen. Poslije je napisao: "Preda mnom se ukazalo lice djeteta s či­ tavim nizom mliječnih zubi i trajnim kutnjacima, koji su tek počeli izbijati. Mislim da nijedan roditelj nije bio toliko ponosan na svog potomka kao što sam bio ja tog Božića na svoje dijete iz Taunga."

Nakon što je izvadio kosti iz kalupa, Dart je rekonstruirao lubanju (slika 12.4.). Napisao je daje mozak djeteta bio neočekivano velik, oko 500 cm3. Prosječna veličina mozga odraslog mužjaka gorile iz­ nosi samo 600-ak cm3. Dart je uočio da lubanja nema očnu arkadu i da joj zubi imaju neke ljudske značajke.

Osim toga, uočio je da je foramen magnum, otvor hrptene mo­ ždine, okrenut prema središtu baze lubanje, kao u ljudi, a ne prema leđima, kao u odraslih majmuna. Dart je na temelju toga zaključio kako je stvorenje hodalo uspravno, što je značilo, kako je vjerovao, da je primjerak iz Taunga očito bio čovjekov predak.

Dart je poslao svoje izviješće uglednom britanskom znanstvenom časopisu Nature, u kojem je napisao: "Primjerak je značajan jer upućuje na postojanje izumrle vrste majmuna, prijelaznog oblika između živih antropoida i čovjeka." Na temelju s lubanjom poveza­ nih životinjskih fosila, procijenio je da je njegovo otkriće staro milijun godina. Svoje dijete iz Taunga nazvao je Australopithecus africanus

-  južni  majmun  iz Afrike.  Vjerovao je  da je  australopitek preteča svih drugih oblika hominida.

Sir Arthur Keith i sir Arthur Smith Woodward, dočekali su u Engleskoj Dartovo izviješće uz najveći oprez. Keith je smatrao da australopitek pripada kategoriji  čimpanza i gorila.

Grafton Elliot Smith je bio još više kritičan. U svibnju 1925., tijekom predavanja koje je održao na sveučilišnom Koledžu, Smith je izjavio: "Nesretna je okolnost što Dartu nisu bile dostupne lubanje mladih čimpanza, gorila ili orangutana iste starosti kao i lubanja iz Taunga, jer bi na temelju takvog materijala shvatio da su položaj glave, oblike čeljusti, te mnoge pojedinosti nosa, lica i lubanje, na kojima je utemeljio svoj  dokaz da je australopitek veoma sličan čovjeku, istovjetni fizičkim značajkama mlade gorile i čimpanze." Kritika Graftona Elliota Smitha i danas se smatra opravdanom. Ka-

SLIKA 12.4.: Lijevo: Lubanja djeteta australopiteka iz kamenoloma po­ kraj Taunga, Južna Afrika. Desno: Lubanja mlade gorile.)

ko ćemo vidjeti, usprkos uzdizanju australopiteka kao čovjekova pretka, neki znanstvenici su prema tom tumačenju i dalje skeptični.

Dartona je obeshrabrila hladnokrvnost britanskog znanstvenog establišmenta. Godinama nakon toga nije se isticao u javnosti i pre­ stao je tragati za fosilima. Britanski znanstvenici, pod vodstvom sir Arthura Keitha, još su 1930-ih odbacivali Dartovog australopiteka. Čovjek iz Piltdowna, za kojeg se vjerovalo da je geološki iste staro­ sti kao i primjerak iz Taunga, odgovarao je Keithovim očekivanji­ ma. Lubanja čovjeka iz Piltdowna nalikovala je Homo sapiensu. Ta činjenica je isključivala australopiteka, koji je imao majmunoliku lubanju, iz popisa čovjekovih predaka.

Nakon što se Dart povukao iz javnosti, njegov prijatelj dr. Robert Broom, preuzeo je bitku za dokazivanje da je australopitek čovjekov predak. Broom se od početka interesirao za Dartovo otkriće. Čim je saznao da se pojavilo dijete iz Taunga, Broom je odjurio u Dartov laboratorij. Dart je napisao: "dotrčao je do klupe na kojoj je ležala lubanja i pao na koljena 'u znak počasti našem pretku', kako je re­ kao." No, britanski znanstvenici su zahtijevali da vide primjerak odraslog australopiteka, prije nego su mu se bili spremni nakloniti. Broom je početkom 1936. prisegnuo da će ga otkriti.

