Pokazalo se da ljudi mogu koristi naftu i za druge stvari, a ne samo za gorivo pa smo ulaskom u 20. stoljeće počeli 'trošiti' sve više te ušteđe­vine sunčevog svjetla.

Nafta može biti prerađena u sintetičke tkanine (najlon, rajon, poli-ester), smole za izradu skloništa i plastike (za izradu gotovo svega, uključujući i tipkovnicu na kojoj se ovo tipka). Budući da smo iz nafte mogli napraviti i odjeću, trebalo nam je sve manje tla za ispašu ovaca i sadnju pamuka, što nam je omogućilo da još više zemljišta s nejestivim biljem pretvorimo u obradivo tlo.

Golem porast količine izvora hrane, koji je počeo odmah nakon Građanskog rata u Americi, za posljedicu je imao nagli rast broja sta­novnika našega planeta (vidi sliku 1) s nešto više od milijardu ljudi u vrijeme otkrića nafte do dvije milijarde 1930. godine.

Tridesetih godina 20. stoljeća već smo intenzivno koristili poljopri­vredne strojeve, a uporaba nafte kao načina povećanja poljoprivredne proizvodnje — od pogona za traktore do prerade ulja u gnojiva do proi­zvodnje pesticida — izazvala je pravu eksploziju proizvodnje hrane. Dok nam je za prvu milijardu ljudi trebalo 200.000 godina, a 130 go­dina za drugu, za treću je bilo dovoljno samo 30 godina. 1960. ljudsko je stanovništvo doseglo brojku od 3 milijarde. Ali nije se na tome zaustavilo. Postali smo sve učinkovitiji u izdvajanju pohranjenog sunčeva svjetla iz nafte, u njezinoj destilaciji i izradi sve učinkovitijih strojeva koji će je trošiti pa je proizvodnja hrane opet skočila u neslućene visine. Kao i broj stanovnika.

Za sljedeću milijardu trebalo nam je samo 14 godina, od 1960. do 1974. Brojku od 5 milijarda prešli smo već za sljedećih 13 godina, 1987, a 1999. broj stanovnika dosegao je 6 milijarda. Još kod 5 mi­lijarda, 1987. godine, ljudi su — u smislu ukupne biomase — postali najbrojnija vrsta na Zemlji. Oko 1990. postali smo najbrojniji sisavci na planetu, brojniji čak i od štakora. U sadašnje je vrijeme na Zemlji više ljudskog mesa nego ijedne druge živuće vrste. Trošimo više od 40% svjetske ukupne 'neto primarne proizvodnje' (NPP), što je uku­pna količina hrane i energije dostupna svim vrstama na Zemlji. Mi trošimo više od 50% dostupne pitke vode. To znači da se sad sve ostale biljne i životinjske vrste na planetu moraju natjecati jedne protiv dru­gih za ono malo što smo im ostavili.

Kao što je tako dobro dokumentirano u knjizi Michaela Tobiasa World War III (Treći svjetski rat), svakih tri tjedna svjetskom stano­vništvu dodajemo toliko ljudi koliko ih živi u Los Angelesu. Za manje od desetinke postotka ukupne povijesti čovječanstva, doživjeli smo više od devedeset posto ukupnog prirasta ljudske populacije.

Uz sadašnju stopu rasta dosegnut ćemo 10 milijarda ljudi 2030, 20 milijarda do 2070. i 80 milijarda do 2150. Ali nitko ne očekuje da se takva stopa rasta nastavi: jednostavno se ne može proizvesti dovoljno hrane. Sto će zaustaviti takav rast — glad, bolest, prirodne katastrofe ili 'dobra znanost' (kao iznenadna široka dostupnost i uporaba kontra­cepcije) — još uvijek je predmet rasprava. Ali svi se slažu oko jedne stvari: sadašnja stopa rasta ne može se nastaviti.

Ovakav prenaseljen svijet porezno opterećenih izvora stvorili smo potrošnjom pradavnog sunčeva svjetla i njegovom pretvorbom u hra­nu, kojom smo stvorili još više ljudskoga mesa.

Bez tog pradavnog sunčeva svjetla naš bi planet na životu mogao održavati između 250.000 i milijardu ljudi — što je broj ljudi od prije otkrića ugljena i nafte. Bez ugljena i nafte ostalih bi 5 milijarda umrlo od gladi.

