POGLAVLJE 14

UOBIČAJENOSTI

Biti probuđen, biti buddha, prosvijetljen, najobičniji je fenomen. Kad kažem običan mislim da tako mora biti. Ako to izgleda vrlo neobično, to je zbog vas jer vi stvarate tako mnogo zapreka - vi volite zapreke.

Vi najprije stvorite zapreku, a onda je nastojite preskočiti I pri tom ste vrlo oduševljeni. Na početku nema zapreke. Ali vaš ego neće se osjećati dobro - morate stvoriti dugi put kako biste došli do točke koja vam je najbliža, najbliskija. A vi to nikad ne propuštate.

Zato nemojte tražiti nikakve tajanstvenosti. Budite samo jednostavni i prostodušni. I tada se cijelo postojanje otvara pred vama. Nećete poludjeti, samo ćete se smijati apsurdnosti cijele te stvari koja je bila tako blizu, a vi je niste mogli dohvatiti. A nije bilo nikakve zapreke. U stanovitom smislu, stvarnost je uvijek bila u vama. Čudno je kako ste je mogli promašiti.

Ako je praznina stvarna, tada će vam biti otkrivena potpuno sva njezina stvarnost, sve što postoji. Ona nije sada zatvorena pred vama, već se događa posve suprotno. Vi ste zatvoreni, vaš um je zauzet drugim stvarima.

Kad vaš um bude prazan i ničim zaokupljen, vi ćete biti otvoreni, doći će do susreta. I tada je sve prekrasno u svojoj potpunoj običnosti. Zato se kaže da onaj tko je spoznao, postaje posve običnim, on je jedno sa stvarnošću. Težiti za nečim posebnim znak je ega. A ego ima sve mogućnosti da stvori provalije i udaljenosti između vas i stvarnosti.

Budite prazni i sve će vam se događati.

Ali ne očekujte nešto posebno. Nirvana nije ništa posebno. Što se događa u vašem umu kad vam to kažem? Kad kažem da nirvana nije ništa posebno, što osjećate? Kako se osjećate? Osjećate se pomalo razočarano. U umu će se pojaviti pitanje -zašto borba? Zašto se truditi? Zašto meditirati? Zbog čega sve te tehnike?

Pogledajte taj um, on je problem. Um želi nešto posebno. I zbog te želje um stvara i dalje posebne stvari. A zapravo, nema ništa posebnoga. Ili je cijela stvarnost posebna, ili ništa nije posebno.

Zbog te želje um je stvorio nebo i raj. I budući da nije bio zadovoljan s jednim rajem,

on stvara mnoge rajeve, mnoga nebesa. Kršćani imaju samo jedno nebo, hinduisti ih imaju sedam - jer ima tako mnogo dobrih ljudi pa mora postojati hijerarhija. Kamo da idu oni najbolji? Nema kraja tim pitanjima. U Buddhino vrijeme postojala je sekta koja je vjerovala u sedam stotina nebesa. Morate nekamo smjestiti ego. Najviši ego mora poći u

najviše nebo.

To svi mi radimo. Mi imamo koncept nečega posebnog na kraju i zbog toga posebnog, mi se i dalje krećemo. Ali zapamtite, zbog toga posebnog vi se uopće nikamo ne krećete, vi se krećete samo u željama. A takvo kretanje nije napredovanje, već kretanje u krugu.

Ako još možete meditirati - znajući dobro da se neće dogoditi ništa posebno, da ćete se samo stići pomiriti s običnom stvarnošću, da ćete biti u skladu s običnom stvarnošću, ako meditirate s takvim umom, tada je prosvjetljenje moguće ovog časa.

Ali s takvim umom nećete imati volje meditirati, već ćete reći: "Ostavi sve to ako se ništa posebno neće dogoditi." Ljudi dolaze k meni i kažu: "Meditirao sam tri mjeseca i još se ništa nije dogodilo." Imali ste želju i ta vam je želja bila zapreka. Prosvjetljenje se može dogoditi istog časa kad ne bi bilo želja.

