Uvid i shvacanje

U cemu se sastoji promjena samoga sebe? Više puta sam vec to opisao s toliko puno rijeci, ali sada cu to rašclaniti u male dijelove. Prvo: uvid. Ne napor, ne stvaranje navika, ne ideali. Ideali nam pricinjaju puno štete. Cijelo vrijeme ste usredotoceni na ono što biste trebali biti umjesto da se usredotocite na ono što jest. I tako namecete ono što bi trebalo biti onome što je sada stvarnost, a da nikada ne shvatite što je trenutacna stvarnost. Dat cu vam jedan primjer uvida iz svog osobnog iskustva u savjetovanju. Dode mi jedan svecenik i kaže mi da je lijen. Želio bi biti radin, aktivniji, ali lijen je. Pitam ga što za njega znaci biti lijen. U starim vremenima bio bih mu rekao: “Da vidimo. Zašto ne biste napravili popis stvari koje biste svaki dan željeli napraviti, a onda svaku vecer provjerite što ste napravili. To ce vam pružiti dobar osjecaj. Tako cete stvoriti naviku.” Ili sam mu mogao reci: “Tko vam je uzor - vaš svetac zaštitnik?”, i da je rekao sv. Franjo Ksaverski, rekao bi mu: “Vidite koliko je Franjo radio. Morate razmatrati o tome i to ce vas pokrenuti.” To je jedan od mogucih odgovora, ali, na žalost, površan. Ako ga natjerate da koristi snagu volje ili napor, to nece dugo potrajati. Može se promijeniti njegovo ponašanje, ali on se nece promijeniti. Zato sada krecem u drugom smjeru. Kažem mu: “Što znaci biti lijen? Postoji milijun vrsta lijenosti. Da cujemo koja je vaša vrsta. Opišite mi što mislite pod lijenošcu.” Kaže: “Pa nikada ništa ne uspijem napraviti. Cini mi se kao da ništa ne radim.” Pitam ga: “Mislite, od trenutka kada se ujutro probudite?” “Da”, kaže on. “Ujutro se probudim, i ne postoji ništa zbog cega bi se isplatilo ustati.” “Znaci da ste depresivni”, kažem ja. “Može se to i tako nazvati”, kaže on, “Nekako sam povucen.” “Jeste li uvijek bili takvi?”, pitam ga ja. “Pa, ne uvijek. Kada sam bio mladi, bio sam aktivniji. Dok sam bio na bogosloviji bio sam pun života.” “Kada je onda ovo pocelo?” “Ah, prije otprilike tri-cetiri godine.” Pitam ga što se tada dogodilo. Stao je razmišljati. Kažem mu: “Ako morate tako dugo razmišljati onda se prije cetiri godine sigurno ništa  posebno nije dogodilo. Što se dogodilo godinu dana ranije?” Kaže: “Te godine sam bio zareden.” “Da li se te godine išta dogodilo?” pitam ga. “Jedna manja stvar. Pao sam na završnom ispitu iz teologije. To je bilo malo razocarenje, ali prebrodio sam ga. Biskup je planirao poslati me u Rim, kako bi jednoga dana mogao predavati na bogosloviji. Ta zamisao mi se prilicno svidjela, ali pošto sam pao na ispitu, promijenio je svoje mišljenje i poslao me je na župu. U stvari, bilo je do djelomicno nepravedno jer…” I tada se uzrujao; u njemu je ostalo srdžbe s kojom još nije izašao na kraj. Morao bi poraditi na tom razocarenju. Beskorisno je propovijedati mu. Savjeti mu nece koristiti. Moramo mu pomoci da se suoci sa svojom srdžbom i razocarenjem, da dobije uvid u sve to. Kada bude sposoban s time izaci na kraj, vratit ce se životu. Da sam mu održao nagovor, i rekao mu kako njegova oženjena braca i udate sestre moraju naporno raditi, to bi u njemu samo potaklo osjecaj krivnje. Nije posjedovao uvid u samoga sebe koji bi ga ozdravio. To je, dakle, prva stvar.

Ima još jedan važan zadatak - shvacanje. Jeste li zaista mislili da ce vas to uciniti sretnima? Samo ste pretpostavljali da ce vas to uciniti sretnima. Zašto ste željeli predavati na bogosloviji? Zato jer ste željeli biti sretni. Mislili ste da cete kao profesor, s odredenim položajem i prestižem biti sretni. Da li bi vas to ucinilo sretnim? Tu je potrebno shvacanje.

Od velike je pomoci ako razlikujete “ja” i “pripadajuce” da shvatite što je na stvari. Dat cu vam jedan takav primjer. Došao mi je jedan mladi isusovac, svecenik. Drag covjek, poseban, nadaren, šarmantan, ljubazan - imao je sve. Ali imao je i neku cudnu vrstu mušicavosti - bio je užasan prema zaposlenima. Bilo je poznato da ih je cak i napadao. Malo je nedostajalo da se ne uplete i policija. Njegov problem se javljao uvijek kada je bio zadužen za imanje, školu, bilo što. Kada je bio na onome što mi isusovci nazivamo trecom probacijom, na velikim duhovnim vježbama, svaki dan je razmatrao o Isusovoj strpljivosti i ljubavi za one koji su bili na rubu društva, itd. Ali znao sam da to nece ništa pomoci. Ipak, vratio se kuci i tri-cetiri mjeseca njegovo ponašanje bilo je bolje. (Netko je rekao da vecinu duhovnih vježbi zapocinjemo u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, i završavamo ih kako je bio u pocetku, tako i sada, i vazda, i u vijeke, vijekova. Amen.) Nakon toga vratio se je stari problem, i zato je došao k meni. U to vrijeme bio sam jako zaposlen. Nisam ga mogao primiti iako je došao iz drugog grada u Indiji. Rekao sam mu: “Idem na svoju vecernju šetnju. Možeš ici sa mnom jer te ne mogu primiti u drugo vrijeme.” I tako smo zajedno krenuli u šetnju. Poznavao sam ga otprije, i dok smo šetali imao sam neki cudan osjecaj. Kada imam takav cudan osjecaj, obicno provjerim osobu o kojoj je rijec. Rekao sam mu: “Imam neki cudan osjecaj da nešto skrivaš od mene. Je li to tocno?” Na to se naljutio. Rekao je: “Kako to misliš da nešto skrivam? Zar misliš da bih išao na tako dugi put, i da bih te molio da me primiš kako bih nešto skrivao?” Rekao sam: “Imam cudan osjecaj i to je sve. Htio sam samo provjeriti što ti misliš.” Nastavili smo šetati. Nedaleko od kuce gdje živim ima jedno jezero. Tocno se sjecam tog prizora. Rekao je: “Možemo li negdje sjesti?” Rekao sam: “O.K.” Sjeli smo na nizak zid koji okružuje jezero. Rekao je: “U pravu si. Nešto skrivam od tebe.” I tada je zaplakao. Rekao je: “Reci cu ti nešto što još nikada nikome nisam rekao otkad sam postao isusovac. Otac mi je umro dok sam još bio jako mali, a majka je postala služavka. Njezin posao bio je cišcenje umivaonika, zahoda i kupaonica.

Ponekad je radila šesnaest sati dnevno kako bi nas mogla prehraniti. Toliko se toga sramim da sam to skrivao od sviju i iracionalno sam se osvecivao njoj i svim slugama i služavkama.” Osjecaji su se prenosili. Nitko nije mogao shvatiti zašto je to taj šarmantan covjek radio, ali onoga trenutka kada je to shvatio, nikada više nije bilo problema, nikada. Bio je u redu.