Pa koliko će nam još dugo trajati ušteđevina? Koliko nam je fosilnih goriva ostalo?

I tako ulazimo u 21. stoljeće, stojeći na rubu uskog izboja preživljava­nja. Velikim smo dijelom ovisni o kontinuiranoj dostupnosti sunčeva svjetla pohranjenog u obliku fosiliziranih oceanskih biljaka, fosilnog goriva koje nazivamo naftom. A činjenica je da je te nafte sve manje.

Od vremena pronalaska nafte u Titusvilleu, PA, gdje je podignuta prva bušotina 1859, ljudi su iz Zemlje iscrpli 742 milijarde barela na­fte. Trenutno se svjetske rezerve nafte procjenjuju na otprilike 1.000 milijarda barela, što bi nam trajalo (prema najoptimističnijim procje­nama naftne industrije) "otprilike 45 godina, pri sadašnjoj stopi po­trošnje".

Nama koji namjeravamo poživjeti još nekoliko desetljeća ili se na­damo budućnosti naše djece ili unuka, te brojke zvuče vrlo sumorno. To je ono što nam sama naftna industrija predviđa kao neizbježan do­gađaj unutar životnoga vijeka naše djece.

Ali čini se da direktori naftnih kompanija to ne smatraju proble­mom. U poticajnom i optimističnom govoru članovima Privrednog kluba u Columbusu, država Ohio, 1966. godine, direktor tvrtke Ash­land Chemical istaknuo je da izvori energije koji bi bili alternative nafti jednostavo nisu "isplativi", ali da će svjetske rezerve nafte trajati još "gotovo 45 godina", pod pretpostavkom da se potrošnja ne poveća. Ističući to kao dobre vijesti, govor je završio rekavši da su pametnja­kovići proricali presušivanje svjetskih izvora nafte takoreći otkad je pukovnik Drake podigao prvu bušotinu davne 1859. Ali uvijek su do­sad bili u krivu. Završio je u veselom tonu, rekavši da "vjerojatno imamo još par desetljeća prije nego vrag uzme šalu".

Drugi su stručnjaci u naftnoj industriji manje optimistični glede takozvanih dobrih vijesti da nam je ostala "gotovo" 45-godišnja zaliha nafte. Zapravo, međunarodna tvrtka Petroconsultants, savjetnici petro­lejske industrije, sa sjedištem u Genevi, u svojoj studiji "The World Oil Supply 1930-2050" (Svjetski izvori nafte 1930-2050), ističu da je sje-vernoamerička proizvodnja nafte dosegla vrhunac 1974 .

(Usput, "proizvodnja" je lijep Orwellovski 'novogovor': mi zapra­vo ne proizvodimo naftu, ništa više nego što rudari proizvode srebro. Samo je crpimo iz tla. Proizvele su je biljke iz sunčeva svjetla prije 300 milijuna godina.) Očekuje se da će svjetska 'proizvodnja' dosegnuti vrhunac 2002, a do tog ćemo trenutka već potrošiti više od pola uku­pne svjetske količine nafte.

Negdje oko toga datuma, kažu, počet će se na svjetskoj razini doga­đati destabilizirajuće eksplozije rasta cijena proizvoda na bazi nafte.

Studija tvrtke Petroconsultants ističe da će čak i uz potrošnju sma­njenu svjetskim redukcijama uporabe nafte zbog previsoke cijene (i vjerojatne svjetske depresije koju bi to izazvalo) sve suši izvori značiti 'proizvodnju' nafte u 2050. godini na razini sličnoj onoj iz 1960, kad su na planetu živjele samo 3 milijarde ljudi. Ali većina demografa oče­kuje da će 2050. godine svjetsko stanovništvo premašiti 10 milijarda.

Zamislite: 10 milijarda ljudi, a goriva za samo 3 milijarde. To bi ostavilo 7 milijarda ljudi — što je više od današnje sveukupne svjetske populacije — na rubu gladi.

Nadalje, neki drugi stručnjaci izišli su s pretpostavkom da je pro­cjena naftne industrije o još 45 godina napuhana, što znači da je situa­cija gora no što smo maloprije opisali.