Zato ne želite tajanstvenost. Zaista, nemojte ništa željeti. Samo budite mirni, prihvatite

stvarnost kakva jest.

Budite obični. Biti običan - to je prekrasno. Jer tada nema napetosti nema tjeskobe.

Biti običan je nešto vrlo tajanstveno upravo zato jer je tako jednostavno.

Za mene je meditacija gluma, igra. Ona nije nikakav posao. Ali vama izgleda kao posao. jer vi mislite pomoću posla. Bilo bi dobro da shvatite razliku između rada i igre. Rad je orijentiran na neki cilj, on nije dovoljan sam sebi. On mora nekamo voditi, nekoj sreći, nekom cilju. On je možda most, sredstvo. Sam po sebi on je beznačajan. Njegovo

značenje skriveno je u cilju.

Igra je posve različita. Ona nema nikakav cilj. Ona je sama sebi cilj. Sreća nije iznad, izvan sebe. Biti sretan znači biti u njoj. Nećete biti sretni izvan sreće. Iznad nje nema nikakva smisla - sve što postoji je unutarnje, duhovno. Vi se ne igrate zbog nekog razloga, nego zato jer upravo sada uživate u igri. U tom nema nikakve namjere.

Zato se samo djeca doista znaju igrati. Što više rastete, postajete sve manje sposobni za igru. Imate sve više namjera, zato se sve više pitate zašto se morate igrati. Sve više ste orijentirati na cilj pa mislite da se nešto mora postići igrom, ona vam sama po sebi ništa ne znači. Unutarnja vrijednost igre gubi značenje za vas. Samo djeca se mogu igrati jer ona ne misle na budućnost. Ona neprestano mogu biti na mjestu igre.

Rad je vrijeme, igra je vječnost.

Meditacija mora biti poput igre, ne smije biti orijentirana na cilj. Ne smijete meditirati zato da nešto postignete jer tada je sve izgubljeno. Nećete moći uopće meditirati ako to činite zbog nekog razloga. Meditirati možete samo onda ako se igrate s meditacijom, ako uživate u njoj, ako ništa ne dobivate, ako je ona lijepa sama po sebi.

Meditacija zbog meditacije... tada ona postaje vječna. I tada se ego ne može javiti.

Ako nemate želja, vi se ne možete prenijeti mislima u budućnost, ako nemate želja, vi ne možete početi očekivati nešto, ako nemate želja, nikad nećete biti razočarani. Kad ste bez želja, vrijeme doista nestaje. Vi se krećete od jednog trenutka vječnosti do drugog trenutka vječnosti. Nema postupnog slijeda... i tada nećete nikad pitati zašto se ne događa ništa posebnog.

Što se mene tiče, ja još nisam spoznao tajnu. I sama igra je tajna, biti vječan, bez želja, to je tajna. A biti običan je cilj, ako mi dopustite da upotrijebim tu riječ. Cilj je biti običan.

Ako možete biti obični, vi ste oslobođeni. Tada za vas nema saîsare, nema svijeta.

Cijeli ovaj svijet je borba za posebnost. Neki to pokušavaju postići u politici, neki u

ekonomiji, neki i u religiji. Ali čežnja ostaje ista. (54)

Knjiga tajni, Svezak 2, Poglavlje 26

Što je prostodušnost? Zahtijeva li prostodušnost da se živi jednostavnim životom?

Prostodušnost je stanje svijesti bez misli. To je drugo ime za stanje uma bez misli. To je sama srž prosvjetljenosti. Vi se usklađujete s krajnjim zakonom stvari, prestajete se boriti, počinjete ploviti sa stvarima.