G. W. Barlow, nadzornik vapnenačkog rudnika Sterkfontein, dao je Broomu 17. kolovoza 1936., kalup mozga odraslog australopite­ ka. Broom se poslije vratio na to mjesto, gdje je otkrio nekoliko fra­ gmenata lubanje. Na temelju tih komada rekonstruirao je lubanju, te njezinog vlasnika nazvao Plesianthropus transvaalensis. Naslage u kojima je fosil otkriven, navodno su stare između 2,2 i 3 milijuna godina.

Uslijedila su i druga otkrića, uključujući donji dio bedrene kosti (TM 1513). Godine 1946., Broom i G. W. H. Schepers su izjavili da je  riječ  o  ljudskoj  bedrenoj  kosti.  Iako je  prvotno  sumnjao  u  to objašnjenje, W. E. Le Gros Clark je poslije priznao da bedrena kost: "ima toliko  mnogo  sličnosti  s  bedrenom  kosti Homo-a, da bi  se mogle smatrati  identičnima." Tu procjenu je  1981.  potvrdila Chri­ stine  Tardieu,  koja je  rekla  da  su  osnovne  dijagnostičke  značajke bedrene kosti  iz Sterkfonteina:  "karakteristične za suvremenog čo­ vjeka".  Budući  da je  na tom  mjestu  otkrivena  samo  bedrena kost

TM 1513, nije sigurno je li ona  pripadala australopiteku. Dakle, moguće je da je pripadala mnogo razvijenijem hominidu, koji je možda anatomski  nalikovao  suvremenom  čovjeku.

Barlow je 8. lipnja 1938., dao Broomu dio nepca na kojem je bio učvršćen jedan kutnjak. Na pitanje odakle potječe, Barlow mu nije želio ništa odgovoriti. Nekoliko dana poslije, Broom je opet posje­ tio Barlowa, zahtijevajući od njega da mu otkrije nalazište fosila.

Barlow mu je rekao da mu je fragment kosti dao lokalni dječak, Gert Terblanche. Nakon što je od Gerta uzeo neke zube, Broom je s dječakom otišao na obližnju farmu u Kromdraaiju, na kojoj je Gert navodno otkrio zube. Ondje je Broom pronašao i neke dijelove luba­ nje. Nakon što je djelomično rekonstruirao lubanju, Broom je shvatio da se ona razlikuje od lubanje australopiteka iz Sterkfonteina. Imala je snažniju čeljust i veće zube. Tog novog australopiteka nazvao je Paranthropus robustus. Danas se pretpostavlja da je nalazište u Kromdraiiju staro oko 1-1,2 milijuna godina.

Broom je na istom nalazištu otkrio i dio nadlaktične kosti, te fragment ulne (lakatne kosti). Iako ih je povezao s robusnim australo- pitekom paranthropusom, rekao je: "Da su one otkrivene odvojene, vjerojatno bi svaki anatom na svijetu rekao da su nedvojbeno ljudske". Nakon svoje analize 1972., H. M. McHenry je smjestio nadlaktičnu kost TM 1517 iz Kromdraaija "u ljudski okvir". U McHenryjevoj studiji, nadlaktična kost robusnog australopiteka iz Koobi Fore u Keniji, ispada iz ljudskog okvira. Prema tome, nad­ laktična kost TM 1517 možda ne pripada robusnom australopiteku. Posve je moguće da nadlaktična i lakatna kost iz Kromdraaija, kao i bedrena kost iz Sterkfonteina pripadaju mnogo razvijenijim homi- nidima, koji su možda nalikovali suvremenim ljudima.

Drugi svjetski rat je spriječio Broomova iskopavanja u Južnoj Africi. Nakon rata, Robert Broom i J. T. Robinson otkrili su u Swart- kransu fosile robusnog australopiteka Paranthropusa crassidensa (velikozubog homoida) To stvorenje je imalo velike i snažne zube, te koščatu krestu na vrhu lubanje. Ta izbočina je točka na kojoj se spajaju veliki  čeljusni  mišići.