Znanstvenik M. King Hubert prvi je put to istaknuo 1965, kad je razvio poznati 'Hubertov vrhunac', kojim se definira trenutak kad su izvori nafte dosegli vrhunac i krenuli silaznom putanjom. 1956. godine predvidio je da će Hubertov vrhunac za SAD biti dosegnut 1970. (pro­mašio je za samo 4 godine: naftna se kriza dogodila 1974), a 1975. je godine predvidio svjetski Hubertov vrhunac za 1999. ili 2000. Premda je Hubert umro 1999, njegov je rad nastavio J. Colin Campbell, autor The Golden Century of Oil: 1950-2050: the depletion of a resource (Zlatno stoljeće nafte: 1950-2050: iscrpljenje prirodnih bogatstava), knjige koja je izvorno počela kao dio proučavanja svjetskih izvora na­fte i svjetske potrošnje, po narudžbi norveške vlade 1989. U toj knjizi, kao i u drugim izvorima, Campbell i ostali znanstvenici ističu da drža­ve koji proizvode (crpe) naftu često napušu svoje procjene naftnih re­zerva da bi se kvalificirale za više OPEC-ove proizvodne kvote i na te­melju toga mogle posuditi novac od Svjetske Banke, koristeći svoje navodne naftne rezerve kao kolateralno jamstvo. On i drugi stručnjaci drže da smo več prošli Hubertov vrhunac i da je moguće da se pod zemljom nalazi daleko manje od 700 milijarda barela nafte.

 

 

Vrijedi primijetiti da je vrlo nevjerojatno da ćemo uskoro pronaći lako dostupne nove izvore nafte. Većina planeta već je digitalno 'ska-nirana' pomoću satelita, seizmičkih podataka i računala, u postupku lociranja 41.000 naftnih polja. Izbušeno je 641.000 istraživačkih bušo­tina i gotovo sva polja koja imalo obećavaju već su dobro poznata i uračunata u procjene naftnih kompanija o 1.000 milijarda barela svjet­skih naftnih rezervi.

I, na kraju, 'optimistične' brojke naftne industrije kažu da nam je ostalo 45 godina pri sadašnjoj stopi potrošnje. Ali prema podacima koje su prikupili Petroconsultants (između ostalih) svjetska stopa po­trošnje svake godine raste za 2.8%. Ako to projiciramo u budućnost, naših 45 godina pada na nešto više od 30.

Istovremeno uzmimo u obzir da će se u sljedećih dvanaestak godina svjetsko stanovništvo povećati za još milijardu ljudi i da se Kina, Indi­ja, Meksiko i ostatak Trećega svijeta industrijaliziraju — grade se tvor­nice, automobili, autoputi i elektrane pogonjene naftom — brže nego SAD i Europa zajedno tijekom proteklog stoljeća. Što znači da se svje­tska potrošnja povećava daleko brže od "prosječne stope rasta potro­šnje" te da naše rezerve neće trajati onoliko dugo koliko predviđaju optimisti. Prema iscrpnoj znanstvenoj studiji koju je provela i objavila britanska energetska tvrtka PovverGen, a koju je Associated Press pre­nio u svim svjetskim medijima u rujnu 1997, "predviđa se da će se 2020. godine globalne potrebe za energijom udvostručiti", većinom zbog rapidnog rasta azijskih zemalja u razvoju, a pogotovu Kine. Očito nas čeka nesklad između rastućeg broja stanovnika — i time sve veće potrošnje sve suših izvora pradavne sunčeva svjetla — i naših mogućnosti uzdržavanja tolkog broja ljudi. Čak i da se iznenada pro­nađu golemi novi izvori nafte (u naftnoj se industriji sve češće čuju takve izjave) ili da nam postanu dostupni alternativni izvori energije, poput hladne fuzije ili vodikovih ćelija, koji bi se odmah počeli ko­ristiti posvuda u svijetu, njihova bi ubrzana raširena uporaba možda samo ubrzala uništenje planeta i smrt milijarda ljudi, na način koji će uskoro postati očit. (S druge strane, postoje rješenja, kao što ćemo vi­djeti kasnije u knjizi, ali ta rješenja imaju više veze s našom kulturom nego s tehnologijom). Kako su stvari došle u ovakvo stanje? I što nam povijest kazuje o mogućim rješenjima?

O tim ćemo temama podrobnije raspravljati u kasnijim poglavlji­ma. Ali prvo zakoračimo korak unatrag i suočimo se s važnim pita­njem: ako srljamo u nevolje, zašto nam to nije očito?