Lukavi um se bori jer ego raste borbom, a lukavi um može postojati samo oko ega. Oni mogu biti samo zajedno, oni su nerazdvojni. Ako ego nestane, nestane i lukavog uma, a ono što ostane je prostodušnost. Ako se borite sa životom, ako idete protiv struje, ako niste prirodni i spontani, ako živite u prošlosti, a ne u sadašnjosti, vi niste prostodušni.

Živjeti prema prošlosti znači živjeti neodgovorno. To je život reakcije. Vi ne vidite situaciju, vi jednostavno i dalje ponavljate vaša stara objašnjenja - a problemi su novi svakog dana, svakog časa. Život se mijenja, ali um ostaje statičan. U tome je cijeli problem - da um ostaje statički mehanizam, dok je život neprestano strujanje. Zato ne može biti nikakva zajedništva između života i uma.

Ako se i dalje poistovjećujete s umom, ostat ćete gotovo mrtvi. Nećete imati nikakva udjela u radosti koja prožima postojanje. Nećete sudjelovati u slavlju koje se neprestano događa: u pjevu ptica, u plesu drveća, protjecanju rijeka. I vi morate biti dio te cjeline.

Vi želite biti odvojeni, želite dokazati da ste viši od drugih, superiorniji od drugih, tada

postajete lukavi. Samo lukavošću možete dokazati svoju superiornost, ona je san i laž jer u stvarnosti nitko nije superioran i nitko nije inferioran. Vlat trave i velika zvijezda apsolutno  su  jednake. Stvarnost  je  u  svojoj  biti komunističke  prirode.  U njoj  nema

hijerarhije. Ali čovjek želi biti viši od drugih, on želi pokoriti prirodu, zato se treba stalno

boriti. Sva kompliciranost nastaje upravo iz te borbe.

Prostodušna osoba je ona koja se odrekla borbe, koju ne zanima da bude viša od drugih, koju više ne zanima gluma niti dokazivanje da je nešto posebno. Koja je postala slična cvijetu ruže ili kapljici rose na lotosovu listu. Prostodušna osoba je ona koja je postala dio ove neizmjernosti, koja se stopila i postala jedno s oceanom i samo je val, koji nema ideju o ja.

Kad ja nestane, javlja se prostodušnost.

Stoga prostodušnost ne može tražiti od vas da živite jednostavnim životom, ona ne može tražiti ništa od vas. Sva traženja su samo znak lukavosti. Sva traženja znače samo u svojoj biti borbu, traže da postanete netko.

Prostodušnost jednostavno živi bez ideje o tome kako živjeti. Ako predložite način

kako živjeti, postajete zamršeni. Prostodušnost je jednostavno odgovorna sadašnjost. Ideje su akumulirana prošlost. Živite onako kako je Buddha živio pa ćete postati budist. Ako živite onako kako je Isus živio, postat ćete kršćanin. Ali tada ćete sebi nešto nametnuti.

Bog  nikad  ne  stvara  dvije  iste  osobe.  Svaki  pojedinac  je  jedinstven.  Zato,  ako

namećete sebi Isusa, bit ćete lažni. Svi kršćani su lažni, kao i svi hinduisti, jainisti ili

budisti - jer pokušavaju biti netko tko ne mogu biti.

Vi ne možete biti Gautama Buddha. Možete biti buddha - probuđen, to pravo ste dobili rođenjem, ali Gautama je pojedinac. Vi možete biti Krist, ali ne Isus Krist. Jer Isus je pojedinac, a Krist je drugo ime za probuđenost. To je krajnje stanje svijesti. Da, moguće

je, vi imate te potencijale, možete cvjetati i procvjetati u Kristovoj svijesti, ali nikad ne možete biti Isus. To je nemoguće. I dobro je što je tako. Ali tako su živjeli takozvani religiozni ljudi - pokušavali su slijediti nekoga drugog, imitirati ga. Dakle, imitator ne može biti jednostavan, on mora stalno prilagođavati život svojim idejama.

