Daleko na sjeveru drevne Kine, uz samu granicu, živio je čovjek koji je uzgajao naročito vrsne konje. Mnogi su znali za njega, a zvali su ga Sai Ong — njegovo ime znači "stari graničar .

Jednog dana, iz neznanih razloga, jedan je njegov konj pobjegao i prešao na teritorij plemena Hu s druge strane Velikog zida. Pleme Hu i Kinezi bijahu u neprijateljskim odnosima te su svi zaključili daje zauvijek ostao bez konja.

Narodu koji živi uz granicu konji su dragocjeni te su njegov nestanak smatrali velikim financijskim gubitkom. Mnogi su svratili do Sai Onga da mu izraze sućut i čudili se kako je Sai Ongov stari otac posve miran kao da ga se sve to nimalo ne tiče.

Iznenadiše se kad starac reče: "A tko kaže da ovo nije velika sreća?"

Puno mjeseci poslije, konj se pojavi u svojoj štali, a sa sobom je doveo još jednog konja, krasnog predstavnika pasmine koja se uzgajala u plemenu Hu. Tako je Sai Ong odjednom udvostručio svoje bogatstvo. Mnogi su svratili do njihove kuće da se dive novom konju i čestitaju mu, no ni ovaj put njegov stari otac nije pokazivao veliko oduševljenje. Starac je rekao samo jednu rečenicu: "Tko kaže da ovo ne može biti nesreća?"

Sai Ongov sin je volio jahati i s užitkom je uzjahao novog konja. No na jahanju mu se dogodila nezgoda, pao je s konja i slomio nogu. I opet seljani dolazili u posjet tješiti obitelj i opet se čudili kako je djed posve miran. Kao i prošli put, rekao je samo jednu rečenicu: "Tko kaže da ovo ne može biti velika sreća?"

Godinu dana poslije, pleme Hu okupi sav svoj narod, prijeđe granicu i ude u Kinu. Svi mladi muškarci sposobni za borbu pozvani su u vojsku i dobili su oružje da brane svoju zemlju. Nizala se bitka za bitkom, bilo je puno mrtvih i ranjenih. Devet od deset stanovnika pograničnog područja poginulo je u tom ratu.

Sai Ongov sin nije mogao u rat zbog slomljene noge. Tako je ostao pošteđen grozne sudbine i obitelj je preživjela rat ostavši na okupu.

Stoga, sreća može postati nesreća, a nesreća može postati velika sreća. Izmjenjuju se neprekidno; sudbina je ponor bez dna.

Tao

Vjerno smo prepričali ovu staru kinesku priču iz drevne zbirke Huainanzi. Priča je klasik i utkana je u kinesku kulturu. U Kini je tako općepoznata da je iz nje izvedena čak i jedna uzrečica: "Sai Ong je ostao bez konja. Tko zna, možda je to velika sreća?"

I uzrečica je naročito prikladna kad se nađete u tako nezgodnoj situaciji da vam se čini da se sve urotilo protiv vas. Kad se osjećate jadno, obeshrabreno i beznadno, ova uzrečica podsjeća na činjenicu da nije sve onako kako se na prvi pogled čini.

Mudraci nas uče da se sve događa s razlogom. Povremeni porazi i razočaranja kriju u sebi i zlatno zrnce pouke koju iz njih valja izvući. Baš kao što najprije morate čučnuti da biste skočili više, tako će vam i trenutačno poniženje zapravo dati energiju potrebnu da biste preskočili prepreku pred kojom ste se našli. I tko onda može reći da se u negativnom iskustvu ne krije pozitivno iskustvo?

Za tao je najhitnija ravnoteža, pa treba pogledati i drugu stranu ove pouke, jer je jednako vrijedna i važna. Uči nas da ne treba gubiti hrabrost i prepustiti se nemoći. I lice i naličje novčića jednako vrijede. To znači da se, kad u životu naiđemo na nešto što nam se čini srećom, ne bismo smjeli gubiti od sreće i uzbuđenja da ne bismo zaboravili činjenicu da se u svakoj sreći krije i zrno nesreće. Poslije oblaka dolazi sunce, kaže se, a isto se tako može reći da poslije sunca dolaze oblaci. Ili, kako to kaže poglavlje 58 Tao Te Chinga:

 

Na nesreću se sreća oslanja a u sreći se nesreća skriva.

Jin sadrži jang, jang sadrži jin.

 

U svakom neuspjehu krije se zametak budućeg neuspjeha, u svakoj pobjedi skriven je uzrok budućeg poraza. Zato Sai Ongov otac ne osjeća strah kad čuje loše vijesti, kao što ne osjeća pretjeranu radost kad čuje ono za što su svi uvjereni da je sretna vijest.