Unutrašnje bogatstvo

Tek u životnim nedaćama razotkriva se ljudski karakter. Tako se i
odnos pojedinca prema duhovnosti ili idealu, prema svemu što se ne
smije kušati ili dotaknuti, tek tada pokazuje u svom pravom svjetlu i
svojoj pravoj vrijednosti, kada su uobičajena uporišta njegova
vanjskoga života nestala ili uzdrmana. U vremenima velikih iskušenja
možemo se osvjedočiti da vjerojatno ima više ljudi koji znaju
umrijeti za idealna dobra, negoli onih koji za njih znaju živjeti.
Kultura, nasuprot prirodi, predstavlja sve one duhovne vrednote što
ih je čovjek, nadilazeći potrebe trenutka i gologa života, pronašao i
stvorio, navlastito religije, umjetnosti i filozofije. I pučka pjesma
siromaha, radosno uživanje putujućega djetića u šumi i oblacima,
ljubav prema domovini i idealima stranke - sve je to "kultura",
duhovni posjed, čovještvo. Nadilazeći sve nestalnosti svjetske
povijesti i razvoja naroda taj se idealni posjed čovječanstva uspio
održati, dokazati i umnožiti. Tko iskreno u njemu sudjeluje, taj
pripada neuništivoj zajednici duha i posjeduje ono neotuđivo.
Izgubiti možemo novac, zdravlje, slobodu, život, ali nam se samo
zajedno sa životom mogu oduzeti duhovne vrednote koje smo doista
stekli i koje posjedujemo.
Tek u vremenima nedaće i patnje vidi se što doista jest naše, što nam
ostaje vjerno i neotuđivo. Mnogo je onih kojima su lijepa izreka iz
Novoga zavjeta ili misaon Goetheov stih u dobrim vremenima bili dragi
i vrijedni, koji su rado poslušali dobro predavanje ili dobru glazbu,
no kojima ništa od toga ne ostaje njihovo kada im nevolja, glad i
briga zasjene život. Onaj kojemu se to događa, tko je u kulturnim
vrednotama sudjelovao tek kao tihi uživatelj, a sada u nevolji vidi
da su ga te vrednote napustile, tko sa svojom knjižnicom izgubi
duhovni svijet, a s koncertnom pretplatom izgubi glazbu, siromašan je
čovjek i bez sumnje s onim lijepim svijetom duhovnosti ni prije nije
imao istinski, pravilan odnos.
Jer pravilni odnos prema tim stvarima nije odnos uživatelja, koliko
god on bio obrazovan, načitan, znalački upućen. Uživatelj posjeduje
kulturu onako kao što pasivni bogataš posjeduje novac - onoga dana
kada ga izgubi, siromašniji je od prosjaka koji se u svome siromaštvu
može i dobro osjećati.
Kulturni posjedi nisu neosobne stvari koje se mogu steći, kupiti i
rabiti. Glazbu što ju velik umjetnik stvori u borbama i dubokim
previranjima svoga unutrašnjega života, kao ležerni slušatelj u
koncertnoj dvorani ja ne mogu tek tako usvojiti. I premudru riječ
kakva mislioca ili patnika rođenu u nuždi i nevolji, ja ne mogu kao
tromi štilac zavaljen u naslonjač ni steći ni usvojiti.
U svakodnevnom osobnom doživljaju svaki od nas stječe ono staro
iskustvo da nam nijedan odnos, nijedno prijateljstvo ni osjećaj ne
ostaje vjeran i nije pouzdan, ne pružimo li mu krv svoje krvi, ljubav
i sužitak, žrtve i borbe. Svak zna i doživljava kako je lako
zaljubiti se, a kako je teško i lijepo istinski ljubiti. Ljubav se,
poput svih pravih vrednota, ne da kupiti. Postoji užitak koji se
kupuje, ali ne i ljubav.
Odgoj koji stječemo kroz život iziskuje od svakoga, tko od djeteta
postaje čovjekom, sposobnost podređivanja i žrtvovanja, priznavanje
sveza održanju kojih i gajenju moramo žrtvovati svoju trenutačnu
želju i požudu. U svojoj ćemo nutrini odrasti i steći odgoj u onom
času u kojem priznamo te sveze i podredimo im se ne samo prisilno,
već i dragovoljno. Stogaje zločinac, koji to nikada ne nauči, u našim
očima zaostao i manje vrijedan.
Kao što ljudsko društvo pojedinca samo onda nosi i podupire, kada on
to društvo priznaje i prinosi mu žrtve, tako kultura zajednička svim
ljudima i narodima od nas zahtijeva priznavanje i podređivanje, a ne
samo upoznavanje, korištenje i uživanje. Čim to priznanje u sebi
ostvarimo, postat ćemo stvarni suposjednici kulturnih dobara. A tko
je jedan jedini put neku uzvišenu misao u sebi pretvorio u djelo,
nekoj spoznaji prinio žrtvu, izašao je iz kruga uživatelja i sada
pripada onima kojima njihov posjed u svim prilikama ostaje vjeran i
neotuđiv.
Nijedan čovjek nije tako siromašan da jednom na dan ne bi mogao
dignuti pogled prema nebu i sjetiti se neke dobre, žive misli. A
zatočenik koji na putu do posla u sebi ponavlja neki dobar stih ili
potiho pjevuši lijepu melodiju, sve te lijepe stvari sa svom njihovom
utješnošću može dublje proživjeti i posjedovati nego neki razmaženik
koji se odavno umorio od vršljanja po silnim ljepotama i slatkim
dražima.
Ti koji si tužan i daleko od svojih najdražih, pročitaj povremeno
neku dobru izreku, pjesmu, prisjeti se lijepe glazbe, lijepa
krajolika, nekog čistog i dobrog trenutka u svom životu! I pogledaj,
kada ti je teško, ne zbiva li se čudo, ne čini li se trenutak
svjetlijim, budućnost utješnijom, život milijim!
(1916.)