Doista prostodušna osoba živi život, ona jednostavno plovi sa životom i nema nikakva cilja. Ako imate cilj, ne možete biti prostodušni. Morat ćete biti pametni i mudri, morat ćete dopustiti da upravljaju s vama, morat ćete planirati i slijediti neke planove. Kako onda možete biti prostodušni? Nosit ćete tako mnogo tuđeg smeća, bit ćete samo kopija Isusa, Buddhe ili Mahavire. Nećete biti originalni.

Bodhidharma stalno ponavlja: "Nađite svoje originalno lice." Jedini način da se to učini jest napustiti sve imitacije. Tko će odlučiti što je za to potrebno? Nitko to ne može odlučiti i svaka odluka može biti pogrešna jer život možda neće poći putem koji očekujete. On zaista nikad ne kreće očekivanim putem. Život je neprestano iznenađenje, vi se ne možete unaprijed pripremiti na njega. Životu nisu potrebna ponavljanja.

Morate biti spontani, to je prostodušnost. No ako ste spontani, ne možete biti kršćanin, ne možete biti hinduist ni budist. Morate biti jednostavno ljudsko biće.

Jednostavnost nije potreba, nego proizvod prostodušnosti. Ona se javlja kao vaša sjena. Vi ne pokušavate biti jednostavni. Ako to pokušate biti, već i samo nastojanje uništava jednostavnost. Jednostavnost ne možete njegovati. Njegovana jednostavnost je površna.

Jednostavnost vas mora slijediti poput sjene. Nije potrebno da se brinete zbog toga, ne

morate se neprestano osvrtati unatrag kako biste vidjeli slijedi li vas sjena ili ne. Ona vas mora slijediti.

Postignete li prostodušnost, jednostavnost će se javiti kao dar od Boga.

A prostodušnost znači imati um bez misli, bez ega, znači napustiti sve ideje o cilju, dostignućima i ambicijama te živjeti onako kako to zahtijeva trenutak. Zato vam ne naređujem da živite u celibatu. To se jednog dana može dogoditi, ali to neće biti nešto što ćete vidjeti da se događa. Zapamtite zauvijek: ne morate ispuniti nikakav zahtjev da biste postali probuđeni.

No ako jednostavno i dalje postajete sve svjesniji svoga uma, ako osjećate kako se on udaljava od vas, kako se sve manje poistovjećujete s umom i uviđate da ste odvojeni od njega, da vi niste um, vidjet ćete da se mnoge stvari događaju s nestajanjem uma.

Počet ćete živjeti od trenutka do trenutka jer um je onaj koji skuplja prošlost, vi ne možete ovisiti o njemu. Vaše će oči biti bistre, a ne pokrivene prašinom prošlosti. Oslobodit ćete se mrtve prošlosti.

A onaj tko se toga oslobodio, slobodan je da živi - da živi autentično, iskreno, strastveno, intenzivno. Čovjeka može zapaliti život i njegove proslave. Ali um mu stalno smeta, neprestano se upliće, neprestano vam govori da učinite ovo ili ono. On je poput učitelja.

Onaj tko meditira, oslobađa se uma. A kad jednom prošlost više ne vlada vama,

budućnost jednostavno nestaje. Jer budućnost nije ništa drugo nego projekcija prošlosti. U prošlosti ste doživjeli neka zadovoljstva i voljeli biste da se ona stalno ponavljaju. To je vaša projekcija za budućnost. U prošlosti ste prošli kroz mnoge muke. Sada planirate da  u  budućnosti  ne  želite  više  iste  muke.  Vaša  budućnost  nije  ništa  drugo  nego

modificirani oblik prošlosti. Kad jednom nestane prošlosti, nestat će i budućnosti. Sto

onda ostaje? Ostaje ovaj trenutak - sada!