Broom i Robinson su otkrili i čeljust druge vrste hominida u špilji u Swartkransu. Čeljust (SK 15) su povezali s manjim i mnogo čovje-

kolikijim stvorenjem od Paranthropusa crassidensa, novim homi- nidom kojeg su nazvali Telanthropus capensis. Skupina 1 u Swart- kransu, gdje su otkrivene sve kosti Paranthropusa, prema današnjim procjenama, stara je 1,2-1,4 milijuna godina. Skupina 2, u kojoj je otkrivena mandibula Telanthropusa SK 15, stara je 300 000 do 500 000 godina. Robinson je 1961. promijenio mišljenje i izjavio da čeljust iz Swartkransa pripada Homo erectusu.

Broom i Robinson su u Swartkransu otkrili još jednu čovjekoliku čeljust. Ta djelomična mandibula (SK 45) nalazila se u glavnom ta­ logu u kojemu su bili zakopani i fosili  Paranthropusa.  Godine 1952. su rekli: "Oblikom mnogo više nalikuje čeljustima većine su­ vremenih hominida, nego Telanthropusa." Robinson je poslije napi­ sao da čeljust SK 45 pripada Telanthropusu, a potom Homo erectusu. No, postoje, iako nedvojbeno nejasni razlozi za razmatranje drugih mogućnosti.

U poslijeratnom razdoblju, Broom je u Sterkfonteinu otkrio dru­ gu lubanju (St 5) australopiteka (slika 12.5.). Poslije je pronašao i ostatke odrasle ženke australopiteka (St 14) - uključujući dijelove zdjelice, kralježnicu i nogu. Na temelju morfoloških osobina, kao i nekih značajki lubanja iz Sterkfonteina, Broom je zaključio da su australopiteci hodali uspravno.

Godine 1925., Raymond A. Dart istraživao je tunel u Makapans- gatu u Južnoj Africi. Uočivši neke pougljenjene kosti, Dart je za­ ključio da su hominidi ondje palili vatru. Godine 1945., Philip V.

 

SLIKA 12.5.: Lijevo: Lubanja ženke čimpanze. Desno: Lubanja Plesian- thropusa (Australopithecusa) transvaalensisa St 5, koju je otkrio Robert Broom u  Sterkfonteinu,  Južna Afrika.

Tobias, koji je tada bio Dartov student na Sveučilištu u Witwaters- randu, otkrio je u špiljskim naslagama u Makapansgatu, lubanju izumrle vrste pavijana, na što je upozorio Darta. Godine 1947., Dart je nakon gotovo dva neaktivna desetljeća, otišao na terensko istra­ živanje u Makapansgat, ne bi li ondje otkrio kosti australopiteka.

Ondje je otkrio dijelove lubanje i drugih kostiju australopiteka, kao i još neke znakove uporabe vatre. Na temelju toga, Dart je na­ zvao stvorenje koje je tamo živjelo, Australopithecus prometheus, prema Titanu koji je bogovima ukrao vatru. Danas se Australopithe­ cus prometheus, zajedno s primjercima iz Taunga i Sterkfonteina, svrstava u skupinu Australopithecus africanus, koja se razlikuje od robusnih australopiteka iz Kromdraaija i Swartkransa.

Dart je u Makapansgatu otkrio 42 lubanje pavijana, od kojih je 27 imalo smrskane prednje dijelove. Na sedam od njih su se uoča­ vali tragovi udarca na prednjoj, lijevoj strani. Na temelju tog doka­ za, Dart je izradio sablasnu sliku Australopitehcusa prometheusa kao primata-ubojicu, koji je ubijao pavijane udarajući ih u glavu primitivnim koštanim oruđem, nakon čega je pripravljao njihovo meso na vatri u špilji u Makapansgatu.

"Čovjekovi preci", rekao je Dart, " razlikovali su se od današnjih majmuna po tome što su bili ubojice; mesožderi koji su silom otima­ li živi plijen, tukli ih do smrti, komadali njihova tijela, trgajući im udove, zadovoljavajući svoju neutaživu žeđ toplom krvlju žrtava i pohlepno proždirući njihova zgrčena tijela."

No, danas paleoantropolozi opisuju australopiteka kao običnog skupljača strvina, a ne lovca i izumitelja vatre. Bez obzira, nova Broomova i Dartova otkrića uvjerila su utjecajne znanstvenike, oso­ bito one u Velikoj Britaniji, da australopitek nije bio samo vrsta fos­ ilnog majmuna, nego pravi čovjekov predak.