Živjeti sada i ovdje, to je prostodušnost. Ne možete slijediti religiozne upute želite li zaista biti prostodušni. Čovjek koji mora stalno misliti što mora učiniti, čovjek koji se stalno brine o onom što je pravo a što krivo, ne može živjeti prostodušno. Čak ni onda ako čini dobro prema svojim uvjetima, to nije ispravno. On jednostavno slijedi druge, kako to može biti ispravno? To može biti ispravno za njih, ali ono što je bilo ispravno za nekoga tko je živio prije dvije tisuće godina, ne može biti ispravno za vas danas. Tako je mnogo vode proteklo Gangom. Život nikad nije isti čak ni dvije uzastopne sekunde.

Heraklit ima pravo: "Ne možete zagaziti dva puta u istu rijeku." A ja vam kažem da ne

možete zakoračiti čak ni jedanput u rijeku jer ona tako brzo protječe!

Prostodušna osoba ne živi prema zahtjevima društva, crkve, države, roditelja i njihova odgoja. Prostodušna osoba živi po svom vlastitom biću, odgovorno. Ona odgovara na situaciju s kojom se susreće, prihvaća izazov i postupa onako kako to u tom  času zahtijeva njezino biće, a ne neki principi.

Prostodušan čovjek nema principa ni ideologije, on je posve besprincipijelan, nema

karaktera,  apsolutno  je beskarakteran. Jer  imati  karakter,  znači  imati  prošlost. Imati karakter znači da je um još uvijek diktator, a vi samo rob.

Biti bez karaktera i bez principa, živjeti za trenutak - kao što zrcalo odražava sve što se pojavi pred njim, vaša svijest je odraz i vi djelujete po tom odrazu. To je svijest, to je meditativnost, to je samadhi, to je neposrednost, božanskost, probuđenost.

Dakle, nema nikakvih zahtjeva za neposrednošću, nema zahtjeva da se jednostavno živi. Vi možete živjeti jednostavno, možete na takav život prisiljavati sebe, ali to neće biti jednostavno. Možete živjeti u palači sa svom raskoši, ali živite li za trenutak, živjet ćete jednostavno. Možete živjeti kao prosjak, ali to neće biti jednostavno ako je vaše nastojanje da budete prosjak nešto na što ste prisilili sami sebe. Ako je to postao vaš karakter, vi niste jednostavni. Da, jednom se dogodilo da je i neki kralj živio jednostavno. Jednostavno ne u smislu da nije imao palaču i imetak - sve je on to imao, ali nije bio posesivan.

Treba razumjeti ovo: možda nemate nikakva imetka, a ipak ste posesivni. Posesivnost može postojati i bez nečega što posjedujete. Ako je to tako, tada je istinita i ova suprotnost: ne-posesivnost može postojati i onda ako posjedujete mnoge stvari. Čovjek može živjeti u palači, a biti posve slobodan od onoga što ga okružuje.

Evo jedne zen priče:

Neki kralj je bio vrlo impresioniran jednostavnim i prostodušnim životom jednog monaha. Polako ga je počeo smatrati svojim učiteljem. Promatrao ga je - bio je vrlo podozriv - ispitivao je njegov karakter. "Postoji li neka tajna u njegovu životu?" Kad se posve uvjerio - njegovi su ga detektivi obavijestili da taj čovjek nema nikakvih crnih

točaka u životu, da je apsolutno čist i jednostavan. Rekli su da je on zaista veliki svetac,

probuđeni. Tada je kralj pošao k tom čovjeku, dodirnuo mu stopala i rekao: "Gospodine, pozivam vas da dođete na moj dvor i živite ondje. Zašto da živite ovdje?"

Premda ga je pozivao, kralj je duboko u sebi očekivao da ga svetac odbije i da kaže: "Ne, ja sam jednostavan čovjek. Kako mogu živjeti u palači?" Očekivao je da to svetac

kaže premda ga je pozivao. Pogledajte složenost ljudskog uma: kralj ga je pozivao i svetac je očekivao da će on biti vrlo radostan ako njegov poziv bude prihvaćen. A ipak se u kralju pojavila misao da će ga svetac odbiti ako je pravi svetac, očekivao je da će on reći: "Ne, ja sam jednostavan čovjek. Živjet ću i dalje pod drvetom - to je moj jednostavan život. Napustio sam cijeli svijet, odrekao sam se svijeta, ne mogu se vratiti natrag."

Ali svetac je bio zaista pravi svetac - mora da je bio probuđeni. Zato je rekao: "Dobro, gdje je vozilo? Pošalji svoju kočiju i ja ću doći u palaču." Nastavio je: "Naravno, kad čovjek dolazi u kraljevu palaču treba doći sa stilom. Dovedi kočiju!"

Kralj se zaprepastio. "Čini se da je ovaj čovjek varalica, prevarant. Izgleda da se pretvarao sa svom svojom jednostavnošću samo da me uhvati u zamku." Ali sada je bilo prekasno. Pozvao ga je i nije mogao povući svoju riječ. Budući da je bio čovjek od riječi

-     samuraj, ratnik, veliki kralj, on je pomislio: "Dobro, uhvaćen sam. Ovaj čovjek ne vrijedi ništa. Nije me čak ni jednom odbio. A trebao je to učiniti."

Morao je dovesti kočiju, ali nije više bio sretan! Ali svetac je bio sretan. Sjedio je u kočiji poput kralja. Dok je kralj sjedio tužno i izgledao vrlo glupo. Ljudi na ulicama su se pitali: "Što se to događa? Goli fakir..." A on je doista sjedio poput vladara, a kralj je izgledao jadno u usporedbi s njim, koji je bio veseo, čak je poskakivao u zanesenosti. I što ga je više zanos obuzimao, to je kralj postajao tužniji. "Kako da se oslobodim ovog čovjeka? Sâm sam se uhvatio u njegovu mrežu. Svi oni moji detektivi i uhode bili su budale - nisu vidjeli da taj čovjek ima svoj plan." Kao da je sjedio pod drvetom godinama samo da bi mogao impresionirati kralja. Sve su te ideje sada došle kralju u glavu.

Kralj mu je spremio najbolju sobu, kao da će svetac doista i doći. Ali nije vjerovao da će on to ikad učiniti. Vidite li kako je ljudski um podvojen: radite jednu stvar, ali očekujete nešto posve drugo. Da je čovjek bio lukav, on bi jednostavno odbio kralja. Trebao je reći: "Ne!"

A kralj mu je pripremio najbolju sobu. Svetac je stigao. Godinama je sjedio pod

drvetom, a sada je govorio kralju: "Donesi ovo, donesi ono! Ako moram živjeti u palači,

moram živjeti kao kralj!"

Kralj je postajao sve zbunjeniji. Naravno, on ga je pozvao i zato mu je donosio sve što je on zatražio. Ali bilo mu je teško pri srcu, bilo mu je sve teže svakog dana, jer svetac je počeo živjeti kao kralj - zapravo i bolje od kralja. Jer kralj je imao svojih briga, a svetac nije imao ni jednu brigu. Spavao bi danju i noću. Uživao je u vrtu i bazenu i samo se odmarao. A kralj je mislio: "Ovaj čovjek je parazit!"

Jednog dana postalo je to nepodnošljivo. Svetac je otišao u vrt na svoju jutarnju šetnju.

Došao je i kralj i rekao mu: "Želim ti nešto reći."

Svetac je rekao: "Da, znam. Želio si mi nešto reći i prije nego što sam napustio svoje drvo. Želio si mi to reći dok sam ja očekivao tvoj poziv. Zašto si čekao tako dugo? Nepotrebno si trpio. Vidim da si postao tužan. Prihvatio sam tvoj poziv. No ti više ne dolaziš k meni. Ne postavljaš mi velika metafizička, religijska pitanja koja si mi nekad postavljao dok sam živio pod drvetom. Sve znam - ali zašto si uzalud potrošio šest mjeseci? To ne shvaćam. Trebao si odmah pitati i stvari bi se sredile tada i ondje. Ja znam što želiš pitati, ali pitaj!"

Kralj je odgovorio: "Želim pitati samo jednu stvar. Kakva je razlika sada između tebe i mene? Ti živiš raskošnije od mene. A ja moram raditi i brinuti se, moram snositi sve vrste odgovornosti, a ti nemaš nikakva posla, ni brige ni odgovornosti. Ljubomoran sam na tebe! Sigurno sam prestao dolaziti k tebi jer ne vidim da postoji ikakva razlika između tebe i mene. Ja živim u izobilju, ali ti živiš raskošnije od mene. Svaki dan naređuješ: "Dovezi zlatnu kočiju! Želim se prošetati po zemlji. Donesi mi ovo, donesi mi ono!" Ti jedeš same specijalitete. A sad više nisi ni gol, odijevaš se u najbolju odjeću. Kakva je onda razlika između tebe i mene!"

Svetac se nasmijao: "Pitanje je takvo da na njega mogu odgovoriti samo ako pođeš sa mnom. Iziđimo iz prijestolnice."

Kralj  ga  je  slijedio.  Prešli  su  rijeku  i  hodali  sve  dalje  i  dalje.  A  kralj  je  stalno

zapitkivao: " Kakva smisla ima ići dalje? Zašto mi ne odgovoriš sada?"

Svetac je rekao: "Počekaj malo. Tražim pravo mjesto na kojem ću ti odgovoriti."

Tako su stigli do granice kraljevstva i kralj je rekao: "Sada je vrijeme. Ovdje je granica."

Svetac reče: "To je ono što sam tražio. Sada se više ne vraćam. A ti, ideš li sa mnom, ili se vraćaš?"

Kralj odgovori: "Kako mogu poći s tobom? Ja imam svoje kraljevstvo, svoj imetak, imam žene i djecu - kako mogu poći s tobom?"

Svetac na to reče: "Vidiš li sada razliku? Ali ja odlazim i neću se ni jednom osvrnuti za

sobom.  Bio  sam  u  palači,  živio  sam  u  izobilju,  ali  nisam  postao  posesivan.  Ti  si

posesivan. To je razlika između tebe i mene. Ja odlazim."

Zatim se svukao, bio je opet gol, dao je odjeću kralju i rekao: "Zadrži svoju odjeći i

budi ponovno sretan."

Sada je kralj shvatio da je bio glup. Ovaj čovjek je bio pravi rijedak dragulj. Pao je pred njegova stopala, pozvavši ga: "Ne odlazi! Vrati se natrag. Nisam te razumio. Danas sam shvatio razliku. Da, ti si pravi svetac!"

Sveti čovjek je rekao: "Mogu se vratiti. Ali zapamti, ti ćeš opet biti tužan. Za mene nema razlike, idem li ovim ili onim putom, ali ti ćeš biti opet tužan. Dopusti mi da te usrećim. Neću se vratiti s tobom, odlazim!"

Što je svetac više ustrajao u svojoj odluci, to je kralj postajao sve uporniji u svojoj želji da ga vrati. Ali svetac je rekao: "jednom je bilo dosta. Uvidio sam da si glup. Ja mogu doći s tobom, no u trenutku kad pristanem na to, vidjet ću u tvojim očima da ti se vraćaju stare ideje: 'Možda me opet vara? Možda je to bila tek prazna gesta kad mi je vratio

odjeću i rekao da odlazi kako bi me opet impresionirao.' Ako pođem s tobom, bit ćeš opet

jadan, a ja ne želim da ti postaneš jadan."

Zapamtite razliku: razlika nije u imetku, već u posesivnosti. Jednostavan čovjek nije onaj koji ništa nema, nego onaj koji nije posesivan, koji se nikad ne osvrće za sobom.

Ta se jednostavnost ne može izvježbati, ona se javlja samo kao posljedica prostodušnosti.

Ako potiskujete sebe - a to je ono što čini obrazovanost - tada će to izbiti u nekom drugom obliku, s neke druge strane. Postat ćete tako još zamršeniji, postat ćete lukaviji,

proračunati, discipliniraniji, postat ćete karakter koji ljudi cijene i poštuju.

Želite li uživati u svom egu, najbolji je način da postanete sveti čovjek. Ali želite li zaista uživati u postojanju, najbolji je način da budete apsolutno običan, posve običan čovjek, da živite običnim životom, bez ikakvih težnji.

Živite od danas do sutra, to je prostodušnost, a ona je dovoljna. Ne pokušavajte postati jednostavan. Milijuni ljudi su to pokušavali, ali nisu u tom uopće uspjeli. Naprotiv, postali su vrlo, vrlo zamršeni, uhvaćeni u vlastitu prašinu, u vlastite ideje.

Iziđite iz uma. To znači prostodušnost. Budite bez misli. To je prostodušnost. Sve drugo doći će samo od sebe. A kad se to dogodi, to ima svoju vlastitu ljepotu Kad je

nešto   njegovano,   ono   je   plastično,   sintetičko,   nije   prirodno.   Kad   se   javi            ono nekultivirano, tada je to milost i blagoslov. (55)

Bijeli lotos, Poglavlje 6

Koje su osobine zrela čovjeka?

Te osobine su vrlo čudne. Prije svega, zreo čovjek nije osoba, on nije više on, prisutan

je, ali nije osoba. Drugo, on sliči više djetetu, jednostavan je i prostodušan.

Zato kažem da su osobine zrela čovjeka vrlo čudne. Jer zrelost daje čovjeku smisao i on izgleda kao da je iskusan, kao da je star. Fizički može biti star, ali duhovno on je prostodušno dijete. Njegova zrelost nije tek iskustvo stečeno životom. Tada on ne bi bio dijete, ne bi bio prisutnost. Bio bi iskusan čovjek, obrazovan ali ne zreo.

Zrelost nema nikakve veze s vašim životnim iskustvom. Ona ima veze s vašim unutarnjim putovanjem, s duhovnim iskustvima.

Što čovjek više uranja u sebe, postaje zreliji. Kad stigne do samog središta svoga bića,

on je savršeno zreo.

Ali u tom času osobnosti nestaje, ostaje samo prisutnost.

Ja nestaje, ostaje samo tišina.

Znanje nestaje, ostaje samo prostodušnost.

Za mene, zrelost je drugo ime za ostvarenje: došli ste do ispunjenja svojih mogućnosti,

one su postale aktualne. Sjemenka je bila na dugom putovanju, a sada je procvjetala.

Zrelost ima svoj naročit miris. Ona pruža silnu ljepotu čovjeku. Daje mu inteligenciju, najoštriju moguću inteligenciju. Čini se da čovjek postaje sama ljubav. Njegova aktivnost je ljubav, njegova neaktivnost je ljubav, njegov život je ljubav, njegova smrt je ljubav. Zrelost je cvijet ljubavi.

Na Zapadu postoji definicija za zrelost koja je vrlo djetinjasta. Zapad misli da kad ste zreli, niste više prostodušni, da ste sazreli kroz životna iskustva, da vas nitko ne može tako lako prevariti. Da se ne date iskorištavati, da u sebi imate nešto poput solidne stijene

-   neku zaštitu, sigurnost.

Ova definicija je vrlo uobičajena, vrlo svjetovna. Da, u svijetu ćete naći zrele ljude ove vrste. Ali način na koji ja vidim zrelost je posve drukčiji, dijametralno je suprotan ovoj definiciji. Zrelost neće od vas učiniti stijenu, ona će vas učiniti tako ranjivim, tako mekim, tako jednostavnim. (56)

Iznad psihologije, Poglavlje 37